Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1924/12 (S. Š.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivično djelo
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1924/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1924/12, rješavajući apelaciju Srećka Šarana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Srećka Šarana podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br.

118-0-K-000697 11 Kvlz od 16. marta 2012. godine i 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 011-0-K 08-000-007-p od 1.

jula 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Srećko Šaran (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Miodrag Tufegdžić, advokat iz Doboja, podnio je 23. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118 0 K 000679 11 Kvlz od 16. marta 2012. godine i 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-K 08-000-007-p od 1. jula 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci - Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže obike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) zatraženo je 12. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. marta 2015. godine, Okružni sud 23. februara 2015. godine i Specijalno tužilaštvo 27. februara 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-08-000-007-p od 1. jula 2010. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela nesavjesni rad u službi iz člana 344 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Primjenom odredbe člana 44 stav 1 KZRS apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru (od 18. juna do 6. avgusta 2007. godine), a primjenom odredbi člana 99 stav 1 a u vezi sa članom 96 st. 2 i 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) apelant je obavezan da zajedno sa ostalim optuženim solidarno plati troškove krivičnog postupka i sudski paušal u iznosu kako je bliže određeno izrekom presude.

6. Okružni sud je utvrdio (tačka 4 izreke presude) da je apelant u svojstvu člana, sa ostalim članovima (pet saoptuženih) Upravnog odbora Javnog osnovnog preduzeća (u daljnjem tekstu: JOP) „Željeznice Republike Srpske“ Doboj 2. oktobra 2001. godine u Doboju zajedno sa Borkom Trkulja, kao tadašnjom predsjednicom Upravnog odbora, kao službeno lice, svjesnim kršenjem zakona i drugih propisa očigledno nesavjesno postupao u vršenju službe na taj način što je sa ostalim članovima Upravnog odbora na VII redovnoj sjednici Upravnog odbora JOP-a „Željeznice Republike Srpske“ Doboj, bez izvjestioca i datog prijedloga i mišljenja stručnih službi i bez pribavljenog pravnog obrazloženja Sektora za pravne poslove, što je u suprotnosti sa čl. 10 i 21 Poslovnika o radu Upravnog odbora, jednoglasno donio Odluku o davanju saglasnosti za izgradnju terminala za skladištenje nafte i naftnih derivata Trgovačko-ugostiteljskom preduzeću „Peti neplan“ d.o.o. Niševići (u daljnjem tekstu: TUP) na zemljištu u državnoj svojini na kojem pravo korišćenja ima JOP „Željeznice Republike Srpske“ Doboj, na k.č. pobliže opisanim u izreci presude, u ukupnoj površini od 25.000 m , upisanim u zemljišnoknjižni uložak- Iskaz II, koje se vodilo u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižne kancelarije Osnovnog suda u Prijedoru. Navedena odluka je predviđala zaključenje posebnog ugovora sa preduzećem „Peti neplan“ kojim bi se to preduzeće obavezalo da prugama „Željeznice Republike Srpske“ Doboj mjesečno preveze 1.200.000 litara nafte, omogućivši preduzeću TUP „Peti neplan“ uvođenje u posjed zemljišta u državnoj svojini, izgradnju trajnih građevina na tom zemljištu i uknjižbu prava svojine u korist TUP-a „Peti neplan“ na objektima terminala za skladištenje nafte i naftnih derivata koji su sagrađeni na predmetnom zemljištu, kao i uknjižbu prava svojine na tom zemljištu. Ova odluka Upravnog odbora je u suprotnosti sa odredbama čl. 17 i 78 Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ broj 34/86), koje predviđaju da skupština opštine može dodjeljivati građevinsko zemljište na korišćenje radi izgradnje trajnih građevina, te je u suprotnosti i sa Odlukom Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini od 27. aprila 2000. godine („Službeni glasnik RS“ broj 12/00), čije je važenje produženo Odlukom od 30. marta 2001. godine („Službeni glasnik RS“ broj 17/01), koja predviđa zabranu raspolaganja, dodjeljivanja, vršenja prenosa, prodaje ili davanja na korišćenje ili pod zakup imovine u državnoj svojini na osnovu čega je Republika Srpska izgubila pravo svojine na predmetnom zemljištu, čime je nastupila imovinska šteta po Republiku Srpsku u iznosu od 125.000,00 KM na ime tadašnje vrijednosti tog zemljišta.

7. Iz obrazloženja presude proizilazi da je Okružni sud sproveo brojne dokaze na prijedlog Specijalnog tužilaštva i odbrane, i to saslušanje svjedoka, sprovođenje dokaza vještačenja i saslušanja u svojstvu svjedoka vještaka mašinske, poljoprivredne i geodetske struke, te uvid u obimnu materijalnu dokumentaciju. Obrazlažući iscrpno svoju odluku, Okružni sud je, na osnovu analize svih izvedenih dokaza, nesporno utvrdio da je apelant sa ostalim članovima Upravnog odbora (pet saoptuženih) počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret u vrijeme, mjestu i na način kako je navedeno u izreci presude. Naime, nesporno je da je odluka Upravnog odbora JOP-a „Željeznice Republike Srpske“ o davanju saglasnosti za izgradnju terminala za skladištenje nafte i naftnih derivata TUP-u „Peti neplan“ d.o.o. Niševići donesena jednoglasno. Odbrana je osporavala tvrdnju optužbe da je ta odluka donesena bez izvjestioca i bez prethodnog prijedloga i mišljenja stručnih službi, kao i Sektora pravnih poslova. U vezi s tim, Okružni sud je ocijenio da je ta tvrdnja u suprotnosti sa ostalim sprovedenim dokazima (dokazima optužbe i nekim dokazima odbrane) i da je sračunata na izbjegavanje krivične odgovornosti, jer je na temelju zapisnika sa VII redovne sjednice Upravnog odbora od 2. oktobra 2001. godine utvrđeno da je zahtjev TUP-a „Peti neplan“ razmatran pod tačkom 15 dnevnog reda sjednice, da nije bilo izvjestioca niti su članovi Upravnog odbora prilikom razmatranja zahtjeva imali mišljenje stručnih službi, a posebno mišljenje predstavnika Sektora za pravne poslove JOP-a „Željeznice Republike Srpske“ o pravnom statusu predmetnog zemljišta, kao i mogućim pravnim posljedicama davanja na korišćenje zemljišta za izgradnju trajnih građevina.

8. Utvrđujući pitanje apelantove vinosti, kao i njegov subjektivni odnos prema krivičnom djelu koje je izvršio, Okružni sud je utvrdio da je apelant u svojstvu člana Upravnog odbora, kao i ostali članovi Upravnog odbora (saoptuženi), navedeno krivično djelo počinio s direktnim umišljajem, jer je bio svjestan krivičnog djela i htio je njegovo izvršenje.

9. Prilikom odmjeravanja kazne ocijenjene su sve okolnosti predviđene odredbama čl. 37 i 38 KZRS, pa je Okružni sud na apelantovoj strani kao olakšavajuće okolnosti ocijenio činjenicu da ranije nije osuđivan i da je porodičan čovjek, a te okolnosti su dovedene u vezu sa činjenicom da je od dana izvršenja djela proteklo gotovo devet godina, što u ukupnosti predstavlja osobito olakšavajuće okolnosti. Stoga mu je primjenom odredaba iz čl. 39 stav 2 i 40 stav 1 tačka 4 KZRS odmjerena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, dakle, ispod zakonom propisane kazne, ocjenjujući da je adekvatna težini počinjenog djela.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-K-08-000-007 od 1. jula 2010. godine.

11. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je pretresno vijeće bilo nepropisno sastavljeno i da postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njihovu nepristrasnost. Vrhovni sud je istakao da je ovakav apelantov stav neprihvatljiv, te da ga je posmatrao u okviru tvrdnji žalbe da postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka b) i stava 2 ZKPRS i u vezi sa čl. 24 i 37 ZKPRS, pri čemu se postavilo pitanje da li je sud bio propisno sastavljen ako su u pretresnom vijeću bili članovi vijeća koji su učestvovali u vijeću koje je odlučivalo o žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora i vijeću koje je odlučivalo o produženju pritvora, odnosno ako je u vijeću učestvovao sudija koji je odlukom opšte sjednice izuzet od suđenja u predmetu protiv saoptužene Borke Trkulja u istom predmetu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 24 stav 1 ZKPRS propisan sastav suda, te da je u konkretenom predmetu sudilo vijeće sastavljeno od trojice sudija, čime je zadovoljen uslov propisan citiranom zakonskom odredbom. Dalje je istaknuto da odgovor na pitanje da li vijeće iz člana 24 stav 5 ZKP, odnosno članovi tog vijeća i sudija koji je odlukom opšte sjednice izuzet od suđenja u krivičnom predmetu protiv Borke Trkulja, saoptužene u istom predmetu, koji je razdvojen u odnosu na apelante i ostale optužene, mogu ujedno postupati i kao vijeće iz člana 24 stav 1 ZKP, odnosno kao pretresno vijeće, treba tražiti u odredbama kojima je regulisano izuzeće sudija s obzirom na to da ne postoji izričita zabrana. Konkretno, sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak ili prethodno saslušanje, branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili tužioca, svjedok ili vještak (član 37 tačka g. ZKP), ako je u istom postupku učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom (član 37 tačka v. ZKP), ili ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u nepristrasnost sudija (član 37 tačka đ. ZKP). Vrhovni sud je ocijenio da ne postoji nijedan razlog za izuzeće po osnovu tačke g) jer nijedan od članova pretresnog vijeća nije učestvovao u istom krivičnom postupku u nabrojanim svojstvima iz tačke v) navedenog člana, jer nisu učestvovali u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, niti je našao razlog koji bi doveo u pitanje nepristrasnost članova prvostepenog vijeća samo zbog činjenice da su kao članovi vanraspravnog vijeća učestvovali u vijeću koje je odlučivalo o žalbi na rješenje o određivanju pritvora i da je jedan od članova pretresnog vijeća odlukom opšte sjednice izuzet od suđenja u krivičnom predmetu protiv saoptužene Borke Trkulja u odnosu na koju je krivični postupak razdvojen. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su ovi apelantovi žalbeni prigovori neosnovani.

12. Konačno, Vrhovni sud je ocijenio da je pobijana prvostepena presuda dala razloge o svim odlučnim činjenicama i pravilno ocijenila iskaze svjedoka saslušanih u postupku upravo na način na koji propisuju odredbe člana 295 i člana 304 stav 7 ZKP i dala pravilnu ocjenu tih iskaza. Vrhovni sud je smatrao da presuda Okružnog suda ima dovoljno uporišta u izvedenim dokazima: iskazima svjedoka optužbe, pa i pojedinih svjedoka odbrane, a djelimično i u iskazima pojedinih optuženih, saslušanih u svojstvu svjedoka. Takođe je istaknuto da brojni objektivni dokazi, kao i nalazi i mišljenja vještaka, pobrojani i široko i argumentovano obrazloženi u pobijanoj presudi, ukazuju na opravdanost utvrđenja pobijane presude. Stoga je Vrhovni sud zaključio da kao rezultat pravilne i pažljive ocjene svih dokaza sprovedenih pred prvostepenim sudom proizilazi zaključak pobijane presude o pouzdanosti utvrđenja te presude da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i za koje mu je izrečena kazna.

13. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine kojom je zahtjev apelanta i ostalih osuđenih odbijen kao neosnovan. Prilikom odlučivanja o zahtjevu, Vrhovni sud se, u smislu člana 339d) stav 1 ZKPRS, ograničio samo na ispitivanje onih povreda zakona na koje se apelant kao podnosilac zahtjeva pozvao, naglašavajući da odredba člana 339a) stav 1 ZKPRS vrlo restriktivno određuje uslove pod kojima je moguće koristiti navedeni vanredni pravni lijek. Zahtjev za zaštitu zakonitosti apelant je utemeljio na tvrdnji da su u postupku donošenja i pismene izrade pravosnažne presude počinjeni raznovrsni oblici povreda odredaba krivičnog postupka koji se po karakteru manifestuju povredom prava na odbranu (kao bitna povreda iz člana 303 stav 1 tačka g. ZKPRS), i to kroz povredu prava na nepristrasan sud (jer su u postupku donošenja pravosnažne presude učestvovale sudije koje su se morale izuzeti po osnovu njihovog prethodnog učešća u vijeću koje je odlučivalo o produženju pritvora, odnosno žalbi na rješenje o produženju pritvora), kršenjem načela kontradiktornosti (zbog odbijanja dokaznih prijedloga odbrane) i nedostatkom razloga o odlučnim činjenicama. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da se na navedenim prigovorima ne može temeljiti tvrdnja o povredi prava na odbranu.

14. S tim u vezi je istaknuto da se pravo na odbranu, sadržano u principu „jednakosti oružja“, manifestuje kroz jednak proceduralni položaj stranaka tokom suđenja i obuhvata cijeli spektar procesnih prava koja optuženom obezbjeđuju jednake procesne mogućnosti tokom postupka u pripremi i predstavljanju slučaja koji je predmet optužbe. To pravo čija je funkcija obezbjeđenje jednakog procesnog položaja stranaka tokom suđenja obuhvata, ali se ne ograničava u pravima koja su taksativno navedena u odredbi člana 303 stav 1 tačka g) ZKPRS, koja ima kao posljedicu ukidanje presude donesene uz te povrede postupka (između ostalog, pravo na vrijeme za pripremu odbrane, pravo na pozivanje i ispitivanje svjedoka, angažovanje vještaka, prisustva suđenju itd.). Zbog posebnog značaja ovih prava koja su u osnovi prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povreda prava na odbranu je jedini oblik bitne povrede odredaba krivičnog postupka propisan citiranom zakonskom odredbom koji predstavlja osnov za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti kao vanrednog pravnog lijeka. Međutim, kako je dalje navedeno, pod ovu povredu odredaba krivičnog postupka ne mogu se podvesti one povrede koje su izdvojene u posebne, druge oblike bitnih povreda odredaba krivičnog postupka predviđene u članu 303 stav 1 ZKPRS koje su zakonom predviđene kao žalbeni osnov, ali nisu predviđene kao osnov za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, koje se, između ostalog, manifestuju u vidu učešća u suđenju sudije koji se morao izuzeti, stvarnoj nenadležnosti, izostanku razloga o odlučnim činjenicama, prekoračenju optužbe, zasnivanju presude na nezakonitim dokazima. Navedene forme bitne povrede odredaba krivičnog postupka su u konkretnom slučaju isticane kao žalbeni osnov na prvostepenu presudu, te je drugostepeni sud, ocijenivši ih neosnovanim, u obrazloženju presude dao jasne i uvjerljive razloge za takvu ocjenu, a ta ocjena ne podliježe zakonskoj mogućnosti preispitivanja po ovom vanrednom pravnom sredstvu. Vrhovni sud je, osim toga, naveo da je neosnovan i prigovor koji je zasnovan na tvrdnji o povredi prava na odbranu zbog odbijanja dokaznih prijedloga odbrane o čemu je u obrazloženju drugostepene presude dato valjano obrazloženje, koje je kao mjerodavno prihvatilo vijeće koje je odlučivalo povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Takođe je ocijenjen kao neosnovan prigovor zasnovan na tvrdnji da je povreda prava na odbranu učinjena u žalbenom postupku tako što Vrhovni sud u obrazloženju presude nije dao razloge u pogledu istaknutih žalbenih prigovora na prvostepenu presudu. S tim u vezi je naglašeno da obrazloženje presude ima suštinski značaj za ostvarenje prava na žalbu i bez sumnje ulazi u spektar prava koja odražavaju pravičnost i obezbjeđuju ravnopravnost, ali s obzirom na prirodu drugostepene presude, obaveza suda nije da obrazlaže sve prigovore stranaka, već ta obaveza podrazumijeva da se ograniči i navede razloge za činjenice od odlučnog značaja. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti na osnovu odredbe člana 339 đ) ZKPRS, jer u postupku donošenja pravosnažne presude nisu počinjene povrede zakona na koje se apelant poziva.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant obrazlaže bitnim povredama odredaba krivičnog postupka koje se manifestuju uskraćivanjem prava na zakonom određen, nezavisan i nepristrasan sud. S tim u vezi, apelant je naveo da je pretresno vijeće bilo nepropisno sastavljeno, da je tokom postupka i u žalbi ukazivao na postojanje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u nepristrasnost članova vijeća, prije svega, zato što su u pretresnom vijeću bili članovi vijeća koji su učestvovali u vijeću koje je odlučivalo o žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora i o produženju pritvora. Apelant, takođe, ukazuje da nije imao ravnopravan tretman sa Tužilaštvom, te da mu je i zbog tog razloga povrijeđeno pravo na odbranu i princip „jednakosti oružja“. Ukazao je da Vrhovni sud u konačnoj presudi donesenoj povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti uopšte ne analizira navode koji se odnose na nepristrasnost suda, odnosno zahtjev za izuzeće člana pretresnog vijeća, te s tim u vezi istakao da mu je uskraćeno pravo na obrazloženu odluku. Predložio je da se apelacija usvoji, ukinu osporene presude i utvrdi povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava BiH i člana 6 Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud i Okružni sud su u odgovorima na apelacije istakli da su u predmetnom krivičnom postupku u svemu ispoštovana apelantova prava koja mu garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, te da nije došlo do kršenja prava na koja je apelacijom ukazao. Imajući u vidu činjenice na kojima se presude zasnivaju, kao i meterijalne propise koji su u konkretnom slučaju primijenjeni, ocijenjeno je da bi bilo suvišno daljnje obrazlaganje neosnovanosti apelacije.

17. Specijalno tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i neargumentovana, pa je predložilo da se odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

18. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 22 od 31. jula 2000, 37/01)) u relevantnom dijelu glasi:

Nesavjestan rad u službi Član 344.

(1) Službeno lice koje svesnim kršenjem zakona ili drugih propisa, propuštanjem dužnosti nadzora ili na drugi način očigledno nesavesno postupa u vršenju službe, iako je bilo svesno ili je bilo dužno i moglo biti svesno da usled toga može nastupiti teža povreda prava drugog ili veća imovinska šteta, pa takva povreda ili šteta i nastupi, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dve godine.

(2) Ako je usled djela iz stava 1. ovog člana došlo do teške povrede prava drugog ili nastupila imovinska šteta u iznosu koji prelazi 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.

19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

Član 14.

Jednakost u postupanju Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 37.

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

[...]

v) ako je sa osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika;

g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak;

[...]

đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 295.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 270. stav 2.

(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

20. Odluka Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 27. aprila 2000. godine (objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 12/00), čije je važenje produženo Odlukom od 30. marta 2001. godine („Službeni glasnik RS“ broj 17/01), u relevantnom dijelu glasi: Bez obzira na odredbe bilo kojeg drugog zakona, organi ni jednog entiteta u Bosni i Hercegovini ne mogu raspolagati, dodjeljivati, vršiti prenos, prodavati niti davati pod zakup imovinu u državnom vlasništvu, uključujući i imovinu u ranijem društvenom vlasništvu, izuzev stanova u društvenom vlasništvu.

21. Poslovnik o radu JOP „Željezničko transportno preduzeće Republike Srpske“ Doboj od 16. marta 1996. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Radnici stručnih službi koji u okviru poslova radnog mjesta ili po nalogu neposrednog rukovodioca imaju obavezu pripreme prijedloga i materijala za pitanja o kojima raspravlja i odlučuje Upravni odbor, dužni su blagovremeno pripremiti pismeni prijedlog sa obrazloženjem, isti dostaviti Sektoru za pravne poslove radi planiranja potrebe zakazivanja sjednice Upravnog odbora . Član 21.

Za svaku tačku dnevnog reda određuje se izvjestilac, koji je dužan podnijeti kraće obrazloženje o pitanju o kome se treba raspravljati i donijeti odluku, odnosno zauzeti stav.

Izvjestilac je po pravilu generalni direktor ili lice koje on ovlasti za određenu oblast poslova.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 K 000679 11 Kvlz od 16. marta 2012. godine, donesena povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 23. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant ukazuje da mu je presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 st. 1, 2 i 3 tač. b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

[…]

27. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije.

28. Ustavni sud zapaža da apelant suštinu povrede prava na pravično suđenje vidi, prije svega, u povredi pravila krivičnog postupka koji se manifestuju u kršenju prava na nepristrasan i nezavisan sud i kršenju principa „jednakosti oružja“.

Ustavni sud ukazuje na to da je povodom gotovo identičnih apelacija koje su protiv istih osporenih presuda kao i u ovom predmetu podnijeli apelanti (saokrivljeni) iz predmetnog (istog) krivičnog postupka donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2706/11 od 10. februara 2015. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 20/15 od 9. marta 2015. godine, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je apelacije odbio kao neosnovane.

29. U citiranoj odluci (tačka 105) Ustavni sud je podsjetio da, „kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija 'pravičnog suđenja' iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHR 149), ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6“ (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHR 417, st. 33-34).

U navedenoj odluci, u vezi s navodima apelanata (saokrivljenih) da im je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, jer su u prvostepenom i drugostepenom vijeću koje je donijelo osporene presude bile sudije koje su prethodno učestvovale u donošenju odluka koje se tiču produžavanja mjere pritvora protiv apelanata, Ustavni sud je podsjetio na to da je u svojoj praksi već odlučivao o apelacijama koje su sa ovog aspekta pokretale gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci istakao da „učešće istog sudije u sastavu vijeća koje odlučuje o produženju pritvora i vijeća koje donosi prvostepenu ili drugostepenu presudu ne može samo po sebi pokrenuti pitanje nepristrasnog suda“. U odluci je zaključeno da su neosnovani apelantovi navodi, jer „pri odlučivanju o produženju pritvora sud utvrđuje postojanje ili nepostojanje zakonskih uslova za produženje pritvora […] na osnovu dokaza koji su priloženi uz prijedlog za produženje pritvora […], te da navodi apelanata da su iste sudije bile u mogućnosti da ocijene dokaze protiv apelanata i pri odlučivanju o produženju pritvora i pri odlučivanju o krivici samo po sebi ne pokreće pitanje nepristrasnog suda“. S obzirom na to da se navedeni razlozi u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj Odluci broj AP 2706/11, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

30. U pogledu navoda koji se tiču prava na odbranu, konkretno kršenja principa „jednakosti oružja“ koji su navodima apelacije dovedeni u vezu s prethodnim principom (sastavom vijeća), odnosno proceduralnim položajem stranaka tokom suđenja, Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj Odluci broj AP 2706/11 razmatran i ovaj aspekt prava na pravično suđenje. U navedenoj odluci Ustavni sud je naglasio značaj prava na odbranu koje pretpostavlja procesnopravnu ravnopravnost stranaka u krivičnom postupku i „sadrži pravo optuženog da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere, ili da ga, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde“.

31. U istoj odluci je, takođe, ukazano da su Evropski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama naglasili da „član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente“ (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Takođe, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).

32. U citiranoj Odluci broj AP 2706/11 Ustavni sud je ocijenio da obrazloženja presuda koje su donesene u istom krivičnom postupku (saokrivljenih) „ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je vijeće Okružnog suda prekoračilo princip slobodne ocjene dokaza pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak i princip 'jednakosti oružja' koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika“ (vidi presudu Evropskog suda Dombo B. V. protiv Holandije od 27. oktobra 1993. godine, Serija A broj 274, str. 19). Prema tome, Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda, a koje je potvrdio i drugostepeni sud, nije bila očigledno proizvoljna.

33. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2706/11 od 10. februara 2015. godine, koja je donesena povodom istih činjeničnih i pravnih navoda koju su protiv istih osporenih presuda kao i u konkretnom predmetu podnijeli apelanti (saokrivljeni) iz predmetnog postupka, te se stoga u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su u postupku koji je pravosnažno okončan pred tri sudske instance, uz poštivanje principa jednakosti stranaka i nezavisnog i nepristrasnog suda, redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1924/12 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio