Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3691/12 (G. I.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3691/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3691/12, rješavajući apelaciju Gordane Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), i (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Gordane Ivanović.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 029603 12 Rev od 16. aprila 2013. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Ivanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 029603 12 Rev od 16. aprila 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 029603 11 Pž od 23.

augusta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 029603 10 Ps od 29. marta 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Gordana Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 22. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 029603 11 Pž od 23. augusta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 029603 10 Ps od 29. marta 2011. godine. Apelantica je 10. juna 2013. godine dopunila apelaciju osporavajući presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 029603 12 Rev od 16. aprila 2013. godine. Apelantica je, također, 23. oktobra 2014. godine dostavila dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 5. marta 2015. godine, a od D.D. „2 Oktobar“ Tuzla - u stečaju (tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke: u daljnjem tekstu tuženi) 18. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su odgovore na apelaciju dostavili 12. marta 2015. godine, Općinski 16. marta 2015. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je 14. jula 1992. godine podnijela tužbu protiv tuženog tadašnjem Osnovnom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa.

6. Osnovni sud je Rješenjem broj Rs-345/92 od 14. decembra 1995. godine izdao privremenu mjeru vraćanja apelantice na posao, na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, sve do pravomoćnog okončanja predmetnog parničnog postupka.

7. Odlučujući o tužbi, Općinski sud je donio presudu broj Rs. 345/92 od 14. oktobra 2004. godine. Predmetnom presudom (st. 1. i 2. izreke) tuženi je obavezan apelantici isplatiti određene novčane iznose na ime naknade za prevoz i na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za određene vremenske periode, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je odbijen višak njezinog tužbenog zahtjeva za isplatu pripadajuće zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos na ime regresa (sve kako je to pobliže opisano u st. 1. i 2. izreke presude). Predmetnom presudom (stav 3. izreke) odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište odluke tuženog (pobliže navedene u tač. 1-10. stava 3. izreke), kao i da se tuženi obaveže da joj nadoknadi materijalnu štetu zbog manje isplaćene plaće za period od 1. oktobra 2003. godine do 31. marta 2004. godine i da joj isplati vrijednost manje isporučenih prehrambenih artikala i sredstava za pranje u određenim novčanim iznosima (sve kako je to pobliže opisano u stavu 3. izreke presude). Općinski sud je predmetnom presudom (stav 4. izreke) odbacio apelanticinu tužbu u dijelu u kojem je tražila poništenje rješenja o prijemu u radni odnos M.S. i poništenje ugovora o radu (pobliže opisanih u tački 4. izreke), te da se tuženi obaveže da je rasporedi na poslove i zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, zvanju i radnom iskustvu, kao u da joj naknadi materijalnu štetu zbog manje isplaćene plaće za period od maja 1992. godine pa zaključno sa septembrom 2003. godine. U stavu 5. izreke presude određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

8. Odlučujući o žalbi koju je apelantica podnijela protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1612/04 od 22. februara 2006. godine, kojom je djelimično uvažio njezinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u stavu 2. izreke te presude u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos regresa (na način kako je to pobliže opisano u izreci presude Kantonalnog suda), dok je u preostalom dijelu tog stava, prvostepena presuda potvrđena, odnosno ostala neizmjenjena. Također, predmetnom presudom prvostepena presuda je preinačena u stavu 3. izreke tako što je tuženi obavezan da apelantici na ime vrijednosti manje isporučenih prehrambenih artikala i sredstava za pranje za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu stava 3. izreke, te u st. 4. i 5. izreke prvostepena presuda potvrđena, a u stavu 1. izreke ostala je neizmjenjena.

9. Apelantica je izjavila reviziju protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000729 od 21. maja 2009. godine djelimično usvojio reviziju i ukinuo drugostepenu presudu u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena presuda u stavu 3. izreke, a u kojem je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da se ponište odluke tuženog nabrojane u tač. od 1. do 5. tog stava (odluke o: proglašenju apelantice za tehnološki višak, odbijanju zahtjeva za radno angažovanje, o prestanku radnog odnosa i o odbijanju prigovorȃ), te u stavu 4. izreke u kojem je odbačena njezina tužba u dijelu kojim je tražila da se tuženi obaveže da je rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, kao i u stavu 5. izreke u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka, pa je u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da ne može prihvatiti stav nižestepenih sudova da apelantica više nema pravnog interesa za poništenje odluka navedenih u tač. od 1. do 5. (stava 3. izreke prvostepene presude) jer je donošenjem i izvršenjem rješenja prvostepenog suda o privremenoj mjeri od 14. decembra 1995. godine već vraćena na posao i da te odluke više ne egzistiraju. Naime, Vrhovni sud je konstatirao da predmetno rješenje ima pravnu snagu samo do pravomoćnog okončanja predmetnog postupka. Našavši da nižestepeni sudovi zbog pogrešnog pravnog stava o tom apelanticinom tužbenom zahtjevu u tom dijelu nisu meritorno raspravljali niti utvrđivali činjenično stanje, Vrhovni sud je zaključio da nema uvjeta da sam preinači presudu u tom dijelu. Iz istih razloga, Vrhovni sud je ukinuo odluku drugostepenog suda o apelanticinom tužbenom zahtjevu da se rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.

11. Kantonalni sud je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 03 0 Rs 004690 10 Rsž od 10. juna 2010. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da se ponište odluke tuženog nabrojane u tač. od 1. do 5. stava 3. izreke prvostepene presude, te u dijelu stava 4. izreke prvostepene presude u kojem je odbačena njezina tužba u dijelu kojim je tražila da se tuženi obaveže da je rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, kao i u stavu 5. izreke presude u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka, te je u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

12. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 32 0 Ps 029603 10 Ps od 29. marta 2011. godine. Predmetnom presudom (stav 1) odbačen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se ponište odluke, rješenja i ugovor pobliže opisani u stavu 1. izreke predmetne presude (i to odluke o: proglašenju apelantice za tehnološki višak, odbijanju zahtjeva za radno angažovanje, o prestanku radnog odnosa i o odbijanju prigovorȃ, pobliže opisane u tač. 1-5. stava 1. izreke; zatim odluka o prijemu u radni odnos M.D., rješenje o rasporedu F.P., rješenje o prijemu u radni odnos S.M., rješenje i ugovor o radu za M.K., te rješenje o apelanticinom rasporedu i ugovor o radu za apelanticu, pobliže opisani u tač. 6-12. stava 1. izreke). Predmetnom presudom odbijen je dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se naloži tuženom da je rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, zvanju i radnom iskustvu stečenom radom (stav 2. izreke presude). Dalje, (stav 3. izreke presude) odbačen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se naloži tuženom da joj za period od maja 1992. godine do 14. aprila 1997. godine nadoknadi materijalnu štetu iz radnog odnosa zbog neostvarenih plaća koje bi apelantica ostvarila da je radila, kao i manje isplaćene lične dohotke za period od 14. aprila 1997. godine do marta 2001. godine, u iznosu od 28.977,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U stavu 4. izreke predmetne presude odbačen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se naloži tuženom da na iznos od 28.977,78 KM na ime neostvarenih plaća i manje isplaćenih plaća u periodu od maja 1992. godine pa do marta 2001. godine za apelanticu uplati doprinose za PIO/MIO Tuzla sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom 5. izreke predmetne presude odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev kojim je tražila da privremena mjera od 14. decembra 1995. godine o privremenom vraćanju apelantice na posao ostaje i dalje na snazi, te da istu tuženi treba da izvrši i to sve do okončanja postupka u ovoj pravnoj stvari. U stavu 6. predmetne presude određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

13. U obrazloženju presude konstatirano je da je apelantica u ponovnom postupku ostala kod tužbe podnesene 14. jula 1992. godine i precizirane 10. maja 2004. godine, te da je postavila tužbeni zahtjev kao u izreci. Općinski sud je naveo da je svoju odluku donio nakon provedenog dokaznog postupka, na osnovu izvedenih dokaza, cijeneći ih savjesno i brižljivo, svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. U odnosu na apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosio na poništenje određenih akata tuženog, pobliže navedenih u stavu 1. izreke presude, te na tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženom da je rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, zvanju i radnom iskustvu stečenom radom, Općinski sud konstatirao da je apelantica u skladu s rješenjem o privremenoj mjeri od 14. decembra 1995. godine vraćena na posao, odnosno na odnosno na poslove i zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu i da joj je radni odnos trajao sve do 8. januara 2008. godine, odnosno do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa uslijed otvaranja stečaja nad tuženim. Općinski sud je istakao da nakon otvaranja stečajnog postupka, stečajni upravnik u skladu s članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku u roku od 60 dana raskida radni odnos sa zaposlenikom stečajnog dužnika po osnovu procjene da nema potrebe za radom zaposlenika u toku odvijanja stečajnog postupka, a što je stečajni upravnik u konkretnom slučaju nesporno učinio i raskinuo radni odnos apelantici. Shodno tome, zaključio je da ne postoji mogućnost raspoređivanja apelantice na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, znanju i radnom iskustvu stečenom radom, zbog čega je odbio taj njezin tužbeni zahtjev, te je konstatirao da je poništenje akata tuženog bespredmetno, odnosno da apelantica nema više pravnog interesa za poništenje tih akata, zbog čega je taj tužbeni zahtjev odbacio pozivajući se na član 67. stav 1. tačka 7. ZPP.

14. Općinski sud je zatim ocijenio da je apelantica u ponovnom postupku mogla ostati kod tužbe i tužbenog zahtjeva u dijelu koji je ukinut odlukom Kantonalnog suda od 10. juna 2010. godine, a ne i proširivati tužbeni zahtjev kao u izreci predmetne presude (Općinskog suda) bez dokaza da je u stečajnom postupku prijavljeno i osporeno njezino potraživanje, što je, kako je istakao, preduvjet za vođenje parničnog postupka. Također, istakao je da se nakon otvaranja stečajnog postupka parnični postupak može voditi samo za prijavljeno potraživanje koje je i osporeno u stečajnom postupku, pa je iz tog razloga odbacio kao nedozvoljen apelanticin tužbeni zahtjev preciziran u st. 3. i 4. predmetne presude, pozivajući se na odredbu člana 115. Zakona o stečajnom postupku. Pored toga, Općinski sud je istakao da je odluku o troškovima postupka sud donio na osnovu čl. 383, 386. i 396. ZPP s obzirom da su i apelantica i tuženi djelimično uspjeli u predmetnoj parnici.

15. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 Ps 029603 11 Pž od 23. augusta 2012. godine odbio žalbu koju je apelantica podnijela protiv presude Općinskog suda i potvrdio je tu presudu.

16. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je konstatirao da su, suprotno apelanticinim žalbenim tvrdnjama, u osporenoj presudi cijenjene sve relevantne činjenice i dokazi koji su mogli biti od uticaja na odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari, kao i da je prvostepeni sud dao jasne razloge za svoju odluku. Kantonalni sud je istakao je da je otvaranjem stečajnog postupka i donošenjem rješenja od 8. januara 2008. godine o prestanku radnog odnosa riješen apelanticin radno-pravni status, te da je samim tim prestao njezin pravni interes za poništenje odluka iz tač. 1- 5. stava 1. izreke prvostepene presude i za raspoređivanje na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da, shodno odredbama Zakona o stečajnom postupku, otvaranjem stečajnog postupka po sili zakona prestaje radni odnos zaposlenika, a rješenje o prestanku radnog odnosa ima deklarativni karakter. Dalje, ocijenio je da bi se rješenje o prestanku radnog odnosa eventualno moglo osporavati s uspjehom samo uz prigovor da u konkretnom slučaju nisu nastupile pravne posljedice otvaranja stečaja, odnosno da nisu nastupile zakonom propisane pretpostavke zbog kojih je apelantici prestao radni odnos. Također, istakao je da s obzirom da je otvaranje stečajnog postupka, samo po sebi, dovoljan razlog za otkaz ugovora o radu, kod otkaza ugovora o radu iz tog razloga ne moraju biti ispunjene sve pretpostavke od kojih zavisi zakonitost redovnog otkaza ugovora o radu. U skladu s tim, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u situaciji kada je apelantici radni odnos prestao po sili zakona, ne postoje uvjeti da joj se uspostavi radno-pravni status i da se vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, znanju i radnom iskustvu, a da su svrha i važenje privremene mjere od 14. decembra 1995. godine prestali otkazom ugovora o radu apelantici. Također, konstatirano je da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je u konkretnom postupku pravomoćno odlučeno o apelanticinim potraživanjima koja se odnose na neostvarene plaće i naknadu štete uslijed toga za period od maja 1992. godine od 30. septembra 2003. godine i od 1. oktobra 2003. godine do 31. marta 2004. godine. Shodno tome, po mišljenju Kantonalnog suda, Općinski sud je pravilno odlučio kada je u tom dijelu odbacio apelanticinu tužbu. Pored toga, Kantonalni sud je zaključio je da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno odlučio o troškovima postupka.

17. Apelantica je izjavila reviziju protiv presude Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 32 0 Ps 029603 12 Rev od 16. aprila 2013. godine.

18. Vrhovni sud je, u obrazloženju svoje presude, ukazao da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica nakon prestanka radnog odnosa, prema privremenoj mjeri od 14. decembra 1995. godine, vraćena na posao na poslove i radne zadatke referenta plana, analize i statistike i da se po osnovu ove privremene mjere u radnom odnosu zatekla i na dan otvaranja stečajnog postupka nad tuženim, odnosno 8. januara 2008. godine kada joj je otkazan ugovor o radu kao pravna posljedica otvaranja stečaja. Vrhovni sud je zaključio da je na tako utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev za vraćanje na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, zvanju i radnom iskustvu stečenom radom i kada je odbacio tužbeni zahtjev u ostalim dijelovima (u tač. 1-5. stava 1. izreke prvostepene presude) zbog nedostatka pravnog interesa, te da je svoju odluku obrazložio jasnim razlozima, koje prihvata i taj sud. U vezi s tim, također je istakao da u situaciji kada apelantica u odnosu na zahtjeve iz stava 1. tač. 1-5. izreke prvostepene presude ne postavlja i zahtjev za izvršenje neke činidbe, tada takav zahtjev ima za cilj proklamaciju prava koje rezultira iz određene pravne situacije, a za takav cilj nedostaje pravni interes. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u ovom dijelu pravilno odbačen primjenom odredbe člana 67. stav 1. tačka 7. ZPP. Vezano za odluku Kantonalnog suda u dijelu u kojem su odbačeni ostali apelanticini tužbeni zahtjevi (pobliže opisani u stavu 1. tač. 6. i dalje, te u st. 3. i 4. izreke prvostepene presude), Vrhovni sud je istakao da je odluka Kantonalnog suda i u tom dijelu zakonita i pravilna jer je donesena uz pravilnu primjenu člana 67. stav 1. tačka 4. ZPP s obzirom da se u tom dijelu radi o presuđenoj stvari. Naime, Vrhovni sud je konstatirao je da je o tim zahtjevima već pravomoćno presuđeno Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1612/04 od 22. februara 2006. godine, koja je u tom dijelu potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000729 od 21. maja 2009. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantica je u apelaciji navela da su joj osporenim odlukama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. U vezi sa navedenim, apelacioni navodi se u suštini svode na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te povredi odredaba parničnog postupka od strane redovnih sudova i dužini trajanja predmetnog postupka u konkretnom slučaju. U vezi s tim apelantica, između ostalog, tvrdi da redovni sudovi nisu cijenili dokaze koji joj idu u prilog i koji su bili bitni za donošenje odluke, kao i da u ponovnom postupku nisu meritorno odlučili o njezinom tužbenom zahtjevu i nisu postupili po uputama iz ukidne presude Vrhovnog suda, već da su suprotno zakonu „obustavili postupak“ samo zbog toga što je otvoren stečaj nad tuženim. Dalje, tvrdi da redovni sud nije cijenio njezine navode ni materijalne dokaze, niti je izveo dokaze o tome je li joj isplaćivana plaća u periodu od 15. maja 1992. godine do 31. marta 2004. godine, a da se bez tog utvrđenja ne može prihvatiti zaključak Kantonalnog suda da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbacio tužbu u tom dijelu. Apelantica smatra da je na taj način došlo do nepravilne primjene materijalnog prava i povrede njezinog prava na imovinu. Također, tvrdi da je redovni sud doprinio da se predmetni parnični postupak vodi od 1992. godine, te je predložila da joj se u cijelosti dosude troškovi parničnog postupka. Pored toga, navodi da redovni sudovi „samo prepisuju jedni od drugih prijesude, ne rješavajući njezin tužbeni zahtjev“ što, kako navodi, „nedvojbeno ukazuje na mobing i diskriminaciju i prinudu“ da odustane od tužbenog zahtjeva.

20. U dopuni apelacije od 10. juna 2013. godine apelantica je osporila i u međuvremenu donesenu presudu Vrhovnog suda, pozivajući se na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, između ostalog, navela je da ni Vrhovni sud nije postupio po uputama iz ukidne presude tog suda od 21. maja 2009. godine i da nije odlučio o njezinom tužbenom zahtjevu, na koji način je povrijeđeno njezino pravo na pristup sudu i pravo na imovinu. Dalje je istakla, između ostalog, da redovni sudovi nisu cijenili materijalne dokaze, odnosno rješenje od 17. septembra 1991. godine o vraćanju na posao do okončanja postupka i nalaz vještaka koji je utvrdio visinu materijalne štete nastale zbog neisplaćenih i manje isplaćenih plaća, kao i da se u konkretnom slučaju radi o njezinoj diskriminaciji i mobingu još od 1991. godine. Apelantica smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je otvaranje stečajnog postupka od značaja za odlučivanje o njezinom tužbenom zahtjevu za vraćanje na posao, te tvrdi da su ti sudovi zanemarili odredbu člana 3. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stečaju. Također smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da apelantica nema pravni interes za poništenje odluka navedenih u tač. od 1. do 5. stav 1. izreke osporene prvostepene presude. Pored toga, tvrdi da joj je uslijed nerazumnog trajanja predmetnog postupka nanesena materijalna šteta, pa traži da joj se dosudi naknada materijalne štete koju trpi zbog dužine trajanja predmetnog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku.

21. U dopuni apelacije od 23. oktobra 2014. godine, apelantica je u suštini iznijela hronologiju postupka i ponovila, odnosno precizirala neke od ranije iznesenih apelacionih navoda.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana smatrajući da je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Bosne i Hercegovine i da nije bilo povreda na koje apelantica ukazuje.

23. Kantonalni sud je istakao da su apelanticini navodi neosnovani, pozivajući se u vezi s tim na obrazloženje iz osporene odluke, te je predložio da se apelacije odbije.

24. Općinski sud je naveo da smatra da je osporena presuda pravilna i zakonita, te je istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju te odluke. Pored toga, istakao je da je postupao u razumnim rokovima s obzirom na složenost predmeta i uzimajući u obzir odluke sudova po izjavljenim pravnim lijekovima.

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 434.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

26. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 67.

(1) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

[…] 4) da je stvar pravomoćno presuđena;

[…] 7) da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje;

[…] Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

27. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 32/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Član 74. mijenja se i glasi:

(1) Poslije otvaranja stečajnog postupka, stečajni upravnik mora pisanim putem, u roku od 60 dana, raskinuti radni odnos sa zaposlenikom stečajnog dužnika po osnovu procjene da nema potrebe za radom zaposlenika u toku odvijanja stečajnog postupka. […] (3) Prednost pri novom zaposlenju imaju zaposlenici kojima je prestao radni odnos poslije otvaranja stečajnog postupka ako ispunjavaju uvjete za rad na poslovima za koje se ukazala potreba kod stečajnog dužnika.

VI. Dopustivost

28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. Ustavni sud zapaža da je apelantica prvobitno podnijela apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 029603 11 Pž od 23. augusta 2012. godine, koja u konkretnom postupku ne predstavlja konačnu odluku povodom njezine tužbe. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantica zatim 10. juna 2013. godine dostavila dopunu apelacije kojom je osporila i u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 029603 12 Rev od 16. aprila 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantica je primila 15. maja 2013. godine, a dopuna apelacije je podnesena 10. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelantica pobija navedene presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelantica navodi povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

34. Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje zaštite prava iz radnog odnosa, dakle, da je postupak građanskopravne prirode, te da je, s tim u vezi, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretan slučaj. A) Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

36. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

37. Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetni postupak pokrenula radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa podnošenjem tužbe 14. jula 1992. godine tadašnjem Osnovnom sudu, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 16. aprila 2013. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, pa će Ustavni sud dužinu postupka cijeniti od tog datuma.

38. Dakle, Ustavni sud će, iako je postupak trajao skoro 21 godinu ukupno, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda do okončanja tog postupka, tj. period duži od 17 godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

39. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelantica u predmetnom postupku istakla više tužbenih zahtjeva, kojima je, između ostalog, zatražila da se poništi više odluka tuženog, te da se tuženi obaveže da je rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, zvanju i radnom iskustvu stečenom radom, kao i da joj isplati određene novčane iznose na ime potraživanja iz radnog odnosa. Ustavni sud dalje ukazuje da je u predmetnom postupku odlučivano i o apelanticinom prijedlogu za donošenje privremene mjere vraćanja na posao, te da je proveden veći broj materijalnih dokaza, kao i da je provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da činjenična i pravna pitanja koja su se u konkretnom slučaju trebala utvrditi, kao i obim dokaznog postupka koji je proveden, ukazuju na to da je predmet složen. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je riječ o radnom sporu koji je za apelanticu vrlo značajan, te koji je po zakonu hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja. Dalje, Ustavni sud naglašava da je predmetni radni spor, u periodu koji ulazi u nadležnost Ustavnog suda, na tri instance trajao više od 17 godina, što je, po mišljenju Ustavnog suda, apsolutno nedopustiv period za ovu vrstu spora. Ustavni sud smatra da je, bez obzira na to što se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu, navedeni period trajanja postupka iz radnog odnosa, koji ima ogroman značaj za apelanticu i koji je i po zakonu hitan, a priori nerazuman. Ustavni sud ukazuje da bi se dužina trajanja ovog postupka mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije našao postojanje takvih okolnosti.

40. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina ovog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade materijalne štete

41. Apelantica je zatražila da joj Ustavni sud dosudi naknadu materijalne štete koju trpi zbog dužine trajanja predmetnog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku. S obzirom da Ustavni sud prema Pravilima Ustavnog suda nema nadležnost za odlučivanje o naknadi materijalne štete, to nije mogao razmatrati ovaj apelanticin zahtjev.

B) U odnosu na osporene presude

42. Iz apelacionih navoda u suštini proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene prava i povrede odredaba parničnog postupka prilikom ocjene dokaza.

43. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

44. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, suprotno apelanticinim navodima, dokazni postupak proveden u skladu s relevantnim procesnim zakonom, odnosno da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Također, Ustavni sud smatra da su, nasuprot apelanticinom mišljenju, redovni sudovi dali jasna i logična obrazloženja za svoju odluku da odbace apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se ponište akti pobliže opisani u stavu 1. izreke osporene prvostepene presude i u dijelu kojem je tražila da se naloži tuženom da joj za određeni vremenski period nadoknadi materijalnu štetu iz radnog odnosa zbog neostvarenih plaća koje bi ostvarila da je radila i manje isplaćene lične dohotke, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da odbiju njezin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženom da je rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, zvanju i radnom iskustvu stečenom radom. Pri tome, nasuprot apelanticinim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što ukazuje da su redovni sudovi, donoseći osporene odluke, postupili suprotno uputama iz ukidne presude Vrhovnog suda. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji zapravo ponavlja navode koje je već iznosila u postupku pred redovnim sudovima, pa imajući u vidu navedeno, te konstatirajući da apelantica ničim nije dokazala svoje tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tih sudova. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani u ovom dijelu.

Ostali navodi

45. Apelantica je ukazala na povredu prava na zabranu mučenja, prava na imovinu, prava na zabranu diskriminacije, prava na djelotvoran pravni lijek, zabranu zloupotrebe prava, ali nije posebnim argumentima potkrijepila ove svoje navode niti je dostavila dokaze koji ukazuju na to da je u postupcima donošenja osporenih presuda bila diskriminirana. U suštini, u odnosu na ove navode, ukazala je na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu primjenu pozitivnopravnih propisa, a imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o neosnovanosti dijela tih apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelanticine navode u vezi s povredom prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 17. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji je pokrenut radi zaštite prava iz radnog odnosa i koji je po zakonskoj odredbi hitne prirode, trajao više od 17 godina od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda (skoro 21 godinu ukupno od dana podnošenja tužbe) i nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim.

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

48. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3691/12 (G. I.) | Sudska praksa | Aktio