Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3060/12 (J. B., A. B. i J. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3060/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3060/12, rješavajući apelaciju Jakova Brnadića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jakova Brnadića, Ane Brnadić i Jurice Brnadića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 008421 12 Rev od 13. juna 2012.
godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 008421 11 Gž 2 od 29. decembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 008421 09 P 2 od 7. juna 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jakov Brnadić, Ana Brnadić i Jurica Brnadić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Dervente, koje zastupa Jozo Barišić, advokat iz Dervente, podnijeli su 14. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 008421 12 Rev od 13. juna 2012. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 008421 11 Gž 2 od 29. decembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 P 008421 09 P 2 od 7. juna 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i MH ERS „Trebinje“ ZP „Elektro Doboj“ zatraženo je 12. augusta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. augusta 2015. godine, Okružni sud 27. augusta 2015. godine, a Osnovni sud 7. septembra 2015. godine. MH ERS „Trebinje“ ZP „Elektro Doboj“ nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj 84 0 P 008421 09 2 od 7. juna 2011. godine, koja je potvrđena drugostepenom Presudom Okružnog suda broj 84 0 P 008421 11 Gž 2 od 29. decembra 2011. godine, odbijen je zahtjev apelanata da se obavežu tuženi „Jahorina osiguranje“ a.d. Pale - Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i MH „Trebinje“ ZP „Elektro Doboj“ (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantima solidarno, na ime naknade štete, isplate iznos od 104.347,49 KM, od čega na ime štete na građevinskom objektu iznos od 80.579,00 KM i na ime neamortizirane vrijednosti stvari uništenih u požaru iznos od 23.768, 49 KM, uz naknadu parničnih troškova. Utvrđeno je da je tužba u odnosu na tuženo „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo (koje je, također, bilo tuženi u predmetnom postupku) povučena, a apelanti su obavezani da na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od po 1.017,90 KM, odnosno ukupan iznos od 3.053,70 KM, sa pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
6. Iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude proizlazi da je tokom postupka bilo nesporno da se 19. maja 1987. godine desio požar u kojem je znatno oštećena kuća apelanata, te da su stradale i stvari koje su se u njoj nalazile. Apelanti su povodom ovog događaja podnijeli tužbu 25. februara 1988. godine, tražeći naknadu štete. Tužbu su temeljili na tvrdnji da je do požara došlo zbog neispravnosti elektroinstalacija za čije održavanje je odgovoran drugotuženi, koji je za ovakav slučaj osigurao sva domaćinstva kod prvotuženog, odnosno njegovog pravnog prednika, pa da je po tom osnovu i prvotuženi obavezan da solidarno sa drugotuženim naknadi predmetnu štetu.
7. Radi dokazivanja uzroka nastanka i visine štete, provedeni su dokazi vještačenjem vještaka elektrostruke Slavka Vučetića i vještaka građevinske struke Alfreda Pihlera, Zlatimira Milojevića i Spomenke Živanić, a vještak Vlado Hećimović je na zahtjev apelanata izvještačio visinu vrijednosti oštećenih pokretnih stvari izrazivši je u tadašnjim dinarima.
8. Polazeći od navedenog, Osnovni i Okružni sud su zaključili da u ovom slučaju nema pasivne legitimacjie na strani prvotuženog, jer da apelanti nisu dokazali da je drugotuženi sa njim zaključio ugovor o osiguranju u korist trećeg, odnosno u korist domaćinstava kod kojih bi moglo doći do štete uzrokovane neispravnim elektroinstalacijama za koje on odgovara, slijedom čega su odbili zahtjev u odnosu na prvotuženog. Na osnovu nalaza vještaka elektrostruke Slavka Vučetića sudovi su zaključili da je predmetna šteta uzrokovana kvarom na glavnom dovodnom elektrovodu za čije održavanje se brine drugotuženi, da je on odgovoran za predmetnu štetu, temeljem odredbe čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer da nije, u smislu odredbe člana 177. istog zakona, dokazao da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan opasne stvari.
9. Sudovi su ocijenili da je nalaz građevinskog vještaka Alfreda Pihlera neupotrebljiv, jer je vrijednost objekta smanjenu požarom od 37% računao u odnosu na vrijednost novosagrađenog objekta (ne uzimajući faktičko stanje i starost objekta u vrijeme izbijanja požara) i vrijednost oštećenja je izrazio u tadašnjim dinarima, a nije izvršena konverzija u valutu koja sada važi. Stoga su zaključili da se odluka suda nije mogla zasnovati na nalazu tog vještaka, naročito zbog toga što se iz tog nalaza ne može sa sigurnošću utvrditi način obračuna štete a Osnovni sud je bio onemogućen da ga pozove na raspravu radi razjašnjenja njegovog nalaza i mišljenja, jer je njegova sadašnja adresa sudu nepoznata, a apelanti nisu dostavili u spis traženu adresu kako bi ga sud pozvao na ročište radi razjašnjenja njegovog nalaza i mišljenja. Osnovni i Okružni sud su, također, ustanovili da je i vještak Spomenka Živanić izračunala iznos potreban za izgradnju potpuno novog objekta, a izjasnila se da oštećenja u trenutku njenog vještačenja nisu posljedica samo požara, nego i proteka vremena, odnosno utjecaja atmosferilija, da se ni iz nalaza vještaka Zlatomira Milojevića nije moglo doći do visine predmetne štete na građevinskom objektu, jer se on o tome nije ni izjašnjavao, te da apelanti nisu na pouzdan način dokazali postojanje pokretnih stvari u kući, jer se iskaz apelantice Ane Brnadić u pogledu vrste, kakvoće i starosti tih stvari ne slaže sa nalazom vještaka Vlade Hećimovića, koji je njihovu vrijednost, pored toga, izrazio u tadašnjim dinarima (a naknada je tražena u konvertibilnim markama). Imajući u vidu navedeno, Osnovni i Okružni sud su odbili postavljeni tužbeni zahtjev i u odnosu na drugotuženog smatrajući da apelanti nisu dokazali visinu predmetne štete a na njima je, u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bio teret dokazivanja.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 84 0 P 008421 12 Rev od 13. juna 2012. godine revizija apelanata je odbijena.
11. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani revizioni navodi apelanata da je općepoznato da su ranije sva domaćinstva bila osigurana od požara, strujnih udara i drugih oštećenja (ali da su apelanti, zbog ratnih zbivanja, tu polisu izgubili), jer oni svoj zahtjev u odnosu na prvotuženog i nisu temeljili na osiguranju koje su oni zaključili za slučaj štete u svom domaćinstvu, nego na osiguranju od rizika od upotrebe opasne stvari (električne energije) koji ugrožavaju treća lica ili njihovu imovinu, koje je, navodno, drugotuženi zaključio sa prvotuženim. Također je istaknuto da apelanti nisu dokazali postojanje ovog ugovora o osiguranju između prvotuženog kao osiguravača i drugotuženog kao osiguranika, niti je postojao propis koji bi obavezivao drugotuženog na obavezno zaključenje ovakvih ugovora, pa je Vrhovni sud zaključio da su nižestepene presude pravilne u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjevu u odnosu na prvotuženog.
12. U obrazloženju presude je dalje istaknuto da je u predmetnom postupku utvrđeno da je drugotuženi odgovoran za nastalu štetu, ali da u postupku naknade štete oštećeni, pored činjenice da je šteta nastala krivicom onog od koga se traži naknada (čl. 154. i 158. ZOO), ili da je potekla od opasne stvari čiji je imalac lice od kojeg se zahtijeva naknada (čl. 173. i 174. ZOO), mora dokazati postojanje te štete, njen obim i visinu. U konkretnom slučaju provedenim dokazima apelanti nisu, što su po ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi detaljno obrazložili, dokazali visinu pretrpljene štete, a nije bilo uvjeta za primjenu odredbe člana 127. ZPP, jer su tačna količina i vrsta, te ostala svojstva pokretnih stvari, kao i stanje građevinskog objekta nakon požara, a zatim i visina predmetne štete mogli utvrditi bez većih teškoća i odgovarajućim vještačenjima.
13. Također je navedeno da pozivanje apelanata na nalaz vještaka ekonomske struke Ljubice Bećarević, koja je prostom računicom iznos od 619.571,00 dinara konvertirala u iznos od 88.510,14 KM, nije od utjecaja na rješenje spora. Ovo zbog toga što se iz tog nalaza ne može zaključiti na što se odnosi iznos od 619,571,00 dinara, a ne zato, kako su to pogrešno našli nižestepeni sudovi, što to vještačenjem nije odredio sud.
14. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je revizija apelanata neosnovana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti smatraju da su sudovi pogrešno primijenili pravo, odnosno odredbe člana 123. ZPP proizvoljno ocijenivši da se iz nalaza vještak,a koji su kao dokaz provedeni u postupku, nije moglo doći do visine predmetne štete na građevinskom objektu i uništenim stvarima čiju naknadu su apelanti potraživali u predmetnom parničnom postupku. U svakom slučaju, po mišljenju apelanata, sudovi su im mogli dosuditi traženu naknadu štete primjenom odredbe člana 127.ZPP.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni, Okružni sud i Osnovni sud u odgovoru na apelaciju naveli su da smatraju da nisu povrijeđena prava apelanata garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da u cijelosti ostaju kod obrazloženja koja su data u osporenim odlukama.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154.
(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[...] Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.
Član 177.
(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazi van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti. (2) Imalac stvari oslobađa se od odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
[...]
18. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03 i 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
[...] Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
[...] Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 84 0 P 008421 12 Rev od 13. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 22. juna 2012. godine a apelacija je podnesena 14. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. U vezi s prigovorima apelanata kojim ukazuju na kršenja prava na pravično suđenje u kontekstu proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
27. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance detaljno razmotrili sva sporna pitanja u ovom predmetu i da su dali dovoljno jasna obrazloženja zbog čega su smatrali da apelanti provedenim dokazima, vještačenjima, nisu dokazali visinu pretrpljene štete, a na njima je, u smislu člana 123. ZPP, bio teret dokazivanja, odnosno zbog čega nije bilo uvjeta za primjenu odredbe člana 127. ZPP, te da ništa ne ukazuje na to da su sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, tj. relevantne odredbe ZOO i ZPP. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojim su sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud smatra da data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelanata.
28. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
29. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prilog ovoj tvrdnji apelantica je istakla identične navode koji su već detaljno ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani, pa Ustavni sud smatra da je nesvrsishodno da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da su sudovi na tri instance jasno i argumentirano obrazložili zašto je trebalo odbiti tužbeni zahtjev apelanata, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman