Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1296/12 (Z. P.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Sudska nagodba
  • Građanski postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1296/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1296/12, rješavajući apelaciju Zorana Pecalja, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zorana Pecalja.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu broj 77 0 Rs 011466 10 Rs koji je pred Osnovnim sudom u Prijedoru okončan sudskom nagodbom od 19. novembra 2014. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Pecalja u odnosu na dužinu trajanja postupka po apelantovoj tužbi od 4.

januara 2011. godine, koji je okončan Rješenjem Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 028272 10 Rs od 30. juna 2013. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Pecalj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 6. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja konačne odluke u postupku po njegovim tužbama radi zaštite prava iz radnog odnosa u predmetima Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 Rs 030385 11 Rs, broj 77 0 Rs 011466 10 Rs i broj 77 0 Rs 028272 10 Rs. Apelant je 1. juna 2012. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 18. aprila 2012. godine i 23. jula 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 16. februara 2013. godine.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. maja 2012. godine i 16. avgusta 2013. godine, a Okružni sud 23. februara 2015. godine.

4. Od Osnovnog suda je zatraženo 28. jula 2015. godine da dostavi spis broj 77 0 Rs 011466 10 Rs na uvid, koji je Osnovni sud dostavio 11. septembra 2015. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Postupak u predmetu broj 77 0 Rs 011466 10 Rs (ranije broj 77 0 Rs 030385 11 Rs i broj 77 0 Rs 011466 10 Rs)

6. Apelant je 22. aprila 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog, ranije DOO „Novi rudnici Ljubija“ Prijedor, kasnije „Mittal rudnici Prijedor“ d.o.o. Prijedor, te, konačno, „ArcelorMittal“ Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja odluke i isplate. Predmet je registrovan pod brojem Rs-112/05 (novi broj 77 0 Rs 030385 11 Rs).

7. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant podneskom od 20. decembra 2005. godine uredio tužbeni zahtjev.

8. Osnovni sud je donio Presudu broj RS-112/05 od 26. februara 2008. godine protiv koje je apelant podnio žalbu 6. marta 2008. godine, a tuženi 11. marta 2008. godine.

9. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 227 od 11. jula 2008. godine odbijena je apelantova žalba, dok je žalba tuženog djelimično uvažena.

10. Iz stanja spisa proizilazi da je tuženi po pravosnažnoj presudi Okružnog suda od 11. jula 2008. godine apelanta vratio na posao.

11. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je, odlučujući o reviziji apelanta i tuženog protiv presude Okružnog suda od 11. jula 2008. godine, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 846 od 25. maja 2010. godine kojom je reviziju apelanta i tuženog djelimično usvojio, dok je u preostalom dijelu reviziju odbio.

12. Nakon što je u postupku po reviziji presudom Vrhovnog suda ukinuta presuda Okružnog suda od 11. jula 2008. godine, tuženi je ponovo donio odluku o prestanku ugovora o radu apelantu 15. decembra 2010. godine, a odlukom od 25. novembra 2011. godine odbio apelantov prigovor izjavljen na odluku o otkazu.

13. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant podneskom od 7. februara 2011. godine uredio tužbeni zahtjev.

14. Iz stanja spisa proizilazi da je Okružni sud donio Rješenje broj 11 0 P 004174 10 Gz od 14. februara 2011. godine kojim je ukinuta prvostepena presuda od 26. februara 2008. godine u dijelu kojim je poništena odluka tuženog o otkazu ugovora o radu od 29. oktobra 2004. godine, u dijelu kojim je obavazan tuženi da apelantu isplati neisplaćene plate i doprinose, kao i u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu neisplaćenog dijela otpremnine i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

15. Nadalje, iz stanja spisa proizilazi da je apelant podnescima od 26. aprila 2011. godine i 8. februara 2012. godine uredio tužbeni zahtjev.

16. Takođe, iz stanja spisa proizilazi da je apelant u međuvremenu, 12. marta 2009. godine, podnio novu tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi naknade štete iz radnog odnosa, vsp. 6.800,00 KM, koja je registrovana pod brojem 77 0 Rs 011466 10 Rs, te da je Osnovni sud na ročištu održanom 29. februara 2012. godine donio Rješenje broj 77 0 Rs 030385 11 Rs kojim su usvojeni prijedlozi stranaka da se izvrši spajanje predmeta broj Rs 030385 11 i Rs 011466 10, te određeno da će se oba predmeta voditi pod brojem 77 0 Rs 011466 10 Rs.

17. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant podnescima od 9. marta, 9. aprila i 19. aprila 2012. godine uredio tužbeni zahtjev.

18. Nakon toga Osnovni sud je donio Presudu broj 77 0 Rs 011466 10 Rs od 27. septembra 2012. godine kojom je u jednom dijelu apelantove tužbene zahtjeve odbacio kao neblagovremene, a u drugom dijelu odbio kao neosnovane.

19. Apelant je 9. oktobra 2012. godine podnio žalbu Okružnom sudu protiv presude Osnovnog suda od 27. septembra 2012. godine.

20. Osnovni sud je u međuvremenu donio dopunsku Presudu broj 77 0 Rs 011466 10 Rs od 28. juna 2013. godine i odlučio da ta presuda čini sastavni dio presude od 27. septembra 2012. godine.

21. Apelant je 16. jula 2013. godine podnio žalbu Okružnom sudu protiv dopunske presude Osnovnog suda od 28. juna 2013. godine.

22. Okružni sud je donio Presudu broj 77 0 Rs 011466 12 Rsž od 25. oktobra 2013. godine protiv koje su apelant i tuženi 16. decembra 2013. godine izjavili reviziju Vrhovnom sudu.

23. Vrhovni sud je donio Presudu broj 77 0 Rs 011466 14 Rev od 23. septembra 2014. godine kojom je reviziju apelanta i tuženog odbio.

24. Osnovni sud je na ročištu održanom 19. novembra 2014. godine donio Rješenje broj 77 0 Rs 030385 11 Rs 2 kojim je konstatovao da su stanke voljne predmetni spor riješiti mirnim putem, shodno čemu je zaključena sudska nagodba kojom je obavezan tuženi da apelantu na ime vještačenja u ponovljenom postupku isplati ukupan iznos od 700,00 KM, te na ime troškova koje je apelant imao za zastupanje i sastav revizije po punomoćniku, advokatu iznos od 900,00 KM. Shodno navedenom, apelant je, u skladu sa postignutim sporazumom, povukao tužbeni zahtjev u svim preostalim dijelovima u kojima je tužbeni zahtjev ukinut po odluci Okružnog suda. Osim toga, stranke su saglasno izjavile da su, postizanjem predmetne sudske nagodbe, u cijelosti riješili sva potraživanja u konkretnom predmetu, a koja nisu pravosnažno presuđena. Konačno, konstatovano je da predmetna sudska nagodba ima snagu izvršnog naslova, te protiv nje nije dozvoljena žalba. Istoga dana navedeni predmet je dnevnom naredbom iskazan završenim i arhiviran.

Postupak u predmetu broj 77 0 Rs 028272 10 Rs

25. Apelant je 4. januara 2011. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi poništenja odluka o otkazu Ugovora o radu tuženog broj B-580/10 od 15. decembra 2010. godine, naknade materijalne i nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog diskriminacije i nefizičkog zlostavljanja i po osnovu neisplaćenih plata, regresa i naknade za dan rudara, vsp. 30.000,00 KM. Predmet je registrovan pod brojem 77 0 Rs 028272 10 Rs.

26. Iz stanja spisa i informacija kojima Ustavni sud raspolaže proizilazi da je Osnovni sud donio Rješenje broj 77 0 Rs 028272 10 Rs od 30. juna 2013. godine kojim je apelantova tužba odbačena, jer o istoj pravnoj stvari teče parnica u predmetu pod brojem 77 0 Rs 011466 10 Rs.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnih postupaka, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je ukratko naveo hronologiju postupanja u konkretnim predmetima, između ostalog, istakavši da je predmetni spor pokrenut prije više od sedam godina i do dana podnošenja apelacije nije okončan iako je, u smislu člana 420 Zakona o parničnom postupku, hitan. Konačno, apelant je zatražio i naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

28. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju od 15. maja 2012. godine i 16. avgusta 2013. godine opisao hronologiju predmetnog postupka, kako je već istaknuto u činjeničnom dijelu odluke, te naveo da je „dužina samog trajanja postupka u najmanjem procentu rezultat nečega što bi se moglo pripisati u krivicu [tom sudu], te je na osnovu svega navedenog u pogledu predmetne apelacije predložio da se ona odbije kao neosnovana“.

29. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju od 23. februara 2015. godine naveo da je Vrhovni sud donio presudu od 29. septembra 2014. godine, koju je u prilogu i dostavio. V.Relevantni propisi

30. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasu: Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na postupak u predmetu broj 77 0 Rs 011466 10 Rs (ranije broj 77 0 Rs 030385 11 Rs i broj 77 0 Rs 011466 10 Rs)

33. Prema članu 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

34. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog dužine trajanja parničnog postupka, odnosno zbog navodne povrede prava na pravično suđenje u «razumnom roku», u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da postupak nije bio okončan do momenta podnošenja apelacije. Stoga je, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, apelacija bila dopustiva. U međuvremenu, prema informacijama i dokumentaciji koje je Ustavnom sudu dostavio Osnovni sud, predmetni parnični postupak je okončan 19. novembra 2014. godine zaključivanjem sudske nagodbe. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

Dopustivost u odnosu na postupak okončan Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 Rs 028272 10 Rs od 30. juna 2013. godine

36. U pogledu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u postupku koji se vodio pod brojem 77 0 Rs 028272 10 Rs, osnovno pitanje o kojem ovaj sud treba zauzeti stav je primjenjivost garancija prava na pravično suđenje na apelanta u odnosu na taj postupak.

37. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

39. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku apelantova tužba od 4. januara 2011. godine odbačena, jer o istoj pravnoj stvari teče parnica u predmetu pod brojem 77 0 Rs 011466 10 Rs.

40. S tim u vezi, Ustavni sud će kao prvo utvrditi da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava koji smatra da se ključno pitanje da li je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjljiv ili ne sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: Da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza? (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava, Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine, stav 41, kao i H v. Francuska od 24. oktobra 1989. godine, stav 47). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6 stav 1 Evropske konvencije se smatra primjenljivim.

41. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1887/06 od 6. marta 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» procedure odlučivanja o dopustivosti tužbe bila odlučujuća za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.

42. Ustavni sud podsjeća da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost tužbe. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku pred Osnovnim sudom, koji je donio osporeno rješenje, nije odlučivalo o bilo kakvom apelantovom građanskom pravu ili obavezi, budući da je u postupku koji se osporava utvrđeno da je predmetna tužba nedopustiva, jer o istom pitanju koje je bilo predmet apelantovog tužbenog zahtjeva već teče druga parnica pod brojem 77 0 Rs 011466 10 Rs. Prema tome, ishod procedure u kojoj je doneseno pobijano rješenje nije bio odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti u domen člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

43. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

44. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje – „razuman rok“

45. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

47. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

48. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

a)Period koji se uzima u obzir

49. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak tužbom od 22. aprila 2005. godine, a da je okončan sudskom nagodbom od 19. novembra 2014. godine. Dakle, postupak je trajao devet godina i šest mjeseci.

b)Analiza razumnosti trajanja postupka

50. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je prvobitno predmet apelantovog tužbenog zahtjeva (22. aprila 2005. godine) bilo poništenje odluke o otkazu ugovora o radu tuženog od 29. oktobra 2004. godine, isplata neisplaćenih plata, regresa, zimnice, ogreva, otpremnine, boračkog dodatka i naknade za Dan rudara, te da je u toku postupka istakao novi zahtjev (12. marta 2009. godine) protiv tuženog radi naknade štete i, konačno, posljednjim tužbenim zahtjevom (4. januara 2011. godine) tražio poništenje odluka o otkazu ugovora o radu tuženog od 15. decembra 2010. godine, naknadu materijalne i nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog diskriminacije i nefizičkog zlostavljanja i po osnovu neisplaćenih plata, regresa i naknade za Dan rudara. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o naročito složenom sudskom postupku. Osim toga, kako se tužbeni zahtjevi odnose na regulisanje radnopravnog statusa, kao i na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak za apelanta značajan.

51. Ispitujući ovaj postupak sa aspekta dužine trajanja, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u relevantnom periodu preduzeo veliki broj procesnih radnji, te da je odluku donio tek nakon dvije godine i 10 mjeseci od momenta podnošenja tužbe (26. februara 2008. godine). Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o žalbama stranaka, svoju odluku donio nakon četiri mjeseca (11. jula 2008. godine), a Vrhovni sud nakon jedne godine i 10 mjeseci (25. maja 2010. godine). Nakon toga Okružni sud je u ponovnom postupku donio rješenje nakon osam mjeseci (14. februara 2011. godine), a Osnovni sud, takođe u ponovnom postupku, donio odluku nakon jedne godine i sedam mjeseci (27. septembra 2012. godine, dok je dopunsku presudu donio nakon dvije godine i četiri mjeseca (28. juna 2013. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio presudu nakon jedne godine (25. oktobra 2013. godine), koju je potvrdio i Vrhovni sud svojom odlukom koju je donio nakon gotovo jedne godine (23. septembra 2014. godine), nakon čega su stranke na ročištu održanom 19. novembra 2014. godine zaključile sudsku nagodbu, te je predmet iskazan završenim i arhiviran. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je opisao hronologiju postupka, između ostalog, istakavši da je „dužina samog trajanja postupka u najmanjem procentu rezultat nečega što bi se moglo pripisati u krivicu [tom sudu], te je na osnovu svega navedenog u pogledu predmetne apelacije predložio da se ona odbije kao neosnovana“, dok se Okružni sud nije ni izjašnjavao na navode o dužini trajanja predmetnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da navodi iz odgovora na apelaciju, sami po sebi, ne mogu predstavljati opravdanje za neokončavanje postupka u periodu od oko devet godina i šest mjeseci. Ocjenjujući apelantovo ponašanje tokom postupka, Ustavni sud primjećuje da je apelant stalnim uređivanjem i opredjeljivanjem tužbenog zahtjeva u značajnoj mjeri doprinio da postupak traje tako dugo. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je sud taj na kome leži odgovornost i koji je dužan da upravlja postupkom, te da, u smislu člana 10 Zakona o parničnom postupku, postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova. Pored toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Stoga, imajući u vidu ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je, i pored činjenice da je apelant u značajnoj mjeri doprinio da postupak traje dugo, upravo sud taj koji djelotvorno kontroliše i upravlja postupkom i koji u odredbama procesnog zakona ima uporište da spriječi i sankcioniše ponašanje stranaka u postupku koje nije u skladu sa odredbama procesnog zakona. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da Osnovni i Okružni sud nisu djelotvorno i efikasno kontrolisali postupak u skladu s relevantnim odredbama ZPP, za Ustavni sud je sasvim dovoljno da zaključi da dužina ovog postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

52. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog“ roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom“ roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

53. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava (2) navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, određivanje naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti ovog slučaja, vrstu postupka i njegov značaj za apelanta i zaključio da je za apelanta dovoljna satisfakcija odluka kojom se utvrđuje kršenje njegovog ustavnog prava. Ostali navodi

54. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u «razumnom roku» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije koji nisu posebno obrazloženi, a koje apelant dovodi u vezi sa pravom na pravično suđenje, budući da se ti navodi temelje na istim razlozima.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak, koji je po svojoj prirodi određen kao hitan, trajao oko devet godina i šest mjeseci, a dužina postupka se u cijelosti može staviti na teret Osnovnom i Okružnom sudu, koji nisu djelotvorno kontrolisali postupak i nisu preduzeli adekvatne mjere za ubrzanje postupka, kako je propisano procesnim zakonom.

56. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1296/12 (Z. P.) | Sudska praksa | Aktio