Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4380/12 (N. K.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4380/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-4380/12, rješavajući apelaciju Nike Kneza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nike Kneza podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 003046 11 Rev od 25. septembra 2012. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 003046 10 Gž 2 od 3. oktobra 2011. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 003046 09 P 2 od 31. maja 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Niko Knez (u daljnjem tekstu: apelant), iz Livna, podnio je 11. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) broj 68 0 P 003046 11 Rev od 25. septembra 2012. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 003046 10 Gž 2 od 3. oktobra 2011. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 003046 09 P 2 od 31. maja 2010.

2. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 003046 09 P 2 od 31. maja 2010. godine usvojen je alternativni tužbeni zahtjev tužitelja Rudnici ugljena „Tušnica“ Livno (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da apelant sa članovima porodice iseli iz stana tužitelja, kao i da apelant tužitelju otplati odštetu za bespravno korištenje stana na ime mjesečne zakupnine u iznosu od 300,00 KM od 1. maja 2001. godine pa ubuduće do predaje stana. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu apelant isplati iznos od 101.530,00 KM sa preciziranom zakonskom kamatom.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj pokrenuo postupak tužbom protiv apelanta radi iseljenja i naknade štete te je naveo da je vlasnik stana koji je apelant zloupotrebom položaja i prekoračenjem ovlasti bespravno prisvojio u vrijeme kada je bio direktor, te je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 17. novembra 2008. godine tražio da mu apelant isplati iznos od 101.530,00 KM sa zakonskom zeteznom kamatom. Tužitelj je postavio i alternativni zahtjev kojim traži da sud obaveže apalenta da stan preda u posjed tužitelju. Općinski sud je naveo da je nesporno da apelant koristi stan od 1. maja 2001. godine, a da je tužitelj pokrenuo postupak tužbom od 7. septembra 2001. godine. Nadalje, Općinski sud je uvidom u materijalnu dokumentaciju zaključio da je tužitelj vlasnik stana, te da je stambena komisija „riješila stambeno pitanje“ apelantu 9. juna 2000. godine kupovinom stana, ali da je Upravni odbor tužitelja suspendovao odluku (4. maja 2001. godine) iz čega proizilazi da tužni (apelant) stanuje u stanu bez pravnog osnova, odnosno ne postoji nikakav pravni osnov prema kojem bi apelant bio dužan platiti iznos od 101.530,00 KM tužitelju. Nadalje, apelant nije dostavio niti jedan dokaz da je uselio u stan na osnovu pravnog akta koji predstavlja valjan osnov za useljenje i da je isti koristio u skladu sa odredbama čl. 2., 11. i 30. Zakona o stambenim odnosima. Osim toga Općinski sud je naveo i da zaključeni ugovori o korištenju stana, u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarskog pravo, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu tog zakona, dakle, 6. decembra 2000. godine. Dakle, u vrijeme kada je apelant uselio u stan nestala je kategorija „nosilac stanarskog prava“, izuzev kada se to prvo ostvaruje u postupku po zahtjevu za povrat stana koji je pokrenut prije 6. decembra 2000. godine. Općinski sud je zaključio da apelant stan tužitelja koristi bez pravnog osnova pa je obavezan platiti zakupninu u visini kako potražuje tužitelj.

4. Kantonalni sud, rješavajući po žalbi apelanta, donio je presudu broj 68 0 P 003046 10 Gz 2 od 3. oktobra 2011. godine, kojom je žalbu aplanta djelomično uvažio pa je prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je obavezan apelant da plati „odštetu za bespravno korištenje stana mjesečnu zakupninu u iznosu od 300,00 KM“ sve od 1. maja 2001. godine na način da se tužitelj u tom dijelu tužbenog zahtjeva odbija. U ostalom dijelu odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalba djelomično osnovana. Kantonalni sud je naveo da je nesporno apelant uselio u stan tužitelja 1. maja 2001. godine, a da je tuženi tužbu za iseljenje postavio na pripremnom ročištu 12. januara 2006. godine, dakle u roku propisanom članom 30. Zakonom o stambenim odnosima, koji je citirao. Kantonalni sud je zaključio da apelant neosnovano koristi stan, odnosno isti nije dokazao da je u stan uselio u skladu sa zakonskim odredbama, pa je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo kada je naložio apelantu da iseli iz stana. Kantonalni sud je nadalje naveo da je tužitelj tražio i naknadu štete jer apelant neosnovano koristi stan i tako mu onemogućava ostvarivanje prihoda iznajmljivanjem stana, odnosno traži izmaklu dobit u smislu odredbi člana 189. st. 1. i 3. ZOO. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da tužitelj nije dokazao da bi ostvario prihod od iznajmljivanja, niti je u tom pravcu predlagao dokaze već je paušalno istakao ovaj zahtjev, pa je Kantonalni sud utvrdio da je ovaj dio tužbenog zahtjeva u skladu sa čl. 123. i 126. ZPP valjalo odbiti.

6. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 68 0 P 003046 11 Rev od 25. septembra 2012. godine odbio.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta o povredi postupka pred drugostepenim sudom jer je drugostepeni sud utvrdio nove činjenice bez održavanja javne rasprave. Vrhovni sud je s tim u vezi istakao da drugostepeni sud nije utvrdio nove činjenice već se desila greška u pisanju datuma. Vrhovni sud je istakao da je tačno da je tužbeni zahtjev postavljen 12. januara 2006. godine, a ne kako apelant tvrdi 14. novembra 2008. godine, što je utvrđeno uvidom u zapisnike. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pogrešno upisao dan 3. januara 2001. godine kao dan dodjele stana apelantu, umjesto 4. maj 2001. godine, ali to ne utiče na zakonitost i pravilnost odluke. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da čak kada bi se i radilo o drugačije utvrđenom činjeničnom stanju isto nije osnov za održavanje javne rasprave pred drugostepenim sudom, jer nije vršena procjena neposredno izvedenih dokaza. Stoga je zaključio da nema povrede člana 209. ZPP. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Vrhovni sud je naprije istakao da je neosnovan prigovor apelanta da tužitelj nije vlasnik stana, jer je odredbom člana 23. Zakona o vlasničko pravnim odnosima propisano da se vlasništvo stiče između ostalog i pravnim poslom, na koji način je i tužitelj stekao vlasništvo na stanu. Vrhovni sud je nadalje istakao da je apelantu stan dodjeljen kao kadrovski, pa kako je apelant prestao biti uposlenik otpao je i osnov za dodjelu stana. Nadalje, apelant nije mogao steći stanarsko pravo na stanu jer je u stan uselio 1. maja 2001. godine, dakle, kada Zakonom o stambenim odnosima nije bilo moguće steći stanarsko pravo (od 6. decembra2000. godine), a odluka kojom je supendovana odluka kojom mu je stan dodjeljen donijeta je 3. maja 2001. godine. Kako je tužitelj vlasnik stana koji apelant bez osnova drži u posjedu Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene odluke pravilne i u skladu sa članom 43. Zakona o svojinsko pravnim odnosima. Vrhovni sud je takođe naveo da apelant nije obrazložio u čemu se ogleda prekoračenje tužbenog zahtjeva pogotovo kada se ima u vidu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na raspravi 12. januara 2006. godine o kojem je sud odlučio.

8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje zbog povrede pristupa sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant obrazlaže činjenicom da je dobio stan kao svi raniji direktori tuženog, te da je u isti uselio 2001. godine, od kada ga koristi, dakle i za svo vrijeme trajanja postupka koji se vodio deset godina. Apelant ističe da su sudovi odlučili van tužbenog zahtjeva jer je tužba podnijeta radi naknade štete (koju je apelant spreman platiti odnosno spreman je platiti cijenu za stan ukoliko nema zakonsko pravo na isti, kako bi sačuvao svoj dom), a postupak je okončan odlukom o iseljenju apelanta. Apelant napominje da je odluka tuženog o dodjeli stana „odluka nadležnog organa“, pogotovo kada se ima u vidu položaj ranijih direktora tuženog zbog čega je i tumačenje zakonskih odredbi od strane sudova „diskriminirajuće“. Apelant navodi da je Vrhovni sud je netačne podatke iz drugostepene presude (oko datuma) pokušao opravdati tehničkim greškama u kucanju, da je netačno naveo da više nije uposlenik tuženog, kao i da nije razmotrio ostale navode apelanta smatrajući ih irelevantnim zbog primjene Zakona o stambenim odnosima.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4.)Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da, iako je apelant istakao povredu prava na pristup sudu u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, utvrdili činjenično stanje i odlučili o tužbenim zahtjevima tuženog. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi na sve tri instance dali detaljne i jasne razloge koje je apelant osporavao i u redovnom postupku, kao i postupku po apelaciji. Sama ta okolnost ukazuje da su neosnovani navodi apelanta o povredi prava na pristup sudu. Na osnovu utvrđenih činjenica, a koje apelant apelacijom nije doveo u pitanje, čak je iste potvrdio, nesporno je zaključeno da je stan apelantu dodjeljen odlukom nadležnog organa tuženog, koja je suspendovana, da je u stan uselio 1. maja 2001. godine, u vrijeme kada više nije mogao u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima steći stanarsko pravo. Osim toga, prema stanu spisa proizilazi da je tuženi tužbu podnio radi naknade štete (7. septembra 2001. godine) ali na raspravi 12. januara 2006. godine postavio zahtjev za iseljenje apelanta, kojem je sud udovoljio. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su nakon provedenog postupka po tužbi tužitelja, u kojem je apelant aktivno učestvovao i koristio raspoložive pravne lijekove, donijete presude koju apelant osporava, a koje se ni u čemu ne diomaju proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije., odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

14. U vezi sa povredom prava na dom, Ustavni sud, primjećuje s obzirom na činjenicu da je apelant sa porodicom u predmetni stan uselio 2001. godine i da ga je koristio do podnošenja apelaciju Ustavnom sudu, taj stan predstavlja apelantov dom u smislu tumačenja koje ovom pojmu daje Ustavni sud (vidi, inter alia, odluku Ustavnog suda, broj AP-323/04 od 17. decembra 2004. godine objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05, stav 21.), kao i da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na dom. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je miješanje zakonito, jer je u toku postupka utvrđeno da u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o vlasničko pravnim odnosima apelant nema pravni osnov za korištenje stana, odnosno pravni osnov je otpao i isti koristi stan bespravno. S druge strane tužitelj, koji je nesporno vlasnik stana potražuje svoju imovinu od lica koje je neosnovano koristi tj. od apelanta. Prema tome Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo u skladu sa zakonom s obzirom da su osporene odluke utemeljene na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama i koje nisu bile proizvoljne. Ustavni sud smatra, također, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s obzirom da je u postupku njihovog donošenja pružena zaštita jednom od učesnika postupka (tužitelju) od proizvoljnog uplitanja pojedinca u uživanje njegovog prava na imovinu, pa nije narušen ni princip proporcionalnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi njegovog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4380/12 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio