Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2784/15 (G.Ö.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dijete
  • Povjeravanje djeteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2784/15

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2784/15, rješavajući apelaciju G.Ö., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija G.Ö.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 032853 14 Rev od 12. februara 2015. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, G.Ö., u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 10.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog odvojenog života od sina za vrijeme postupka po zahtjevu za djetetov povratak uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati G.Ö. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vrhovnom sudu da, u skladu sa članom 72. stav 5.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. G.Ö. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Kaknjašević, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 032853 14 Rev od 12. februara 2015. godine, Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 032853 14 Gž od 23. septembra 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 032853 14 P od 4. jula 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i N.O., kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 9. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. jula 2015. godine, a ostali učesnici nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osnovni sud je donio Rješenje broj 95 0 P 032853 14 P od 4. jula 2014. godine kojim je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje malodobnog djeteta K.O. „u Republiku Mađarsku“, koje se nalazi kod majke (tužene) u Bosni i Hercegovini.

6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant putem Ministarstva za upravu i pravosuđe Mađarske, pozivajući se na odredbe Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece (od 25. oktobra 1980. godine, u daljnjem tekstu: Konvencija), podnio Ministarstvu pravde BiH zahtjev za povratak njegovog nezakonito zadržanog malodobnog djeteta koje se nalazi kod tužene u Trebinju. Osnovni sud je istakao da je po apelantovom zahtjevu za vraćanje malodobnog djeteta donio odluku u skladu sa odredbama Konvencije, a ne Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u kojem slučaju se, primjenom odredaba Konvencije, dokazuje isključivo da podnosilac zahtjeva, dakle apelant kao otac djeteta, ima pravo na brigu i staranje i da je dijete nazakonito odvedeno, „jer je primjena Konvencije koja propisuje najuspješniji i raspoloživi postupak u odredbi člana 2. stav 2. obavezna“.

7. Osnovni sud je istakao da je, nakon što je saslušao parnične stranke i ocjenjujući posebno nalaz Centra za socijalni rad Trebinje, kao i ocjenjujući materijalne dokaze, a posebno vodeći računa o zaštiti interesa djeteta, zaključio da je podneseni prijedlog neosnovan. Osnovni sud je naveo da je u toku postupka saslušao apelanta i tuženu, majku malodobnog K.O., zatim, da je izvršio uvid u dokumentaciju. Osnovni sud je istakao da je apelant, otac malodobnog djeteta, naveo (u tužbi i u svom iskazu pred sudom) da je majka odvela dijete bez njegove saglasnosti, da je sud u Mađarskoj, nakon otmice djeteta, donio odluku o viđanju djeteta, koju majka ne poštuje, da apelant trenutno živi u Zagrebu, ali bi se vratio u Mađarsku ukoliko bi dijete bilo vraćeno, kao i da je dijete išlo u dvojezički vrtić i učilo mađarski i srpski jezik, dok mu je u Trebinju to onemogućeno, da je apelantu jedno vrijeme bilo onemogućeno da viđa dijete čak i putem skypa, a samo jednom je nakon odvođenja kontaktirao sa djetetom. Apelant je tražio da sud postupi u skladu sa članom 12. Konvencije. Tužena, majka malodobnog K.O., navela je da je apelant bio upoznat sa činjenicom da će ona odvesti dijete, u prilog čemu je dostavila SMS poruke, da joj je apelant ostavio novac za put, kao i da su njegovi roditelji došli da se pozdrave sa djetetom, da je o svemu obavijestila i socijalnu službu u Segedinu, gdje joj je rečeno da nema prepreka za odlazak, te je navela da je prijavila svoj i djetetov boravak u Trebinju, da omogućava kontakt djeteta i oca putem Skypa, ali ne želi da apelant viđa dijete, jer joj nije predao mađarski pasoš i stavio je zabranu na izdavanje pasoša Bosne i Hercegovine, zbog čega objektivno i ne može da viđa dijete u Ćilipima (kako je odredio sud u Mađarskoj). Također, tužena je navela da je apelant pokazao nebrigu za dijete, jer nije uplaćivao iznos od 70 eura koji je naložio sud u Mađarskoj. Tužena je istakla formalne prigovore na zahtjev za vraćanje djeteta (da je zahtjev bez potpisa i pečata), te tražila da se pribavi sudski spis suda u Mađarskoj, odnosno rješenje o privremenom povjeravanju djeteta majci. Osnovni sud je istakao da je, posebno vodeći računa o zaštiti interesa djeteta, pribavio mišljenje Centra za socijalni rad Trebinje „o uvjetima u kojima dijete živi i trenutnoj brizi o maloljetnom K.O.“, kao i da je uključio centar u cjelokupni postupak.

8. Osnovni sud se najprije pozvao na član 3. Konvencije, te je istakao da se odvođenje smatra nezakonitim ako predstavlja povredu prava na brigu što je dobilo lice, institucija ili bilo koje drugo tijelo prema zakonu države u kojoj je dijete bilo nastanjeno prije odvođenja ili zadržavanja. Dalje, Osnovni sud je utvrdio iz zapisnika o održanim javnim raspravama pred sudom u Segedinu da je u toku postupak razvoda braka i povjeravanja djeteta. Također, Osnovni sud je naveo da sud u Segedinu nije donio odluku o smještaju djeteta, ali je donio privremenu mjeru kojom regulira način viđanja apelanta sa djetetom (parnim vikendima od petka do nedjelje na aerodromu Ćilipi). Dalje, Osnovni sud je naveo da, „kako je tužena dijete odvela 12. oktobra 2013. godine, nije povrijedila pravo na brigu, jer ga otac nije ni dobio“. Nakon toga Osnovni sud je naveo da smatra da je tužena dijete nezakonito odvela, jer apelant, kao otac djeteta, iako je znao za odvođenje, nije dao saglasnost, što je sud zaključio iz apelantovog iskaza, kao i materijalnih dokaza, odnosno činjenice da nije predao djetetov mađarski pasoš, kao i da je stavio zabranu na izdavanje bh. pasoša za dijete.

9. Dalje, Osnovni sud se pozvao na član 13. stav 1. tačka b) Konvencije kojim je propisano da sudski ili upravni organ kojem se šalje zahtjev nije dužan narediti povratak djeteta ako lice, institucija ili drugo tijelo koje se suprotstavlja njegovom povratku dokaže da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi, ili na drugi način doveo dijete u nepovoljan položaj. Dalje, sud je naveo da se, u skladu sa članom 19. Konvencije, nije upuštao u meritum odluka o bilo kojem pitanju osim što je odlučivao o apelantovom podnesenom zahtjevu za vraćanje djeteta. Sud je, također, istakao da je postupak proveo u skladu sa načelom najboljeg interesa djeteta, u skladu sa članom 2. stav 2, članom 3. i članom 7. stav 2. Konvencije o pravima djeteta. Uzimajući u obzir činjenicu da je dijete u dobi od četiri godine, da je bračna zajednica raskinuta kada su djetetu bile tri godine i četiri mjeseca, od kada dijete u kontinuitetu živi sa majkom, da je otac (apelant) često mijenjao mjesto boravka radi zaposlenja, sud je zaključio da je prvenstveno u interesu djeteta da živi sa majkom koja sa njim može ostvariti svakodnevni kontakt, budući da ni apelant tokom postupka nije osporio roditeljske vrijednosti majke.

10. Osim toga, iz provedenih dokaza, a posebno opservacije sredine u kojoj živi malodobno dijete, koju je sačinio organ starateljstva, proizlazi da se dijete potpuno adaptiralo sredini, da je dijete dobro, da njegov psiho-fizički razvoj odgovara uzrastu, da pokazuje privrženost majci, da je odnos majke i djeteta topao i obostrano emotivno obojen, da porodica u kojoj se dijete nalazi dobro funkcionira, a majka (tužena) dobro brine o djetetu i prepoznaje njegove potrebe, te na njih adekvatno odgovara. Odvajanje od majke bi se traumatično odrazilo na psiho-fizički razvoj djeteta s obzirom na to da je dijete već prošlo fazu prilagođavanja od prekida bračne zajednice. Osim toga, sud je posebno ocijenio činjenicu da je apelant, koji se sada nalazi u Zagrebu, dijete upisao u vrtić u Zagrebu, što upućuje da uopće nema namjeru dijete vratiti u Mađarsku. Sud je naveo da je ocijenio uzrast djeteta, pa se pozvao na sudsku praksu da dijete u dobio do 10 godina nije spremno izraziti želju u slučaju kad sud odlučuje sa kojim će od roditelja dijete živjeti. Sud je zaključio da je uzrast djeteta od četiri godine dob kada su mu majčina ljubav i briga nezamjenjive.

11. Sud je, dalje, naveo da „Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, te Konvencija o pravima djeteta ne isključuju primjenu odredaba domaćeg zakonodavstva, konkretno člana 90. stav 1. Porodičnog zakona“. Sud je naveo da je u najboljem interesu djeteta, koji je ispred svega, da živi sa majkom u Trebinju, a svoju odluku je donio pozivom na član 13. Konvencije i odredbe člana 3. Konvencije o pravima djeteta, odnosno u najboljem interesu djeteta. Osim toga, Osnovni sud je naveo da „temeljni razlog za svoju odluku sud nalazi u članu 13. Konvencije prema kojoj sud nije dužan narediti povratak djeteta ako lice, institucija ili tijelo koje se suprotstavlja povratku dokaže, što predviđa tačka b) ovog člana, da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u neravnopravan položaj, i navedenoj odredbi člana 3. Konvencije o pravima djeteta. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci rješenja samo sa jednim ciljem a to je da se zaštiti interes djeteta i spriječe traume i druge psihičke posljedice, koje bi moglo da ima sa bilo kakvim mjerama prinude i prisile koje bi bile neophodne“.

12. Okružni sud, rješavajući po apelantovoj žalbi, donio je Rješenje broj 95 0 P 032853 14 Gž od 23. septembra 2014. godine kojim je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

13. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepena odluka pravilna i da, i prema mišljenju Okružnog suda, nisu ispunjeni uvjeti iz Konvencije da se malodobno dijete vrati u Republiku Mađarsku. Na osnovu činjenica utvrđenih pred prvostepenim sudom povratkom djeteta u Republiku Mađarsku i odvajanjem od majke nastala bi ozbiljna opasnost da se dijete dovede u nepovoljan položaj u smislu člana 13. Konvencije. Okružni sud je citirao odredbu člana 13. Konvencije, te naveo da navodima apelantove žalbe nije doveden u pitanje zaključak prvostepenog suda „da je u najboljem interesu djeteta da živi sa majkom (tuženom) u Trebinju“, te se pravilno pozvao na odredbu člana 3. stav 1. Konvencije o pravima djeteta. Okružni sud smatra da prvostepeni sud pravilno uzima u obzir uzrast djeteta, kao i činjenicu kontinuiteta života djeteta sa majkom i da otac često mijenja mjesto boravka zbog posla, kao i kada je prekinuta bračna zajednica (od kada dijete živi sa majkom). Osim toga, opravdan je, prema mišljenju Okružnog suda, zaključak Osnovnog suda da apelant uopće nema namjeru dijete vratiti u Republiku Mađarsku, već bi dijete boravilo u Zagrebu, gdje je sada apelant zaposlen. Prvostepeni sud je, s tim u vezi, posebno ocijenio činjenicu da je apelant upisao dijete u vrtić u Zagrebu u kojem bi pohađalo dvojezički hrvatsko-mađarski program za predškolsku djecu pripadnika mađarske nacionalne manjine. Stoga, žalbom nije doveden u pitanje zaključak da je u najboljem interesu djeteta da živi sa majkom čak ni pri činjenici koju je isticao apelant - da će dijete tako biti onemogućeno da uči mađarski jezik. Naime, ni sam apelant u toku postupka nije osporio roditeljske vrijednosti tužene, majke djeteta, niti ih je osporio Centar za socijalni rad, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda o interesu djeteta da živi sa majkom. Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ovlašten samo da odluči o vraćanju djeteta iz Bosne i Hercegovine u Republiku Mađarsku, a ne o bilo kojem drugom pitanju koje se tiče viđanja djeteta s ocem u skladu sa odlukom suda u Segedinu, prema kojoj apelant ima pravo na viđanje djeteta svakog drugog vikenda na aerodromu u Ćilipima u Republici Hrvatskoj.

14. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 95 0 P 032853 14 Rev od 12. februara 2015. godine kojim je apelantovu reviziju odbio.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje, kao i zaključke nižestepenih sudova. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 3. Konvencije određeno pod kojim uvjetima će se odvođenje ili zadržavanje djeteta smatrati nezakonitim. Dalje, Vrhovni sud se pozvao na član 12. stav 1. Konvencije kojim je propisano da, ukoliko je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano (u smislu člana 3. Konvencije), a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi je proteklo manje od godinu dana od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, nadležni organ će narediti hitno vraćanje djeteta, a stavom 2. istog člana je utvrđeno da će nadležni organ i nakon proteka roka od godinu dana, također, narediti povratak ukoliko se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj sredini. Prema odredbi člana

13. Konvencije, sudski ili upravni organ države kojoj se šalje zahtjev nije dužan narediti povratak djeteta ako lice, institucija ili drugo tijelo dokaže da postoji (pod b) ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete ozbiljnoj fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepovoljan položaj. Vrhovni sud je, također, citirao član 13. stav 3. Konvencije kojim je propisano da će prilikom razmatranja okolnosti iz ovog člana sudski ili upravni organ uzeti u obzir podatke koji se odnose na socijalno porijeklo djeteta “dobivene od centralnog izvršnog organa ili nekog drugog nadležnog organa države u kojoj je mjesto stalnog boravka djeteta“. Vrhovni sud se pozvao i na član 19. Konvencije, te je naveo da odluka na temelju Konvencije nije meritorna odluka o pitanju prava na staranje.

16. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužena u novembru 2013. godine nezakonito odvela malodobno dijete iz Republike Mađarske i da se radi o otmici djeteta iz člana 3. Konvencije. Prema utvrđenim činjenicama, u toku je postupak pred sudom u Republici Mađarskoj radi razvoda braka između apelanta i tužene i povjeravanja djeteta na zaštitu, staranje i odgoj. Malodobno dijete sada živi sa majkom (tuženom) u Trebinju, u jednosobnom stanu. Prema izvještaju Centra za socijalni rad u Trebinju, uvjeti stanovanja su zadovoljavajući, odnos majke (tužene) i djeteta je dobar i dijete pokazuje privrženost majci. Sredina u kojoj dijete živi ispunjava uvjete za njegovo adekvatno zbrinjavanje. Apelant živi u Zagrebu, gdje je zaposlen. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je drugostepena odluka pravilna, jer je drugostepeni sud uzeo u obzir sve okolnosti slučaja kada je potvrdio prvostepenu odluku kojom je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje djeteta. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani revizioni navodi da je dijete trebalo hitno vratiti u Mađarsku u skladu sa odredbom člana 12. stav 1. Konvencije, jer su ispunjeni uvjeti iz člana 13. stav 1.b) Konvencije. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je dao jasno obrazloženje, uzimajući u obzir okolnosti cjelokupnog slučaja, te je naveo jasne razloge „zašto je u interesu djeteta da živi sa majkom i odluka je utemeljena na odredbi člana 13. stav 1.b) Konvencije“, što je prihvatio i Vrhovni sud. Dakle, i prema mišljenju Vrhovnog suda, za pravilnost odluke od značaja je uzrast djeteta (četiri godine), činjenica da je sa majkom, a da je bračna zajednica prekinuta kada je dijete imalo tri godine i četiri mjeseca (od kada je sa majkom), da je apelant često mijenjao mjesto boravka u potrazi za zaposlenjem, da bi dijete u slučaju povratka boravilo u Zagrebu s obzirom na to da ga je apelant upisao u vrtić u Zagrebu. Zbog navedenog, ni apelantovim revizionim navodima nije doveden u sumnju zaključak nižestepenih sudova da je u najboljem interesu djeteta da živi sa majkom, pogotovo pri činjenici da roditeljske vrijednosti majke nisu osporene, odnosno da su potvrđene u izvještaju Centra za socijalni rad u Trebinju.

17. Također, Vrhovni sud je istakao da osporeno rješenje ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o meritumu o pravu na staranje, saglasno članu 19. Konvencije, pa stoga nisu od značaja navodi koje je apelant isticao u vezi sa viđanjem djeteta, koje je određeno po odluci suda u Segedinu. Vrhovni sud je istakao da je „rješenjem drugostepenog suda od 23. septembra 2014. godine apelantova žalba uvažena a protiv Rješenja broj 95 0 P 032853 14 P od 12. juna 2014. godine, te je ukinuto prvostepeno rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak s uputom prvostepenom sudu da radi provođenja odluke o viđanju djeteta sud može na prijedlog Centra za socijalni rad omogućiti apelantu viđanje djeteta u Trebinju“, kao i da se na taj način smatra provedenom odluka suda u Segedinu od 17. januara 2014. godine. Također, Vrhovni sud je naveo da pobijana odluka ne sprečava apelanta da učestvuje u zaštiti i odgoju djeteta i da ostvaruje kontakte sa njim do donošenja odluka nadležnog suda u Mađarskoj. Vrhovni sud je, također, ocijenio neosnovanim apelantov navod o diskriminaciji, zbog njegovog državljanstva, spola, jezika i vjeroispovijesti, te je naveo da je apelant ravnopravno učestvovao u postupku, a činjenica da nije uspio u postupku ne predstavlja povredu apelantovog prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, sud je naveo da nema utjecaja na odlučenje apelantov navod da sudije nisu posebno obučene za primjenu Konvencije, te da je to rezultiralo donošenjem nezakonite i nepravilne odluke, jer sud poznaje pravo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatan i porodičan život iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Navodi da su redovni sudovi arbitrarno primijenili materijalno pravo, a posebno odredbe člana 13. stav 1. tačka b) Konvencije. Apelant ukazuje da su sudovi nesporno utvrdili da je u pitanju otmica djeteta, ali da su samo paušalno, bez provođenja dokaza na te okolnosti, utvrdili da će za dijete nastupiti šteta vraćanjem u Mađarsku. Osim toga, apelant se pozvao na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu X protiv Latvije. Apelant u vezi sa navedenim ističe i povredu člana 9. Konvencije o pravima djeteta, jer je malodobno dijete otmicom odvedeno od oca. Osim toga, ovakvim postupanjem redovnih sudova povrijeđeno je i apelantovo pravo na privatni i porodični život. Prema apelantovom mišljenju, dijete treba vratiti u Mađarsku, u kojoj se raspravlja i o pitanju povjeravanja djeteta. Osim toga, sudovi u Mađarskoj su „najpozvaniji“ da utvrde najbolji interes djeteta. Sudovi u Bosni i Hercegovini, prema apelantovom mišljenju, trebali su postupiti prema Konvenciji i udovoljiti apelantovom zahtjevu. S tim u vezi, apelant ukazuje na stav Evropskog suda u predmetu Maumousseau i Washington protiv Francuske. Apelant navodi i da su sudovi postupali stereotipno čime su ga diskriminirali u odnosu na tuženu po osnovu spola i nacionalnog porijekla. Apelant je istakao da, shodno navedenom, traži da Ustavni sud naredi hitan povratak malodobnog K.O. u Mađarsku, te traži da mu se plate troškovi pred postupajućim sudovima, kao i troškovi sastavljanja apelacije i naknadu nematerijalne štete zbog duševne boli zbog odvojenog života od djeteta za vrijeme trajanja postupka u iznosu od 10.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je, suprotno navodima iz žalbe, sud dao detaljno obrazloženje, te da ostaje pri razlozima.

V. Relevantni propisi

20. Konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece - Hag, 25.

oktobar 1980. godine («Službeni list SFRJ» - Međunarodni ugovori broj 7/91), koja je u Bosni i Hercegovini preuzeta notifikacijom o sukcesiji međunarodnih ugovora SFRJ, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ciljevi ove Konvencije su:

a) da osigura što hitniji povratak djece nezakonito odvedene ili zadržane u nekoj državi ugovornici;

b) da osigura da se prava na staranje i viđenje sa djetetom po zakonu jedne od država ugovornica stvarno poštuju u drugoj državi ugovornici.

Član 3.

Odvođenje ili zadržavanje djeteta će se smatrati nezakonitim:

a) ako predstavlja povredu prava na staranje koje je dobilo lice, institucija ili bilo koji drugi organ, kolektivno ili pojedinačno, po zakonu države u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno prije odvođenja ili zadržavanja;

b) ako su se u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala kolektivno ili pojedinačno, ili bi se bila ostvarivala da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja; [...] Član 6.

Država ugovornica će odrediti centralni izvršni organ koji će izvršavati obaveze koje Konvencija predviđa za takav organ.

[...] Član 12.

1) Ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu člana 3, a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od godinu dana od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, odnosni nadležni organ će naložiti hitan povratak djeteta.

2) Sudski ili upravni organ, čak i ako je pravni postupak pokrenut nakon isteka roka od godinu dana spomenutog u prethodnom stavu, također će naložiti povratak djeteta ako se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj sredini.

[...] Član 13.

1) Bez obzira na odredbe prethodnog člana, sudski ili upravni organ države kojoj se upućuje zahtjev nije dužan da naloži povratak djeteta ako lice, institucija ili drugi organ koji se suprotstavlja njegovom povratku dokaže:

a) da lice, institucija ili drugi organ koji se stara o ličnosti djeteta nije stvarno ostvarivao pravo na staranje u vrijeme odvođenja ili zadržavanja, ili da se bio saglasio ili naknadno pristao na odvođenje ili zadržavanje;

b) da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili ga na drugi način doveo u nepovoljan položaj.

[...] 3) Prilikom razmatranja okolnosti spomenutih u ovom članu, sudski i upravni organ će uzeti u obzir podatke koji se odnose na socijalno porijeklo djeteta dobijene od centralnog izvršnog organa ili nekog drugog nadležnog organa države u kojoj se nalazi mjesto djetetovog stalnog boravka.

Član 19.

Odluka na osnovu ove Konvencije u vezi sa povratkom djeteta neće se smatrati meritornom odlukom u bilo kojem pitanju u vezi sa pravom na staranje.

21. U presudi Evropskog suda X protiv Latvije (vidi presudu Evropskog suda X protiv Latvije, predstavka broj 27853/09, od 26. novembra 2013. godine) naveden je sljedeći tekst: Izvještaj sa objašnjenjima uz Hašku konvenciju o otmici djece iz 1980, koji je pripremila Elisa Pérez-Vera, koji je objavila Haška konferencija o međunarodnom privatnom pravu (The Hague Conference on Private International Law - HCCH) 1982, nastoji istaći načela koja čine osnovu Konvencije iz 1980. i opskrbiti one koji moraju primjenjivati ovu konvenciju iscrpnim komentarima o njezinim odredbama. Iz izvještaja proizlazi da ova konvencija, radi sprečavanja mogućnosti da roditelj koji izvrši otmicu ozakoni svoju radnju u državi u koju je dijete odvedeno, osim svog preventivnog aspekta, sadrži i mogućnost povratka u prethodno stanje kroz izricanje naredbe o hitnom povratku djeteta, čime se omogućava vraćanje u stanje koje je bilo jednostrano i nezakonito promijenjeno. Poštivanje prava na staranje je gotovo u potpunosti izostavljeno iz opsega ove konvencije, jer je to pitanje koje treba da razmatraju nadležni sudovi u državi u kojoj je dijete imalo stalni boravak prije odvođenja. Filozofija (Haške) Konvencije fokusirana je na borbu protiv širenja pojave međunarodnih otmica, uvijek sa željom da zaštiti djecu, djelujući kao tumač njihovih stvarnih interesa. Shodno tome, svrha sprečavanja i hitnog povratka korespondira s konkretnim konceptom „najboljeg interesa djeteta”. Međutim, kako odvođenje djeteta može biti opravdano objektivnim razlozima, koji imaju veze sa njegovom ili njezinom ličnošću, ili sa okruženjem sa kojim je on ili ona blisko povezana, ova konvencija predviđa određene izuzetke od općih obaveza koje se nameću državama da osiguraju hitni povratak (stav 25). Budući da je povratak djeteta osnovno načelo Konvencije, izuzeci od opće obaveze osiguravanja povratka predstavljaju veoma važan element u razumijevanju tačnog opsega ove obaveze, a moguće je razlikovati i izuzetke koji svoje opravdanje crpe iz tri različita načela (stav 27). Prvo, vlasti države kojoj je upućen zahtjev nisu obavezne naložiti povratak djeteta ukoliko lice koje zahtijeva povratak nije stvarno ostvarivalo pravo na staranje ili gdje ponašanje tog lica ukazuje na prihvaćanje te nove situacije (stav 28). Drugo, st. 1.b i 2. člana 13. sadrže izuzetke koji jasno proizlaze iz razmatranja interesa djeteta, čiji je konačni sadržaj dat u Konvenciji. Dakle, interes djeteta da ne bude odvedeno iz mjesta svog stalnog boravka bez odgovarajućih garancija stabilnosti u novom okruženju ustupa prednost primarnom interesu bilo kojeg lica da ne bude izloženo fizičkoj opasnosti ili psihološkoj traumi ili stavljanju u nepodnošljivi položaj (stav 29). Na kraju, ne postoji obaveza povratka djeteta ako, u uvjetima člana 20, njegov povratak “ne bi bio dopušten u skladu sa temeljnim načelima države kojoj je upućen zahtjev, koji se odnose na zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda” (stav 31). Izvještaj sa objašnjenjima, također, ističe polje slobodne procjene koje je svojstveno sudijskoj funkciji. Godine 2003. HCCH je objavila drugi dio “Vodiča kroz dobre prakse (Haške) Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. oktobra 1980.” Iako je prvenstveno namijenjen novim državama ugovornicama i nema obavezujući učinak, naročito u pogledu sudskih organa, ovaj dokument nastoji olakšati provođenje Konvencije kroz brojne preporuke i pojašnjenja. Vodič u više navrata naglašava važnost Izvještaja s obrazloženjima uz (Hašku) Konvenciju iz 1980, koji je poznatiji kao Izvještaj Pérez-Vera, u suvislom tumačenju i razumijevanju Konvencije iz 1980. (vidi, naprimjer, tač. 3.3.2 “Implikacije transformacijskog pristupa” i 8.1 “Izvještaj sa objašnjenjima uz Konvenciju: izvještaj Pérez-Vera”). Konkretno, on naglašava da sudski i upravni organi imaju obavezu, između ostalog, da zahtjeve za povratak obrade u što kraćem roku, kao i u žalbenom postupku (tačka 1.5 “Ekspeditivni postupci”). Ekspeditivne postupke treba posmatrati kao postupke koji su i brzi i djelotvorni: brzo donošenje odluka na osnovu Evropske konvencije u najboljem je interesu djece (tačka 6.4 „Upravljanje predmetima”). Vodič dobre prakse navodi da kašnjenje u provođenju naredbi, odnosno njihovo neizvršenje u nekim državama ugovornicama predstavlja veliku zabrinutost i preporučuje da države ugovornice osiguraju jednostavne i djelotvorne mehanizme za izvršenje naredbi za povratak djece unutar svojih domaćih sistema, ističući da se povratak, zapravo, mora i izvršiti, a ne samo naložiti (tačka 6.7 „Izvršenje”).

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. aprila 2015. godine a apelacija je podnesena 4. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije.

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

29. Ustavni sud zapaža da apelant u osporenim rješenjima vidi povredu prava na pravično suđenje u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, prije svega odredaba Konvencije, kao i u paušalnoj ocjeni dokaza i nedostatku obrazloženja presude.

30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

32. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene relevantnih odredaba Konvencije, kao i domaćeg zakona. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud jasno naveo da se postupak radi vraćanja djeteta u konkretnom slučaju vodi prema odredbama Konvencije. Ustavni sud mora primijetiti da se u konkretnom slučaju, zaista, radi o situaciji kada domaći sudovi odluku o vraćanju djeteta donose primjenom odredaba Konvencije. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u Bosni i Hercegovini ratifikacijom navedene konvencije ona postala sastavni dio domaćeg pravnog sistema, bez donošenja daljnih akata o njenom provođenju, dakle, direktno se primjenjuje kao dio nacionalnog zakonodavstva. S tim u vezi je izuzetno važno shvatiti samu suštinu Konvencije. Imajući u vidu Pravila Pérez-Vera, kojima se ističu pravila i daju uputstva u primjeni Konvencije, proizlazi da je duh Konvencije da se spriječi otmica djece, odnosno da se spriječi „legalizacija“ otmica, koje se vrši putem hitnog postupanja i putem naloga da se dijete vrati u mjesto svog posljednjeg (stalnog) boravišta, odnosno da se vrati u prethodno stanje, tj. u stanje prije otmice, kako bi se spriječio negativan utjecaj otmice na dijete. Međutim, ratio Konvencije, pored borbe protiv otmica djece, jeste zaštita djece i njihovih osnovnih interesa. Stoga, u interesu djeteta postoje i izuzeci predviđeni članom 13. Konvencije (i drugim članovima) koji sadrže izuzetke od općeg pravila povratka djeteta u mjesto boravka prije otmice.

33. Dakle, Ustavni sud primjećuje da od pravila obaveznog i hitnog povratka otetog djeteta postoje izuzeci koji opravdavaju odluku kojom se odbija povratak djeteta. Također, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, koji je u sličnim predmetima, koji su uključivali i primjenu odredaba Konvencije, zaključio da sud države kojoj je upućen zahtjev radi povratka djeteta mora istinski uzeti u obzir faktore koji mogu predstavljati izuzetak od nalaganja hitnog povratka (u smislu čl. 12, 13. i 20. Konvencije), naročito ako ih je iznijela jedna od strana u postupku, konkretno strana koja se protivi vraćanju djeteta. Također, Evropski sud je istakao da sud države kojoj je upućen zahtjev radi povratka djeteta mora donijeti odluku koja je dovoljno obrazložena. Imajući u vidu primjenu Konvencije, to znači da lice koje se protivi povratku djeteta mora predočiti dovoljno dokaza kojima će potkrijepiti navode o postojanju opasnosti, a naročito „ozbiljne“ opasnosti u smislu člana 13.b) Konvencije. Pri tome „ozbiljna opasnost“ ne obuhvata samo fizičku opasnost ili psihološku traumu već i nepovoljan položaj (ili „nepodnošljivu situaciju“, termin koji je koristio i Evropski sud), ali ne obuhvata sve neugodnosti koje su nužno vezane za povratak djeteta, već se tiče samo situacija koje nadilaze ono što bi dijete moglo razumno podnijeti (vidi, Evropski sud, presuda X protiv Latvije).

34. Imajući u vidu sve navedeno, posebno imajući u vidu odredbe Konvencije, Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi nisu na adekvatan način primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju, jer nisu, prema rezultatima postupka koji su proveli, naredili hitan povratak djeteta apelantu.

35. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da je nesporno u pitanju otmica djeteta prema članu 3. Konvencije, jer je (iako je majka djeteta (tužena) to osporavala) dijete odvedeno preko granice Mađarske bez saglasnosti oca o čemu su sudovi dali jasna obrazloženja, bez obzira na to što je, kako proizlazi iz osporenih odluka, pokrenuta brakorazvodna parnica, jer su apelant i tužena još bili u braku, te zajedničko staranje o djetetu (u vrijeme odvođenja djeteta) u postupku ničim nije dovedeno u pitanje.

36. Ustavni sud zapaža da i u situaciji kada su utvrdili da je otmica izvršena 12. oktobra 2013. godine, a postupak pred nadležnim organom države ugovornice počeo 12. maja 2014. godine, tj. da je od otmice djeteta proteklo manje od jedne godine, redovni sudovi nisu primijenili osnovni princip iz člana 12. stav 1. Konvencije prema kojem: „Ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu člana 3, a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od godinu dana od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, odnosni nadležni organ će naložiti hitan povratak djeteta.“ Istina, Ustavni sud, kao što je već rečeno, ima u vidu da su redovni sudovi bili dužni ispitati i eventualno postojanje izuzetaka propisanih članom 13. Konvencije. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, ispitujući eventualno postojanje izuzetaka od obaveze da nalože povratak otetog djeteta, pozivom na član 13. stav 1.b) Konvencije, zaključili da nisu ispunjeni uvjeti za povratak djeteta.

37. Naime, argumentacija za odlučenje redovnih sudova da odbiju zahtjev za povratak djeteta apelantu (koja je sumirana u odluci Vrhovnog suda) jeste da je u najboljem interesu djeteta da živi sa majkom, što je, prema mišljenju tih sudova, utemeljeno na odredbi člana 13. stav 1.b) Konvencije. Za pravilnost odluke je, prema obrazloženju osporenih odluka, od značaja uzrast djeteta u dobi od četiri godine, da je bračna zajednica prekinuta kada je dijete imalo tri godine i četiri mjeseca, od kada živi sa majkom, da je otac djeteta (apelant) stalno mijenjao mjesto boravka, da bi dijete, u slučaju povratka, boravilo u Zagrebu, pa je u najboljem interesu djeteta da živi sa majkom, jer roditeljske vrijednosti majke nisu dovedene u pitanje.

38. Ustavni sud, međutim, zapaža da se u postupku na sve tri instance redovnih sudova konstantno koristi termin „u najboljem interesu djeteta da živi sa majkom“. S druge strane, Ustavni sud ima u vidu da se u postupku pred redovnim sudovima odlučivalo o povratku djeteta apelantu kao ocu u Mađarsku, dakle, jednom posebnom sui generis postupku čiji je cilj da spriječi, prije svega, otmice djece i odvođenje djece iz zemlje stalnog prebivališta, te u slučaju da se otmica, ipak, dogodi, osigura njihov hitan povratak u zemlju stalnog prebivališta. Dalje, Ustavni sud primjećuje da majka djeteta (tužena), iako se očigledno protivi povratku djeteta u Republiku Mađarsku, nije istakla niti jedan konkretan razlog zbog čega dijete ne treba da se vrati, već je istakla samo formalne prigovore na zahtjev. Ipak, postupak je proveden i u njega je, radi utvrđivanja najboljeg interesa djeteta, uključen Centar za socijalni rad, koji je dao mišljenje iz kojeg, također, proizlazi protivljenje koje se ogleda u stavu Centra da bi se odvajanje djeteta od majke „svakako traumatično odrazilo na psiho-socijalni razvoj djeteta“, što nesporno predstavlja konkretan razlog koji je sud trebalo detaljno da ispita, što je u konkretnom slučaju i urađeno, pa je zahtjev za povratak djeteta odbijen.

39. Ustavni sud, također, primjećuje da su redovni sudovi, odnosno Centar za socijalni rad, do zaključka „o najboljem interesu djeteta“ došli na osnovu mišljenja Centra, koji je nastao opservacijom djeteta i majke, kao i uvjeta za život djeteta u Trebinju, kada je zaključeno da je dijete privrženo majci i da bi odvajanje od nje izazvalo traumu.

40. Ustavni sud, međutim, podsjeća da, prema odredbama člana 13. Konvencije, sudski ili upravni organ države kojoj se upućuje zahtjev za vraćanje otetog djeteta nije dužan naložiti povratak djeteta bez obzira na osnovni princip nalaganja da se dijete hitno vrati iz člana 12. Konvencije ako lice koje se suprotstavlja njegovom povratku (u konkretnom slučaju tužena kao majka) dokaže: da u konkretnom slučaju apelant kao otac nije stvarno ostvarivao pravo na staranje u vrijeme odvođenja, ili da se bio saglasio, ili naknadno pristao na odvođenje, da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi, ili ga na drugi način doveo u nepovoljan položaj s tim što su, prema stavu (3) člana 13. Konvencije, prilikom razmatranja okolnosti koje je isticala tužena redovni sudovi morali uzeti u obzir podatke koji se odnose na socijalno porijeklo djeteta dobijene od centralnog izvršnog organa ili nekog drugog nadležnog organa Mađarske kao države u kojoj se nalazi mjesto djetetovog stalnog boravka.

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud iz osporenih odluka redovnih sudova zapaža da se prilikom razmatranja okolnosti koje bi isključile obavezu suda da naloži vraćanje djeteta apelantu redovni sudovi uopće nisu bavili pitanjem uvjeta za život djeteta u Mađarskoj, gdje bi se dijete „prema pravilu“ moralo hitno vratiti, niti je, iako se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 13. stav (3) Konvencije, pribavljeno mišljenje nadležnog organa Mađarske o uvjetima za život djeteta u Mađarskoj kao mjestu djetetovog stalnog boravka. Također, ni redovni sudovi, niti Centar za socijalni rad nisu se bavili pitanjem, odnosno ispitali odnos apelanta kao oca sa djetetom.

42. Ustavni sud, stoga, zapaža da je cijeli postupak koji se vodio po zahtjevu apelanta kao oca za hitno vraćanje otetog djeteta u Mađarsku, kao mjesto djetetovog stalnog boravka, i koji je trebalo primjenom Konvencije rezultirati prvenstveno nalogom suda da se dijete hitno vrati u Mađarsku, ili da se utvrdi postojanje uvjeta propisanih Konvencijom zbog kojih redovni sudovi nisu dužni narediti da se dijete vrati u Mađarsku, pretvoren u postupak dokazivanja da je djetetu bolje u Trebinju „i sa majkom“, što, prema mišljenju Ustavnog suda, nikako ne može voditi zaključku da su odredbe Konvencije pravilno primijenjene. Argumentacija koju su iznijeli redovni sudovi za odbijanje zahtjeva za povratak djeteta, prema odredbi člana 12. stav 2. Konvencije, eventualno bi mogla biti relevantna da je postupak za povratak otetog djeteta započeo nakon isteka roka od godinu dana od dana odvođenja, jer, prema navedenoj odredbi: „Sudski ili upravni organ, čak i ako je pravni postupak pokrenut nakon isteka roka od godinu dana spomenutog u prethodnom stavu, također će naložiti povratak djeteta ako se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj sredini.“ Iz navedenog slijedi da bi utvrđivanje da li se dijete prilagodilo novoj sredini bilo relevantno samo u slučaju da je apelant postupak za povratak djeteta započeo nakon isteka roka od godinu dana od dana njegovog nezakonitog odvođenja, pa s obzirom na to da u konkretnom predmetu nije takav slučaj, redovni sudovi očito nisu ni mogli utvrđivati navedenu činjenicu.

43. Naprotiv, prema mišljenju Ustavnog suda, zadaća redovnih sudova je bila da utvrde relevantne činjenice u pravcu, ukoliko tužena (majka), kao lice koje se suprotstavlja povratku djeteta, tvrdi da apelant kao otac nije stvarno ostvarivao pravo na staranje u vrijeme nezakonitog odvođenja djeteta, ili da se bio saglasio, ili naknadno pristao na odvođenje ili zadržavanje djeteta (situacija propisana članom 13. stav (1) tačka a) Konvencije), ili da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi, ili ga na drugi način doveo u nepovoljan položaj (situacija propisana članom 13. stav (1) tačka b) Konvencije), i to samo nakon što pribave i uzmu u obzir podatke koji se odnose na socijalno porijeklo djeteta dobijene od centralnog izvršnog organa ili nekog drugog nadležnog organa Mađarske kao države u kojoj se nalazi mjesto djetetovog stalnog boravka (obaveza propisana članom 13. stav (3) Konvencije).

44. Zbog navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, postupak je, umjesto nalaganja hitnog postupka povratka nezakonito odvedenog djeteta u Mađarsku (član 12. stav 1), odnosno eventualnog ispitivanja uvjeta za odbijanje zahtjeva za povratak, koji su predviđeni izuzecima člana 13. stav 1.b) Konvencije, pretvoren u postupak dokazivanja da se dijete adaptiralo novoj sredini, propisan članom 12. stav 2. Konvencije, koji bi, kao što je već rečeno, bio relevantan u slučaju da je zahtjev za povratak djeteta podnesen nakon isteka roka od godinu dana od dana nezakonitog odvođenja iako za to nisu bili ispunjeni uvjeti, jer je apelant postupak pokrenuo u roku kraćem od godinu dana od dana nezakonitog odvođenja djeteta, tj. u roku od sedam mjeseci, pa se navedeni uvjet iz odredbe stava (2) člana 12. Konvencije nije ni trebalo da ispituje. Pri tome valja imati na umu da i ta odredba predviđa prvenstveno nalaganje da se vrati dijete, a odbijanje zahtjeva samo u slučaju da se dokaže da se dijete, zbog proteka vremena, prilagodilo novoj sredini.

45. Iz navedenog slijedi da redovni sudovi ne samo da nisu utvrdili niti jedan od razloga zbog kojih bi mogli primijeniti izuzetke propisane članom 13. stav (1) tač. a) i b) Konvencije i odbiti apelantov zahtjev za povratak otetog djeteta, već nisu, kako bi uopće mogli razmatrati okolnosti koje bi eventualno dovele do primjene navedenih odredaba Konvencije, uzeli u obzir podatke koji se odnose na socijalno porijeklo djeteta koje bi dao centralni izvršni organ ili neki drugi nadležni organ Mađarske u kojoj se nalazi mjesto djetetovog stalnog boravka, štaviše, nisu ih ni pribavili.

46. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, iako tužena kao majka nije isticala, a niti Centar za socijalni rad nije utvrdio niti jednu roditeljsku nepodobnost apelanta, tokom cijelog postupka navodili da apelant nije dokazao roditeljske nesposobnosti majke (kao razlog da dijete ne ostane sa majkom u Trebinju). Time je, suprotno odredbama Konvencije, postupak dokazivanja bio na apelantu kao licu koje traži povratak djeteta umjesto da lice (ili organ) koje se protivi povratku dokazuje zbog čega ne treba udovoljiti apelantovom zahtjevu za povratak djeteta „u Republiku Mađarsku“, što je apelant i tražio postavljenim zahtjevom. Zbog svega navedenog, Ustavni sud primjećuje da osporene odluke, uslijed proizvoljnog tumačenja i primjene odredaba Konvencije, sadrže nedostatke koji nesporno utječu na pravilnost odluke, te dovode u pitanje sam zaključak sudova u veoma delikatnoj situaciji, kada se zaista odlučuje o najvažnijim pitanjima kako za pojedinca – dijete, tako i za roditelje djeteta, kao i za cijelo društvo, jer je zaštita djeteta osnovni cilj svakog civiliziranog društva.

47. Konačno, Ustavni sud podsjeća da se, prema članu 19. Konvencije, odluka donesena primjenom Konvencije u vezi sa povratkom djeteta neće smatrati meritornom odlukom u bilo kojem pitanju u vezi sa pravom na staranje. To pitanje je ostavljeno da se riješi u drugom postupku primjenom nacionalnog porodičnog zakona.

48. Zbog svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporena odluka rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno relevantnih odredaba Konvencije i postupka koji sud po njoj mora provesti, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

49. Ustavni sud zapaža da je apelant zatražio naknadu troškova postupka pred redovnim sudovima (i sastava apelacije), te naknadu nematerijalne štete zbog odvojenog života od sina za vrijeme trajanja postupka u iznosu od 10.000,00 KM. U odnosu na troškove postupka pred redovnim sudovima, imajući u vidu da se ukida presuda Vrhovnog suda i predmet vraća tom sudu na ponovno odlučivanje, Ustavni sud podsjeća da će Vrhovni sud u postupku provođenja odluke Ustavnog suda odlučiti i o tom pitanju. U odnosu na zahtjev za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da takva naknada nije propisana Pravilima Ustavnog suda.

50. Međutim, kada je riječ o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog odvojenog života apelanta od sina za vrijeme trajanja postupka u iznosu od 10.000,00 KM, Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava (2) navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i duševnu bol koju je apelant neminovno trpio zbog odvojenosti od sina, kao i način kako je do toga došlo, te činjenicu da je utvrđeno kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u postupku za povratak djeteta apelantu, Ustavni sud smatra da je pravično dosuditi apelantu naknadu nematerijalne štete u cjelokupnom iznosu kako je tražio, tj. u iznosu od 10.000,00 KM.

51. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

52. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa povredom prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno dodatno ispitivati ostale apelantove navode.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi proizvoljno protumačili i primijenili relevantne odredbe Konvencije i u pogledu primjene materijalnog prava i u pogledu postupka kakav su trebali provesti, pogotovo u ovako senzibilnom slučaju u kojem su u pitanju interesi i zaštita djeteta od svih vrsta postupaka koji mogu štetiti djeci.

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2784/15 (G.Ö.) | Sudska praksa | Aktio