Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3221/12 („Atlas-D“ d.o.o. Visoko)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Javne nabavke
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3221/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću u predmetu broj AP 3221/12, rješavajući apelaciju „Atlas-D“ d.o.o. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Atlas-D“ d.o.o. Visoko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 006470 11 Rev od 21. juna 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Atlas-D“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hodžić, advokat iz Visokog, podnio je 4. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 006470 11 Rev od 21. juna 2012. godine. Apelant je 29. jula 2013. godine urgirao postupanje Ustavnog suda u konkretnom predmetu, pozivajući na odluku Suda u predmetu broj AP 554/12 od 16. januara 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužene Općine Visoko zatraženo je 8. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 17. juna 2015. godine, a tužena Općina Visoko 17. juna 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 006470 09 P od 14. decembra 2009. godine, potvrđenom Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 006470 10 Gž od 24. decembra 2010. godine, obavezana je tužena Općina Visoko (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 108.442,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 15. marta 2007. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.778,82 KM, sve u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude. Istom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.370,00 KM.
6. Općinski sud je na temelju brojnih izvedenih dokaza utvrdio da je tužena, kao ugovorna strana, u „Službenom glasniku BiH“ broj 76/06 od 25. septembra 2006. godine raspisala obavještenje o nabavci – izvršenju radova na zimskom održavanju lokalnih puteva na području tužene u periodu od 2006. do 2007. godine (od 15. novembra 2006. godine do 15. marta 2007. godine), koji će se dodijeliti putem otvorenog postupka, oglasa na koji se prijavio apelant sa još četiri ponuđača. Načelnik tužene je odlukom od 31. oktobra 2006. godine objavio rezultate okončanog postupka predmetne javne nabavke prema kojoj je apelantova ponuda ocijenjena kao najpovoljnija. Dalje je utvrđeno da su protiv navedene odluke prigovor izjavila dva ponuđača, preduzeće „Garo - Company“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: preduzeće „Garo – Company“) i preduzeće „Mušinbegović“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: preduzeće „Mušinbegović“), koje je tužena odbila kao neosnovane odlukama br. 01/2-02-711/06 od 10. novembra 2006. godine i br. 01/2-02-724/06 od 16. novembra 2006. godine. Općinski sud je dalje utvrdio da su navedena preduzeća izjavila žalbe Uredu za razmatranje žalbi Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ured za razmatranje žalbi), koji je aktom broj U-566/06 od 5. decembra 2006. godine tuženu obavijestio da je neophodno obustaviti postupak dodjele ugovora do donošenja rješenja o podnesenim žalbama, shodno odredbi člana 51. stav 6. Zakona o javnim nabavkama (u daljnjem tekstu: ZJN), što je tužena i učinila, te apelanta i ostale ponuđače obavijestila o obustavi predmetnog postupka do donošenja konačne odluke o žalbama navedenih ponuđača. Ured za razmatranje žalbi je Rješenjem broj U-566/06 od 28. decembra 2006. godine odbio kao neosnovanu žalbu preduzeća „Garo – Company“, a Rješenjem broj U-593/06 od 28. februara 2007. godine i žalbu preduzeća „Mušinbegović“. Nakon što je Ured za razmatranje žalbi okončao postupak po izjavljenim žalbama, Općinski sud je utvrdio da tužena nakon toga nije zaključila ugovor sa apelantom u skladu sa Odlukom tužene broj 01/2-02-689/06 od 31. oktobra 2006. godine, kojom je kao najpovoljniji ponuđač izabran apelant, zbog čega je zaključio da je tužena bila dužna da sa apelantom zaključi navedeni ugovor primjenom člana 11. stav 4. tačka d) pod 2. ZJN, budući da nije osporavala apelantove navode da je u periodu od 2005. do 2006. godine obavljala poslove zimskog održavanja lokalnih puteva na području tužene na temelju čega je odlučio kao u izreci presude.
7. Kantonalni sud je žalbu tužene izjavljenu protiv presude prvostepenog suda, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, odbio kao neosnovanu. U pogledu činjeničnog stanja koje je utvrdio i izvedenih dokaza koje je ocijenio prvostepeni sud, Kantonalni sud je zaključio da je presuda prvostepenog suda donesena na temelju svih izvedenih dokaza na način propisan članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dakle, na temelju savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza (strana 7-10) o čemu je taj sud dao razumljive i logične razloge. Dalje, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane navode tužene da je prvostepena presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni člana 11. stav 4. tačka
d) pod 2. ZJN, pa je ocjenjujući dužinu trajanja postupka odlučivanja po žalbama ponuđača u postupku pred Uredom za razmatranje žalbi, zaključio da je tužena propustila da postupi shodno odredbi čl. 183. i 262. ZOO, pa je primjenom člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 41 0 P 006470 11 Rev od 21. juna 2012. godine reviziju tužene izjavljenu protiv presude drugostepenog suda od 24. decembra 2010. godine djelimično uvažio i obje nižestepene presude preinačio, tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tuženoj naloženo da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 95.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. marta 2007. godine, dok je u preostalom dijelu reviziju tužene odbio kao neosnovanu, dosuđujući apelantu iznos od 13.441,95 KM sa zakonskom zatezom kamatom počev od 15. marta 2007. godine. Istom presudom je preinačena i odluka nižestepenih sudova o dosuđenim troškovima postupka na način što je tuženoj naloženo da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 592,00 KM.
9. Vrhovni sud je, ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji, ocijenio osnovanim prigovor tužene da je osporenim presudama pogrešno primijenjena odredba člana 11. stav 4. tačka d) pod 2. ZJN s obzirom na to da se u okolnostima konkretnog slučaja radilo o dodjeljivanju ugovora o izvršenju radova na zimskom održavanju lokalnih puteva tužene putem otvorenog postupka za 2006/2007. godinu (period od 15. novembra do 15. marta 2007. godine), koji postupak je tužena obustavila po prijemu pismene instrukcije Ureda za razmatranje žalbi, odnosno do odlučivanja o žalbama dvaju ponuđača koji su izjavili žalbu ovom organu. Dakle, Vrhovni sud smatra da u takvim okolostima tužena nije mogla postupiti shodno citiranoj odredbi zakona, jer u otvorenom postupku javne nabavke, prema članu 51. stav 6. ZJN, postoji ograničenje tužene da ponudi sklapanje ugovora sa apelantom do pravosnažnog odlučivanja o izjavljenim žalbama ponuđača, te da je time otklonjena i njena obaveza za naknadu štete apelantu prema odredbi člana 183. ZOO do 28. februara 2007. godine, kada je Ured za razmatranje žalbi odlučio o posljednjoj izjavljenoj žalbi. S tim u vezi je ukazao da je članom 11. stav 4. tačka d) pod
2. ZJN propisano da ugovorni organi izuzetno mogu ugovore dodjeljivati putem pregovaračkog postupka, bez objavljivanja obavještenja o nabavci i u slučaju ugovora o javnim nabavkama usluga ili radova povjerenih dobavljaču kojem je taj ugovorni organ dodijelio raniji ugovor uz uvjet da su takve usluge ili radovi u skladu sa osnovnim projektom za koji je bio dodijeljen prvi ugovor u skladu sa otvorenim ili ograničenim postupkom, kao i da se ovaj postupak može primjenjivati samo tokom tri godine nakon zaključivanja prvobitnog ugovora. Dakle, tenderska procedura isključuje primjenu citirane odredbe ZJN, bez obzira na činjenicu što je apelant izvršavao iste radove u prethodnoj sezoni, pa Vrhovni sud smatra da se nisu ostvarile zakonske pretpostavke za zaključenje ugovora između parničnih stranaka o izvođenju radova na zimskom održavanju lokalnih puteva tužene za period od 15. novembra 2006. godine do 28. februara 2007. godine. Vrhovni sud je stoga zaključio da apelantu za period od 15. novembra 2006. godine do 28. februara 2007. godine ne pripada naknada štete u iznosu od 95.000,05 KM, dok je u ostalom dijelu reviziju tužene odbio, smatrajući da je tužena bila obavezna da ponudi apelantu zaključenje ugovora za period od 1. marta do 15. marta 2007. godine, pa je propuštajući da sa njime zaključi ugovor za navedeni period, u smislu člana 183. ZOO, apelantu pričinila štetu u iznosu kao u stavu 2. izreke presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je osporena presuda rezultat proizvoljne primjene člana 183. ZOO i člana 11. stav 4. tačka
d) pod 2. ZJN. Smatra da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da se na konkretan slučaj ne može primijeniti odredba člana 183. zbog toga što su u otvorenom postupku dva ponuđača izjavila žalbe Uredu za razmatranje žalbi, koji je tuženoj naložio obustavu dodjele ugovora shodno odredbi člana 51. stav 6. ZJN do okončanja postupka po izjavljenim žalbama, tako da tužena nije bila obavezna da pozove apelanta kao najpovoljnijeg ponuđača radi zaključivanja ugovora, a tuženu oslobodio obaveze da mu naknadi štetu za navedeni period prema citiranoj odredbi ZOO. S tim u vezi, tvrdi da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da u konkretnom slučaju tužena nije mogla primijeniti odredbu člana 11. stav 4. tačka d) pod 2. ZJN, kojom je propisano da ugovorni organi ugovore mogu dodjeljivati putem pregovaračkog postupka, bez objavljivanja otvorenog postupka javne nabavke, na koji ga je način, kako navodi, tužena bila angažirala za obavljanje poslova zimskog održavanja puteva tužene u 2005/2006. godine. Ove navode apelant obrazlaže činjenicom što je u predmetnom postupku odlukom tužene izabran za najpovoljnijeg ponuđača, da je Vrhovni sud bio dužan da ocijeni odgovornost tužene, u smislu da je na propustila da predmetne javne nabavke planira na vrijeme, jer je odluku o javnim nabavkama donijela tek 19. septembra 2006. godine, koja je objavljena u „Službenom glasniku“ od 25. septembra 2006. godine, što, kako navodi, jasno govori da je bila svjesna da postupak javne nabavke neće moći provesti na vrijeme. Apelant dalje navodi da je Vrhovni sud, pogrešno ocjenjujući pravnu prirodu navedenog ugovora, njegovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete, prema odredbi člana 183. ZOO, udovoljeno počev od 1. marta 2007. godine. Iz navedenih razloga, također, smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu, jer smatra da mu je naknada štete trebala biti dosuđena za period kako je to glasilo u ponudi, dakle, za četiri mjeseca, shodno odredbi člana 183. ZOO. Apelant se urgencijom za rješavanje predmetne apelacije poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 554/12 od 16. januara 2013. godine.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da apelaciju smatra neosnovanom, jer je presudu donio u skladu sa važećim propisima, pa predlaže da je Ustavni sud odbije kao neosnovanu.
12. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da Vrhovni sud, donoseći osporenu odluku, nije odstupio ni od kakvog svog ranijeg stava u istim ili sličnim predmetima. Smatra da su nižestepeni sudovi na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno zaključili da se njena odgovornost temelji na odredbi člana 11. stav 4. tačka d) pod 2. ZJN. Pošto se u okolnostima konkretnog slučaja radilo o tenderskoj proceduri, a navedena odredba Zakona predviđa dodjeljivanje ugovora putem pregovaračkog postupka, to apelacione navode smatra neosnovanim.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 183.
Lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor, dužno je da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor.
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
14. U Zakonu o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09 i 60/10) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(Vrste postupaka za dodjelu ugovora) Ugovori o javnoj nabavci roba, usluga ili izvršenju radova dodjeljuju se putem jednog od sljedećih postupaka i prema uslovima navedenim u članu 11. ovog zakona:
a) otvoreni postupak;
b) ograničeni postupak s pretkvalifikacijom;
c) pregovarački postupak s objavljivanjem obavještenja o nabavci;
d) pregovarački postupak bez objavljivanja obavještenja o nabavci;
e) konkurs za izradu idejnog rješenja.
Član 11. stav 4. tačka d) pod 2) (4) Ugovorni organi izuzetno mogu ugovore dodjeljivati putem pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavješenja o nabavci u niže navedenim slučajevima. Isključena je mogućnost primjene ovog postupka na ugovore koji na bilo koji način uključuju ili kojima prethodi konkurs za izradu idejnog rješenja. Slučajevi dodjele ugovora bez obavještenja o nabavci:
d) u slučaju ugovora o javnim nabavkama usluga i radova:
2) za nove usluge ili radove koji predstavljaju ponavljanje sličnih usluga ili radova povjerenih dobavljaču kojem je isti ugovorni organ dodijelio raniji ugovor, uz uslov da su takve usluge ili radovi u skladu sa osnovnim projektom za koji je bio dodijeljen prvi ugovor u skladu s otvorenim ili ograničenim postupkom. Na mogućnost vođenja postupka ukazat će se već pri raspisivanju tendera za prvi projekat, a ukupne procijenjene troškove kasnijih usluga ili radova ugovorni organ uzet će u razmatranje prilikom procjenjivanja vrijednosti ugovora. Ovaj postupak može se primjenjivati samo tokom tri godine nakon zaključivanja prvobitnog ugovora.
Član 51. stav 6.
(6) Po prijemu kopije pismena žalbe podnosioca, ugovorni organ obustavit će postupak dodjele ugovora u toku na period od pet dana, osim ako Ured za razmatranje žalbi ne izda drugačije pismene instrukcije.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj broj 41 0 P 006470 11 Rev od 21. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 4. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
21. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak, koji je okončan presudom Vrhovnog suda, odnosi na postupak povodom apelantove tužbe radi naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Apelant smatra da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluka proizvoljno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 183. ZOO i član 11. stav 4. tačka d) pod 2. ZJN, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je presudom prvostepenog suda, potvrđenom presudom drugostepenog suda, usvojen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, nastale kao posljedica odbijanja tužene da u postupku javne nabavke radi izvršenja radova na zimskom održavanju puteva sa apelantom zaključi ugovor na temelju odredbe člana 11. stav 4. tačka d) pod
2. ZJN, tako što je tuženoj naloženo da mu isplati iznos od 108,442,00 KM. Ovakav svoj stav sudovi su obrazložili time da je apelant kao najuspješniji ponuđač stekao pravo na zaključenje ugovora sa tuženom o izvršenju radova na zimskom održavanju puteva tužene, jer predmetni ugovor nije zaključio zbog propusta tužene da ga pozove radi zaključenja ugovora, odnosno jer ga je i u prethodnoj sezoni tužena angažirala na izvršenju istih poslova na temelju odredbe člana 11. stav 4. tačka d) pod 2. ZJN, dakle, putem pregovaračkog postupka.
25. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o izjavljenoj reviziji tužene, reviziju djelimično uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tuženoj naloženo da mu na ime naknade štete isplati iznos od 95.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. marta 2007. godine, dok je u preostalom dijelu reviziju tužene odbio i apelantu na ime pretrpljene štete dosudio iznos od 13.441,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. marta 2007. godine. Ustavni sud je ustanovio da je Vrhovni sud ukazao da je nesporno da odgovornost tužene za naknadu štete pričinjene apelantu treba ocijeniti prema odredbi člana 183. ZOO. Međutim, s obzirom na to da je tužena u konkretnom slučaju pristupila dodjeli predmetnog ugovora objavom obavještenja o javnoj nabavci - izvršenju predmetnih radova u „Službenom glasniku“, dakle, putem otvorenog postupka u kojem su dva ponuđača izjavila žalbu Uredu za razmatranje žalbi, pa je tužena predmet dodjele ugovora obustavila na temelju pismene instrukcije Ureda za razmatranje žalbi, shodno odredbi člana 51. stav
6. ZJN, odnosno dok ured ne odluči o izjavljenim žalbama ponuđača.
26. Imajući u vidu da apelant problematizira da je Vrhovni sud na temelju tako utvrđenog stanja pogrešno primijenio odredbu člana 183. ZOO i naknadu štete mu dosudio računajući od datuma kada je Ured za razmatranje žalbi odlučio o posljednjoj izjavljenoj žalbi ponuđača, a tuženu za period obustave postupka oslobodio obaveze da mu naknadi pričinjenu štetu u skladu sa citiranom odredbom Zakona, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud ovakav svoj stav jasno i argumentirano obrazložio, upravo ukazujući na način putem kojeg je tužena provela postupak javne nabavke radi dodjele ugovora za izvršenje radova na zimskom održavanju puteva (otvoreni postupak), koji je tuženoj nalagao da ga provede prema odredbama ZJN. Dakle, tužena je bila dužna da postupi prema instrukcijama Ureda za razmatranje žalbi, kojim joj je naloženo da, shodno članu 51. stav 6. ZJN, postupak dodjele ugovora obustavi do odlučivanja ureda po izjavljenim žalbama dva ponuđača. Ustavni sud, stoga, smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja postojalo zakonsko ograničenje tužene da ponudi apelantu kao najpovoljnijem ponuđaču zaključenje ugovora za period obustave postupka na temelju čega je i isključena i njena obaveza da, prema članu 183. ZOO, apelantu naknadi štetu i za taj period. Prema tome, dovodeći u vezu apelantove navode u kontekst činjenica konkretnog predmeta, te u vezu sa navedenom odredbom ZOO, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio citiranu odredbu ZOO, zbog čega smatra neosnovanim ove apelantove navode.
27. Ustavni sud, također, zapaža da apelant problematizira i stav Vrhovnog suda, da tužena sa apelantom nije mogla zaključiti ugovor primjenom člana 11. stav 4. tačka d) pod 2. ZJN, na temelju činjenice da je, shodno citiranoj odredbi Zakona, izvršavao iste radove za tuženu u prethodnoj sezoni, dakle, putem pregovaračkog postupka. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud ove apelantove navode jasno obrazložio ukazujući da tenderska procedura u skladu sa kojom je tužena postupila isključuje primjenu citirane odredbe ZJN, te s obzirom na to da tužena postupak javne nabavke nije predvidjela odvijanjem pregovaračkog postupka. Stoga, u slučaju nezaključivanja ugovora ona nije mogla automatski primijeniti postupak definiran citiranom odredbom ZJN, bez obzira na činjenicu što je apelant izvršavao iste radove u prethodnoj sezoni, te što je odlukom tužene izabran za najpovoljnijeg ponuđača, zbog čega Ustavni sud, također, smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 11. stav 4. tačka d) pod 2. ZJN, zbog čega i ove apelantove navode smatra proizvoljnim.
28. S obzirom na to da se apelant poziva na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 554/12, dovodeći u vezu činjenično utvrđenje i primjenu materijalnom prava Vrhovnog suda u konkretnom predmetu sa činjeničnim stanjem i odlukom Vrhovnog suda u predmetu broj AP 554/12 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 554/12 od 16. januara 2013. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 554/12. Ovo stoga što je pravna i činjenična situacija u navedenom predmetu potpuno drugačija od konkretne. Naime, u tom predmetu Ustavni sud je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje zbog arbitrarne primjene člana
183. ZOO, budući da je Vrhovni sud ukinuo presude nižestepenih sudova kojima je usvojen apelantov tužbeni zahtjev u tom predmetu i naloženo tuženom da apelantu isplati naknadu štete zbog nezaključivanja ugovora po tenderu, jer je Vrhovni sud smatrao da se apelant nije u „razumnom roku“ obratio tuženom zahtjevom za zaključenje ugovora, budući da je takav zahtjev postavio nakon proteka roka za izvođenje radova koji su bili predmet tendera, pa je taj zahtjev postao bespredmetan. Ustavni sud je zaključio da je ovakav stav Vrhovnog suda arbitraran, budući da niti jednom odredbom člana 183. ZOO nije propisano u kojem roku se mora tražiti zaključenje ugovora, te je usvojio navedenu apelaciju.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Navode o kršenju ovog prava apelant temelji na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
32. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman