Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4347/12 („Kompas-Međugorje“ d.d. Čitluk)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Kamata
  • Naknada štete
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4347/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4347/12, rješavajući apelaciju „Kompas-Međugorja“ d.d. Čitluk, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b. i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. listopada 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija „Kompas-Međugorja“ d.d. Čitluk podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 006410 11 Rev od 20. rujna 2012.

godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 006410 11 Pž od 17. ožujka 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Kompas-Međugorje“ d.d. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojeg zastupa zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 10. prosinca 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 006410 11 Rev od 20. rujna 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 006410 11 Pž od 17. ožujka 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i sudionika u postupku Pravobraniteljstva Bosne i Hercegovine kao zakonskog zastupnika Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena), Federalnog pravobraniteljstva kao zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Javnog pravobraniteljstva kao zakonskog zastupnika općine Čitluk (u daljnjem tekstu: trećetužena), zatraženo je 20. travnja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. travnja 2015. godine, Kantonalni sud, Općinski sud i Javno pravobraniteljstvo 5. i 6. svibnja 2015. godine, dok su Pravobraniteljstvo BiH i Pravobraniteljstvo FBiH odgovore dostavili 29. travnja 2015. godine.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Odlučujući u pravnoj stvari apelanta protiv tuženih, Općinski sud je donio Presudu broj 07 58 Ps 006410 06 Ps od 28. lipnja 2010. godine, kojom je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu obične štete i izmakle koristi u cijelosti odbijen kao neutemeljen. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbu protiv tuženih radi naknade štete utemeljio na tvrdnjama da je vlasnik turističkog naselja pod nazivom Kamp Međugorje (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina ili kamp) koja je izuzeta (mobilizirana) za vrijeme rata i ustupljena UNPROFORU-u za smještaj španjolskog bataljona, da su tužene od UNPROFOR-a naplaćivale mjesečnu zakupninu za korištenje kampa, a nakon što su ga pripadnici španjolskog bataljona napustili nije mu vraćen u posjed niti je doveden u stanje u kojem je bio prije mobilizacije. Svoje navode iz tužbe potkrijepio je Odlukom Doma za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Dom) broj CH/01/6930 od 4. studenog 2003. godine i pravomoćnom presudom Kantonalnog suda (Mostar) broj Pž-5/05 od 2. ožujka 2005. godine, koje su proizišle iz postupka povodom apelantovog zahtjeva da mu se izuzeti kamp vrati u posjed i da mu se za izuzeta sredstva nadoknadi šteta. Osim toga, apelant je naveo da je protiv drugotužene i trećetužene već tražio naknadu u vidu izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korištenja kampa za razdoblje od prosinca 1992. godine do 1. travnja 2004. godine, dok je u konkretnom postupku zatražio naknadu stvarne štete i izgubljene dobiti za razdoblje od 23. travnja 2004. godine do 12. travnja 2006. godine kada mu je Kamp Međugorje vraćen u posjed. Tijekom postupka, na ročištu od 8. veljače 2010. godine apelant je uredio tužbeni zahtjev tako da se tužene obvežu da mu solidarno isplate na ime naknade obične štete iznos od 3.000.000,00 KM sa kamatom po stopi od 12% koja teče od presuđenja do konačne isplate, na ime naknade štete u vidu izmakle koristi za razdoblje od 23. travnja 2004. godine do 12. travnja 2006. godine mjesečne iznose od 106.816,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate i troškove parničnog postupka.

5. Općinski sud je nakon izlaganja tužbe i odgovora na tužbu ocijenio da je u konkretnom predmetu sporan osnov tužbenog zahtjeva, zatim njegova visina, aktivna i pasivna legitimacija i zastara potraživanja, nakon čega je proveo opsežan dokazni postupak, između ostalog, uvidom u pismenu dokumentaciju, te nalazom i mišljenjem vještaka građevinske i financijske struke. Nakon ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, Općinski sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije utemeljen. Naime, na temelju pismene dokumentacije je utvrđeno da apelant nije proveo privatizaciju sukladno zakonskim propisima FBiH, da nije provedena revizija prethodno izvršene vlasničke transformacije i da stoga apelant u razdoblju za koji traži naknadu štete od travnja 2004. godine do travnja 2006. godine nije bio vlasnik tih nekretnina. Općinski sud je dalje zaključio da je apelant postao vlasnik spornih nekretnina nakon što su mu nekretnine vraćene u posjed, odnosno upisom u zemljišne knjige, a to je 9. listopada 2006. godine. Tijekom postupka je nesporno utvrđeno da apelant prije prosinca 1991. godine nije bio u posjedu spornih nekretnina, a ni po nastanku ratnih dejstava i mobilizaciji kampa. To što je apelant 1991. godine osnovao i upisao poduzeće s mješovitim vlasništvom, a u kapital poduzeća unio i upisao novčana sredstva za Općinski sud nije od značaja za rješenje konkretne pravne stvari iz razloga što upisani (temeljni) kapital poduzeća nije bio takvog karaktera da se njime moglo raspolagati. U svezi s preuzimanjem imovine od strane apelanta, postavilo se pitanje njegove aktivne legitimacije za potraživanje naknade štete jer u postupku pred sudom ničim nije dokazao da je poduzeo bilo koju radnju u cilju otpočinjanja radova i bavljenja registriranom djelatnošću iako su mu temeljem pravomoćnih presuda redovitih sudova u Sarajevu i Mostaru već bili isplaćeni neki vidovi štete. Zbog toga je izveden zaključak da je apelant bio u mogućnosti organizirati rad poduzeća, a to evidentno nije učinio. Osim toga, u pogledu prigovora zastare potraživanja istaknuta je nesporna činjenica dana nastanka štete, i to 31. prosinac 1999. godine (kada je SFOR napustio lokalitet Kampa Međugorje i objekte) koja je dovedena u kontekst s danom podnošenja tužbe 13. ožujka 2006. godine, te je izveden zaključak da je prigovor zastare potraživanja utemeljen, odnosno da je nastupila apsolutna zastara potraživanja naknade štete. Ovo iz razloga jer je apelant tužbu podnio po isteku objektivnog roka od pet godina od dana nastanka štete iz odredbe članka 376. stavak 2. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom da je, po ocjeni Općinskog suda, apelant bio u obvezi dokazati dopuštenost osnova i određeni stupanj izvjesnosti kako bi ostvario pravo na naknadu štete u smislu izgubljene dobiti (da je dakle riješio sva pitanja u svezi s registriranom djelatnošću i da je stvorio uvjete za rad, da je imao uposlene radnike i potreban inventar, da je imao dozvolu za obavljanje ugostiteljsko-turističke djelatnosti), a to u postupku evidentno nije dokazao niti je dokazao da su tužene po bilo kom osnovu odgovorne za štetu, Općinski sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neutemeljen.

6. Kantonalni sud je odlučujući o apelantovom prizivu protiv prvostupanjske presude donio Presudu broj 58 0 Ps 006410 11 Pž od 17. ožujka 2011. godine kojom je priziv djelomično uvažen i presuda preinačena u odnosu na drugotuženu na način što je ova tužena obvezana apelantu isplatiti štetu, i to običnu štetu u iznosu od 29.250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. lipnja 2010. godine do konačne isplate i štetu u vidu izmakle koristi za razdoblje od 23. travnja 2006. godine do 12. travnja 2006. godine u iznosu od po 66.497,50 KM mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate (koji dospijevaju svakog prvog u mjesecu za prethodni mjesec), dok je sa zahtjevom preko dosuđenih iznosa priziv odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istaknuo da je u postupku o prizivu u prvom redu trebalo utvrditi u kojem dijelu apelant pobija osporenu presudu, je li samo u odnosu na drugotuženu ili u odnosu na sve tužene. Polazeći od odredaba članka 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi s člankom 205. ZPP prema kojem je podnositelj priziva dužan navesti i obrazložiti svoje razloge za priziv, Kantonalni sud je iz obrazloženja priziva utvrdio da se razlozi priziva tiču samo drugotužene, pa je s obzirom na osnov tužbenog zahtjeva ocijenjeno da priziv treba uvažiti. Naime, Kantonalni sud je pri tome imao u vidu da je osnov tužbenog zahtjeva Odluka Doma broj CH/01/6930 od 4. studenog 2003. godine kojom je pravomoćno utvrđeno da je Kamp Međugorje apelantova imovina u smislu značenja članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, da je drugotužena (FBiH) povrijedila apelantovo pravo na mirno uživanje imovine nezakonitim uplitanjem u apelantova imovinska prava.

7. Kantonalni sud je ispitujući prizivne razloge koji se tiču osnova tužbenog zahtjeva, između ostalog, naveo da je Općinski sud u postupku utvrdio da apelant nije vlasnik Kampa Međugorje i da privatizaciju nije proveo sukladno zakonskim propisima FBiH. Međutim, činjenica vlasništva utvrđena je citiranom odlukom Doma CH/01/6930 od 4. studenog 2003. godine (točka 99.), u kojoj je navedeno: „Dom podsjeća da je kamp Međugorje imovina Kompasa Međugorje. Dom utvrđuje bez ispitivanja da sporna imovina kampa Međugorje predstavlja „imovinu“ podnositelja prijave Kompasa Međugorje u okvirima značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.“ Jedan od zaključaka navedene odluke doma je da je: „Federacija Bosne i Hercegovine povrijedila pravo podnositelja prijave Kompasa Međugorje na mirno uživanje imovine prema članu 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, nezakonitim uplitanjem u imovinska prava podnositelja prijave, čime je Federacija prekršila član 1. Sporazuma 1.“ U istoj odluci je u pogledu dioničara i strukture kapitala (točka 82.) Dom naveo da je: „Preduzeće posebno pravno lice odvojeno od identiteta njegovih dioničara ... i sva osporavanja u odnosu na internu strukturu kapitala Kampa Međugorje su irelevantna za povrede ljudskih prava preduzeća koja se ovdje navode. Dom neće prijavu Kompasa proglasiti neprihvatljivom na ovim osnovama.“ Kantonalni sud je također naveo da je istovjetno stajalište zauzeo Ustavni sud BiH u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP-1637/06 (točka 34.) i AP-1057/07 (točka 55.), nalazeći da je apelant bio aktivno legitimiran tražiti naknadu za razdoblje od 23. prosinca 1996. godine do 11. veljače 1999. godine i to na temelju citirane odluke Doma od 4. studenog 2003. godine.

8. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zauzeo stajalište da su točni navodi priziva prema kojima je prvostupanjski sud kroz više odluka Doma, Ustavnog suda i Vrhovnog suda imao potpuno iskristalizirane stavove u pogledu aktivne legitimacije apelanta, pasivne legitimacije drugotužene i apelantovog prava na mirno uživanje imovine (nekretnina koje su njegovo vlasništvo). Iz prvostupanjske (pobijane) presude se vidi da je prvostupanjski sud ponovo utvrđivao iste stvari izvodeći suprotne zaključke od zaključaka najvećih sudbenih instanci u zemlji, čime je izvršio preispitivanje odluke Doma kojom je utvrđen i osnov i aktivna legitimacija stranaka, zbog čega je svako daljnje raspravljanje o tome nezakonito i bespredmetno. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio da je prigovor zastare neutemeljen jer apelant potražuje običnu štetu i štetu na ime izmakle koristi za razdoblje od 23. travnja 2004. godine do 12. travnja 2006. godine. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, apelant je saznanje za štetu na objektima imao od momenta kad su mu trebali biti vraćeni. Nesporno je da je apelant uveden u posjed svojih nekretnina 12. travnja 2006. godine, a da je tužbu podnio 13. ožujka 2006. godine, pa je potpuno jasno da je i ovaj prigovor trebalo odbiti jer apelantovo potraživanje nije zastarjelo. Što se tiče drugog vida štete, Kantonalni sud je cijeneći priziv i u tom dijelu utemeljenim, u pogledu visine ovog vida štete zaključio da je djelomično utemeljena. Naime, Kantonalni sud je prihvatio osnovni i dopunski nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke, ali u varijantama koje su navedene u nižim iznosima. S tim u svezi je u pogledu naknade za vrijednost opreme i inventara prihvaćena vrijednost (visina) koju je vještak utvrdio na dan primopredaje objekta u travnju 2006. godine, uz zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude, što je sukladno odredbi članka 189. stavak 1. ZOO. Što se tiče naknade na ime izmakle koristi, sud je visinu tužbenog zahtjeva za ovaj vid štete dosudio na način što je prihvatio varijantu nalaza koja se odnosi na obračun štete prema dokumentaciji u spisu, odnosno na temelju dvije ponude koje je sam apelant dao 15. prosinca 2005. godine radi unajmljivanja navedenog kampa. Kantonalni sud je, pri tome, imao u vidu da se visina izmakle koristi izražena u novcu utvrđuje prema vremenu kada je nastala (čl. 155. i 189. stavak 3. ZOO), a ne prema cijenama na dan donošenja sudske odluke. To znači da apelant ima pravo i na zatezne kamate od dana izmicanja koristi do dana isplate. U konkretnom slučaju, razdoblje za koje apelant potražuje ovaj vid naknade štete je razdoblje od 23. travnja 2004. godine do 12. travnja 2006. godine, pa je naknada dosuđena kao da je kamp izdan u to vrijeme, a ne u vrijeme i po cijenama u vrijeme presuđenja (2010. godine), te je uzimajući u obzir prosjek oba ugovora o unajmljivanju došao do ukupnog mjesečnog iznosa od 66.497,50 KM što bi za utuženo razdoblje iznosilo 1.573.772,50 KM. Na te iznose apelantu pripadaju zakonske zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, s tim što obroci dospijevaju svakog prvog dana u mjesecu za prethodni mjesec. Iz svih navedenih razloga drugotužena je obvezana apelantu nadoknaditi štetu u iznosima koji su pobliže naznačeni u izreci presude dok je preko dosuđenih iznosa apelantov priziv odbijen.

9. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama apelanta i drugotužene, donio Presudu broj 58 0 Ps 006410 11 Revod 20. rujna 2012. godine, kojom je odbio revizije izjavljene protiv drugostupanjske presude. Vrhovni sud je, ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga iz revizija i po službenoj dužnosti u smislu članka 241. ZPP, ocijenio da revizije nisu utemeljene. Naime, u pogledu apelantovog revizijskog prigovora koji se tiče povrede odredaba parničnoga postupka, Vrhovni sud je naveo da nije dovoljno u reviziji navesti da se radi o povredi postupka, a pri tome se ne pozvati na bilo koju od odredaba parničnoga postupka koja nije primijenjena ili je nepravilno primijenjena što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Nasuprot tome, drugostupanjski sud je, po mišljenju Vrhovnog suda, na činjenično utvrđenje pravilno primijenio odredbu članka 231. ZPP, ispitao pobijanu presudu i ocijenio sve prizivne navode koji su bili od odlučnog značaja za pravilno presuđenje, pa stoga i nema povrede postupka koje ima u vidu odredba članka 209. ZPP. Vrhovni sud je zatim ponovio predmet raspravljanja u konkretnoj pravnoj stvari i istaknuo da je pitanje aktivne i pasivne legitimacije, kao i osnov apelantovog potraživanja, raspravljeno Odlukom Doma broj CH/01/6930 od 4. studenog 2003. godine, Odlukama Ustavnog suda BiH br. AP- 1637/06 i AP-1057/07 kao i Odlukom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-002294 od 29. travnja 2010. godine. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke i ponovio da među strankama nije bilo sporno da su nekretnine vraćene u posjed apelantu 12. travnja 2006. godine. U svezi s apelantovim prigovorom da je drugostupanjski sud u pogledu njegova zahtjeva za naknadu obične štete pogrešno interpretirao nalaz vještaka financijske struke, Vrhovni sud je istaknuo da apelant previđa da je vještak uradio dvije varijane nalaza iz razloga što su predmetna oprema i inventar do kraja 1995. godine potpuno otpisane i knjigovodstvo iznosi 0,00 KM. Zbog toga je drugostupanjski sud apelantu dosudio iznos koji predstavlja stvarnu vrijednost opreme i inventara primjenom odredbe članka 189. stavak 1. ZOO. Pravilno je po, mišljenju Vrhovnog suda, na taj iznos dosuđena zakonska zatezna kamata počev od dana presuđenja (28. lipanj 2010. godine) iz razloga što je apelant takav zahtjev postavio u tužbi. Vrhovni sud je, obrazlažući neutemeljenost revizijskog prigovora s ovog aspekta, potvrdio da zakonska zatezna kamata teče od dana nastanka štete, ali da je drugostupanjski sud, krećući se u granicama postavljenog zahtjeva, donio pravilnu odluku temeljem odredbe članka 2. stavak 1. ZPP. U pogledu dosuđenih iznosa naknade štete na ime izmakle koristi, drugostupanjski sud je ocijenio nalaz vještaka financijske struke kao stručan, a razdoblje za koji je naknada dosuđena odnosi se na razdoblje koje nije obuhvaćeno prethodnom odlukom suda (Vrhovnog), dakle za razdoblje od 23. travnja 2004. do 12. travnja 2006. godine. Prilikom odlučivanja o ovom dijelu tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 155. i članka 189. stavak 3. ZOO, a prilikom donošenja odluke o kamatama pravilno primijenio odredbu članka 277. stavak 1. ZOO.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje obrazlaže pogrešnom interpretacijom nalaza i mišljenja vještaka financijske struke izražavajući nezadovoljstvo visinom dosuđene naknade na ime obične štete. Isto tako, smatra da su mu pogrešno dosuđene kamate, budući da kamate na materijalnu štetu teku od dana nastanka štete, a ne od presuđenja. Na isti način, kako je dalje navedeno u apelaciji, apelantu je povrijeđeno pravo na imovinu, pa je predloženo da se presuda Vrhovnog suda ukine i naloži donošenje nove, na zakonu utemeljene presude.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod svoje presude, predložio je da se apelacija odbije kao neutemeljena jer je presuda tog suda donesena sukladno zakonu i Ustavu FBiH pri čemu nije bilo povreda na koje apelant ukazuje.

12. Kantonalni sud je istaknuo da je presuda donesena zbog postojanja odluke Doma CH/01/6930 i obveze da se ta odluka ispoštuje, iako osnov tužbenog zahtjeva u potpunosti nije utvrđen. Stoga je apelantu dosuđena naknada prema dokazima u spisu uz razloge koji su navedeni u toj presudi.

13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je presudom u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev i da je ta odluka preinačena presudom Kantonalnog suda koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda. Tijekom prvostupanjskog postupka apelant je iskoristio svoja prava procesne i materijalne prirode pri čemu nije bilo povreda postupka niti je primjena zakona od strane prvostupanjskog suda bila proizvoljna, iz čega slijedi da apelantova prava na koja apelacijom ukazuje pred prvostupanjskim sudom nisu povrijeđena.

14. Pravobraniteljstvo BiH je, kao zakonski zastupnik prvotužene, navelo da je Vrhovni sud pravilno ispitao drugostupanjsku presudu pazeći, po službenoj dužnosti, na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, pa je pravilno utvrdio da se na sporni odnos primijene odredbe materijalnog prava koje su važile u vrijeme nastanka tog odnosa. Napomenuto je, također, da prvotužena nije sudionik poslovnog ili pravnog odnosa iz kog je nastala parnica, te je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

15. Federalno pravobraniteljstvo je, kao zakonski zastupnik drugotužene, u odgovoru na apelaciju afirmiralo stajalište iz prvostupanjske presude kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka aktivne legitimacije i zastare potraživanja, napominjući da su razlozi iz te presude jasni, koncizni i na zakonu zasnovani. Apelaciju smatra produžetkom apelantove zlouporabe prava koja traje još od 2003. godine, te predlaže da se ista odbije.

16. Trećetužena je putem Pravobraniteljstva, kao zakonskog zastupnika, u odgovoru na apelaciju navela da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje niti pravo na imovinu jer je apelant sve vrijeme trajanja postupka imao mogućnost isticati svoje argumente i predlagati dokaze.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njena povećanja (izmakla korist), [...].

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospelom od trenutka nastanka štete.

Član 189.

Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 209.

Povreda odredaba parničnoga postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovoga zakona, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Članak 221.

Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Članak 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Članak 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Članak 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neutemeljenu, ako ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

VI. Dopustivost

19. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 006410 11 Rev od 20. rujna 2012. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 10. listopada 2012. godine, a apelacija je podnesena 10. prosinca 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant osporava navedene odluke, smatrajući da je njima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Apelant smatra da su redoviti sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno ocijenili dokaze, konkretno nalaz i mišljenje vještaka kojim je utvrđena visina štete i da su pogrešno dosudili kamate na materijalnu štetu, čime ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u svezi s ocjenom dokaza.

25. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje).

27. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Ustavni sud ukazuje na to da je redoviti sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa onda na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 8. ZPP). Pri tome, prema članku 123. ZPP, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporene odluka redovitih sudova zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza, nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

29. Analizirajući provedeni postupak, odnosno obrazloženja presuda redovitih sudova u smislu prethodno navedenih standarda i načela, Ustavni sud ne može naći ništa što ukazuje na povredu apelantovih ustavnih prava. Naime, obrazloženja osporenih presuda ukazuju da su sudovi povodom odlučivanja o apelantovom prizivu i reviziji, jasno istaknuli da je osnov apelantovog tužbenog zahtjeva odluka Doma broj CH/01/6930 od 4. studenog 2003. godine kojom je raspravljeno pitanje aktivne legitimacije i pasivne legitimacije drugotužene, kao i osnova postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, navedenom odlukom Doma je utvrđeno da je apelant vlasnik nekretnina - kampa i da se drugotužena nezakonito uplela u apelantova imovinska prava i povrijedila apelantovo pravo na mirno uživanje imovine. Također je navedeno da je istovjetno stajalište zauzeo i Ustavni sud BiH u svojim odlukama (AP-1637/06 i 1057/07) kao i Vrhovni sud u svojoj Odluci broj 070-0-Rev- 09-002294 od 29. travnja 2010. godine. Iz navedenog proizlazi da su oba suda u postupku odlučivanja o prizivu i reviziji bili jedinstveni u stajalištu da osnova apelantovog tužbenog zahtjeva proizlazi iz naprijed navedenih odluka Doma, Ustavnog suda i Vrhovnog suda dajući za takva pravna stajališta vrlo iscrpna obrazloženja.

30. U konkretnoj apelaciji apelant osporava visinu dosuđene naknade za oba vida štete i početak tijeka kamata na materijalnu štetu, ukazujući na ocjenu dokaza i primjenu materijalnog prava zbog pogrešne interpretacije nalaza i mišljenja vještaka financijske struke i početka tijeka dosuđenih kamata. Ustavni sud podsjeća da je predmet raspravljanja u konkretnoj parnici apelantov zahtjev da mu drugotužena naknadi štetu (običnu štetu i izmaklu korist) za razdoblje od 23. travnja 2004. godine do 12. travnja 2006. godine i da je Kantonalni sud, imajući u vidu nesporan osnov tužbenog zahtjeva, visinu štete utvrdio na temelju materijalnih dokaza, i to zapisnika o uvođenju u posjed (dan saznanja za štetu) i nalaza i mišljenja vještaka građevinske i financijske struke, pri čemu je imao u vidu da se dosuđena naknada ne odnosi na razdoblje koje je obuhvaćeno prethodnom odlukom Vrhovnog suda (za razdoblje do travnja 2004. godine). Potvrđujući pravilnost drugostupanjske presude, Vrhovni sud je u postupku odlučivanja o apelantovoj reviziji jasno naveo zbog čega je vještak dao dvije varijante nalaza i zbog čega je dosuđen iznos obične štete koji predstavlja stvarnu vrijednost opreme i inventara, zatim dosuđenog iznosa na ime izmakle koristi utemeljenim također na nalazu i mišljenju vještaka koji je ocijenjen kao stručan, dok je odluka o kamatama donesena u okviru postavljenog apelantovog zahtjeva. Pojašnjavajući neutemeljenost ovog revizijskog prigovora, Vrhovni sud je posebice naglasio točnost apelantovih tvrdnji da kamata na iznos materijalne štete teče od nastanka štete, ali je naglasio i obvezu suda da se kreće u granicama postavljenog zahtjeva, dakle onog kako ga je apelant u konkretnom slučaju opredijelio, a to je dan presuđenja (donošenje prvostupanjske presude), a ne dan nastanka štete.

31. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u ocjeni dokaza i primjeni prava, posebice zato što apelant osim ponavljanja prizivnih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Dakle, protivno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih materijalnih odredaba ZOO i procesnih odredaba ZPP, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda, u smislu utvrđivanja činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava, u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neutemeljeni.

Pravo na imovinu

33. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava u biti temelje na identičnim navodima koji su istaknuti u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim točkama ove odluke dano detaljno obrazloženje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu navodnog kršenja prava na imovinu neutemeljeni iz istih razloga koji su navedeni u svezi s pravom na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer su redoviti sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu ocjene dokaza, utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4347/12 („Kompas-Međugorje“ d.d. Čitluk) | Sudska praksa | Aktio