Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3784/12 (D. H.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3784/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3784/12, rješavajući apelaciju Damira Hibića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Damira Hibića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0P 003122 11 Rev od 14. augusta 2012.

godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Damira Hibića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0P 003122 11 Rev od 14. augusta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 003122 11 Gž 2 od 19. aprila 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 003122 09 P 2 od 2.

oktobra 2010. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Damir Hibić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trieste - Italija, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 29. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0P 003122 11 Rev od 14. augusta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 003122 11 Gž 2 od 19. aprila 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 003122 09 P 2 od 2. oktobra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te Milene Milošević kao suprotne strane u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 11. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je naknadno, 2. septembra 2015. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis broj 77 0 P 003122.

3. Okružni sud i tužiteljica su dostavili odgovore na apelaciju 16. februara 2015. godine, a Vrhovni i Osnovni sud 20. februara i 6. aprila 2015. godine. Osnovni sud je dostavio traženi spis 14. septembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužiteljica je 7. decembra 1999. godine Osnovnom sudu u Kozarskoj Dubici podnijela tužbu protiv apelanta radi „utvrđivanja bračne tekovine“. Osnovni sud u Kozarskoj Dubici je na prvom ročištu, 5. septembra 2001. godine, donio Presudu zbog izostanka broj P-358/99 kojom je usvojio tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude je navedeno da apelant nije pristupio na ročište „iako je [...] bio uredno obaviješten, a nije ni pismeno osporio osnovanost tužbenog zahtjeva“.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi od 11. oktobra 2001. godine, Osnovni sud u Kozarskoj Dubici je donio Rješenje broj P-358/99 od 17. oktobra 2002. godine kojim je žalbu odbacio kao neblagovremenu. Okružni sud je, Rješenjem broj Gž-2539/02 od 21. februara 2005. godine, rješenje od 17. oktobra 2002. godine ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Okružni sud je naveo da se iz uvida u prvostepeni spis i potražnicu Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici od 9. aprila 2002. godine ne može utvrditi da je 15. februara 2002. godine apelantu uručena presuda zbog izostanka jer iz sadržine potražnice proizlazi da je tog dana apelantu dostavljen sudski poziv. Predmet je vraćen Osnovnom sudu u Kozarskoj Dubici 15. marta 2005. godine, koji je utvrdio da je žalba blagovremena, te je taj sud 23. juna 2009. godine ponovno dostavio predmet Okružnom sudu radi postupanja po apelantovoj žalbi od 11. oktobra 2011. godine.

7. Okružni sud je Rješenjem broj 77 0P003122 09 Gz od 20. jula 2009. godine apelantovu žalbu uvažio, presudu zbog izostanka od 5. septembra 2001. godine ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu u Prijedoru [koji je preuzeo predmete Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici] na ponovni postupak. Konstatirano je da je u zapisniku sa ročišta od 5. septembra 2001. godine navedeno da „dostava poziva za apelanta nije iskazana“, ali da je i pored toga prvostepeni sud donio pobijanu presudu, te je na ovaj način donio nezakonitu odluku i time uskratio apelantu pravo da raspravlja, čime je učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Okružni sud je uputio Osnovni sud da u ponovnom postupku pozove tužiteljicu da uredi i dopuni tužbu i da uz tužbu podnese dokaze o zemljišno-knjižnim podacima koji se odnose na spornu nekretninu jer se bez istih ne može ispitati urednost tužbe.

8. Osnovni sud je pripremno ročište od 24. septembra 2009. godine odložio iz opravdanih razloga, te je pripremno ročište održao 9. novembra 2009. godine, na kojem je tužiteljica izvršila subjektivno preinačenje tužbe na način da je pored apelanta kao tuženog označila i Radu Kresca (u daljnjem tekstu: drugotuženi), koji je nakon podnošenja tužbe postao „vlasnik i posjednik svih predmetnih nekretnina“. Tužiteljica je zatim, postupajući po rješenju suda, podneskom od 7. decembra 2009. godine precizirala tužbeni zahtjev na način da je uz već postavljeni tužbeni zahtjev postavila i alternativni zahtjev u kojem je tražila da joj tuženi „solidarno isplate novčani iznos od 25.000,00 KM […].“

9. Pripremno ročište je održano 7. decembra 2009. godine na kojem je sud naložio tužiteljici da uredi tužbeni zahtjev. Tužiteljica je podneskom od 10. decembra 2009. godine precizirala tužbeni zahtjev. Pripremno ročište je održano 17. marta 2010. godine na kojem je sud dozvolio subjektivno preinačenje tužbe.

10. Ročišta za glavnu raspravu su održana 2. juna i 8. septembra 2010. godine kada je tužiteljica konačno precizirala tužbeni zahtjev, te je (8. septembra) glavna rasprava zaključena.

11. Osnovni sud je donio Presudu broj 77 0 P 003122 09 P 2 od 8. oktobra 2010. godine, kojom je utvrdio da zajednički stečenu imovinu u braku tužiteljice i apelanta čini ½ dijela zemljišta i kuće sa k.č. pobliže označenim u izreci presude, koje nakon upisa promjena po Ugovoru o kupoprodaji od 6. decembra 1999. godine odgovaraju drugim k.č. (koje su također opisane u izreci presude) i upisane su na ime drugotuženog, te da je udio tužiteljice u stjecanju zajedničke imovine ½ dijela, što je apelant dužan priznati i isplatiti tužiteljici iznos od 10.157,50 KM, na ime njezinog udjela u stjecanju ove imovine, sa kamatama i troškovima postupka. Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva u odnosu na apelanta za isplatu kamata i troškova postupka preko dosuđenog iznosa, te je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, kao i zahtjev drugotuženog za naknadu troškova postupka.

12. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je analizom i ocjenom provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, u smislu odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan. Naime, raspravljajući o postavljenom tužbenom zahtjevu Osnovni sud je utvrdio da nije sporno da su tužiteljica i apelant bili u braku od 1981. do 1994. godine u kojem su stekli jedno dijete i da je bračna zajednica faktički raskinuta 1991. godine; da su nakon zaključenja braka živjeli kao podstanari i da su odlučili kupiti plac za gradnju kuće; da je plac za gradnju kuće kupljen 16. marta 1987. godine sredstvima apelantove majke i da je nakon kupovine plac uknjižen na ime apelantove majke; da je darovnim ugovorom od 26. juna 1989. godine zaključenim između apelantove majke i apelanta plac prepisan na apelanta sa ½ dijela; da je gradnja kuće započeta 1989. godine; da su temelje kuće izgradili radnici koje je angažirao apelant uz akciju njegove i tužiteljicine rodbine; da je dalje zidanje kuće ugovoreno sa građevinskom firmom; i da su ugovor o građenju zaključili apelantova majka i njezin suprug, kao investitori. Navedeno je da je nesporno i da su apelant i njegova majka 6. decembra 1999. godine predmetne nekretnine prodali drugotuženom za kupoprodajnu cijenu od 25.000,00 KM, te da se na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora drugotuženi u zemljišnoj knjizi upisao kao vlasnik predmetne nekretnine sa 1/1 dijela. Dalje, nesporno je da je tužiteljica za vrijeme trajanja braka bila zaposlena.

13. Sporno u predmetnom postupku je bilo da li je predmetna nekretnina zajednička imovina tužiteljice i apelanta, odnosno da li je njezino stjecanje rezultat njihovog zajedničkog rada i doprinosa, kao bračnih supružnika. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica doprinijela stjecanju predmetnih nekretnina, koje su se vodile na imenu apelanta sa ½ dijela i njegove majke sa ½ dijela. Navedeno je da je tužiteljica finansijski učestvovala u gradnji predmetne kuće, a i da je fizički pomagala radnicima, pravila ručak radnicima, kafe i slično što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka. Pored toga doprinos tužiteljice se ogleda u njezinom radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko vaspitanja i podizanju djeteta, koje poslove uobičajeno u domaćinstvu obavljaju supruge i majke. Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su apelantova majka i njezin suprug sklopili ugovor o izvođenju radova na građenju porodično-stambenog objekta, kao i da sva građevinska dokumentacija, dozvola za građenje i rješenje o urbanističkoj saglasnosti glasi na ime apelantove majke, ali da to ne daje osnova za zaključak da je isključivo apelantova majka finansirala izgradnju predmetne kuće jer je iz drugih provedenih dokaza sud utvrdio da je u stjecanju predmetne nekretnine učestvovala i tužiteljica, a urbanistička saglasnost i građevinska dozvola se izdaju osobi koja je upisana kao vlasnik zemljišta. Ovo posebno kada se ima u vidu da iz uplatnica od 8. oktobra i 24. decembra 1990. godine i 18. marta 1991. godine, kojima je vršena uplata po ugovoru o građenju, proizlazi da je apelantova majka, na ime ugovora o građenju uplatila građevinskoj firmi ukupan iznos od 77.000,00 dinara, a prema predračunu o građenju i ugovoru o građenju ukupna vrijednost ugovorenih radova iznosi 140.000,00 dinara. Dakle, kako je zaključio Osnovni sud, proizlazi da je uplatama, koje je izvršila apelantova majka, izmirena polovina ugovorene cijene radova.

14. Dalje, Osnovni sud je naveo da je poklonio vjeru iskazu tužiteljice, jer je njezin iskaz potvrđen materijalnim dokazima, i to prije svega ugovorom o kreditu i odlukom o dodjeli sredstava za individualnu stambenu izgradnju od 25. jula 1989. godine, kao i iskazima tri svjedoka koji su saglasno izjavili da je tužiteljica podigla dva stambena kredita u preduzeću u kojem je tada radila i to u cilju izgradnje porodične kuće s apelantom, a iz iskaza svjedoka M.S. proizlazi da je kontrola namjenskog trošenja kredita vršena putem banke jer su se sredstva dobivena po osnovu kredita isplaćivala na osnovu profakture za građevinski materijal i za uslugu građenja. Stoga su, kako je naveo Osnovni sud, apelantovi navodi da je tužiteljica sredstva od kredita iskoristila za ljetovanje i nabavku namještaja neosnovani i nelogični.

15. Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 270. stav. 5. Porodičnog zakona propisano da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu. Ukazano je da je odredbama člana 272. Porodičnog zakona propisano da svakom od bračnih supružnika pripada ½ zajedničke imovine. Dalje, Osnovni sud je istakao da je na osnovu člana 270. stav 3. Porodičnog zakona, zaključio da je poklon kojim je apelantova majka 26. juna 1989. godine prenijela na apelanta suvlasnički dio od ½ na predmetnim nekretninama učinjen radi rješavanja stambenog pitanja i u korist oba supružnika, te da ulazi u njihovu zajedničku imovinu. U prilog tome Osnovni sud je istakao da je taj poklon učinjen za vrijeme trajanja braka tužiteljice i apelanta, kada su oni živjeli u privatnom smještaju i nisu imali riješeno stambeno pitanje, da je parcela poklonjena apelantu prije početka izgradnje predmetnog porodično-stambenog objekta što upućuje na zaključak da je poklon učinjen radi rješavanja stambenog pitanja oba supružnika i da je poklon učinjen u korist oba supružnika i da ulazi u njihovu zajedničku imovinu. Osnovni sud je istakao da to, također, upućuje na zaključak da su se tužiteljica i apelant i apelantova majka sporazumjeli da udio u stjecanju i apelanta i tužiteljice, kao bračnih supružnika bude ½ dijela, a njezin udio ½ dijela. Po ocjeni Osnovnog suda, poklon ½ dijela predmetne zemljišne parcele na kojoj je izgrađen porodično-stambeni objekat predstavlja doprinos apelantovih roditelja rješenju stambenog pitanja supružnika, a roditelji tužiteljice doprinijeli su izgradnji objekta tako što su osigurali građu, a i fizički pomagali u izgradnje predmetne kuće prilikom gradnje temelja. Istaknuto je da to ne spori ni apelant jer u svom iskazu, kada je saslušan kao stranka, navodi da je pri gradnji temelja bila akcija i da je pomagala rodbina i tužiteljice i apelanta, iz čega proizlazi da je pomoć rodbine učinjena njima oboma, kao supružnicima. Imajući u vidu izvedene dokaze, Osnovni sud je zaključio da je tužiteljica za vrijeme trajanja bračne zajednice sa apelantom učestvovala u stjecanju imovine, koja se vodila kao suvlasništvo apelanta i njegove majke sa ½ dijela, koji su predmetnu nekretninu prometovali drugotuženom. Stoga je, po ocjeni Osnovnog suda, imovinska korist tužiteljice stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice sa apelantom bez pravnog osnova prešla u apelantovu imovinu.

16. Dalje, Osnovni sudu je ukazao da je članom 273. Porodičnog zakona propisano da supružnik čiji je udio u stjecanju zajedničke imovine ili pojedine stvari iz zajedničke imovine znatno niži od udjela drugog bračnog supružnika, ili kada to opravdavaju posebne okolnosti, može tužbom zahtijevati diobu zajedničke imovine i tako da sud obaveže drugog bračnog supružnika da mu naknadi protuvrijednost njegovog dijela u novcu srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude. U konkretnom slučaju, iako se ne radi o situaciji kada je udio jednog supružnika u stjecanju znatno niži, sud smatra da postoje posebne okolnosti koje opravdavaju naknadu protuvrijednosti udjela u novcu. Naime, naglašeno je da je apelant svoj suvlasnički dio predmetne nekretnine prometovao drugotuženom što, po mišljenju Osnovnog suda, opravdava dosuđivanje naknade tužiteljici u protuvrijednosti njezinog udjela u novcu. Visina vrijednosti predmetnih nekretnina utvrđena je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koji je procijenio vrijednost radova izvedenih na spornom objektu prema stanju objekta u vrijeme trajanja braka, po cijenama u vrijeme vještačenja u iznosu od 40.637,00 KM i kojem nalazu i mišljenju je sud poklonio punu vjeru. Udio tužiteljice u stjecanju i uvećanju apelantove imovine sud je cijenio podjednakim. Budući da je utvrdio da doprinos tužiteljice u stjecanju imovine, za vrijeme dok je bila u braku s apelantom, iznosi ½ od suvlasničkog dijela apelanta (polovina imovine nesporno je stečena i upisana na ime apelantove majke), to je slijedom toga zaključio da se apelant neosnovano obogatio za vrijednost ¼ vrijednosti predmetne nekretnine, pa je stoga tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na njega usvojio u iznosu od 10.157,50 KM.

17. Osim toga, po ocjeni Osnovnog suda, predmetnom tužbom, suprotno apelantovim navodima, nije trebala biti obuhvaćena apelantova majka iz razloga što je tužiteljica postavila obligaciono-pravni zahtjev prema apelantu po osnovu stjecanja u braku, a u toku postupka nije bilo sporno da je apelant bio upisan kao suvlasnik na predmetnim nekretninama sa ½ dijela, a da je kao drugi suvlasnik sa ½ dijela upisana njegova majka. Dakle, tužiteljica je tražila da se utvrdi da je zajedno s apelantom po osnovu stjecanja u braku stekla ½ apelantovog suvlasničkog dijela (a ne predmetnih nekretnina u cijelosti) i da je njezin udio u stjecanju tog suvlasničkog dijela jednak doprinosu apelanta, odnosno da je njezin udio u stjecanju predmetnih nekretnina ¼ dijela. Osim toga, Osnovni sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog neosnovan jer je on apelantu i njegovoj majci isplatio kupoprodajnu cijenu nekretnine, pa se ne može govoriti o njegovom neosnovanom bogaćenju.

18. Protiv prvostepene presude žalbu je 15. decembra 2010. godine izjavio apelant, pa je spis 2. februara 2011. godine dostavljen Okružnom sudu radi odlučivanja. Okružni sud je Presudom broj 77 0 P 003122 11 Gž 2 od 19. aprila 2011. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud, na osnovu analize i rezultata izvedenih dokaza, jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je odlučio koja imovina čini bračnu tečevinu tužiteljice i apelanta. Navedeno je da je na te okolnosti na glavnoj raspravi saslušan veliki broj svjedoka koji su dali djelomično suprotstavljene iskaze o činjenicama od značaja za odluku o glavnoj stvari. Navedeno je da je prvostepeni sud ocijenio iskaze pojedinih svjedoka i dao obrazloženje o razlozima zbog kojih je odlučio da (ne) pokloni vjeru iskazima pojedinih svjedoka, što prihvata i Okružni sud kao valjanu ocjenu dokaza u skladu članom 8. ZPP-a. Istaknuto je da prvostepena presuda sadrži potpuno i valjano obrazloženje o razlozima zbog kojih je sud poklonio vjeru tužiteljicinim dokazima u odnosu na apelantove dokaze. Dalje, po ocjeni Okružnog suda, ispravno je prvostepeni sud primijenio odredbe člana 270. st. 3. i 5. i člana 272. Porodičnog zakona, utvrđujući podjednak doprinos tužiteljice i apelanta u stjecanju i uvećanju zajedničke imovine. Dalje, Okružni sud je ocijenio da su neosnovani i žalbeni navodi da je sud postupao po neurednoj tužbi s neurednim tužbenim zahtjevom i da je predmetnom tužbom kao tužena trebala biti obuhvaćena i apelantova majka. S tim u vezi Okružni sud je istakao da apelantova majka u ovoj parnici nema status jedinstvenog nužnog suparničara u smislu člana 366. ZPP-a jer zajedničku imovinu ne čini njezin suvlasnički dio, već suvlasnički dio nekretnina koji se vodio na apelantu koji je i tužen u ovom postupku. Također, Okružni sud je ocijenio da je proizvoljan i paušalan i prigovor zastare potraživanja naknade protuvrijednosti udjela u novcu srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine jer odredba člana 273. stav 5. Porodičnog zakona ne propisuje rok zastare ovog potraživanja. Kada su udjeli bračnih supružnika u stjecanju zajedničke imovine jednaki, a jedan od supružnika otuđi zajedničku imovinu, tada je on u obavezi drugom supružniku isplatiti polovinu vrijednosti sporne nekretnine u novčanom iznosu. Kako je predmetna nekretnina, i to ½ suvlasničkog dijela koji se vodio na apelantu i koji dio predstavlja zajedničku imovinu, prodata drugotuženom i upisana u zemljišnoj knjizi kao njegovo vlasništvo, to je ispravno prvostepeni sud utvrdio da postoje posebne okolnosti koje opravdavaju naknadu protuvrijednosti utvrđenog dijela tužiteljice u novcu srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude u skladu s članom 273. stav 5. Porodičnog zakona.

19. Dalje, Okružni sud je istakao da su osnovani žalbeni navodi koji se odnose na neurednost dijela tužbenog zahtjeva usvojenog izrekom pobijane presude u pogledu označavanja predmetne nekretnine (umjesto Lista nepokretnosti broj 2008 k.o. Kozarska Dubica, treba da stoji List nepokretnosti br. 1008 k.o. Kozarska Dubica 1) i na nesaglasnost površine nekretnine upisane u navedeni list nepokretnosti u odnosu na ostale nekretnine. Međutim, kako je u vezi s tim zaključio Okružni sud, budući da se pobijanom presudom ne dira u postojeće imovinske odnose i ne mijenja stanje u katastarskim i zemljišno-knjižnim evidencijama, već vrši isplata protuvrijednosti suvlasničkog dijela u novcu, te činjenice nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Nakon toga, Okružni sud je vratio spis Osnovnom sudu 8. juna 2011. godine.

20. Osnovni sud je 26. septembra 2011. godine predmet proslijedio Vrhovnom sudu na odlučivanje po reviziji.

21. Vrhovni sud je Presudom broj 77 0P 003122 11 Rev od 14. augusta 2012. godine apelantovu reviziju od 8. jula 2011. godine odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda koji stav je potvrdio i Okružni sud. Vrhovni sud istakao je, i prema njegovom stavu, pravilan zaključak nižestepenih sudova da je udio tužiteljice i apelanta u stjecanju ½ dijela predmetnih nekretnina, kao njihove zajednički stečene imovine, jednak. Vrhovni sud je istakao da je Osnovni sud pravilno ocijenio da u konkretnom slučaju postoje posebne okolnosti koje opravdavaju primjenu člana 273. stav 5. Porodičnog zakona, budući da su apelant i njegova majka 1999. godine prodali predmetne nekretnine drugotuženom, te da su stoga nižestepeni sudovi pravilno presudili kada su obavezali apelanta da tužiteljici na ime njezinog udjela u stjecanju bračne tečevine isplati 10.157,50 KM. Stoga, prema stavu Vrhovnog suda, na ovakav zaključak ne utiču revizioni prigovori da su nižestepeni sudovi sudili po tužbenom zahtjevu koji nije uredan, jer da u sebi sadrži i stvarnopravni i obligacioni zahtjev. Kod činjenice, da je tužiteljica tužbenim zahtjevom tražila da joj se na ime njezinog udjela od ½ dijela u stjecanju zajedničke bračne tečevine, koja predstavlja ¼ dijela predmetnih nekretnina, isplati 10.157,50 KM neosnovanim se ukazuje revizioni prigovor da je na strani tuženih morala biti obuhvaćena i apelantova majka.

22. Također, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani revizioni prigovori da je odluka Okružnog suda nepravilna jer nije dala razloge u pogledu prigovora zastarjelosti potraživanja. Naime, ističući prigovor zastarjelosti potraživanja, apelant se nije izjasnio po kom osnovu smatra da je predmetno potraživanje zastarjelo. Kako je tužiteljica postavila zahtjev utemeljen na odredbama člana 273. stav

5. Porodičnog zakona, onda nema mjesta primjeni odredaba o zastarjelosti potraživanja jer, shodno navedenim odredbama, takav zahtjev ne zastarijeva. Dalje, Vrhovni sud je istakao da s obzirom da se očite pogreške u pisanju imena i brojeva mogu ispraviti u svako doba, bez bilo kakvog utjecaja na zakonitost i pravilnost nižestepenih odluka je činjenica da u izreci prvostepene odluke, koja je potvrđena drugostepenom odlukom, umjesto Lista nepokretnosti 1008 piše List nepokretnosti 2008, tim prije što su predmetne nekretnine krajnje jasno i precizno određene.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava se ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Smatra da prvostepenom presudom nije pravilno izvršena ocjena dokaza u smislu člana 8. ZPP-a, te ističe da su prema odredbama ZPP-a svi dokazi iste snage, a da je navođenje u prvostepenoj presudi da određeni dokazi imaju jaču dokaznu snagu u odnosu na druge dokaze predstavlja povredu člana 8. i člana 123. stav 1. ZPP-a, i da je stoga doveden u neravnopravan položaj pred sudom. Ističe da tužba u predmetnom postupku nije bila uredna, te da je više puta uređivana i preinačavana i da je, po njegovom stavu, i nakon svih uređenja i preinačenja tužbeni zahtjev i dalje bio neuredan i da Osnovni sud „nije mogao po njemu postupati“ jer je po svojoj „suštini tužbeni zahtjev kombinovani stvarno-pravni i obligaciono-pravni zahtjev“; jer je tužiteljica tužbenim zahtjevom mogla utvrđivati isključivo svoj udio u stjecanju imovine u braku, ali ne i utvrđivanje udjela apelanta kao tuženog u stjecanju predmetne imovine; jer njegova majka nije tužena iako su apelant i njegova majka, kao prodavci idealnih dijelova, nužni jedinstveni suparničari; jer je nastupila zastara tužiteljicinog potraživanja; i jer postoje greške u označavanju nekretnina. Apelant smatra i da je obrazloženje suda vezano za njegov prigovor zastare obligaciono-pravnog zahtjeva tužiteljice pravno neosnovano jer u pravnom sistemu Republike Srpske ne postoji nijedno novčano potraživanje koje ne podliježe zastari. Prigovara i primjeni člana 273. stav 5. Porodičnog zakona. Smatra i da je utvrđivanje „zajednički stečene imovine na imovini koja je u vlasništvu drugog lica“ pravno neosnovano. Dalje, smatra da mu je pravo na pravično saslušanje povrijeđeno i zbog dužine trajanja predmetnog postupka, te traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 8.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je istakao da se apelacionim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost njegove odluke, pa samim tim smatra da nisu povrijeđena apelantova prava garantirana zakonom, Ustavom i Evropskom konvencijom.

25. Okružni sud je istakao da ostaje u svemu kod svoje presude i da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih prava na pravično suđenje i na imovinu.

26. Osnovni sud je naveo da je većina apelacionih navoda već razmatrana u redovnom postupku i o njima su redovni sudovi zauzeli jedinstven stav. Dalje, Osnovni sud je naveo historijat predmetnog postupka. Istakao je da se taj postupak može okarakterizirati kao složen zbog „složenosti porodičnih odnosa“, velikog broja svjedoka koji su se saslušavali, različitih vrsta vještačenja i sl. Smatra da se po predmetu kontinuirano radilo, te da apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku nisu opravdani.

27. Tužiteljica je istakla da je ona imala veći interes da postupak bude okončan što prije, a da je apelant značajno utjecao da sud predmetni postupak ne okonča u rokovima propisanim ZPP-om. Istakla je da joj apelant nije isplatio dosuđeni iznos mada su presude postale pravomoćne i izvršne. Predložila je da Ustavni sud odbije kao neosnovanu apelaciju, te da obaveže apelanta da joj naknadi troškove odgovora na apelaciju.

V. Relevantni propisi

28. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 270. st. 5. i 6.

(5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

(6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.

Član 272. stav 1.

(1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. Član 273. stav 5.

(5) Supružnik čiji udio u sticanju zajedničke imovine ili pojedine stvari iz zajedničke imovine znatno niži od udjela drugog bračnog supružnika, ili kada to opravdavaju posebne okolnosti, može tužbom zahtijevati diobu zajedničke imovine i tako da sud obaveže drugog bračnog supružnika da mu naknadi protuvrijednost njegovog udjela u novcu, srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude.

29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 53.

Parnični postupak pokreće se tužbom.

Tužba mora da sadrži:

1) osnov za nadležnost suda;

2) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (tužbeni zahtjev); 3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev;

4) dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice;

5) naznačenje vrijednosti spora;

6) pravni osnov tužbenog zahtjeva i 7) druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak.

[…] Član 66.

Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva, ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba) [...], sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0P 003122 11 Rev od 14. augusta 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. augusta 2012. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

37. Ustavni sud konstatira da se u predmetnom parničnom postupku odlučivalo o tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje bračne tečevine, te je za Ustavni sud neupitno da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom predmetu povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje garantirano navedenim odredbama.

U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivno-pravnih propisa

38. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa kao i da je zbog toga „doveden u neravnopravan položaj pred sudom“. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, usvojili tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da zajednički stečenu imovinu u braku sa apelantom čini ½ dijela nekretnina, pobliže opisanih u izreci presude, te da je apelant obavezan isplatiti joj pripadajući dio vrijednosti tih nekretnina u iznosu od 10.157,50 KM na ime njezinog udjela u stjecanju ove imovine i pri tome, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, analizom svih dokaza, te dovodeći ih u međusobnu vezu, utvrdio da je udio tužiteljice i apelanta u stjecanju ½ dijela predmetnih nekretnina, kao njihove zajednički stečene imovine, jednak, odnosno da je udio tužiteljice u stjecanju nekretnina koje čine njihovu zajedničku bračnu tečevinu ½ dijela. Osnovni sud je zaključio da je izvedenim dokazima tužiteljica dokazala da se radi o imovini stečenoj tokom trajanja bračne zajednice i o imovini stečenoj radom bračnih supružnika, odnosno da je doprinijela stjecanju iste tako da je podigla dva stambena kredita u preduzeću u kojem je radila za izgradnju sporne porodične kuće, fizički pomagala radnicima, radila u domaćinstvu i porodici, brinula o vaspitanju i podizanju zajedničkog djeteta, te da je izgradnji kuće doprinio i njezin otac osiguranjem drveta iz šume u njegovom vlasništvu, kao i da je rodbina tužiteljice fizički doprinijela izgradnji prilikom gradnje temelja. Kako su saslušani svjedoci M.S., M.R. i R.P. saglasno potvrdili da je tužiteljica podigla dva stambena kredita radi izgradnje stambene porodične kuće, a svjedok M.S. izjavio da je vršena kontrola namjenskog trošenja kredita putem banke jer su se sredstva dobivena po osnovu kredita isplaćivala na osnovu profakture za građevinski materijal i usluge građenja, to su neosnovani žalbeni navodi koji osporavaju namjensko trošenje kredita koji je tužiteljica podigla za izgradnju stambenog objekta. Nasuprot tome, Osnovni sud je zaključio da apelant nije, u skladu s članom 273. stav 1. Porodičnog zakona dokazao da je njegov doprinos u stjecanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa tužiteljice, a na njemu je bio teret dokazivanja.

40. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje zašto su prihvatili pojedine dokaze, a zašto nasuprot tome nisu prihvatili iskaze apelanta i njegove majke u kojima su tvrdili suprotno, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Slijedom toga, neosnovani su i apelacioni navodi da je zbog istih razloga apelantu povrijeđeno i pravo na „jednakost pred sudom“.

41. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje na neurednost tužbe, Ustavni sud primjećuje da su se identičnim navodima bavili Okružni sud prilikom ispitivanja apelantove žalbe na prvostepenu presudu, i Vrhovni sud prilikom ispitivanja apelantove revizije, i da su u obrazloženjima svojih odluka dali razloge zašto se nijedan od apelantovih navoda ne može smatrati osnovanim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 66. ZPP-a kojim je propisano da „kad utvrdi da je tužba nerazumljiva, ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba) [...], sud će radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.“ U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u više navrata nalagao tužiteljici da uredi tužbu, te da je tužiteljica postupala po nalozima suda i to, kako proizlazi iz predmetnog spisa, 9. novembra, 7. i 10 decembra 2009. godine i konačno 8. septembra 2010. godine. Također, Ustavni sud zapaža da je povodom istih apelantovih žalbenih navoda Okružni sud ocijenio da su neosnovani navodi da je sud postupao po neurednoj tužbi s neurednim tužbenim zahtjevom, a koji stav je u cijelosti potvrdio i Vrhovni sud. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud istakao da je u konkretnoj pravnoj situaciji tužiteljica podnijela tužbu za utvrđenje postojanja prava na zajedničkoj imovini sa uredno postavljenim zahtjevom za isplatu naknade protuvrijednosti njezinog udjela u novcu, srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude, saglasno odredbi člana 54. stav 1. ZPP-a u vezi s članom 272. stav 1. i članom 273. stav 5. Porodičnog zakona. Dalje, Okružni sud je ocijenio da je proizvoljan i paušalan i prigovor zastare potraživanja naknade protuvrijednosti udjela u novcu srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine jer odredba člana 273. stav 5. Porodičnog zakona ne propisuje rok zastare ovog potraživanja budući da u slučaju kada su udjeli bračnih supružnika u stjecanju zajedničke imovine jednaki, a jedan od supružnika otuđi zajedničku imovinu, tada je on u obavezi da drugom supružniku isplati polovinu vrijednosti sporne nekretnine u novčanom iznosu. Također, Okružni sud je zaključio da apelantova majka u ovoj parnici nema status jedinstvenog nužnog suparničara u smislu člana 366. ZPP-a, jer zajedničku imovinu ne čini njezin suvlasnički dio, već suvlasnički dio nekretnina koji se vodio na apelantu koji je i tužen u ovom postupku. Ustavni sud zapaža da je sve stavove Osnovnog i Okružnog suda potvrdio i Vrhovni sud. Imajući u vidu navedena obrazloženja redovnih sudova, te činjenicu da je tužiteljica postupala po nalozima suda, Ustavni sud ne nalazi da ovi apelantovi navodi dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka, te stoga smatra da su neosnovani.

42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Porodičnog zakona na predmetnu situaciju, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da, u ovom dijelu, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na „suđenje u razumnom roku“

43. Iz predmetne apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) Relevantni principi

44. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

45. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 7. decembra 1999. godine, a da je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 77 0P 003122 11 Rev od 14. augusta 2012. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao ukupno 12 godina i oko osam mjeseci i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

46. U konkretnom slučaju je riječ o postupku radi podjele bračne tečevine u kojem je trebalo utvrditi koju su imovinu zajednički stekli apelant i tužiteljica, te odrediti doprinos svakog od njih u stjecanju te imovine. Iako su radi utvrđivanja ovih činjenica izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu.

47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 7. decembra 1999. godine, u Osnovnom sudu u Kozarskoj Dubici, te da je prvostepeni postupak okončan pred Osnovnim sudom u Prijedoru 8. oktobra 2010. godine, kada je taj sud donio presudu broj 77 0 P 003122 09 P 2. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u Kozarskoj Dubici donio presudu zbog izostanka 5. septembra 2001. godine. Međutim, ova presuda je ukinuta je Rješenjem Okružnog suda broj 77 0P003122 09 Gz od 20. jula 2009. godine isključivo zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, tj. zato što na ročištu održanom 5. septembra 2001. godine u spisu nije bilo dokaza da je apelant primio poziv za ročište, mada je u međuvremenu u više navrata predmet vraćan sa Okružnog suda na taj sud radi utvrđivanja blagovremenosti apelantove žalbe na presudu zbog izostanka. Ova procesna greška je dovela do toga da se, dakle, tek nakon devet godina i oko pet mjeseci produži ukupno trajanje postupka i taj period se može staviti na teret isključivo Osnovnom sudu u Kozarskoj Dubici.

48. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u Prijedoru, nakon što je Okružni sud, Rješenjem broj 77 0P003122 09 Gz od 20. jula 2009. godine, predmet vratio tom sudu na ponovni postupak relativno brzo proveo postupak i donio presudu u ovom predmetu, nezavisno od toga što je u postupku trebalo saslušati veći broj svjedoka i provesti vještačenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni postupak pred Osnovnim sudom trajao 10 godina i sedam mjeseci. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, aktivno postupao u predmetnom postupku faktički tek od 2009. godine, a da je do tada očigledno propustio djelotvorno kontrolirati postupak (vidi, mutatis mutandis, presuda Evropskog suda Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), čime je u znatnoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio valjane razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovakvu neaktivnost tog suda, odnosno dužinu trajanja postupka. Što se tiče Okružnog suda i Vrhovnog suda, Ustavni sud ne nalazi da su ovi sudovi svojim ponašanjem utjecali na dužinu trajanja predmetnog postupka, budući da su u vrlo kratkom roku, računajući od datuma kada im je dostavljena žalba, odnosno revizija, donijeli svoje odluke. Ustavni sud je već ukazao da je na redovnom sudu da djelotvorno kontrolira postupak, tako da ne nalazi da je apelant svojim ponašanjem u odlučujućoj mjeri utjecao na sveukupno trajanje predmetnog postupka.

49. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnom dijelu ove odluke, uključujući složenost predmeta, odnosno ukupnu dužinu postupka koji je trajao 12 godina i oko osam mjeseci, kao i ponašanje nadležnog prvostepenog suda i apelanta, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnosti“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

50. U vezi s pitanjem isplate „naknade“, koju je apelant tražio zbog dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća da dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu sve okolnosti predmetnog slučaja, vrstu postupka, i način okončanja postupka, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje povrede prava na suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odgovarajuća satisfakcija za apelanta.

Pravo na imovinu

51. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s navodima o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije jer je sudski postupak trajao 12 godina i oko osam mjeseci i to isključivo zbog propusta prvostepenog suda, a, pri tome, Ustavnom sudu nisu ponuđeni valjani razlozi koji bi eventualno mogli opravdati takvo postupanje prvostepenog suda, odnosno tako dugo trajanje postupka.

53. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova ne postoji ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, a u obrazloženju odluka su za svoje stavove dali detaljne, jasne i argumentirane razloge.

54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3784/12 (D. H.) | Sudska praksa | Aktio