Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-398/14 (S. B., Š. K., M. K., D. B., S. M., S. H., E. K. i J. J.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-398/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-398/14, rješavajući apelacije Salke Bevapa i dr., na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Salko Bevap, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 328193 13 Rev od 19. novembra 2013.
godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 rs 009227 08 Rsz od 5. decembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-001270 od 28. decembra 2007. godine;
Šerif Kekić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 070308 10 Rsz od 21. januar 2014 godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 070308 08 P od 16. novembra 2009.
godine;
Mirko Kelić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 344116 13 Rev od 13. januara 2014.
godine. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006825 08 Rsz od 8. januara 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-001270 od 28. decembra 2007. godine;
Denis Biloš protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 363996 13 Rev od 29. januara 2014.
godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006447 08 Rsz od 8. januara 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-001232 od 4. jula 2008. godine;
Stjepan Musa, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Herceogvine broj 65 0 RS 364352 13 Rev od 31. januara 2014 godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rsz 007264 08 Rsz od 8. januara 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-001732 od 25. aprila 2008. godine;
Semir Halilović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 351105 13 Rev od 11. marta 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 007723 08 Rsz od 21. decembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-006238 od 31. marta 2007. godine;
Elvir Korajlić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 340273 13 Rev od 4. marta 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 007553 08 Rsz od 5. decembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-001326 od 6. marta 2008. godine;
Jozo Jozić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 328185 13 Rev od 25. februara 2014.
godine, presude Kantonalnog sud u Sarajevu broj 09 0 Rs 007335 08 Rsz od 10. decembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-001234 od 24. aprila 2008. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Salko Bevap, Šerif Kekić, Mirko Kelić, Denis Biloš, Stjepan Musa, Semir Halilović, Elvir Korajlić i Jozo Jozić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 27. januara do 27. maja 2014. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) navedenih u izreci ove odluke.
Spajanje predmeta
2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-398/14, AP-1253/14, AP-1259/14, AP-1262/14, AP-1264/14, AP- 2414/14, AP-2421/14 i AP-2422/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-398/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Apelanti su bili profesionalni vojnici na službi u Vojsci FBiH, koji su dali svoj pristanak i potpisali ugovor o međusobnim pravima i obavezama za vrijeme sudjelovanja u Oružanim snagama BiH u sastavu Koalicijskih snaga u operaciji za podršku mira u Iraku. Nakon Naredbe Zajedničke komande Vojske F BiH upućeni su u mirovnu misiju u Iraku u sastavu jedinice za uništavanje neeksplodiranih ubojnih sredstava u sastavu Oružanih snaga BiH. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) kao poslodavca, radi isplate novčanih potraživanja na ime naknade deminerskog dodatka za neposredno angažiranje na poslovima deminiranja u Iraku, te naknada dnevnica za službeno putovanje u Irak. Svoja su potraživanja apelanti zasnovali na odredbama Zakona o službi u u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine, odredbama Ugovora o međusobnim pravima i obavezama za vrijeme sudjelovanja pripadnika u jedinici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine u sastavu koalicijskih snaga u operaciji podrške miru u Iraku „Iračka sloboda“, odredbama Uredbe o naknadama troškova za službena putovanja u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, rješenja o visini dnevnica u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine te odredbama Privremenog pravilnika o izmjenama i dopunama Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika Federalnog ministarstva odbrane. Općinski sud je u predmetima AP-398/14, AP- 2414/14 i AP-2421/14 u cijelosti odbio tužbene zahtjeve apelanta. U predmetu broj AP- 1253/14 Općinski sud je u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev, dosudio apelantu dnevnice i deminerske dodatke u iznosima i za periode bliže označene u presudi i naložio tuženoj da apelantu naknadi troškove postupka. U predmetima AP-1259/14, AP-1262/14, AP-1264/14 i AP-2422/14 Općinski sud je djelimično usvojio tužbene zahtjeve apelanata, naložio tuženoj da apelantima isplati deminerske dodatke u iznosima i za periode bliže označene u presudi, dok su dijelovi tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da se obaveže tužena da im isplati dnevnice za službeno putovanje odbijeni.
5. Presudama Kantonalnog suda navedenim u izreci ove odluke, u predmetima AP-398/14, AP- 2414/14 i AP-2421/14, u cijelosti su odbijene žalbe koje su apelanti podnijeli protiv presuda Općinskog suda. U predmetu AP- 1253/14 Kantonalni sud je, postupajući po žalbi tužene protiv presude Općinskog suda, u cijelosti uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbijen apleantov zahtjev za isplatu dnevnica, kao i zahtjev za isplatu deminerskog dodatka. U predmetima AP-1259/14, AP-1262/14, AP-1264/14 i AP-2422/14 Kantonalni sud je odbio žalbe apelanata i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu, te je usvojio žalbu tužene, pa je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu deminerskog dodatka. U obrazloženjima presuda Kantonalni sud je naveo da je na temelju stanja u spisu utvrdio da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka našao da su apelanti na osnovu Ugovora o međusobnim pravima i obavezama za vrijeme sudjelovanja pripadnika jedinica Oružanih snaga Bosne i Hercegovine u sastavu koalicijskih snaga u operaciji podrške mira u Iraku, u spornom periodu bili angažirani u mirovnoj misiji u Iraku. S obzirom da su apelanti u ugovornom odnosu bili s Ministarstvom odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: MO BiH), Općinski sud je zaključio da su apelanti potraživanja po osnovu dnevnice i deminerskog dodatka mogli ostvarivali samo na osnovu tog ugovora, pa tužena nije pasivno legitimirana na isplatu ovih potraživanja, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 7. Privremenog pravilnika o izmjenama i dopunama Privremenog pravilnika o plaćama i drugim, novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika FMO-a propisano da vojnim licima raspoređenim na formacijsko mjesto deminera i licima koja su neposredno angažirana na poslovima deminiranja, pripada deminerski dodatak u visini 150% osnovice mjesečno. Međutim, apelanti naknadu na ime deminerskog dodatka potražuju za vrijeme sudjelovanja u mirovnoj misiji u Iraku u kojoj su sudjelovali kao pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OS BiH), što proizlazi iz člana I. Ugovora o međusobnim pravima i obavezama za vrijeme sudjelovanja pripadnika u jedinicama OS BiH u sastavu Koalicijskih snaga u operaciji podrške miru u Iraku, proizlazi da tužena nije imala obavezu apelantima isplaćivati deminerski dodatak za poslove koje su obavljali kao pripadnici OS BiH, posebno cijeneći činjenicu da su sva prava i obaveze apelanata za vrijeme sudjelovanja u mirovnoj misiji bila regulirana tim Ugovorom sa državom Bosnom i Hercegovinom, odnosno njenim organom uprave. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je pravilan stav prvostepenog suda da apelantima ne pripada ni pravo na dnevnice za službeno putovanje u Irak za sporni period, s obzirom da su i ta prava i potraživanja po osnovu dnevnica, regulirana Ugovorom s MO BiH. U članu 6. Ugovora navedeno je da apelantima, kao pripadnicima OS BiH za vrijeme sudjelovanja u Operaciji, pripada pravo na dnevnicu u iznosu od 85,00 eura, a za šta je utvrđeno da je apelantima isplaćeno. Isplatom dnevnica, navodi Kantonalni sud, apelanti su ostvarili prava iz člana 130. Zakona o službi u Vojsci Federacije BiH na naknadu troškova za službeno putovanje. Ono što je bila obaveza tužene, proizlazi iz tačke IV. Naredbe tužene broj 27-11-01-45- 2-54-95/05 od 29.06.2005. godine, gdje je propisano da u nadležnosti Federalnog Ministarstva odbrane ostaju samo ona pitanja koja nisu regulirana Ugovorom između MO BiH i pripadnika Vojske Federacije BiH. Obaveza tužene prema toj Naredbi i prema navedenom Ugovoru bila je isplata plaće apelantima u skladu s položajem i činom koji su ostvarivali na mjestu zadnjeg postavljenja na dužnost u okviru matične jedinice iz koje su upućeni na misiju, a ne i isplata dnevnica za službeno putovanje, s obzirom da je tu obavezu, za vrijeme trajanja mirovne misije u Iraku, preuzela i izvršila Država BiH.
6. Presudama Vrhovnog suda, preciziranim u izreci ove odluke, odbijene su revizije koje su apelanti izjavili protiv presuda Kantonalnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženjima presuda ukazao na ugovor koji su apelanti zaključili s MO BiH o međusobnim pravima i obavezama za vrijeme sudjelovanja pripadnika u postrojenju oružanih snaga Bosne i Hercegovine u sastavu koalicijskih snaga u operaciji potpore miru u Iraku („Iračka sloboda") kojim je, između ostalog, regulirano da za vrijeme sudjelovanja u operaciji pripadnik ostvaruje pravo na plaću, naknade na temelju položaja i čina koje ostvaruje na mjestu zadnjeg postavljenja na dužnost u okviru matične postrojbe iz koje se upućuje, kao i da za vrijeme sudjelovanja u operaciji pripadnik ostvaruje pravo na dnevnicu i sitne dnevne troškove. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je stava da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, kojeg apelanti zasnivaju na tvrdnji da je drugostepeni sud propustio primijeniti odredbe Zakona o službi u Federaciji BiH, Uredbe o naknadama troškova za službena putovanja kao i Rješenje Vlade Federacije BiH o visini putnih troškova. Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud pravilno zaključio da, s obzirom na odredbe Ugovora s MO BiH, apelanti nisu bili u ugovornom odnosu s tuženom, nego upravo s MO BiH, pa tužena nije dužnik iz predmetnog materijalno-pravnog odnosa. S obzirom na navedeno, s obzirom da nisu ostvareni razlozi revizije, kao ni razlozi na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, revizija odbijena. Apelacioni navodi
7. U svim se apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su odluke redovnih sudova dovoljno jasno obrazložene, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su obrazložili da su tužbeni zahtjevi apelanata neosnovani zato što je tokom postupka nespornim utvrđeno da apelanti nisu bili u ugovornom odnosu s tuženom, nego s Ministarstvom odbrane Bosne i Hercegovine, pa ne postoji obaveza tužene da im isplati novčana potraživanja po osnovu dnevnica i deminerskih dodataka. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelanti, između ostalog, navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da se navodi apelanata o povredi ovog prava u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je ove navode ocijenio u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, te imajući u vidu da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman