Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1612/12 (R. G.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1612/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1612/12, rješavajući apelaciju Radmile Gavrić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Radmile Gavrić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 000722 11 Uvp od 15. februara 2012. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Radmili Gavrić, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.050,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Radmili Gavrić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Radmile Gavrić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 000722 11 Uvp od 15. februara 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radmila Gavrić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zemuna, Republika Srbija, podnijela je 26. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 000722 11 Uvp od 15. februara 2012. godine, kao i zbog dužine trajanja postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Fond PIO - Filijala Doboj) i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIORS) zatraženo je 12. februara 2012. godine i 20. avgusta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Takođe, od Vrhovnog suda je zatražen odgovor na apelaciju 12. februara 2015. godine, a od Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 21. avgusta 2015. godine.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. marta 2015. godine, a Okružni sud 16. septembra 2015. godine. Fond PIO - Filijala Doboj i Fond PIORS nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Fond PIO - Filijala Doboj je primjenom odredaba Sporazuma o socijalnom osiguranju između BiH i SRJ („Službeni glasnik BiH“, Međunarodni ugovori broj 16/03, u daljnjem tekstu: Sporazum) donio Rješenje broj 1122657647 od 3. septembra 2007. godine kojim je apelantkinji priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. avgusta 2004. godine u iznosu od 451,22 KM mjesečno, te određeno da se ovako određena penzija od 1. marta 2007. godine usklađuje sa 11,6094 % i da iznosi 503,60 KM, da se usklađuje mjesečno prema stanju sredstava u Fondu namijenjenih za isplatu penzija. U obrazloženju rješenja je navedeno da je penzija određena na osnovu penzijskog staža ostvarenog u BiH, odnosno Republici Srpskoj, u ukupnom trajanju od 32 godine, 22 mjeseca i 14 dana, u visini od 63,75 % od penzijskog osnova utvrđenog u iznosu od 707,80 KM.

6. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Fond PIORS) je donio Rješenje broj 1122657647 od 2. oktobra 2008. godine kojim je uvažio apelantkinjinu žalbu, poništio prvostepeno rješenje Fonda PIO - Filijala Doboj od 3. septembra 2007. godine i predmet vratio na ponovni postupak i odlučivanje.

7. Iz stanja spisa proizilazi da je Okružni sud Presudom broj 13 O U 000148 od 9. aprila 2009. godine uvažio apelantkinjinu tužbu i osporeni akt poništio. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je dispozitiv pobijanog rješenja nejasan i da je u suprotnosti sa obrazloženjem zbog toga što se u dispozitivu kaže da se žalba usvaja, a u obrazloženju se kaže da su žalbeni navodi osnovani samo u dijelu koji se odnosi na činjenicu da u ukupan penzijski staž nije uračunat staž navršen u Srbiji, koji je kraći od 12 mjeseci, dok su u ostalom dijelu neosnovani.

8. U izvršenju presude Okružnog suda od 9. aprila 2009. godine, postupajući po uputama Okružnog suda, Fond PIORS je donio Rješenje broj 1122657647 od 16. aprila 2009. godine kojim je apelantkinjina žalba djelimično usvojena u dijelu koji se odnosi na činjenicu da u ukupan penzijski staž nije uračunat staž navršen u Srbiji, koji je kraći od 12 mjeseci, uz napomenu da je, s obzirom na to da je rješenjem Filijale Istočno Sarajevo od 4. decembra 2008. godine taj nedostatak otklonjen i predmetna stvar pravilno riješena, poništeno rješenje Fonda PIO - Filijala Doboj od 3. septembra 2007. godine i predmet vraćen Fondu PIO - Filijala Doboj na ponovni postupak i odlučivanje.

9. Iz stanja spisa proizilazi da je Okružni sud Presudom broj 13 0 U 000362 09 U od 30. decembra 2009. godine apelantkinjinu tužbu uvažio i osporeni akt poništio.

10. Postupajući po uputama datim u presudi Okružnog suda od 30. decembra 2009. godine, Fond PIORS je donio Rješenje broj 1122657647 od 25. januara 2010. godine kojim je apelantkinjinu žalbu djelimično uvažio, poništio rješenje Fonda PIO - Filijala Doboj od 3. septembra 2007. godine i Rješenje Filijale Istočno Sarajevo broj 1122657647 od 4. decembra 2008. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak i rješavanje.

11. Iz stanja spisa proizilazi da je Okružni sud donio Presudu broj 13 0 U 000722 10 U od 29. septembra 2010. godine kojom je uvažio apelantkinjinu tužbu, poništio rješenje tuženog Fonda PIORS od 25. januara 2010. godine, rješenje Fonda PIO - Filijala Doboj od 3. septembra 2007. godine i rješenje Fonda PIO - Filijala Istočno Sarajevo od 4. decembra 2008. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak i rješavanje. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je osporeni akt donesen uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer je obračun apelantkinjine penzije trebalo izvršiti primjenom odredbe člana 13 stav 1 Sporazuma kojim je propisano da se na korisnike penzije ostvarene prema pravnim propisima obje države ugovornice primjenjuju isključivo pravni propisi one države ugovornice u kojoj korisnik ima prebivalište.

12. Vrhovni sud je, odlučujući o zahtjevu tuženog Fonda PIORS za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 29. septembra 2010. godine, donio Presudu broj 13 0 U 000722 11 Uvp od 15. februara 2012. godine kojom je zahtjev uvažio i presudu Okružnog suda preinačio tako da je tužbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da tuženi Fond PIORS osnovano prigovara stanovištu nižestepenog suda za obračun samostalne penzije apelantkinje primjenom odredaba člana 13 Sporazuma, a ne primjenom člana 42 stav 2 i u vezi sa članom 16 Sporazuma. Naime, odredbom člana 42 stav 1 Sporazuma je propisano da penzije koje su od 6. marta 1992. godine do dana stupanja na snagu Sporazuma priznate prema pravnim propisima jedne države ugovornice uz uračunavanje penzijskog staža navršenog prema pravnim propisima druge države ugovornice nosioci će po službenoj dužnosti ponovo odrediti i obračunati iznos penzije primjenom odredaba Sporazuma pri čemu se pravosnažnost donesenog rješenja neće smatrati preprekom za ponovno određivanje. Odredbom stava 2 istoga člana je propisano da u postupku za ponovno određivanje penzije nadležni nosilac utvrđuje uslove za sticanje prava na penziju u skladu sa pravnim propisima koje je on primjenjivao u momentu nastupanja osiguranog slučaja kod nosioca koji je prvi priznao pravo na penziju. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 16 stav 1 Sporazuma propisano da, ako je prema pravnim propisima jedne države ugovornice, sticanje, očuvanje ili ponovno priznavanje prava na davanje uslovljeno navršenjem penzijskog staža, nosilac te države ugovornice uzima u obzir, ako je potrebno, i penzijski staž navršen prema pravnim propisima druge države ugovornice, kao da je navršen prema pravnim propisima koje on primjenjuje, pod uslovom da se periodi ne poklapaju.

13. Pored toga, Vrhovni sud je naveo, a imajući u vidu da je apelantkinja pravo na starosnu penziju ostvarila u Republici Srbiji 31. decembra 1994. godine, prema propisima te republike uz uračunavanje perioda osiguranja navršenih u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj, da su se ispunili uslovi iz odredbe člana 42 stav 1 Sporazuma da se izvrši ponovno određivanje penzije apelantkinje i da se ona odredi kao samostalna penzija primjenom odredaba Sporazuma. Kako je apelantkinja u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj ostvarila staž u trajanju od 32 godine, 11 mjeseci i 14 dana, na osnovu kojeg, prema odredbama člana 48 Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ br. 27/93-22/96), važećeg u vrijeme ostvarivanja prava na penziju, tj. na 31. decembar 1994. godine, ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju, to je za ponovni obračun penzije nadležan nosilac osiguranja Republike Srpske, koji obračun penzije vrši prema propisima koji su na snazi u vrijeme njenog ponovnog određivanja. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da nema mogućnosti, na kojoj insistira nižestepeni sud, a i apelantkinja, da se penzija odredi prema pravnim propisima druge države ugovornice, tj. Republike Srbije, na čijoj teritoriji apelantkinja ima prebivalište, a primjenom odredaba člana 13 Sporazuma, pošto se predmetna odredba odnosi na ostvarivanje prava iz oblasti zdravstvenog osiguranja penzionera, a ne na ostvarivanje prava na penziju, kako je to osnovano u zahtjevu za vanredno preispitivanje naveo tuženi Fond PIORS.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s povredom prava na pravično suđenje apelantkinja ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno proizvoljno tumačenje odredbi Sporazuma i Zakona o PIO. Osim toga, apelantkinja je istakla da predmetni postupak traje nerazumno dugo, te da se krši njeno pravo na odlučivanje u razumnom roku s obzirom na to da je postupak preračuna penzije započet 1. avgusta 2004. godine. Apelantkinja je predložila da Ustavni sud usvoji njenu apelaciju, preinači presudu Vrhovnog suda na način da potvrdi presudu Okružnog suda od 29. septembra 2010. godine i obaveže Vladu RS da joj isplati novčanu naknadu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u obrazloženju svoje odluke dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o zahtjevu tuženog Fonda PIORS, kao i obrazloženje razloga za uvažavanje tog zahtjeva, a pozvao se i na odredbe Sporazuma koje su se trebale primijeniti u predmetnoj pravnoj stvari (član 42 stav 1 Sporazuma) s obzirom na to da je pravo na starosnu penziju apelantkinja ostvarila u Republici Srbiji 31. decembra 1994. godine prema propisima te republike uz uračunavanje perioda osiguranja navršenih u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj. Nadalje, Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelantkinja u bivšoj SRBiH i Republici Srpskoj ostvarila staž u trajanju od 32 godine na osnovu kojeg, prema odredbama člana 48 Zakona o PIO koji je važio u vrijeme ostvarivanja prava na penziju, tj. na 31. decembar 1994. godine, ispunjava uslove za ostvarivanje prava na penziju, to je za ponovni obračun penzije nadležan nosilac osiguranja Republike Srpske, koji obračun penzije vrši prema propisima koji su na snazi u vrijeme njenog ponovnog određivanja. Prema tome, nema uslova da se udovolji apelantkinjinom zahtjevu i da joj se penzija odredi prema pravnim propisima druge države ugovornice, tj. Republike Srbije, na čijoj teritoriji apelantkinja ima prebivalište, a primjenom odredaba člana 13 Sporazuma koje se odnose na ostvarivanje prava iz oblasti zdravstvenog osiguranja penzionera, a ne na ostvarivanje prava na penziju. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju opisao hronologiju predmetnog postupka nakon donošenja rješenja tuženog Fonda PIORS od 25. januara 2010. godine, te istakao da su pravilna činjenična i pravna utvrđenja u Presudi broj 13 0 U 000722 10 U od 29. septembra 2010. godine.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o PIO („Službeni glasnik RS“ br. 27/93-22/96) u relevantnom dijelu glasi: (1) Pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kada navrši 60 godina života (muškarac), odnosno 55 godina života (žena) i najmanje 20 godina penzijskog staža.

(2) Osiguranik iz prethodnog stava koji nema 20 godina penzijskog staža, stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 65 godina života (muškarac), odnsono 60 godina života (žena) i najmanje 15 godina penzijskog staža.

(3) Osiguranik koji navrši 40 godina penzijskog staža (muškarac) odnosno 35 godina penzijskog staža (žena), stiče pravo na starosnu penziju bez obzira na godina života.

18. Sporazum o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije („Službeni glasnik BiH“ broj 16/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 13.

Korisnici penzije (1) Na korisnika penzije, ostvarene prema pravnim propisima obe države ugovornice, primenjuju se isključivo pravni propisi one države ugovornice u kojoj ima prebivalište.

Član 16.

Sabiranje penzijskog staža (1) Ako je, prema pravnim propisima jedne države ugovornice, sticanje, očuvanje ili ponovno priznavanje prava na davanje uslovljeno navršenjem penzijskog staža, nosilac te države ugovornice uzima u obzir, ako je potrebno, i penzijski staž navršen prema pravnim propisima druge države ugovornice, kao da je navršen prema pravnim propisima koje on primenjuje, pod uslovom da se periodi na poklapaju.

Član 42.

Ponovno određivanje penzije (1) Penzije koje su, od 6. marta 1992. godine do dana stupanja na snagu ovog sporazuma, utvrđene prema pravnim propisima jedne države ugovornice uz uračunavanje penzijskog staža navršenog prema pravnim propisima druge države ugovornice, nosioci će, po službenoj dužnosti, ponovo odrediti i obračunati iznos penzije primenom odredaba ovog sporazuma, pri čemu se pravosnažnost donetog rešenja neće smatrati preprekom za ponovno određivanje.

(2) U postupku za ponovno određivanje penzije nadležni nosilac utvrđuje uslove za sticanje prava na penziju u skladu sa pravnim propisima koje je on primenjivao u momentu nastupanja osiguranog slučaja kod nosioca koji je prvi utvrdio pravo na penziju.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 U 000722 11 Uvp od 15. februara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda od 15. februara 2012. godine apelantkinja je primila 15. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 26. aprila 2012. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantkinja pobija osporenu presudu, tvrdeći da joj je tom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantkinja smatra da joj je prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Primjena materijalnog prava

26. Ustavni sud primjećuje da apelantkinja osporava odluku Vrhovnog suda, navodeći pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelantkinja smatra, suprotno stanovištu Vrhovnog suda, da je obračun penzije trebalo izvršiti primjenom odredbe člana 13 stav 1 Sporazuma, a ne primjenom člana 42 Sporazuma. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stanovištu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li je pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno zahtjeva tuženog organa za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 29. septembra 2010. godine, utvrdio da su se ispunili uslovi iz odredbe člana 42 stav 1 Sporazuma da se izvrši ponovno određivanje penzije apelantkinji, pa je na osnovu člana 48 Zakona o PIO zaključio da apelantkinja ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju, te da je za ponovni obračun penzije nadležan nosilac osiguranja Republike Srpske koji obračun penzije vrši prema propisima koji su na snazi u vrijeme njenog ponovnog određivanja. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svoju odluku o navedenim pitanjima obrazložio na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je Vrhovni sud u svojoj presudi naveo jasne razloge u pogledu primjene odredabe člana 42 stav 1 Sporazuma i člana 48 Zakona o PIO, a ne odredbe člana 13 Sporazuma. Dakle, osim apelantkinjinog nezadovoljstva konkretnom odlukom, Ustavni sud, s obzirom na primjenu relevantnih odredbi na kojima je Vrhovni sud zasnivao svoje odlučenje, ne može da nađe ništa što bi ukazalo na to da je primjena materijalnog prava bila proizvoljna.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizilazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalne propise, niti je apelantkinja svojim navodima dovela u pitanje njegovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantkinjine navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. B) Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

30. Apelantkinja smatra da je predmetni postupak priznavanja prava na samostalnu starosnu penziju neprimjereno dugo trajao, budući da je postupak preračuna penzije započet 1. avgusta 2004. godine.

a)Relevantni principi

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

32. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

33. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća i na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da je postupak preračuna penzije započeo 1. avgusta 2004. godine, a da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 U 000722 11 Uvp od 15. februara 2012. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao ukupno sedam godina i šest mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.

c) Analiza dužine trajanja postupka

35. U konkretnom slučaju se radi o postupku pokrenutom radi priznavanja prava na samostalnu starosnu penziju. S obzirom na stanje spisa, te odgovore Okružnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud konstatuje da nema naznaka koje bi upućivale na to da je predmet složene prirode, niti postoje evidentni elementi koji ga čine naročito zahtjevnim. Ustavni sud zapaža i da je postupak od velikog značaja za apelantkinju, budući da je riječ o starijoj osobi, da već niz godina pokušava da ostvari svoje pravo, te da od ishoda postupka zavisi mogućnost ostvarivanja prava na starosnu penziju (vidi, Evropski sud, Počuča protiv Hrvatske, presuda od 29. juna 2006. godine, stav 46).

36. Posmatrajući apelantkinjino ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ni na koji način nije doprinijela dužini trajanja postupka.

37. U vezi s ponašanjem organa uprave i sudova u upravnom sporu, Ustavni sud, najprije, ukazuje na to da je Fond PIO - Filijala Doboj, kao prvostepeni organ, donio rješenje 3. septembra 2007. godine kojim je apelantkinji priznato pravo na samostalnu starosnu penziju počev od 1. avgusta 2004. godine, na osnovu člana 42 Sporazuma, nakon čega je Fond PIORS svojim rješenjem od 2. oktobra 2008. godine uvažio apelantkinjinu žalbu, osporeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. Nakon toga Okružni sud je u tri navrata (9. aprila i 30. decembra 2009. godine i 29. septembra 2010. godine) uvažavao apelantkinjine tužbe, poništavao rješenja tuženog Fonda PIORS (2. oktobra 2008. godine, 16. aprila 2009. godine i 25. januara 2010. godine) i predmet vraćao prvostepenom organu na ponovni postupak i rješavanje. Konačno, Ustavni sud zapaža da je, odlučujući o zahtjevu tuženog Fonda PIORS za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 29. septembra 2010. godine, Vrhovni sud 15. februara 2012. godine donio presudu kojom je zahtjev uvažio, presudu Okružnog suda preinačio na način da je tužbu odbio kao neosnovanu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak priznavanja prava na starosnu penziju trajao sedam godina i šest mjeseci, što je neprihvatljivo dug period. Za Ustavni sud je posebno neprihvatljivo da se konkretni postupak tri puta vraćao u prvostepenu fazu nakon što su presudama Okružnog suda ukidana rješenja Fonda PIORS i predmet vraćan na ponovni postupak i rješavanje. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu bila potrebna jedna godina i četiri mjeseca da odluči o zahtjevu tuženog Fonda PIORS za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, a što je zajedno sa prethodnim postupkom pred nižestepenim sudom i upravnim organima uticalo na prekomjernu dužinu konkretnog postupka. Ustavni sud smatra da je period od sedam godina i šest mjeseci u kojem je okončan predmetni postupak priznavanja prava na samostalnu starosnu penziju a priori van razumnog roka i da traži globalnu ocjenu. Njegova dužina bi se mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantkinjinog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

39. Apelantkinja je zatražila da joj se, zbog dužine trajanja postupka, naknadi nematerijalna šteta. Prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

40. Prilikom odlučivanja o apelantkinjinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantkinji bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

41. Imajući u vidu činjenicu da je postupak trajao sedam godina i šest mjeseci i da se ne radi o postupku koji je, prema zakonskim odredbama, hitan, apelantkinji se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.050,00 KM. Ovaj iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

e) Pravo na imovinu

42. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantkinjinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kad je predmetni postupak za priznavanje prava na samostalnu starosnu penziju trajao sedam godina i šest mjeseci.

44. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je Vrhovni sud u osporenoj presudi dao jasne i precizne razloge koji ne ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava.

45. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1612/12 (R. G.) | Sudska praksa | Aktio