Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2483/12 (M. P. iz Banjaluke)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2483/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2483/12, rješavajući apelaciju Mire Pilipović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mire Pilipović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 020818 11 Rev od 22. maja 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 020818 11 Gž od 22. jula 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mira Pilipović iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 2. jula 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 020818 11 Rev od 22. maja 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 020818 11 Gž od 22. jula 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog, Kantonalnog i Opštinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud), te Federacije BiH, zastupane po Federalnom pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 29. jula 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 31. jula 2015. godine, Kantonalni sud sud 3. avgusta 2015. godine, a tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Opštinski sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) je Presudom broj 17 0 P 020818 00 P od 19. novembra 2010. godine usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da joj zbog rušenja i devastiranja objekata, bliže označenih u izreci presude, isplati naknadu materijalne štete u označenom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama, te da joj nadoknadi troškove postupka.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelantkinja u tužbenom zahtjevu istakla da je predmetne objekte napustila 9. juna 1992. godine zbog ratnih okolnosti, da su do kraja 1995. godine godine bili čitavi (iako je inventar bio pokraden) kada su u potpunosti oštećeni, razrušeni i devastirani, da je do oštećenja došlo nakon rata, a da nadležni organi nisu preduzeli ništa da se imovina zaštiti. Apelantkinja je tužbeni zahtjev zasnovala na Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i Ustavu Bosne i Hercegovine, prema kojim joj, kako je tvrdila, pripada pravo na naknadu imovine koja je uništena. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da nije prihvaćeno preinačenje tužbe u subjektivnom smislu, s obzirom da shodno članu 362 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Opština Bihać i Unsko-sanski kanton na to nisu pristali.

7. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su objekte, vlasništvo apelantkinje, oštetili nepoznati izvršioci u toku rata, odnosno da je nesporno da je šteta pričinjena protivpravno, s tim da nije utvrđeno ko je počinilac štete.

8. Iz obrazloženja proizlazi da je među strankama bilo sporno postojanje odgovornosti tužene za štetu koja je apelantkinji pričinjena. S tim u vezi, Opštinski sud je, ukazujući na presude Vrhovnog suda iz 2007. i 2008. godine, ukazao da u pogledu ovog pitanja postoje različita stanovišta sudske prakse - od onih koja smatraju da postoji odgovornost tužene do onih koja smatraju da odgovornosti nema. Sudska praksa koja stoji na stanovištu da je tužena odgovorna za ovaj vid štete osnov odgovornosti tužene zasniva na opštim odredbama ZOO, članu 180 ZOO, Ustavu Federacije BiH – članu III/1g, te članu 2 Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH.

9. Opštinski sud je neosnovanim ocijenio tvrdnju tužene da naprijed navedeni propisi ne mogu da predstavljaju pravni osnov odgovornosti tužene za štetu nastalu u ratu zbog specifičnosti ove štete i okolnosti u kojima je nastala (od nepoznatih lica), te da nisu doneseni posebni propisi koji bi regulisali pitanje odgovornosti za ovaj oblik štete. Opštinski sud je ukazao da je opšti pravni princip da tamo gdje postoji pravo, odnosno povreda prava, mora da postoji i pravno sredstvo za njegovu zaštitu jer bi, u suprotnom, došlo do povrede prava na efektivni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

10. Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 P 020818 11 Gž od 22. jula 2011. godine žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da se apelantkinjin tužbeni zahtjev odbio. Apelantkinjina žalba kojom je tražila da se prvostepena presuda preinači tako da se i Unsko-sanski kanton obaveže da joj solidarno sa tuženom nadoknadi štetu odbijena je kao neosnovana.

11. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Po ocjeni Kantonalnog suda, kod nesporno utvrđene činjenice da je apelantkinjina imovina oštećena za vrijeme rata slijedi da se radi o ratnoj šteti iz čl. 1 i 2 Zakona o utvrđivanju ratne štete („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 24/92, 13/94). Dalje, ukazano je da kod nesporno utvrđene činjenice da su štetu počinila treća nepoznata lica, tužena ne može odgovarati ni po principu subjektivne odgovornosti iz člana 154 stav 1 ZOO, kao ni po principu objektivne odgovornosti iz člana 154 stav 3 i člana 172 ZOO, odnosno po članu 308 tada važećeg Zakona o državnoj upravi („Službeni list RBiH“ broj 26/93).

12. Kantonalni sud je zaključio da tužena ne može da bude odgovorna ni u smislu člana 180 ZOO, tj. zbog štete nastale u vezi s terorističkim aktom. U vezi s tim je ukazano da je za postojanje terorizma neophodno da se ispune određeni uslovi, a to je: da se preduzme opšte opasna radnja ili vršenje nekog opšteg nasilja, da se posljedica treba manifestovati na pojedincu ili grupi građana u pogledu njihove imovine, te da je učinilac preduzeo radnju odnosno da je postupao rukovođen neprijateljskim pobudama. U vezi s tim je ukazano da apelantkinja u postupku nije dokazivala da je šteta nastala usljed krivičnog djela terorizma, a zbog čega tužena ne može da bude odgovorna u skladu s članom 180 ZOO.

13. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je zaključio da tužena nije dužna da naknadi štetu apelantkinji jer ne postoji pravni osnov za to, odnosno to nije regulisano niti jednim pozitivnim propisom. U vezi s tim je ukazano da Zakon o utvrđivanju ratne štete propisuje samo obavezu prijavljivanja ratne štete, ali ne i odgovornost za nastalu štetu, te da se odgovornost tužene ne može zasnivati na odredbama Ustava FBiH i Evropskoj konvenciji kojima se garantuje pravo na imovinu jer ove odredbe ne znače istovremeno i odgovornost tužene za štetu koju je apelantkinja pretrpjela u ratu na svojoj imovini.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 P 020818 11 Rev od 22. maja 2012. godine apelantkinjinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. Po ocjeni Vrhovnog suda drugostepena presuda sadrži jasne, razumljive i dovoljne razloge tako da je apelantkinji data garancija da je sud razmotrio njene navode i da se takva odluka može ispitati po pravnom lijeku. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da apelantkinja pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano nalazi u tvrdnjama da je njen stambeni objekat devastiran i zapaljen samo zato što je apelantkinja pravoslavne vjeroispovjesti, što bi upućivalo da se ne može izvesti zaključak da bi ratno djelovanje ili ratni sukobi imali ikakve veze sa štetom koju apelantkinja potražuje, posebno iz razloga što na navedenom području nije bilo ratnih djelovanja, niti bilo kakvih oružanih sukoba, tako da svrstavanje terorizma i akata nasilja u područje ratne štete bi bilo bez realnog opravdanja i bez pravnog osnova. Naime, prema odredbama čl. 1 i 2 Zakona o utvrđivanju ratne štete, ratna šteta je imovinska i neimovinska, posredna i neposredna šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih grupa, legalnih organa vlasti, kao i saveznika navedenih grupa i organa ukoliko je posredno ili neposredno nastala u vrijeme navedeno u članu 1. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, iako šteta izazvana terorističkim aktom (koji može biti počinjen i u vrijeme ratnog stanja), kao i šteta koja se može podvesti pod ratnu štetu imaju osnovnu sličnost u prirodi štetne radnje koja se svodi na nasilje, one se međusobno razlikuju u pogledu dodatnih elemenata: oblika i karakteristika nasilja, sredstva izvršenja štetne radnje, motiva i ciljeva nanošenja štete, vremena i mjesta počinjenja, te opšteg konteksta prilika i događaja u kojima su štetne radnje počinjene. Upravo te okolnosti se direktno repliciraju na osnovno pitanje odštetne odgovornosti budući da za ratnu štetu, koja je u uzročnoj vezi s ratnim činom, država ne odgovara po opštim propisima, niti po nekom posebnom propisu. S obzirom na to, navedene radnje nepoznatih lica usljed kojih je apelantu pričinjena materijalna šteta ne predstavljaju teroristički akt, već ratno djelovanje lica iz člana 2 stav 2 Zakona o utvrđivanju ratne štete, pa pošto je utvrđeno da je apelantkinja pretrpjela ratnu štetu, Kantonalni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je navedeni tužbeni zahtjev odbio. Najzad, ukazano je da se apelantkinja neosnovano poziva na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer nijednom zakonskom odredbom nije predviđeno da za štetu zbog ratnih ili poratnih okolnosti odgovara Federacija Bosne i Hercegovine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantkinja tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e),

f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po njenom mišljenju, Kantonalni i Vrhovni sud su proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava, zaključivši da je šteta za koju je apelantkinja potraživala naknadu ratna šteta, te da se na nju ne mogu primijeniti opšta pravila o naknadi štete sadržana u ZOO. Dalje, apelantkinja smatra da je proizvoljno i pogrešno stanovište da ne postoji odgovornost tužene u smislu člana 180 ZOO, te s tim u vezi ukazuje na „krivični predmet protiv generala Dudakovića, komandanta V korpusa oružanih snaga FBiH“, te da joj je u potpunosti uništen dom u vrijeme kada je iz njega protjerana zbog poznatih ratnih okolnosti, odnosno da je u osporenoj presudi Vrhovnog suda izostalo obrazloženje u prilog spornog stanovišta.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja je ukazala kao i da primjena prava u odluci nije bila proizvoljna.

17. Kantonalni sud je je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz svoje odluke.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi: Član 180.

(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.

(2) Organizatori, sudionici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po toj osnovi.

(3) Društveno-politička zajednica ima pravo i obavezu zahtijevati naknadu isplaćenog iznosa od osobe koja je štetu uzrokovala.

(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastaru potraživanja naknade štete.

19. U Zakonu o utvrđivanju ratne štete („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 24/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U cilju utvrđivanja ratne štete nastale: Republici Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Republika), njenim državljanima, pravnim licima koja imaju njenu pripadnost i svim drugim licima u čije ime Republika ima pravo da djeluje, te u cilju ostvarivanja naknade ratnih šteta prouzrokovanih ili povezanih sa neprijateljstvima i ratnim operacijama koje se vode protiv Republike računajući od 30. maja 1991. godine, osnivaju se i određuje djelatnost Državne komisije za štete Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Državna komisija), Vladine komisije za popis i procjenu ratne štete (u daljnjem tekstu: Vladina komisija), gradske, općinskih i posebnih komisija za popis i procjenu štete.

Član 2.

Ratnom štetom u smislu ove uredbe smatra se imovinska i neimovinska, posredna i neposredna šteta, a naročito:

1. šteta učinjena tjelesnom integritetu, životu i zdravlju ljudi, slobodi i časti i drugim pravno zaštićenim ličnim dobrima;

2. stvarne imovinske štete i izgubljeni dobitak prouzrokovani oštećenjem, uništenjem, pljačkom, potpunim ili djelimičnim zaustavljanjem rada, gubljenjem tržišta i na druge načine u svim oblastima društvenog ili privrednog života;

3. ratni rashodi;

4. gubitak nacionalnog dohotka;

5. gubitak nacionalnog bogatstva;

6. šteta po okolinu;

7. sve druge vrste šteta.

Ratnom štetom u smislu ove uredbe smatra se šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela Republike, kao i saveznika navedenih skupina i tijela, ukoliko je posredno ili neposredno nastala od 30. maja 1991. godine. […]

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(…) Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (…)

VI. Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 020818 11 Rev od 22. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 22. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 3. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantkinja tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e),

f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, te iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. Apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je u osporenim odlukama proizvoljne primijenjeno materijalno pravo. Po njenom mišljenju, tužena je, u skladu s članom 180 ZOO odgovorna za štetu koja je nastala na njenoj imovini u toku rata od nepoznatog počinioca jer nadležni organi nisu preduzeli mjere da je zaštite. Dalje, apelantkinja smatra, a suprotno zaključku redovnih sudova, da šteta čiju je naknadu tražila ne potpada pod ratnu štetu u smislu Zakona o utvrđivanju ratne štete. Najzad, apelantkinja smatra da je Vrhovni sud propustio da obrazloži svoje stanovište da tužena nije odgovorna za štetu koja joj je pričinjena.

Ustavni sud podsjeća da je identično stanovište redovnih sudova, kao i u osporenim odlukama, a u pogledu pitanja odgovornosti tužene (Federacije BiH) za materijalnu štetu pričinjenu na imovini za vrijeme rata od nepoznatih počinilaca razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-2431/11 od 17. marta 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao (vidi tačka 34): „(…) da su Kantonalni i Vrhovni sud detaljno razmotrili sva sporna pitanja u predmetu i da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega su utvrdili da je neosnovan apelantov zahtjev da mu tužena Federacija Bosne i Hercegovine nadoknadi štetu koju su mu nepoznata lica prouzrokovala (minirala imovinu) tokom rata u Bosni i Hercegovini, te da nema ništa što bi ukazivalo da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju. Naime, Kantonalni i Vrhovni sud su zaključili da se konkretni štetni događaj može podvesti samo pod ratnu štetu u smislu odredaba čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete (prema kojima se ratnom štetom smatra šteta koju su učinili neprijatelji, ilegalne skupine, legalna tijela Republike, kao i saveznici navedenih skupina i tijela, ukoliko je posredno ili neposredno nastala nakon 30. maja 1991. godine)…. Zatim, sudovi su obrazložili da za ratnu štetu koja je pričinjena djelovanjem subjekata nabrojanih u članu 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete, prema općim pravilima o odgovornosti za štetu sadržanim u ZOO, a također niti prema bilo kojem drugom pozitivnom propisu, nije predviđena odgovornost Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno javne vlasti uopće (Zakon o utvrđivanju ratne štete, također, ne propisuje odgovornost države za ratnu štetu), uslijed čega, u nedostatku propisa koji bi to regulirali, nema osnova za obavezivanje tužene Federacije Bosne i Hercegovine ni po jednom važećem propisu da naknadi štetu apelantu.“

Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju u osporenim presudama, suprotno apelantkinjinim navodima, nema ništa što bi ukazivalo da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da prema važećim propisima ne postoji odgovornost Federacije Bosne i Hercegovine za štetu pričinjenu apelantkinji. Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu i svoju dosadašnju praksu koju je izrazio u više svojih odluka (vidi, mutatis mutandis, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3223/06 od 17. marta 2009. godine, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2065/09 od 26. januara 2012. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 1459/09 od 23. februara 2012. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3111/07 od 12. januara 2010. godine, dostupne na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim predmetima Ustavni sud je zaključio da redovni sudovi nisu prizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava kada su odbili tužbene zahtjeve apelanata iz razloga što su smatrali da materijalna šteta koja im je pričinjena predstavlja ratnu štetu za koju ne postoji pravni osnov za utvrđivanje odgovornosti tužene Federacije Bosne i Hercegovine i njenog obavezivanja da naknadi ovu štetu.

29. Dakle, imajući u vidu da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka, u suštini, jasno naveli da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o ratnoj šteti, kao i da apelantkinja u postupku i nije provodila dokaze koji bi uputili na zaključak da se radi o terorističkom aktu u smislu člana 180 ZOO, te da iz tog razloga treba da se primijene odredbe Zakona o utvrđivanju ratne štete koje ne predviđaju odgovornost Federacije za ovaj vid štete, Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantkinjinu štetu.

30. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantkinje da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu i pravo na dom

31. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na dom. Imajući u vidu da se apelantkinjini navodi u ovom dijelu u suštini svode na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, za koje je već zaključeno da su neosnovani u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani u pogledu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kada se kršenje ovih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2483/12 (M. P. iz Banjaluke) | Sudska praksa | Aktio