Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3989/15 (D. D. Ž.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Predmeti (1)

AP-3989/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik, Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, podpredsjednici, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-3989/15, rješavajući zahtjev Dragice Džinović Žilić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka (e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 91/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dragice Džinović Žilić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Džinović Žilić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Aida Haznadarević, advokat iz Sarajeva, podnijela je, 20. avgusta 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 063895 15 Rev od 20. jula 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 063895 12 Gž od 28. oktobra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 063895 08 P od 28. marta 2012. godine. Apelantica je 15. septembra 2015. godine podnijela zahtjev Ustavnom sudu za donošenje privremene mjere „osiguranja“ i „mjere osiguranja“, kojim bi se odložio postupak izvršenja „prisilnim iseljenjem – deložacijom [apelantice ] iz Sarajeva ul. Titova broj 54/3“, sve do pravomoćnog okončanja postupka pred Općinskim sudom po njenoj tužbi u predmetu broj 65 0 P 497427 15 P i postupka pred Ustavnim sudom po predmetnoj apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 063895 08 P od 28. marta 2012. godine apelantica je obavezana da tužitelju-protivtuženom Draganu Popoviću (u daljnjem tekstu: tuženi) preda u posjed nekretninu u naravi trosoban stan koji se nalazi u Sarajevu (pobliže opisan u izreci predmetne presude: u daljnjem tekstu: predmetni stan), zajedno sa dijelom zajedničkih prostorija i uređaja koji pripadaju stanu kao cjelini, slobodan od ljudi i stvari, te da predmetni stan u vlasništvu tužitelja dovede u prvobitno stanje na način pobliže opisan u izreci predmetne presude, sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog rješenja. Predmetnom presudom odbijen je apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužitelj obaveže da joj isplati određeni novčani iznos na ime naknade nužnih troškova, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizilazi da su u toku dokaznog postupka pred tim sudom izvedeni dokazi uviđajem na licu mjesta uz prisustvo vještaka vještaka građevinske struke S.Š, uvidom u materijalne dokaze (pobliže navedene na strani 3. presude), kao i saslušanjem tog vještaka, te saslušanjem tužitelja i apelantice u svojstvu parničnih stranki. Na osnovu izvedenih dokaza, koje je cijenio u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da je tužitelj vlasnik predmetnog stana. U vezi sa tim, konstatovao je da je tužitelj pravo vlasništva na tom stanu stekao na osnovu ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključenog 19. januara 2009. godine između tužitelja kao nosioca stanarskog prava u svojstvu kupca i Općine Centar Sarajevo, kao prodavca stana, kao i da se upisao kao vlasnik predmetnog stana u Knjigu položenih ugovora Centar. Pozivajući se na odredbu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, Općinski sud je ocijenio da je tužitelj dokazao i da se apelantica bez pravnog osnova nalazi u predmetnom stanu. Konstatovao je da je iz iskaza parničnih stranaka nesporno proizilazi da je apelantica u posjedu predmetnog stana od 1992. godine, te da na istom spratu posjeduje stan, kao i da je izvršila spajanje svog stana sa stanom tužitelja i da ta dva stana sada predstavljaju jednu cjelinu. Pored toga, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke S. Š, koji je prihvatio kao stručan i objektivan, a na koji parnične stranke nisu imale primjedbi, kao i na osnovu dopunskog izjašenjenja tog vještaka datog na nastavku glavne rasprave, Općinski sud je utvrdio koje radove apelantica treba da izvede da bi stan dovela u prvobitno stanje u kojem se stan nalazio prije 1992. godine.

4. Apelantica i tužitelj su podnijeli žalbe protiv presude Općinskog suda, koje je Kantonalni sud presudom broj 65 0 P 063895 12 Gž od 28. oktobra 2014. godine odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da je neosnovan apelanticin žalbeni navod da je Općinski sud nenadležen za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o vlasničkoj tužbi u smislu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima zbog čega je za postupanje po istoj nadležan redovni sud shodno odredbi člana 1. u vezi sa članom 42. ZPP-a. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, izvršio ocjenu izvedenih dokaza u skladu sa odredbom člana 8. ZPP-a, te da je je o pravu vlasništva na predmetnom stanu zaključio na osnovu uvida u ZK izvadak za predmetni stan i kupoprodajni ugovor zaključen između apelanta i Općine Centar Sarajevo. Ocijenio je i da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da su predmetni stanovi predstavljali jednu građevinsku cjelinu, konstatujući da iz materijalnih dokaza u spisu proizilazi da su stanovi uvijek bili zasebne stambene jedinice, na što, po mišljenju tog suda, upućuje i činjenica da je na istim izvršen pojedinačan otkup stana prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Primjetivši da apelantica u prvostepenom postupku nije postavljala zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora na osnovu kojeg je tužitelj stekao pravo vlasništva, Kantonalni sud je ocijenio da, shodno tome, Općinski sud nije bio obavezan utvrđivati činjenice koje se tiču navedenog. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da su te okolnosti prvi put navedene u žalbi, što je suprotno odredbi člana 207. ZPP. Takođe, vezano za apelanticine tvrdnje da je prvostepenom presudom povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana 8. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Kantonalni sud je između ostalog, naveo da je iz stanja spisa očito da je apelantica već korisnik i vlasnik jednog trosobnog stana na istom spratu navedene zagrade, pa se s obzirom na ove okolnosti ne može smatrati da je donošenjem prvostepene presude ugroženo njeno pravo na dom. Pored toga, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelanticini navodi u pogledu neizvršivosti prvostepene presude. U vezi sa tim, istakao je da činjenica da za predmetni stan postoje samo jedna ulazna vrata iz haustora ne čini predmetnu presudu neizvršivom obzirom da se radnjama opisanim u izreci prvostepene presude u cijelosti postiže cilj pravne zaštite koja se pruža tužitelju i omogućava mu se ulaz u njegov stan.

6. Apelantica je izjavila reviziju protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je presudom broj 65 0 P 063895 15 Rev od 20. jula 2015. godine odbio reviziju u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu, a odbacio u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da apelantica u reviziji nije navela niti jedan konkretan procesni prigovor, već da je samo paušalno prigovorila da je drugostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka. Shodno tome, Vrhovni sud je u skladu sa odredbom člana 241. ZPP-a ispitao drugostepenu presudu samo u pogledu povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, te je ocijenio da te povrede nisu učinjene u postupku pred drugostepenim sudom, zbog čega nije ostvaren taj revizijski razlog. Takođe, Vrhovni sud je zaključio je da je neosnovan apelanticin prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, ocijenio je da su nižestepeni sudovi, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja za koje je taj sud vezan, pravilno primjenili člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i da su za svoje odluke dali jasne i potpune razloge u obrazloženju svojih presuda, a koje prihvata i taj sud. U pogledu apelanticinog revizionog prigovora da je tužiteljev zahtjev neosnovan pošto tužitelj nije vlasnik stana i da je zaključio apsolutno ništav fiktivni ugovor o kupoprodaji stana sa Općinom Centar, Vrhovni sud je ocijenio da je taj prigovor neosnovan jer apelantica u tom pravcu u postupku pred prvostepenim sudom nije istakla protivtužbeni zahtjev, već se prvi put u žalbi pozvala na ništavost tog kupoprodajnog ugovora, zbog čega se drugostepeni sud pravilno pozvao na odredbu člana 207. stav 1. ZPP-a. Dalje ocijenio je da je neosnovan apelanticin prigovor pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode o jedinstvenoj građevinskoj cjelini i neizvršivosti prvostepene presude jer predmetni stan nema ulaznih vrata sa stubišta na trećem spratu koja vode u hodnik stana tužitelja i da nikada nije ni bilo tih vrata. U vezi sa tim, Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da su ti apelanticini navodi neosnovani da je pri tome izveo pravni zaključak da je iz provedenih dokaza očito da je predmetni stan uvijek bio zasebna stambena cijelina tužitelja. Nadalje, ukazujući na činjenicu da su apelantica odnosno njen pravni prednik neovlaštenim vršenjem građevinskih radova izvršili prepravke i dva stana spojili u jednu cjelinu, čime je tužitelj onemogućen u ostvarenju svojih prava, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova o osnovanosti zahtjeva tužitelja da mu apelantica predmetni stan preda i isti dovede u prvobitno stanje prije izvršenih građevinskih radova i to činidbom navedenom u izreci prvostepene presude. Po ocjeni Vrhovnog suda, na taj način se postiže cilj zaštite prava vlasništva postavljen reivindikacionim zahtjevom i zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje, jer u postupku pred nižestepenim sudovima apelantica nije tvrdila niti je dokazala da je imala urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu za rušenje pregradnog zida i izvođenje drugih građevinskih radova i prepravki na stambenoj jedinici tužitelja radi spajanja svom stanu. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani i apelanticini prigovori o povredi prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije jer je iz provedenih dokaza očito da je apelantica na istom spratu iste zgrade, neovisno o spornom stanu, vlasnik je trosobnog stana stečenog otkupom prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je cijenio i ostale apelanticine revizijske navode, ali da ih nije posebno obrazlagao pošto nisu od odlučnog značaja za donošenje drugačije odluke, a da nije cijenio navode koji se odnosne na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje s obzirom da se iz tih razloga revizija ne može izjaviti.

8. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava iz člana 2.3. i 6. Međunarodnog sporazuma o sukcesiji, Anex G, podparagraf a i b. Apelantica tvrdi da je u postupku pred redovnim sudovima pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primjeno materijalno pravo i da su počinjene povrede odredaba parničnog postupka. Takođe, smatra da Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu razmatrali njene navode istaknute u žalbi i reviziji i da su na taj način pokazali pristrasnost prema tuženom i povrijedili načelo jednakosti stranaka. U vezi sa tim, apelantica u suštini tvrdi da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza mogli utvrditi da konkretni stanovi predstavljaju sustanarske stanove u koji je pristup bio kroz jedna ulazna vrata i zajednički hodnik i da su na osnovu tih dokaza mogli utvrditi da bi izvođenjem naloženih radova apelantica ostala bez pristupa u svoj stan i nus prostorije. Shodno tome, apelantica smatra da je osporena prvostepena presuda neprovodiva, što je isticala i u postupku pred redovnim sudom, a za što, po njenom mišljenju ti sudovi nisu dali obrazloženje. S obzirom da se, kako apelantica tvrdi, u konkretnom slučaju radi o sustanarskim stanovima koji predstavljaju jednu građevinsku cjelinu u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima i da tužitelj nakon prestanka ratnih sukoba nikada nije uveden u posjed stana, apelantica smatra da je tuženi nezakonito izvršio povrat stana i zaključio apsolutno ništav ugovor o otkupu predmetnog stana. Dalje, tvrdi da s obzirom da je ugovor o otkupu predmetnog stana apsolutno ništav, da u postupku pred sudom nije morala da dokazuje apsolutnu ništavost tog ugovora jer je na to sud trebao paziti po službenoj dužnosti i da se shodno tome trebao oglasiti nenadležnim za odlučivanje. Takođe, smatra da su redovni sudovi propustili da odbiju tužiteljev tužbeni zahtjev iz razloga što je apelantica dosjelošću stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu. Pored toga, ističe da predmetni stan u kojem živi dugi niz godina predstavlja njen „dom“, a ne „dom“ tužitelja.

9. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelantica je u suštini ponovila navode iz apelacije, te navela da je zakazana njena deložacija za 21. septembar 2015. godine, a koju treba da provede Općinski sud. Iz njenih navoda takođe proizilazi da tvrdi da je podnijela tužbu radi utvrđivanja ništavosti ugovora o korištenju predmetnog stana i da smatra da bi joj izvršenjem osporenih presuda mogla biti nanesena nenadoknadiva šteta s obzirom da bi je to moglo dovesti u situaciju da „uspostavlja vrata u haustoru bez urbanističke saglasnosti“, te s obzirom da, kako tvrdi, predmetni stan koji predstavlja sustanarski stan već 40 godina predstavlja njen „dom“ (u prilogu prijedloga apelantica nije dostavila nikakvu dokumentaciju koja se tiče eventualnog postupka izvršenja osporenih odluka, niti dokaz da je podnijela tužbu za koju tvrdi da je podnijela).

10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. U konkretnom slučaju apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom kojim bi se odložio postupak izvršenja „prisilnim iseljenjem – deložacijom [apelantice ] iz Sarajeva ul. Titova broj 54/3“, sve do pravomoćnog okončanja postupka pred Općinskim sudom po njenoj tužbi u predmetu broj 65 0 P 497427 15 P i postupka pred Ustavnim sudom po predmetnoj apelaciji“. Iz navedenog proizilazi da je apelantica zapravo zatražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje osporenih presuda u dijelu u kojem je obavezana da preda predmetni stan u posjed tužitelju, i to do okončanja postupka pred Ustavnim sudom po predmetnoj apelaciji i postupka pred Općinskim sudom po njenoj tužbi u predmetu broj 65 0 P 497427 15 P.

14. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ( vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-

288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

15. Dalje, Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine

16. U vezi sa tim Ustavni sud zapaža da je apelantica obrazložila svoj zahtjev za donošenje privremene mjere navodima da je deložacija zakazana za 21. septembar 2015. godine, te da je podnijela tužbu radi utvrđivanja ništavosti ugovora o korištenju predmetnog stana i da smatra da bi joj izvršenjem osporenih presuda u mogla biti nanesena nenadoknadiva šteta s obzirom da bi je to moglo dovesti u situaciju da „uspostavlja vrata u haustoru bez urbanističke saglasnosti“ i s obzirom da predmetni, kako tvrdi, sustanarski stan predstavlja njen „dom“. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da apelantica osim navoda o mogućnosti nastanka nenadoknadive štete uslijed izvršenja osporenih presuda, te navoda koji se tiču merituma spora, nije dostavila relevantne dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ovo pogotovo imajući u vidu da apelantica nije dostavila nikakave dokaze da je postupak izvršenja osporenih presuda u konkretnom slučaju uopšte i pokrenut. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3989/15 (D. D. Ž.) | Sudska praksa | Aktio