Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4352/12 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
  • Aktivna legitimacija
  • Nekretnina
  • Javna vlast
  • Posjed
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4352/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4352/12, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 006410 11 Rev od 20. septembra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 006410 11 Pž od 17. marta 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 10. decembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 006410 11 Rev od 20. septembra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 006410 11 Pž od 17. marta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u postupku „Kompas-Međugorje“ d.d. Čitluk (u daljnjem tekstu: tužilac) , zatraženo je 20. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. aprila 2015. godine, Kantonalni sud 5. maja 2015. godine i tužilac 7. maja 2015. godine.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Odlučujući u pravnoj stvari tužioca protiv Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena), apelantice kao drugotužene i Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: trećetužena), Općinski sud je donio Presudu broj 07 58 Ps 006410 06 Ps od 28. juna 2010. godine, kojom je tužiočev zahtjev za naknadu obične štete i izmakle koristi u cijelosti odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac svoju tužbu radi naknade štete zasnivao na tvrdnjama da je vlasnik turističkog naselja pod nazivom Kamp Međugorje (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina ili kamp) koja je izuzeta (mobilizirana) za vrijeme rata i ustupljena UNPROFORU-u za smještaj španskog bataljona, da su tužene od UNPROFOR-a naplaćivale mjesečnu zakupninu za korištenje kampa, a nakon što su ga pripadnici španskog bataljona napustili, kamp mu nije vraćen u posjed niti je doveden u stanje u kojem je bio prije mobilizacije. Svoje navode iz tužbe tužilac je potkrijepio Odlukom Doma za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Dom) broj CH/01/6930 od 4. novembra 2003. godine i pravomoćnom presudom Kantonalnog suda (Mostar) broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine, koje su proizišle iz postupka povodom tužiočevog zahtjeva da mu se izuzeti kamp vrati u posjed i da mu se za izuzeta sredstava nadoknadi šteta.

5. Općinski sud je, nakon izlaganja tužbe i odgovora na tužbu u kojem je apelantica istakla prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, te prigovor zastare potraživanja, ocijenio da je u konkretnom predmetu sporan osnov tužbenog zahtjeva, zatim njegova visina, aktivna i pasivna legitimacija i zastara potraživanja, nakon čega je proveo obiman dokazni postupak, između ostalog, uvidom u pismenu dokumentaciju i nalazom i mišljenjem vještaka građevinske i finansijske struke. Nakon ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, Općinski sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan zbog čega je u cijelosti odbijen. Naime, na osnovu pismene dokumentacije je utvrđeno da tužilac nije proveo privatizaciju u skladu sa zakonskim propisima FBiH, da nije provedena revizija prethodno izvršene vlasničke transformacije i da stoga tužilac u periodu za koji traži naknadu štete od aprila 2004. godine do aprila 2006. godine nije bio vlasnik tih nekretnina, te da stoga nije imao aktivnu legitimaciju da od apelantice traži da mu naknadi štetu. Osim toga, u pogledu zastare potraživanja je ocijenjeno da je tužilac tužbu podnio po isteku objektivnog roka od pet godina od dana nastanka štete iz odredbe člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti odbio kao neosnovan.

6. Tužilac je protiv presude Općinskog suda izjavio žalbu.

7. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi, donio Presudu broj 58 0 Ps 006410 11 Pž od 17. marta 2011. godine kojom je žalba djelimično uvažena i presuda preinačena u odnosu na apelanticu, na način što je apelantica obavezana da tužiocu isplati štetu i to običnu štetu u iznosu od 29.250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. juna 2010. godine do konačne isplate i štetu u vidu izmakle koristi za period od 23. aprila 2006. godine do 12. aprila 2006. godine u iznosu od po 66.4597,50 KM mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate (koji dospijevaju svakog prvog u mjesecu za prethodni mjesec), dok je sa zahtjevom preko dosuđenih iznosa žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je u postupku o žalbi u prvom redu trebalo utvrditi u kojem dijelu tužilac pobija osporenu presudu, da li samo u odnosu na apelanticu ili u odnosu na sve tužene. Polazeći od odredaba člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi s članom 209. ZPP, prema kojem je žalilac dužan navesti i obrazložiti svoje razloge za žalbu, Kantonalni sud je iz obrazloženja žalbe utvrdio da se razlozi žalbe tiču samo apelantice, pa je s obzirom na osnov tužbenog zahtjeva ocijenjeno da žalbu treba uvažiti. Naime, Kantonalni sud je pri tome imao u vidu da je osnov tužbenog zahtjeva Odluka Doma broj CH/01/6930 od 4. novembra 2003. godine kojom je pravomoćno utvrđeno da je Kamp Međugorje imovina tužioca u smislu značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da je apelantica (FBiH) povrijedila tužiočevo pravo na mirno uživanje imovine nezakonitim uplitanjem u imovinska prava tužioca, čime je (FBiH) prekršila član 1. Sporazuma 1.

8. Ispitujući žalbene razloge koji se tiču osnova tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je između ostalog naveo da je Općinski sud u postupku utvrdio da tužilac nije vlasnik Kampa Međugorje i da privatizaciju nije proveo u skladu sa zakonskim propisima FBiH. Međutim činjenica vlasništva utvrđena je citiranom odlukom Doma CH/01/6930 od 4. novembra 2003. godine (tačka 99), u kojoj je navedeno: „Dom podsjeća da je kamp Međugorje imovina Kompasa Međugorje. Dom utvrđuje bez ispitivanja da sporna imovina kampa Međugorje predstavlja „imovinu“ podnositelja prijave Kompasa Međugorje u okvirima značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“ Jedan od zaključaka navedene odluke Doma je da je: „Federacija Bosne i Hercegovine povrijedila pravo podnositelja prijave Kompasa Međugorje na mirno uživanje imovine prema članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nezakonitim uplitanjem u imovinska prava podnositelja prijave, čime je Federacija prekršila član 1. Sporazuma 1.“ U istoj odluci je u pogledu dioničara i strukture kapitala (tačka 82) Dom naveo da je: „Preduzeće posebno pravno lice odvojeno od identiteta njegovih dioničara ... i sva osporavanja u odnosu na internu strukturu kapitala Kampa Međugorje su irelevantna za povrede ljudskih prava preduzeća koja se ovdje navode. Dom neće prijavu Kompasa proglasiti neprihvatljivom na ovim osnovama.“ Kantonalni sud je također naveo da je istovjetan stav zauzeo Ustavni sud BiH u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP-1637/06 (tačka 34) i AP-1057/07 (tačka 55), nalazeći da je tužilac bio aktivno legitimiran tražiti naknadu štete za period od 23. decembra 1996. godine do 11. februara 1999. godine i to na temelju citirane odluke Doma od 4. novembra 2003. godine.

9. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zauzeo stanovište da su tačni navodi žalbe prema kojima je prvostepeni sud kroz više odluka Doma, Ustavnog suda i Vrhovnog suda imao potpuno iskristalizirane stavove u pogledu aktivne legitimacije tužioca, pasivne legitimacije apelantice i prava tužioca na mirno uživanje imovine (nekretnina koje su njegovo vlasništvo). Iz prvostepene (pobijane) presude se vidi da je prvostepeni sud ponovo utvrđivao iste stvari izvodeći suprotne zaključke od zaključaka najvećih sudskih instanci u zemlji, čime je izvršio preispitivanje odluke Doma kojom je utvrđen i osnov i aktivna legitimacija stranaka, zbog čega je svako daljnje raspravljanje o tome nezakonito i bespredmetno. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio da je prigovor zastare neosnovan jer tužilac potražuje običnu štetu i štetu na ime izmakle koristi za period od 23. aprila 2004. godine do 12. aprila 2006. godine. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, tužilac je saznanje za štetu na objektima imao od momenta kad su mu trebali biti vraćeni. Nesporno je da je tužilac uveden u posjed svojih nekretnina 12. aprila 2006. godine, a da je tužbu podnio 13. marta 2006. godine, pa je potpuno jasno da je i ovaj prigovor trebalo odbiti jer potraživanje tužioca nije zastarjelo. Što se tiče drugog vida štete Kantonalni sud je, cijeneći žalbu i u tom dijelu osnovanom, u pogledu visine ovog vida štete zaključio da je djelimično osnovana. Naime, Kantonalni sud je prihvatio osnovni i dopunski nalaz i mišljenje sudskog vještaka finansijske struke, ali u varijantama koje su navedene u nižim iznosima. S tim u vezi je, u pogledu naknade za vrijednost opreme i inventara prihvaćena vrijednost (visina) koju je vještak utvrdio na dan primopredaje objekta u aprilu 2006. godine, uz zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostepene presude što je u skladu sa odredbom člana 189. stav 1. ZOO. Što se tiče naknade na ime izmakle koristi, sud je visinu tužbenog zahtjeva za ovaj vid štete dosudio na način što je prihvatio varijantu nalaza koja se odnosi na obračun štete prema dokumentaciji u spisu, odnosno na osnovu dvije ponude koje je sam tužilac dao 15. decembra 2005. godine radi unajmljivanja navedenog kampa. Kantonalni sud je pri tome imao u vidu da se visina izmakle koristi izražena u novcu utvrđuje prema vremenu kada je nastala (čl. 155. i 189. stav 3. ZOO), a ne prema cijenama na dan donošenja sudske odluke. Iz svih navedenih razloga apelantica je obavezana da tužiocu nadoknadi štetu u iznosima koji su pobliže naznačeni u izreci presude, dok je preko dosuđenih iznosa tužiočeva žalba odbijena.

10. Vrhovni sud je odlučujući o revizijama apelantice i tužioca donio Presudu broj 58 0 Ps 006410 11 Revod 20. septembra 2012. godine, kojom je odbio revizije izjavljene protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je, ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga iz revizija i po službenoj dužnosti u smislu člana 241. ZPP, ocijenio da revizije nisu osnovane. Naime, u pogledu apelanticinog revizionog prigovora koji se tiče povrede odredaba parničnog postupka, Vrhovni sud je naveo da nije dovoljno u reviziji navesti da se radi o povredi postupka, a pri tome se ne pozvati na bilo koju od odredaba parničnog postupka koja nije primijenjena ili je nepravilno primijenjena što je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Nasuprot tome, drugostepeni sud je po mišljenju Vrhovnog suda na činjenično utvrđenje pravilno primijenio odredbu člana 231. ZPP, ispitao pobijanu presudu i ocijenio sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja za pravilno presuđenje, pa stoga i nema povrede postupka koje ima u vidu odredba člana 209. ZPP. Vrhovni sud je, zatim, imajući u vidu da je apelantica u reviziji istakla prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, kao i osnov potraživanja, ponovio predmet raspravljanja u konkretnoj pravnoj stvari i istakla da je pitanje aktivne i pasivne legitimacije, kao i osnov potraživanja tužioca, raspravljen Odlukom Doma broj CH/01/6930 od 4. novembra 2003. godine, odlukama Ustavnog suda BiH br. AP-1637/06 i AP-1057/07 kao i Odlukom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-002294 od 29. aprila 2010. godine. Vrhovni sud je naglasio pravilnost stava iz pobijane presude i to da odluku u pogledu osnova i legitimacija može izmijeniti jedino Ustavni sud BiH kao pravni sljednik Doma, a ne redovni sudovi. Ostali revizioni navodi kojima je ukazano na činjenično utvrđenje nisu razmatrani shodno odredbi iz člana 240. stav 2. ZPP, prema kojem se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica ukazuje da mu je osporenim odlukama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, afirmirajući stav iz prvostepene presude kojom je tužiočev zahtjev za naknadu štete odbijen kao neosnovan nakon sveobuhvatno provedenog dokaznog postupka na osnovu kojeg je utvrđeno da tužilac nije bio vlasnik nekretnina u vrijeme za koje potražuje naknadu, a to dalje znači da nije imao aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe. Osim toga, smatra da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti i zbog nedostatka pasivne legitimacije, jer apelanticin pravni prednik (Vojska FBiH) zbog reforme odbrane nije mogla koristiti predmetne nekretnine u periodu za koji je tužilac ostvario naknadu (od 23. aprila 2004. godine do 12. aprila 2006. godine), kao i zbog zastare potraživanja (kako je pravilno obrazložio prvostepeni sud). Suština apelacionih navoda se svodi na apelanticinu tvrdnju da nekretnine za koje je tužilac ostvario naknadu nisu njegovo vlasništvo i da je pravno i faktički neodrživo pozivanje sudova u osporenim odlukama, koje su donesene 2011. i 2012. godine, da se pozivaju na odluku Doma koja je donesena 2003. godine. Osim toga, apelantica smatra da su paušalni i neargumentirani razlozi odbijanja revizije i da će tužilac izvršenjem osporene presude neosnovano naplatiti milionski novčani iznos što će za apelanticu imati nesagledive posljedice.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod svoje presude, predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana jer je presuda tog suda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom FBiH, pri čemu nije bilo povreda na koje apelantica ukazuje.

13. Kantonalni sud je istakao da je presuda donesena zbog postojanja odluke Doma CH/01/6930 i obaveze da se ta odluka ispoštuje, iako osnov tužbenog zahtjeva u potpunosti nije utvrđen. Stoga je tužiocu dosuđena naknada prema dokazima u spisu uz razloge koji su navedeni u toj presudi.

14. Tužilac je prije svega predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena jer apelantica nije jasno navela koja prava su joj osporenim presudama navodno povrijeđena. Suštinski, apelacijom se ponavljaju ranije tvrdnje koje su iznesene tokom trajanja postupka, a takve tvrdnje kojima je ukazano na nedostatak aktivne i pasivne legitimacije, vlasničke strukture i mobilizacije, već su pravomoćno riješene kako u postupcima pred redovnim sudovima, tako i pred Domom i Ustavnim sudom BiH. Smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente kako bi opravdala tvrdnje da je došlo do kršenja ustavnih prava, osim što je nezadovoljna rezultatom pobijanih odluka.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njena povećanja (izmakla korist), [...].

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospelom od trenutka nastanka štete.

Član 189.

Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.

Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 231.

U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

VI. Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 006410 11 Rev od 20. septembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin zakonski zastupnik je primio 9. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 10. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelantica osporava odluke Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, ukazujući da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U navedenoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Apelantica smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo i da su svoje odluke neosnovano zasnovali na odluci Doma i odlukama Ustavnog suda BiH koje su neodržive. Apelantica afirmira stav iz prvostepene presude kojom je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, a koja je po njezinom mišljenju proizvod potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja iz kog proizlazi da tužilac nije bio vlasnik spornih nekretnina i da stoga nije imao aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe.

Ustavni sud ukazuje da je identično činjenično i pravno pitanje, između istih stranaka (apelanta i tužioca), koje se odnosi na naknadu štete radi izmakle dobiti za period od 11. februara 1999. godine do 23. aprila 2004. godine razmatrao u odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-2911/10 (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2911/10 od 17. septembra 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je odbijena apelantova apelacija podnesena iz istih razloga kao i u konkretnom slučaju, dakle pogrešne primjene materijalnog prava. U odluci broj AP-2911/10 Ustavni sud je naglasio (tačka 46) „da su redovni sudovi u suštini zauzeli stav da je odlukama Doma i Ustavnog suda utvrđeno da Kamp „Međugorje“ predstavlja tužiteljevu imovinu, te mu stoga pripada pravo na naknadu štete. Suprotno tome, apelant tvrdi da je postupku pred Domom i Ustavnim sudom pogrešno utvrđeno da predmetna nekretnina predstavlja tužiteljevo vlasništvo, te je u prilog toj tvrdnji dostavio obimnu dokumentaciju. U pogledu ovih apelantovih tvrdnji, Ustavni sud podsjeća da je Dom bio institucija koja je uspostavljena Aneksom VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum) u čijoj je nadležnosti bilo i odlučivanje o pitanjima kršenja ljudskih prava. Također, odluke Doma su, u smislu člana XI tačka

3. Aneksa VI Sporazuma, konačne i obavezujuće, a Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji jasno ukazao da, s obzirom na to ni Ustavni sud nema nadležnost da preispituje odluke Doma (vidi Ustavni sud, Odluka AP 983/06 od 9. maja 2007. godine i Odluka AP 441/08 od 17. aprila 2008. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), već su te odluke dužni da poštuju i provode svi organi i institucije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ne može razmatrati pitanje vlasništva nad predmetnom nekretninom, jer je o tom pitanju u istoj pravnoj stvari već odlučeno konačnom i obavezujućom odlukom Doma.“

25. Shodno navedenom, a imajući u vidu razloge i obrazloženje presuda koje su osporene predmetnom apelacijom, Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od prakse i stava izraženog u odluci broj AP-2911/10 koja se tiče identičnog činjeničnog i pravnog pitanja, među istim strankama u postupku (apelanta i tužioca), kojom je raspravljeno pitanje aktivne i pasivne legitimacije kao i osnova potraživanja. Jedina razlika se tiče perioda za koji je tužilac potraživao naknadu štete, te je u predmetu AP-2911/10 obuhvaćen period od 11. februara 1999. godine do 22. aprila 2004. godine dok je predmetnom apelacijom obuhvaćen period od 23. aprila 2004. godine do 12. aprila 2006. godine.

26. S obzirom da se razlozi navedeni u odluci broj AP-2911/10 od 17. septembra 2013. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud iz istih razloga smatra da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4352/12 (Federacija Bosne i Hercegovine –… | Sudska praksa | Aktio