Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3769/12 (Općina Tuzla)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3769/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine u predmetu broj AP-3769/12, rješavajući apelaciju Općine Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Tuzla podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 053389 11 Rev od 10. jula 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko pravobraniteljstvo Tuzla, podnijela je 29. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 053389 11 Rev od 10. jula 2012. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-07-00 2941 od 12. juna 2009. godine, donesenoj po tužbi tužitelja protiv Nele Ivanić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelantice kao drugotužene, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je temeljem otkupa stana na kojem postoji stanarsko pravo, stekao pravo vlasništva na kući „stojećoj na parceli“ preciziranoj u presudi te pravo korištenja i pravo posjeda na dijelu navedene parcele koja služi redovnoj upotrebi objekta sve sa dijelom 1/1, što su apelantica i prvotužena dužni priznati i trpjeti te da se temeljem ove presude, po prethodnom ispisu iz KPU, na navedenom stanu-kući, tužitelj u zemljišnim knjigama odnosno katastarskom operatu upiše kao vlasnik na objektu odnosno nositelj prava korištenja na zemljištu, te posjednik sve sa dijelom 1/1. Presudom je obavezan tužitelj da prvotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi dok je zahtjev prvotužene za isplatu iznosa preko dosuđenog odbijen kao neosnovan. Stavom tri izreke navedene presude je obavezan tužitelj da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi.

3. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj u tužbi naveo da je vlasnik i posjednik dvosobnog stana koji se nalazi u Tuzli i u naravi predstavlja zaseban objekat-prizemnu kuću stojeću na parceli preciziranoj u presudi; da je isti otkupio od apelantice kao prodavca i vlasnika odnosno davatelja stana na korištenje temeljem ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključenog 1. novembra 2006. godine; da s tim u vezi smatra da je postao nositelj prava korištenja i posjednik na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu objekta na kojem se kao nositelji prava korištenja u zemljišnim knjigama vode prvotužena i njena umrla tetka Mira Ivanić sa dijelom ½ a u katastru se kao posjednik vodi prvotužena sa dijelom 1/1 kao i da tužitelj smatra da je kupovinom stana (odnosno cijele kuće koja se sastoji samo od tog jednog stana) postao vlasnik objekta a time i nositelj prava korištenja i prava posjeda na zemljištu u društvenoj svojini koje služi redovnoj upotrebi objekta. Navedeno je da je tužitelj u tužbi istakao i da smatra da navedeni stan-kuća koja predstavlja zasebnu građevinsku cjelinu a ne etažnu svojinu, trebala biti upisana nego u zemljišne knjige po osnovu sticanja prava vlasništva na navedenom objektu a ne u knjigu položenih ugovora. Navedeno je i da je tužitelj tražio dozvolu za rekonstrukciju predmetnog objekta i da je 2008. godine dobio urbanističku saglasnost ali da je u istoj navedeno da ne može vršiti nikakve radove niti dobiti građevinsku dozvolu dok prethodno ne riješi imovinsko pravna pitanja vezana za predmetni objekat i zemljište.

4. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je tužitelj kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu zaključio 27. septembra 2006. godine sa apelanticom kao prodavcem ugovor o kupovini stana na kojem postoji stanarsko pravo i da se temeljem tog ugovora upisao kao vlasnik stana u KPU preciziranoj u presudi. Navedeno je da je odredbama člana 3. Zakona o stambenim odnosima propisano da se stanom smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje po pravilu čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban uzlaz a pod pomoćnim prostorijama se podrazumijevaju prostorije koje se dodjeljuju uz stan. Nadalje je navedeno da je članom 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) propisano da se stan otkupljuje sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade koji služe zgradi kao cjelini, zajedno sa zemljištem ispod zgrade kao i da predmet prodaje mogu biti i prostorije na kojima postoji stanarsko pravo a koje se ne smatraju stanom a koje prema zakonu mogu biti u prometu. Također je navedeno da je članom 27. Zakona o prodaji stanova propisano da kupac stiče pravo vlasništva na stanu upisom u zemljišne knjige a ako nekretnina nije upisana u zemljišne knjige, pravo vlasništva na stan se stiče polaganjem ugovora u zemljišnoj knjizi suda na čijem području se stan nalazi i upisom u knjigu položenih ugovora koje osniva sud.

5. Nadalje, Općinski sud je istako da tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je kupovinom stana postao vlasnik objekta u kojem se stan nalazi jer se cijela kuća sastoji od samo jednog stana ali da je, prema mišljenju tog suda, tužitelj upisom u knjigu položenih ugovora stekao pravo po osnovu Zakona o prodaji stanova i to na stanu koji se nalazi u predmetnom objektu ali da nije stekao pravo vlasništva na kompletnoj zgradi bez obzira što radi o jednom stanu koji se nalazi u toj zgradi. Prema mišljenju Općinskog suda u konkretnom slučaju se radi o etažnoj svojini a obzirom da je zgrada podignuta na građevinskoj parceli u društvenoj svojini, tužitelj kao vlasnik stana kojeg je otkupio stiče trajno pravo korištenja građevinske parcele na kojoj se zgrada nalazi odnosno u površini veličine otkupljenog stana a nikako na cijelom objektu. Općinski sud je naveo i da je odredbama člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovog zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade. Navedeno je da je nesporno da je zemljište na kojem se nalazi sporna zgrada a koje je površine 70m2, koja se sastoji od samo jednog stana i predstavlja zasebnu građevinsku cjelinu odnosno poseban objekat u površini od 50m2, upisano kao državno vlasništvo-društvena svojina, da je u vlasničkom listu zabilježeno da je istom izvršena eksproprijacija za potrebe narodnog odbora grada Tuzle a u teretnom listu da pravo korištenja na toj nekretnini ima prvotužena. Prema obrazloženju Općinskog suda odredbama Zakona o zemljišnim knjigama je propisano da se za svaki stan uspostavlja poseban zemljišnoknjižni uložak a da se zatim vrši etažiranje. Općinski sud je istakao da je odredbama člana 39. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da ako prostornim planom ili planom parcelizacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma. Imajući u vidu sve navedeno Općinski sud je odbio postavljeni tužbeni zahtjev.

6. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu Kantonalnom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je presudom broj 03 0 P 002987 09 Gž od 30. novembra 2010. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud u osporenoj odluci pogrešno zaključio da se u ovoj pravnoj stvarni radi o etažnom vlasništvu ali da je odluku donio pravilnom primjenom odredbi čl. 3. i 27. Zakona o prodaji stanova i odredbom člana 39. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu zbog čega je kao neosnovane odbio navode o proizvoljnom primjeni materijalnog prava. Osim toga, Kantonalni sud je odbio i ostale žalbene navode u potpunosti prihvatajući razloge koje je u osporenoj presudi naveo Općinski sud.

7. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 32 0 P 053389 11 Rev od 10. jula 2012. godine reviziju usvojio u dijelu koji se odnosi na odluku o tužbenom zahtjevu, obje nižestepene presude preinačio tako da je tužbeni zahtjev usvojen i utvrđeno da je tužitelj temeljem otkupa stana na kojem postoji stanarsko pravo stekao pravo vlasništva na kući, stojećoj na parceli preciziranoj u presudi te pravo korištenja i posjeda na navedenoj parceli koja služi redovnoj upotrebi objekta sve sa dijelom 1/1 što su prvotužena i apelantica dužni priznati i trpjeti da se temeljem te presude po prethodnom ispisu iz KPU na navedenom stanu-kući, tužitelj u zemljišnim knjigama odnosno katastarskom operatu upiše kao vlasnik na objektu, nositelj prava korištenja na zemljištu i posjednik sve sa dijelom 1/1. Presudom su obavezani prvotužena i apelantica da tužitelju na jednake dijelove naknade troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi dok je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen. Presudom je revizija odbačena u dijelu u kojem se pobija drugostepeno rješenje o odluci o mjeri osiguranja.

8. U obrazloženju je navedeno da je pravilan pravni stav drugostepenog suda da se u situaciji kada se stan nalazi u kući koja se sastoji samo od tog stana, kada dakle postoji potpuna podudarnost između stana i zgrade, ne može raditi o etažnom vlasništvu (jer nema etaža) pa se i ne može sa tog stanovišta odbiti tužbeni zahtjev upravljen na upis prava vlasništva na stanu i prava korištenja na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu stana (kuće). Vrhovni sud je naveo da je, međutim, pogrešan pravni stav drugostepenog suda, a na šta revizija ukazuje, da se tužitelj ne može upisati u zemljišnim knjigama kao vlasnik na predmetnom stanu temeljem odredbe člana 27. Zakona o prodaji stanova. S tim u vezi je obrazloženo da odredba člana 27. stav 1. tog zakona regulište da pravo vlasništva na stan kupac stiče upisom u zemljišnu knjigu a da stav 3. istog člana reguliše da ako nekretnina nije upisana u zemljišnu knjigu, pravo vlasništva na stanu stiče se polaganjem ugovora u zemljišno knjižnoj službi suda na čijem se području stan nalazi i upisom u knjigu položenih ugovora koju osniva sud. Vrhovni sud je istakao da se ovim članom imalo u vidu faktičko stanje u BiH da se stanovi koji su bili predmetom prodaje po tom zakonu, uglavnom, nalaze u stambenim zgradama gdje nije provedeno etažiranje i da ne postoji knjiga etažne svojine pa je nemoguć upis prava vlasništva na takvim stanovima u zemljišnim knjigama. Navedeno je da se, međutim, tamo gdje se ne radi o etažnoj svojini, kao što je u konkretnom predmetu slučaj, prvenstveno primjenjuju odredbe člana 27. stav 1. Zakona o prodaji stanova jer je moguć upis prava vlasništva na stanu (kući) i upis prava korištenja na zemljištu koje služi redovnoj upotrebi stana (kuće) u postojeće zemljišne knjige obzirom da su i objekat i zemljište već upisani u zemljišne knjige. Ovo stoga jer je, kako je naveo Vrhovni sud, u postupku nesporno utvrđeno da je predmetni objekat-stan u ukupnoj površini od 50m2 izgrađen na parceli površine 70m2, upisan u zemljišnu knjigu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Apelantica smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da se o konkretnoj pravnoj stvari nije mogla donijeti odluka o pravu na korištenje zemljišta na osnovu odredbi člana 27. Zakona o prodaji stanova budući da, kako apelantica smatra, takvo nešto nije ni navedeno u spornim odredbama člana 27. Zakona o prodaji stanova. Navodi i da nikada nije utvrđeno da predmetni objekat ima pripadajuće zemljište za redovnu za upotrebu te da je članom 39. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da pravo korištenja i posjeda na zemljištu utvrđuje općinski organ uprave u upravnom postupku. Prema mišljenju apelantice Vrhovni sud je mimo te odredbe odlučio da predmetno zemljište pripada tužitelju čime je prema mišljenju apelantice proizvoljno primjenio materijalno pravo i direktno ugrozio njeno pravo na imovinu koje se sastoji od naplaćivanja naknade za korištenje zemljišta.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Apelantica smatra da su joj pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu prekršeni jer je Vrhovni sud proizvoljno primijenjeno materijalno pravo tj. zakon koji se nije mogao primijeniti. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava.

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporena odluka Vrhovnog suda sadrži dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da je Vrhovni sud obrazložio (a što je istaknuto i u presudama nižestepenih sudova) da su predmetni objekat-stan koji je površine 50m2 i zemljište površine 70m2 na kojem je objekat sagrađen, u navedenim površinama upisani u zemljišne knjige te da je tužitelj, u smislu odredbi Zakona o prodaji stanova, zbog navedenog, otkupom predmetnog stana na kojem je imao stanarsko pravo, stekao pravo vlasništva na objektu i zemljištu ispod objekta kao i pravo korištenja na preostalom dijelu zemljišta na kojem je objekat izgrađen. Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje Vrhovnog suda u skaladu sa standradima prava na pravično suđenje i imovinu te također ukazuje i da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je navedenim odlučenjem na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3769/12 (Općina Tuzla) | Sudska praksa | Aktio