Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3410/12 (D. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravo na odbranu
- Pravično suđenje - zakonom ustanovljen sud
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokazni postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Krivično djelo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine
- Odluka o proglašenju Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3410/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3410/12, rješavajući apelaciju Dine Muzaferovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dine Muzaferovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005435 12 Kvlz od 23. maja 2013. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012.
godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 05435 11 K od 17. novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dino Muzaferović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 05435 11 K od 7. novembra 2011. godine. Apelant je 17. jula 2013. godine dostavio dopunu apelacije kojom je osporio i Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 005435 12 Kvlz od 23. maja 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 24. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 3. i 10. marta 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 005435 11 K od 7. novembra 2011. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Na osnovu člana 44. KZRS, apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u periodu od 5. novembra 2010. godine pa dalje. Na osnovu člana 224. stav 5. KZRS, od apelanta i ostalih optuženih oduzeti su predmeti, specificirani u izreci pobijane presude (u količini i vrsti opojne droge, te drugi navedeni predmeti). Na osnovu člana 420. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), od apelanta je oduzet novac u iznosu od 2.000,00 KM i 4.520,00 eura. Na osnovu člana 99. stav 1. u vezi sa članom 96. st. 1, 2. i 3, te članom 97. stav 2. ZKPRS, apelant i ostali optuženi su obavezani da plate troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.630,00 KM, kao i iznos od 300,00 KM na ime paušala.
6. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je odbrana apelanta i ostalih optuženih u toku cijelog krivičnog postupka negirala da su optuženi počinili krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS u vrijeme i na način kako im je optužnicom stavljeno na teret, pa su branioci optuženih u završnoj riječi istakli da smatraju da Tužilaštvo izvođenjem dokaza nije dokazalo da su optuženi počinili navedeno krivično djelo, te su predložili da se optuženi oslobode optužbe.
7. Okružni sud je naveo da je, ocjenjujući provedene dokaze pojedinačno, u međusobnoj povezanosti, te ih dovodeći u vezu sa navodima odbrane, na nesumnjiv način utvrdio da se u radnjama optuženih stječu sva bitna obilježja krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS koje su optuženi počinili u vrijeme i na način naveden u izreci presude.
8. Ukazano je da Okružni sud nije prihvatio prigovor branilaca optuženih o nenadležnosti Okružnog suda, nalazeći da radnje koje čine zakonsko obilježje krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet opojnih droga koje se optužnicom stavljaju na teret optuženim nemaju međunarodni karakter, te da se u konkretnom slučaju ne radi o krivičnom djelu sa međunarodnom dimenzijom, tako da je neosnovan prigovor odbrane da je za postupanje u predmetnoj krivičnopravnoj stvari nadležan Sud BiH.
9. Okružni sud je obrazložio da prigovor odbrane optuženih da posebne istražne radnje nisu provedene u skladu sa zakonom, da predstavljaju nezakonit dokaz i da se na njima ne može zasnovati sudska odluka nemaju osnova, osim u dijelu koji se odnosi na posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje i tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji su sa njima, iz člana 234. stav 2. tač. v) i g) ZKPRS. Naime, oblast posebnih istražnih radnji u ZKP pokrivaju određena načela koja su zajednička za sve vrste ovih radnji. Opće načelo, koje predviđa odredba člana 234. stav 1. ZKP, jeste postojanje osnova sumnje da je lice samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili da učestvuje u izvršenju krivičnih djela predviđenih u članu 235. ZKP, znači, da se propisane posebne istražne radnje mogu primijeniti protiv osumnjičenog za koga postoje osnovi sumnje da je sam izvršio krivično djelo iz zakonom izdvojene grupe krivičnih djela, ili učestvuje u izvršenju takvog krivičnog djela, kao i protiv osumnjičenog za koga postoje osnovi sumnje da je sa drugim licima učestvovao u izvršenju krivičnog djela navedenog u članu 235. ZKP. Osnovi sumnje se moraju odnositi na konkretno lice kao pretpostavljenog izvršioca krivičnog djela, te, također, osnovi da je određeno lice samo ili sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju određenog krivičnog djela moraju postojati prije određivanja neke od posebnih istražnih radnji. Slijedom navedenog, tužilac mora u obrazloženju prijedloga iz člana 236. stav 1. ZKP jasno izraziti osnove sumnje da je lice počinilo krivično djelo. Iz naredbi ovog suda kojima su određene posebne istražne radnje utvrđeno je da je tužilac podnio obrazložen prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji u kome je obrazložio osnove sumnje da su pojedina lica prema kojima su preduzimane posebne istražne radnje počinila krivično djelo i, u skladu s tim prijedlogom, sud je izdao naredbe za preduzimanje posebnih istražnih radnji. Iz stanja u spisu je utvrđeno da su posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, nadzor i tehničko snimanje prostorija i tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima određene za optuženog N.B., dok su za ostale osumnjičene i druga lica koja su nadzirana određene samo posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija. Prema tome, svi dokazi u postupku koji su pribavljeni tajnim praćenjem i tehničkim snimanjem lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima, osim za N.B. i lica koja su u vezi sa njim, pribavljeni su na nezakonit način, ne mogu služiti kao dokaz u ovom postupku i sud na tim dokazima nije temeljio svoju presudu, istakao je Okružni sud.
10. Navedeno je da nema osnova ni prigovor odbrane da se posebne istražne radnje ne mogu odrediti prema N.N. izvršiocu krivičnog djela. S tim u vezi je ukazano da je jasno da primjena posebnih istražnih radnji, osim što ima za svrhu pribavljanje dokaza koji se na drugi način ne mogu pribaviti, ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nerazmjernim teškoćama, imaju cilj i individualizaciju svih umiješanih lica, prikupljanje saznanja o načinu, hijerarhijskim odnosima i načinima komuniciranja. Pri tome osnovi sumnje se moraju odnositi na konkretno lice kao pretpostavljenog izvršioca krivičnog djela u smislu da predstavljaju izvore saznanja o činjenicama iz kojih proizlazi vjerojatnost, odnosno sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo za koje zakon dopušta primjenu posebnih istražnih radnji. Istaknuto je da je ispravno odrediti posebne istražne radnje samo prema poznatom licu ili licu koje je odredivo prema određenim utvrđenim karakteristikama kao npr. prema licu koje ima nadimak i sl. U konkretnom slučaju posebne istražne radnje su određene prema N.N. licu „Alen“ i drugim N.N. licima koja imaju nadimak prema utvrđenom broju telefona i IMEI broju, te predmetu krivičnog djela (drogi) zbog čega je, po ocjeni suda, provođenje posebnih istražnih radnji određeno u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama (čl. 234. do 237. ZKPRS).
11. Dalje je navedeno da je preslušavanjem CD medija i SMS poruka pretresno vijeće utvrdilo da je apelant nadziran kao N.N. lice „Alen“, da se on neovlašteno bavio kupovinom radi prodaje opojne droge, držanjem i prodajom opojne droge optuženim B.N., O.K. i A.H., koji su drogu kupovali radi dalje preprodaje. U komunikaciji sa navedenim licima apelant je koristio, između ostalih telefona, i telefone pretplatničkih brojeva 065/238 810 i 065/733 754, koji su nadzirani na osnovu naredbi Okružnog suda.
12. Istaknuto je da je iz presretnutih SMS poruka sa „crnogorskim brojem“ utvrđeno da je apelant koristio slengove „Malboro“, „taksi“, „Drina“, „repa“ kada je dogovarao kupovinu opojne droge i govorio o njenoj cijeni. Iz presretnutih SMS poruka i razgovora putem navedenih mobilnih telefona koje je koristio apelant, te analizom izvještaja o tajnom praćenju lica, i to optuženog B.N., utvrđeno je da su optuženi B.M. i apelant, te B.N. i K.V. međusobno kontaktirali, te putem telefona dogovarali sastanke, nakon čega je realizirana kupovina i prodaja opojne droge.
13. Okružni sud je naveo da, kada se dovedu u međusobnu vezu presretnuta SMS poruka između B.N. i apelanta, B.N. i O.K., razgovor optuženog K.V. i svjedoka N.Č., te svjedočenje N.Č., jasno proizlazi međusobna veza između apelanta, B.N. i K.V u prometu opojnih droga. Tako proizlazi da je apelant nabavio opojnu drogu koju je prodao B.N., a ovaj prodao K.V. radi dalje preprodaje, koju je apelant nabavljao od E.B., a E.B. od N.N. lica, što se vidi iz transkripta presretnutih razgovora. Osim navedenog, E.B. je priznao krivicu po navodima optužnice i zaključio sporazum o priznanju krivice sa tužiocem, koji je sud prihvatio pa ga je osudio za počinjeno krivično djelo na kaznu zatvora kako je navedeno u sporazumu.
14. Iz presretnutih SMS poruka i telefonskih razgovora vidi se da je apelant sa brojeva telefona koje je koristio 065/238 810 i 065/733 754 kontaktirao sa optuženim O.K., koji je u toku krivičnog postupka zaključio sporazum o priznanju krivice sa Tužilaštvom, pa je postupak prema njemu bio razdvojen i isto pretresno vijeće je donijelo presudu kojom ga je osudilo na kaznu zatvora navedenu u sporazumu. Istaknuto je da, kada se navedeni tonski zapisi i SMS poruke dovedu u međusobnu vezu, a imajući u vidu da je optuženi O.K. priznao krivicu i zaključio sporazum o priznanju krivice sa tužiocem, te činjenicu da je od optuženog O.K. oduzeto 215 grama heroina, nesumnjivo proizlazi da je apelant nabavljao opojnu drogu koju je dalje prodavao i prenosio do kupaca posredstvom
O.K., A.H. i B.N.
15. Navedeno je da je apelant opojnu drogu dostavljao i A.H., koji ju je kupovao radi dalje preprodaje, što se vidi iz presretnutih SMS poruka od 3. septembra 2010. godine do 13. septembra 2010. godine u kojima se A.H. i apelant dogovaraju o sastanku u Doboju, razgovaraju o novcu koji A.H. mora vratiti apelantu, u kojima se spominje R.E., „Turčin“, koji treba da ide na put sa njima. Na osnovu potvrde o oduzimanju predmeta vidi se da je apelant koristio veliki broj telefonskih brojeva (24 mobilna telefonska broja) i veći broj mobilnih telefona koji nisu pronađeni kod njega prilikom pretresa stana, jer su najvjerovatnije uništeni, iz čega proizlazi logičan zaključak da je on prikrivao svoj identitet, te da je navedene telefone i SIM kartice koristio u vezi sa proizvodnjom i prometom opojne droge.
16. Okružni sud je naveo da na osnovu međusobnih telefonskih razgovora između optuženih jasno proizlazi da su oni znali izraze - šifre koje su koristili u međusobnim kontaktima, kao i u kontaktima sa drugim licima i svjedocima radi prikrivanja svojih aktivnosti, odnosno da ne budu otkriveni. Iz predmetnih razgovora se vidi da su svi optuženi svjesni svoje uloge u grupi u vezi sa zloupotrebom opojne droge, te da je, slijedom navedenog, Okružni sud ustanovio, suprotno tvrdnjama odbrane, da je optužba dokazala navode optužnice, jer su na osnovu provedenih dokaza potvrđeni navodi izneseni u njoj.
17. Analizirajući iskaze optuženih kao svjedoka, te dovodeći ih u međusobnu vezu i u vezu s ostalim provedenim dokazima kako odbrane, tako i optužbe, sud je ustanovio da su njihove izjave na glavnom pretresu iskonstruirane i usmjerene na izbjegavanje krivične odgovornosti. Ukazano je da su apelantove navode potvrdili svjedoci O.K. i E.B., ali da sud iskazima navedenih svjedoka nije povjerovao, jer su u suprotnosti sa materijalnim dokazima provedenim u toku postupka, a u ostalom E.B. i O.K. su zaključili sporazume o priznanju krivice po navodima optužnice. Na osnovu transkripta presretnutih razgovora vidi se da je E.B. nabavljao opojnu drogu od N.N. lica, da se apelant sa E.B. nalazio u Sarajevu, da su se o susretima radi kupoprodaje droge dogovarali putem telefona, da je apelant drogu preuzimao od E.B. u Sarajevu, te da se apelant sastao sa O.K. 7. septembra 2010. godine, kada su dogovorili kupoprodaju opojne droge. O.K. je preuzeo opojnu drogu 8. septembra 2010. godine, koja mu je istog dana, prilikom pretresa njegovog vozila, pronađena u vozilu i oduzeta.
18. Protiv navedene presude žalbu je podnio apelant i njegov branilac. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine odbio navedene žalbe i potvrdio presudu Okružnog suda.
19. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da su neosnovani argumenti žalbe kojima se osporava stvarna nadležnost Okružnog suda. Navedeno zbog toga što se mjesto izvršenja krivičnog djela, u smislu odredbe člana 10. KZRS, određuje prema mjestu gdje je učinilac radio ili je bio dužan da radi, tako i u mjestu gdje je posljedica nastupila. Kako su, prema činjeničnom opisu radnje izvršenja iz dispozitiva optužnice: optuženi neovlašteno držali, prodavali i na drugi način prometovali opojnu drogu na području Republike Srpske i Federacije BiH, Okružni sud je, kao prvostepeni sud koji je donio pobijanu presudu u smislu člana 25. stav 1. ZKP, te člana 27. stav 1. tačka a) Zakona o sudovima Republike Srpske, mjesno i stvarno nadležan za postupanje u ovom predmetu. Prema tome, bez osnova su izneseni argumenti u žalbi o počinjenoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka e) ZKP i tvrdnja da je, zbog činjenice da se radi o međunarodnom prometu opojne droge (koja je, po tvrdnjama svjedoka, nabavljena u Republici Srpskoj), za vođenje predmetnog krivičnog postupka stvarno nadležan Sud BiH.
20. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori žalbe da je prvostepena presuda zasnovana na brojnim nezakonitim dokazima, te da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKPRS. Istaknuto je da su dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz odredbe člana 234. stav 2. tačka a) ZKPRS zakoniti, jer je za te radnje prvostepeni sud donio odgovarajuće naredbe u skladu sa odredbama člana 234. stav 1. ZKPRS, a sada odredbom člana 236. stav 1. ZKPRS i svaka od tih naredbi sa brojem i vremenom primjene u kontinuitetu provođenja tih radnji je navedena u prvostepenoj presudi prilikom obrazlaganja činjenica utvrđenih na osnovu svake od realiziranih komunikacija putem mobilnih telefona između pojedinih optuženih i svjedoka.
21. Ukazano je da, sa aspekta zakonitosti dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja iz odredbe člana 234. stav 2. tačka a) ZKP i sada važećeg ZKPRS, naredba koju je donio sudija za prethodni postupak, prema odredbi člana 236. stav 1. ZKPRS i sada važećeg ZKPRS, mora da sadrži u formalnom smislu, između ostalih elemenata, i „podatke o licu“ protiv koga se ta radnja preduzima, a ne „lične podatke“, u smislu navođenja potpunog identiteta tog lica, kako se tvrdi u apelantovoj žalbi. Ukazano je da se navedene istražne radnje određuju radi identifikacije tog lica ili nekog drugog lica za koje postoje osnovi sumnje da su izvršili krivično djelo i da su u međusobnoj telekomunikacijskoj vezi. Istaknuto je da se jedan dio ovih naredbi za određivanje posebnih istražnih radnji iz tačke a) navedene zakonske odredbe odnosio na N.N. lice sa navođenjem pretplatničkih brojeva mobilnih telefona (ili ostalih elemenata, IMEI telefonskog aparata, broj SIM kartice), te da su, suprotno prigovorima žalbe, dokazi pribavljeni istražnim radnjama i na glavnom pretresu preslušani tonski zapisi nadziranih telefonskih razgovora zakoniti dokazi.
22. Nadalje, po mišljenju Vrhovnog suda, nije povrijeđen identitet između optužbe i presude, koji je sadržan u članu 294. stav 1. ZKPRS, jer je prvostepena presuda zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu, pa je na bazi takvih utvrđenja izvršena korekcija u činjeničnom opisu djela koje je ostalo u okviru istog događaja i istog krivičnog djela.
23. Analizom i ocjenom svih provedenih dokaza optužbe i odbrane pojedinačno i u međusobnoj povezanosti na način kako propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKPRS, po ocjeni Vrhovnog suda, potpuno i pravilno je utvrđeno činjenično stanje i u prvostepenoj presudi izveden je pravilan zaključak o krivici apelanta i ostalih optuženih za djelo za koje se optužnicom terete.
24. Po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio i u pobijanoj presudi dao jasne i valjane razloge za zaključak koji je, u suštini, segment osporavanja žalbi apelanta i njegovog branioca da je on u kritičnom vremenu koristio pretplatničke brojeve mobilnih telefona (065/238 810) i 06/733 754) u komunikaciji sa optuženima na način i u vrijeme kako je detaljno naveo u obrazloženju te presude. Istaknuto je da dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica i predmeta iz člana 234. stav 2. tačka g) ZKP, a sada člana 234. stav 1. tačka a) ZKPRS, u vezi sa istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz tačke a) potvrđuju komunikaciju putem SMS poruka između mobilnih telefona pretplatničkog broja 065/238 810 i 065/224 177 koji je koristio optuženi B.N. a neposredno u kratkom vremenu nakon te komunikacije i susret ovih optuženih, kako proizlazi iz izvještaja o tajnom praćenju MUP-a RS - Odjeljenja za posebne operativne poslove. Stoga su bez osnova argumenti žalbe apelanta i njegovog branioca i tvrdnja da navedeni pretplatnički broj mobilnog telefona apelant nije koristio, te da, slijedom toga, nema dokaza koji ga dovode u vezu sa optuženima na način kako je utvrđeno prvostepenom presudom.
25. Po mišljenju Vrhovnog suda, prema pravilnom utvrđenju u zaključku pobijane presude, u sadržaju SMS poruka u mobilnom telefonu koji je, između ostalih mobilnih telefona, oduzet od apelanta, vještačenjem je pronađen i pretplatnički broj telefona N.N. lica iz Crne Gore a i prilikom provođenja posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija (po naredbi suda od 1. septembra 2010. godine) utvrđena je komunikacija putem SMS poruka između tog broja i pretplatničkog broja mobilnog telefona 065/733 754. Stoga su bez značaja argumenti koji naglašavaju da je u formalnom smislu u naredbama suda uz navedene brojeve mobilnih telefona koji su bili pod nadzorom unesen nadimak N.N. lica „Alen“, jer je na utvrđenim činjenicama obrazloženim u prvostepenoj presudi zasnovan isključivo zaključak o ostvarenoj telekomunikaciji sa ovih brojeva i zaključak da je te pretplatničke brojeve koristio apelant.
26. Vrhovni sud je naveo da je sve dokaze optužbe i odbrane prvostepeni sud pravilno ocijenio. Također, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno i pravilno je primijenjen KZRS kada su radnje apelanta i ostalih optuženih, činjenično opisane u izreci pobijane presude, kvalificirane kao krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. u vezi sa članom 23. KZRS.
27. Protiv prvostepene i drugostepene presude apelantova braniteljica je podnijela zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede KZRS i ZKPRS i povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP, koji je Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 005435 12 Kvlz od 23. maja 2013. godine odbijen kao neosnovan.
28. U obrazloženju presude se navodi da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno ocijenili da je za predmetno krivično djelo stvarno nadležan Okružni sud i da se u apelantovim radnjama, bliže opisanim u izreci prvostepene presude, stječu svi elementi krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS.
29. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i prigovori iz zahtjeva u dijelu u kojem se ističe povreda KZRS, odnosno da je činjenično stanje i pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja izveden pogrešan zaključak da se u radnjama osuđenih stječu obilježja krivičnog djela za koje su proglašeni krivim. Ukazano je da je isključena mogućnost pobijanja pravosnažne odluke konkretnim vanrednim pravnim sredstvom po osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
30. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev i u pogledu povrede apelantovog prava na ravnopravnost i prava na odbranu. Po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni i drugostepeni sud su dali široke, argumentirane i prihvatljive razloge u obrazloženju svojih presuda u odnosu na to da su svi materijalni dokazi optužbe pribavljeni i čuvani na zakonit način na osnovu naredbi nadležnih sudova i postupanja nadležnog tužioca.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
31. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su osporene presude i zaključci o njegovoj krivici proizvoljni i nedokazani. Smatra da sud nije sa jednakom pažnjom ocijenio sve dokaze i činjenice koje ga terete, kao i one koje mu idu prilog na jednak način. Ukazuje da su osporene presude povrijedile apelantovo pravo da mu sudi stvarno nadležan sud. Ističe da su redovni sudovi svoje presude zasnovali na dokazima na kojima se, prema odredbama ZKPRS, ne mogu zasnovati. Ukazuje da ZKPRS ne propisuje da se posebne istražne radnje mogu odrediti prema licu koje ima nadimak. Navodi da naredba o obustavi provođenja posebnih istražnih radnji prema N.N. licu, „Alen“, nikada nisu dostavljene apelantu zbog toga što do danas nije utvrđeno da je N.N. lice „Alen“ apelant. Navodi da od N.N. lica „Alen“ nije oduzet nijedan telefon sa IMEI brojem navedenim u naredbama i telefonskim brojem koje je koristilo ovo lice, jer se nikada nije utvrdilo ko je N.N. lice „Alen“.
32. Ističe da su sudovi zasnovali presudu na dokazu na kome se prema ZKPRS presuda ne može zasnovati a to su sporazumi o priznanju krivice koje su sa Okružnim tužilaštvom zaključili E.B. i O.K. Dalje navodi da je sud presudu zasnovao i na iskazima svjedoka koji su svoje izjave dali suprotno odredbi člana 10. stav 1. ZKP, jer je zabranjeno da se od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđuje priznanje ili bilo kakva druga izjava. Ukazuje da su redovni sudovi povrijedili princip „jednakosti oružja“ koje u sebi sadrži pravo na odbranu. Smatra da Vrhovni sud nije dao obrazloženje ni za jedan navod žalbe u kojoj su istaknute navedene činjenice, već je samo konstatirao da Okružni sud nije povrijedio pravo na apelantovu odbranu, niti je prekoračio optužbu, jer je presuda zasnovana na utvrđenom činjeničnom stanju na glavnom pretresu. Ukazuje da presuda mora biti zasnovana na dokazima, a ne na indicijama, ali da su oba suda svoje presude donijeli u odnosu na apelanta bez ijednog dokaza koji bi potvrdio činjenične navode optužbe. Smatra da u odnosu na apelanta nema nijedan dokaz (ni zakonit, ni nezakonit) koji bi potvrdio da je apelant postupao na način opisan u izreci presude Okružnog suda koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda.
33. U dopuni apelacije apelant navodi da Vrhovni sud, donoseći presudu po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, nije poštovao princip propisan odredbom člana 14. ZKP, jednakosti u postupanju, i princip in dubio pro reo. Nadalje, navedenom presudom je, po apelantovom mišljenju, prekršeno njegovo pravo na odbranu pred nepristrasnim sudom koji sa jednakom pažnjom prilazi dokazima optužbe i odbrane. Smatra da niti jedna od presuda ne sadrži razloge iz kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da je apelant počinio predmetno krivično djelo.
b) Odgovor na apelaciju
34. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da apelacija i dopuna apelacije nisu osnovane i da u postupku donošenja osporenih presuda nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Ukazano je da je u osporenim presudama odgovoreno na sve relevantne prigovore.
35. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da osporenom presudom navedenog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
36. U odgovoru na apelaciju Okružno tužilaštvo je navelo da se iz samog supstrata optužnice vidi da su optuženi, među kojima je i apelant, djelovali u pogledu činjenja krivičnog djela na prostoru BiH u čijem sastavu su entiteti RS i FBiH. Način komunikacije nije odlučan u konkretnom slučaju, već činjenje, gdje je vršena prodaja, razmjena droge. Smatra da su apelantove prigovore koje navodi u apelaciji detaljno obrazložili Okružni i Vrhovni sud. Ukazuje da je u konkretnom slučaju za vođenje postupka bio nadležan Okružni sud. Također se navodi da je istraga provedena u skladu sa zakonom.
V. Relevantni propisi
37. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 111/04, 109/05, 37/06, 17/08, 119/08, 58/09 i 116/09) u relevantnom dijelu glasi:
Stvarna nadležnost okružnih sudova Član 27.
Okružni sud je nadležan:
1. Prvostepena nadležnost
a) da sudi za krivična djela za koja je zakonom propisana kazna zatvora preko 10 godina ili dugotrajni zatvor, ako zakonom nije određena nadležnost drugog suda;
38. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 49/09, koji u sebi sadrži osnovni tekst i izmjene i dopune objavljene u „Službenom glasniku BiH“ br. 29/00, 16/02, 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04, 61/04 i 32/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(Krivična nadležnost) (1)Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.
(2)Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:
a)ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine;
b)mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
39. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Mjesto izvršenja krivičnog djela Član 10.
(1) Krivično djelo je izvršeno kako u mjestu gdje je učinilac radio ili je bio dužan da radi, tako i u mjestu gdje je posljedica nastupila.
(2) Krivično djelo je pokušano kako u mjestu gdje je učinilac radio, tako i u mjestu gdje je po njegovom umišljaju posljedica trebala da nastupi ili je mogla nastupiti.
Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224. st. 1. i 2.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od tri do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6. stav 2.
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Forum delicti commissi Član 25.
(1)Mjesno nadležan je sud na čijem području je krivično djelo izvršeno ili pokušano. (2)Ako je krivično djelo izvršeno ili pokušano na područjima raznih sudova ili na granici tih područja ili je neizvjesno na kom je području izvršeno ili pokušano, nadležan je onaj od sudova koji je prvi potvrdio optužnicu, a ako optužnica nije potvrđena – sud koji je prvi primio optužnicu na potvrđivanje.
Naredba o sprovođenju istrage Član 224. st. 1. i 2.
(1)Tužilac naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.
(2)O sprovođenju istrage donosi se naredba koja sadrži: podatke o osumnjičenom ukoliko je poznat, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje da je izvršeno krivično djelo i postojeće dokaze. U naredbi će tužilac navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234. st. 1. i 2. tačka a) (1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a)nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,… Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Član 235.
Radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:
a)protiv Republike Srpske,
b) protiv čovječnosti i međunarodnog prava,
v) terorizma i
g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236. stav 1.
(1) Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2)Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Uslovi za podnošenje zahtjeva Član 350. stav. 1. tač. a) i b) (1) Protiv pravosnažne presude može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima:
a) zbog povrede Krivičnog zakona i
b) zbog povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ovog zakona.
VI. Dopustivost
40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine. Osporenu presudu apelant je primio 25. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 22. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Nadalje, dopunom apelacije apelant je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 005435 12 Kvlz od 23. maja 2013. godine. Navedenu dopunu apelant je dostavio ovom sudu 17. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, računajući od dana donošenja osporene presude, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
44. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
45. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je, stoga, član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
46. U odnosu na apelantove navode o nenadležnosti Okružnog suda, Ustavni sud napominje da je, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jedan od njegovih osnovnih principa i da o osnovanosti krivične optužbe odlučuje „zakonom ustanovljeni sud“. S tim u vezi, Ustavni sud će prvo razmotriti apelantove navode u vezi sa stvarnom i mjesnom nadležnosti Okružnog suda da postupa u predmetnom krivičnom postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta. Ustavni sud zapaža da je apelant ove navode isticao i u toku redovnog sudskog postupka. Razmatrajući ove apelantove navode, redovni sudovi su ocijenili da je u konkretnom slučaju mjesno i stvarno nadležan Okružni sud. Navedeno je potkrijepljeno odredbama člana 25. stav 1. ZKPRS i članom 27. stav 1. tačka a) Zakona o sudovima RS iz kojih proizlazi zakonom ustanovljena nadležnost Okružnog suda da postupa u predmetnoj krivičnopravnoj stvari. Naime, ustanovljeno je da su radnje apelanta i ostalih optuženih koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela poduzimane na području Republike Srpske i Federacije BiH iz čega, u smislu odredbe člana
10. KZRS, proizlazi nadležnost Okružnog suda. Nadalje je zaključeno da navedene radnje nemaju međunarodni karakter u kojem slučaju bi bio nadležan Sud BiH, kao drugi zakonom određeni sud. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u smislu primjene relevantnih zakonskih odredaba u pogledu stvarne i mjesne nadležnosti Okružnog suda da postupa u konkretnom slučaju. Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, a primjenjući principe iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetnom postupku postupao „zakonom ustanovljeni sud“.
47. U pogledu apelantovih navoda o povredi principa nepristranosti Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. Dakle, sudijina lična nepristranost se mora pretpostaviti sve dok se suprotno ne dokaže (vidi, Evropski sud, Wettstein protiv Švajcarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, stav 43). Ustavni sud primjećuje da apelant u konkretnom slučaju nije ukazao na subjektivnu pristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da je sud bio nepristran. Ustavni sud smatra da osporena presuda ne ostavlja dojam da je na bilo koji način u konkretnom slučaju prekršen princip objektivne nepristrasnosti, pogotovo imajući u vidu nadležnost Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti kojom prilikom taj sud ne utvrđuje bilo kakve činjenice, niti ocjenjuje dokaze optužbe i odbrane na šta apelant ukazuje u svojoj dopuni apelacije. Naime, navedeni vanredni pravni lijek se, u smislu odredbe člana 350. stav 1. a) i b) ZKPRS, može podnijeti samo zbog povrede KZRS i bitnih povreda ZKPRS iz člana 311. stav 1. tačka g). ZKPRS. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
48. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
49. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
50. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
51. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na nezakonitost provedenih posebnih istražnih radnji u konkretnom krivičnom postupku na osnovu kojih je on identificiran kao počinilac predmetnog krivičnog djela. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku sudija za prethodni postupak odredio posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija prema N.N. licu, zvanom „Alen“, i drugim N.N. licima koja imaju nadimak prema utvrđenom broju telefona i IMEI broju. U obrazloženju osporenih presuda se navodi da su navedene radnje provedene u smislu relevantnih odredaba ZKP i da su dokazi pribavljeni putem navedenih istražnih radnji zakoniti. Ustavni sud zapaža da je dio posebnih istražnih radnji sam prvostepeni sud ocijenio kao nezakonito pribavljene dokaze. Konkretno, Okružni sud je sve dokaze u postupku koji su pribavljeni tajnim praćenjem i tehničkim snimanjem lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima, osim za N.B. i lica koja su u vezi sa njim, ocijenio da su pribavljeni na nezakonit način, pa da kao takvi ne mogu služiti kao dokaz u postupku pred tim sudom i redovni sudovi na tim dokazima nisu ni temeljili svoju presudu.
52. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svojim presudama dali odgovore na apelantove navode koje ponavlja u apelaciji o tome da se posebne istražne radnje ne mogu provoditi protiv N.N. lica. Redovni sudovi su ukazali da naredbe za određivanje posebnih istražnih radnji ne moraju sadržavati lične podatke o identitetu lica, već podatke koji služe za identifikaciju tog lica za koje postoje osnovi sumnje da je izvršilo krivično djelo. Navedeno zbog toga što se te radnje određuju radi identifikacije određenih lica za koja postoje osnovi sumnje da su izvršila krivično djelo i da su u međusobnoj telekomunikacijskoj vezi. Dakle, prema stavu redovnih sudova, proizlazi da se posebne istražne radnje mogu odrediti protiv N.N. lica, budući da naredba o provođenju posebnih istražnih radnji koju donosi sudija za prethodni postupak mora sadržavati, između ostalih elemenata, i podatke protiv koga se ta radnja preduzima, a ne „lične podatke“ u smislu navođenja potpunog identiteta tog lica. U navedenim stavovima redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni odredaba ZKP.
53. U odnosu na apelantove navode da u predmetnom postupku nije nikada utvrđeno da je apelant N.N. lice zvano „Alen“, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka utvrđeno da je apelant nesporno komunicirao sa broja mobilnog telefona koji je nadziran u odnosu na N.N. lice zvano „Alen“ na osnovu naredbe sudije za prethodni postupak od 3. augusta 2010. godine. Dakle, utvrđeno je da je apelant koristio navedeni broj mobilnog telefona putem kojeg je komunicirao sa ostalim optuženim u vezi sa prodajom opojne droge. Stoga, u konkretnom slučaju nije od značaja kako je u formalnom smislu označeno N.N. lice na naredbi za nadzor, već je značajno utvrđenje da je apelant koristio taj pretplatnički broj koji je nadziran i putem njega komunicirao sa ostalim optuženim u vezi sa prodajom opojne droge, kako je, odlučujući o apelantovoj žalbi, naveo i Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude. Stoga, i u ovom dijelu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost redovnih sudova, tako da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
54. Dalje, u odnosu na apelantove navode o nezakonitim dokazima na kojima su, po apelantovom mišljenju, zasnovane osporene presude o apelantovoj krivici i nejednakosti optužbe i odbrane pri ocjeni dokaza od redovnog suda, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden obiman dokazni postupak. U navedenom postupku prvostepeni sud je izveo kako dokaze odbrane, tako i dokaze optužbe. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Stoga se ne može zaključiti da je odluka o apelantovoj krivici zasnovana na nedozvoljenim dokazima, odnosno sporazumima o priznanju krivice koje su pojedini optuženi zaključili sa Tužilaštvom. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da prvostepeni sud nije ocijenio sa jednakom pažnjom kako dokaze optužbe, tako i dokaze odbrane. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. Dakle, drugostepeni sud je utvrdio da u predmetnom postupku nisu počinjene bitne povrede krivičnog postupka na koje je apelant ukazivao u svojoj žalbi. Također, Vrhovni sud je, rješavajući po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, u svojoj presudi dao razloge zbog kojih smatra da u predmetnom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka. U navedenim obrazloženjima Ustavni sud nije ustanovio bilo kakvu proizvoljnost.
55. Dakle, Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, te da su redovni sudovi odluku o apelantovoj krivici zasnovali na dokazima provedenim na glavnom pretresu. Pri tome Ustavni sud ponovo podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali da se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Ermenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao razloge za svoje zaključke u odnosu na relevantne apelantove žalbene navode. Također, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti dao zadovoljavajuće obrazloženje u odnosu na apelantove navode iz zahtjeva.
56. Prema tome, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu svoju dokaznu građu. U toku cijelog postupka apelant je imao branioca, te mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Dakle, ne može se zaključiti da je apelant na bilo koji način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo, niti da je povrijeđen princip „jednakosti oružja“, kao i apelantovo pravo na odbranu. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka primijenili relevantne zakonske odredbe, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane.
57. Dakle, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava. Odluka redovnih sudova o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti zasnovana je na dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i, u vezi s tim, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.
58. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da navedena odredba propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, odnosno pravosnažnom presudom. Također, sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nema obavezu da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77). Ovi osnovni principi su ustanovljeni i razrađeni u odredbama ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju i podrazumijeva obavezu suda da u obrazloženju presude ocijeni svaki dokaz pojedinačno, da ih dovede u međusobnu vezu i izvrši ocjenu dokaza u njihovoj ukupnosti, izvodeći zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti neke činjenice. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, što je potvrdio i Vrhovni sud, za svaki izvedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, te sve dokaze doveo u međusobnu vezu iz čega ne proizlazi bilo kakva sumnja redovnog suda u apelantovu krivicu zbog čega Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
59. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada je odlučivao „zakonom ustanovljeni sud“, kada nije došlo do povrede principa nepristranosti suda, kao i kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak o identitetu i apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti, kada nema proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, te kada nije prekršen princip „jednakosti oružja“ i kada nije povrijeđen princip in dubio pro reo.
61. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman