Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3378/12 (D. T.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Miješanje u imovinu
  • Povrat stana
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Stanarsko pravo
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3378/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine u predmetu broj AP 3378/12, rješavajući apelaciju Dragana Tubakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Tubakovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 017041 11 Rev od 21. juna 2012. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 017041 09 Gž od 5.

oktobra 2010. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 017041 08 P od 8. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Tubaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, podnio je 17. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 017041 11 Rev od 21. juna 2012. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 017041 09 Gž od 5. oktobra 2010. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 017041 08 P od 8. jula 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 017041 08 P od 8. jula 2009. godine, donesenom po tužbi Seada Osmanović i Zijade Osmanović (u daljnjem tekstu: tužitelj i tužiteljica ili tužitelji) protiv apelanta kao prvotuženog i Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: drugotužena), usvojen je (stav 1. izreke) tužbeni zahtjev tužitelja te je utvrđeno da apelant činjenicom stanovanja u stanu u Zenici, preciznije označenom u izreci p'resude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), u periodu od 15. februara 1979. godine „do 1992. godine“, temeljem ugovora o korištenju samačkog smještaja koji je zaključen 15. februara 1979. godine između apelanta i: drugotužene nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Stavom 2. izreke u cijelosti je odbijen apelantov ptrotivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je bio korisnik predmetnog stana u periodu od 15. februara 1979. godine „do 1992. godine“, te da je na istom stekao stanarsko pravo. Istom presudom (stav 3. izreke) odbačen je kao nedopušten prijedlog tužitelja za određivanje sudske mjere osiguranja zabrane nadležnom upravnom organu da poduzme bilo kakve radnje deložiranja tužitelja iz predmetnog stana. Stavom 4. izreke apelant i drugotužena su obavezani da tužiteljima nadoknade troškove postupka u iznosu od 4.434, 84 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su tužitelji podnijeli tužbu protiv apelanta i drugotužene radi utvrđenja a da je apelant tokom postupka postavio protivtužbeni zahtjev sadržano prezentiran u izreci presude. Općinski sud je nadalje naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je rješenjem drugotužene od 1. februara 1979. godine apelantu „dodijeljen predmetni stan na privremeno korištenje po osnovu samačkog smještaja“, te da je apelant sa drugotuženom 15. februara 1979. godine zaključio „ugovor o samačkom smještaju“. Nadalje utvrđeno je da je apelant po navedenom osnovu koristio predmetni stan u periodu od 15. februara 1979. godine „do 1992. godine“ kada je isti napustio zbog odlaska iz Zenice, te da je drugotužena, postupajući po ugovoru od 27. maja 1998. godine predmetni stan predala na upravljanje i održavanje JP „Zenicastan“ Zenica. Pored toga utvrđeno je da je rješenjem drugotužene od 1. juna 1998. godine predmetni stan dodijeljen tužitelju na korištenje koji je 8. decembra 1998. godine sa JP „Zenicastan“ Zenica zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Nakon toga, tužitelji su 31. avgusta 2000. godine sa drugotuženom zaključili ugovor o otkupu predmetnog stana, po osnovu kojeg su tužitelji uknjižili prvo vlasništva na predmetnom stanu u knjizi položnih isprava tog suda sa po ½ dijela.

4. Shodno navedenom činjeničnom utvrđenju, Općinski sud je prilikom odlučenja prije svega imao u vidu odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) kojom je propisano da „stanarsko pravo stiče se danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan“. Općinski sud je također ukazao da je odredbom člana 4. stav 1. ZOSO propisano da „ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona prostorije za privremeni smještaj (privremeni radnički stanovi na gradilištima, u barakama i slično); te stavom 2. istog člana „prostorije za smještaj pojedinaca (hoteli, domovi za samce – samački domovi, domovi za studente, učenike, penzionere i sl.) i druge prostorije za kolektivno stanovnje“. Nadalje, Općinski sud je naveo da iz potvrde drugotužene od 28. aprila 2008. godine proizilazi da je predmetni stan „imao status samačkog smještaja 3C“, te da se u smislu odredbe člana 4. ZOSO nije smatrao stanom na kojem se moglo steći stanarsko pravo sve dok drugotužena nije na temelju ugovora od 27. maja 1998. godine predmetni stan predala na upravljanje i održavanje „JP Zenicastan“ Zenica. Budući da je predmetni stan za sve vrijeme apelantovg korištenja „imao svojstvo samačkog smještaja“, i da je apelant na temelju rješenja drugotužene od 1. februara 1979. godine bio privremeni korisnik samačkog smještaja, Općinski sud je zaključio da apelant nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Stoga, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, što opredjeljuje odluku tog suda o usvajanju njihovog tužbenog zahtjeva za utvrđenje preciziranom u stavu 1. izreke presude.

5. S obzirom da je Općinski sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, te utvrdio da apelant nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, Općinski sud je u cijelosti odbio apelantov protivtužbeni zahtjev preciziran u stavu 2. izreke presude. Općinski sud je, u odnosu na prijedlog tužitelja za određivanje mjere osiguranja kojom bi se stavila zabrana donošenja rješenja u upravnom postupku koji se vodi po apelantovom zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana pred Službom za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica, zaključio da donošenje odluke ne spada u sudsku nadležnost, shodno odredbama čl. 16. i 17. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a), te je takav prijedlog odbacio kao nedopušten.

6. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio presudu broj 43 0 P 017041 09 Gž od 5. oktobra 2010. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio relevantne odredbe ZOSO, te donio pravilnu i zakonitu odluku. Naime, Kantonalni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je nesporno dokazano da je apelantu rješenjem drugotužene od 1. februara 1979. godine „dat“ predmetni stan na privremeno korištenje po osnovu „samačkog smještaja“, te da je apelant predmetni stan koristio u periodu od 15. februara 1979. godine „do 1992. godine“ kada je isti napustio. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je predmetni stan imao „status stambenog prostora za privremeno stanovanje“ i na takvom prostoru se u smislu odredbe člana 4. ZOSO nije moglo steći stanarsko pravo. Također, Kantonalni sud je ukazao da se stanarsko pravo moglo steći samo na prostoru namijenjenom trajnom korišćenju u smislu odredbe člana 3. ZOSO. U takvim okolnostima, Kantonalni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi kojim ukazuje da mu kao korisniku predmetnog stana „u vremenskom periodu od 15. februara 1979. godine do 1992. godine, pripada pravo na sticanje stanarskog prava, a s obzirom da je predmetni stan „od 17. maja 1998. godine promjenio status i namjenu“. Na kraju Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno odbio apelantov protivtužbeni zahtjev kako je sve precizirano u izreci presude.

7. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 43 0 P 017041 11 Rev od 21. juna 2012. godine, kojom je revizija odbijena, a dopuna apelantove revizije odbačena kao neblagovremena. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka po izjavljenoj reviziji. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Navedeno je da iz činjeničnog utvrđenja nesporno proizlazi da je predmetni stan sve do 27. maja 1998. godine imao status samačkog smještaja, te da je po tom osnovu apelant i koristio predmetni stan u vremenskom periodu od 15. februara 1979. godine do 1992. godine. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, pozivajući se na odredbe čl. 4. i 11. ZOSO pravilno zaključili, da apelant bez obzira na činjenicu korištenja predmetnog stana u periodu od 15. februara 1979. godine „do 1992. godine“, nije mogao na istom steći svojstvo nosioca stanarskog prava, budući da je u tom periodu bila isključena mogućnost sticanja stanarskog prava na „samačkim stanovima“ shodno odredbi člana 4. ZOSO. Vrhovni sud je, ocijenio neosnovanim apelantove revizione tvrdnje da je drugotužena propustila prekluzivne rokove iz člana 30. stav 7. ZOSO za pokretanje postupka iseljenja tužitelja iz predmetnog stana te da se njemu ne može staviti na krivicu što nije imao zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana.

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3. e) f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska Konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da su redovni sudovi „pogrešno zauzeli stav da navedeni stambeni prostor nije bio stan u smislu odredaba ZOSO i da se na istom nije moglo steći stanarsko pravo, budući da je nesporno utvrđeno da je u predmetnom stanu „stanovao u periodu 1979-1992. godine koji je napustio zbog ratnih dejstava“. Također, apelant je naveo da je predmetni stan imao sva obilježja stana u smislu odredaba ZOSO te smatra da se njemu „imalo priznati svojstvo nosioca stanarskog prava od 27. maja 1998. godine kada je stan „stekao kategoriju stana na kome se moglo steći stanarsko pravo“, a ne tužitelju koji je „nezakoniti korisnik stana“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, u kontekstu korištenja stana na istoj adresi po osnovu rješenja drugužene u ovom predmetu, odlučivao u predmetu broj AP 2476/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2476/07 od 11. novembra 2009. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda http://www.ustavnisud.ba) u kontekstu odluka istih redovnih sudova koji su odlučivali i u ovom predmetu. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da su obrazloženja redovnih sudova jasna i nedvosmislena u situaciji kada je apelantica na temelju rješenja tužene stanovala u spornom stanu kao privremeni korisnik, kada je taj stan imao karakter samačkog smještaja, kada je apelantica tijekom 1992. godine napustila sporni stan, te kada nije zaključila ugovor o korištenju spornog stana, apelantica nema pravo na stjecanje stanarskog prava, sukladno odredbi članka 11. Zakona o stambenim odnosima, da s tim u vezi nije našao elemente proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova. Stoga je Ustavni sud je zaključio nema ništa što ukazuje da apelantica u tom predmetu ima opravdan zahtjev koji pokreće pitanje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

12. Osim toga, Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je miješanje u apelantičino pravo na poštivanje njenog doma bilo u skladu sa zakonom. Ustavni sud je zaključio da je postojao legitiman cilj za miješanje koji se ogleda u zaštiti prava drugih u konkretnom slučaju tužene koja je vlasnik spornog stana, te s tim u svezi i zaštite njenih prava koja proizlaze iz prava vlasništva. Zaključeno je da je uspostavljena proporcionalnost između apelantičinog prava na poštivanje doma i legitimnog cilja koji je u konkretnom slučaju prevladao, čime apelantica nema ni „opravdan zahtjev“ koje pokreće pitanje iz članka II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Evropske konvencije.

13. Vezano za navode o povredi prava na imovinu, Ustavni sud je konstatovao da apelantica svoje navode o kršenju navedenog prava temelji na tvrdnji da su sudovi usko tumačili odredbe Zakona o stambenim odnosima, te da je Ustavni sud, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Također, u pogledu navoda o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek Ustavni sud je zaključio da je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi ona bila zadovoljna, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz članka 13. Europske konvencije.

14. S obzirom na zaključke koji su izneseni u prethodnoj tačci ove odluke, te budući da je i u konkretnom slučaju prema utvrđenju redovnih sudova apelant na temelju rješenja tužene stanovao u spornom stanu kao privremeni korisnik, kada je taj stan imao karakter samačkog smještaja, te kada je apelant tokom 1992. godine napustio predmetni stan, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 2476/07 od 11. novembra 2009. godine, u pogledu dopustivosti apelacije u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti konkretne apelacije, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava iz člana II/3. e) f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3378/12 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio