Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1124/12 (I.Š.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1124/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1124/12, rješavajući apelaciju I.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija I.Š.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046824 12 Rev od 21. maja 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. I.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 26. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem 65 0 P 046824 06 Gž.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je zatraženo 6. aprila 2012. godine i 25. jula 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 27. augusta 2015. godine.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. maja 2012. godine i 15. augusta 2013. godine, a Općinski sud 8. septembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 7. maja 2004. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv Tihomira Čavića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate, vsp. 25.144,61 KM.

6. Općinski sud je donio Presudu broj P-1627/04 od 11. augusta 2005. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Prema stanju spisa, presuda je postala pravosnažna 2. oktobra 2005. godine.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-003074 od 11. aprila 2008. godine usvojen je prijedlog tuženog za ponavljanje postupka, pa je presuda Općinskog suda od 11. augusta 2005. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 65 0 P 046824 04 P od 24. aprila 2009. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 15.735,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. februara 2001. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.025,00 KM, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

9. Apelant je podnescima od 6. juna i 16. augusta 2011. godine i 13. marta 2012. godine urgirao kod Kantonalnog suda, tražeći da taj sud predmet uzme u rad.

10. Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 046824 09 Gž od 24. aprila 2012. godine kojom je odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu (stav II izreke) potvrdio. Istom presudom je djelimično uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu (stav I izreke), i to u dijelu odluke o glavnoj stvari, tako da je tužbeni zahtjev preko iznosa od 11.791,84 KM odbijen, u dijelu odluke o kamati tako da kamate na dosuđeni iznos teku od dana presuđenja, 24. aprila 2009. godine, pa do isplate i u dijelu odluke o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U preostalom dijelu odluke o isplati iznosa od 11.791,84 KM žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.

11. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda od 24. aprila 2012. godine, donio Presudu broj 65 0 P 046824 12 Rev od 21. maja 2013. godine kojom je reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kamati, tako da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos od 11.791,84 KM teče počev od 7. maja 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, umjesto počev od 24. aprila 2009. godine, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je opisao hronologiju predmetnog postupka, između ostalog, istakavši da su u konkretnom slučaju prekoračeni svi razumni rokovi.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju od 3. maja 2012. godine naveo da je 10. jula 2009. godine zaprimio apelantovu žalbu izjavljenu protiv presude Općinskog suda od 24. aprila 2009. godine, te da „predmet nije uzet u rad iz objektivnih razloga, zbog preopterećenosti sudija velikim brojem neriješenih predmeta građanskih sporova, od koji svaki sudija ima referat između 650-700 predmeta, pa tako i referat uredujućeg sudije. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se predmeti uzimaju u rad redoslijedom dolaska (prijema) u sud i po planu rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta – tužbe na Općinskom sudu u skladu sa Uputstvom o planu rješavanja starih predmeta koje je donijelo VSTVBiH. Konkretni predmet je, prema tabelarnom pregledu, donesenom u skladu sa navedenim Uputstvom, planiran da se uradi u periodu od 1. aprila 2012. godine do 30. juna 2012. godine“. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da ne stoje navodi iz apelacije i povrede koje se odnose na član 6. Evropske konvencije.

14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju od 15. augusta 2013. godine obavijestio Ustavni sud da je u međuvremenu, 24. aprila 2012. godine, donio presudu po žalbi stanaka.

15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju od 8. septembra 2015. godine naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku, te je u prilogu dostavio Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 046824 09 Gž od 24. aprila 2012. godine i Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 046824 12 Rev od 21. maja 2013. godine.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 348.

(2) Ako dostavljač utvrdi da osoba kojoj se pismeno ima dostaviti ne stanuje na adresi na kojoj se dostava pokušava obaviti, ali istovremeno utvrdi tačnu adresu te osobe, dostava će se obaviti na naknadno utvrđenoj adresi. Ako dostavljač ne može utvrditi tačnu adresu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, pismeno će vratiti sudu, a sud će od stranke, koja je prvobitno sud obavijestila o adresi te osobe, zatražiti da dostavi tačnu adresu. VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. Prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

20. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog dužine trajanja parničnog postupka, odnosno zbog navodne povrede prava na pravično suđenje u «razumnom roku», u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da postupak nije bio okončan do momenta podnošenja apelacije. Stoga je, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, apelacija bila dopustiva. U međuvremenu, prema informacijama i dokumentaciji koje su Ustavnom sudu dostavili Kantonalni i Općinski sud, predmetni parnični postupak je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 21. maja 2013. godine. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje – „razuman rok“

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

26. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

27. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, također, podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

a)Period koji se uzima u obzir

28. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom od 7. maja 2004. godine pokrenuo postupak pred Općinskim sudu radi isplate i da je taj postupak, prema stanju spisa, okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 21. maja 2013. godine. Dakle, u ovoj pravnoj stvari postupak je trajao ukupno devet godina, i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja postupka.

b)Analiza razumnosti trajanja postupka

29. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo parnični postupak radi isplate, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu. Isto tako, okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da je ovaj postupak za apelanta bio vrlo značajan.

30. Ocjenjujući ovaj postupak sa aspekta dužine njegovog trajanja, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući o apelantovoj tužbi, svoju prvu presudu donio 11. augusta 2005. godine, dakle, nakon jedne godine i tri mjeseca od podnošenja tužbe. Međutim, Ustavni sud zapaža da je ta presuda ukinuta iz procesnih razloga, jer prvostepeni sud nije postupio u smislu člana 348. stav 2. Zakona o parničnom postupku, odnosno nije pozvao apelanta kao tužitelja da dostavi sadašnju adresu boravka ili adresu radnog mjesta tuženog, kako je to naglasio Kantonalni sud u rješenju od 11. aprila 2008. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu. Upravo navedena okolnost jasno ukazuje da odgovornost za ovaj procesni propust snosi Općinski sud, koji je, u skladu s relevantnim odredbama ZPP, bio dužan da postupak vodi i njime upravlja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da za period od podnošenja tužbe pa do ukidanja osporene presude (tri godine i 11 mjeseci) odgovornost snosi Općinski sud, i to zbog procesnog propusta koji je rezultirao ukidanjem presude, što se u znatnoj mjeri odrazilo na ukupnu dužinu predmetnog postupka. Nadalje, Ustavni sud, također, uočava da je u ponovnom postupku, nakon što je Kantonalni sud rješenjem od 11. aprila 2008. godine ukinuo prvostepenu presudu, Općinski sud donio presudu nakon jedne godine (24. aprila 2009. godine), koja je djelimično izmijenjena presudom koju je Kantonalni sud donio tek nakon tri godine (24. aprila 2012. godine). Nakon toga, Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda, donio presudu nakon jedne godine (21. maja 2013. godine) kojom je predmetni postupak pravosnažno okončan. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da „predmet nije uzet u rad iz objektivnih razloga, zbog preopterećenosti sudija velikim brojem neriješenih predmeta građanskih sporova, te da se predmeti uzimaju u rad redoslijedom dolaska (prijema) u sud i po planu rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta – tužbe na Općinskom sudu u skladu sa Uputstvom o planu rješavanja starih predmeta koje je donijelo VSTVBiH“, dok je Općinski sud samo naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, naprimjer, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A broj 66, st. 25-32).

31. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, preopterećenost suda velikim brojem predmeta i nedostatak odgovarajućeg broja sudija, ne može se smatrati vanrednom okolnošću, nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi. Evidentno je da je javna vlast preduzela određene korake na organiziranju svog rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta. Međutim, postupanje prema navedenom planu je rezultiralo nepostupanjem povodom apelantove žalbe i žalbe tuženog u periodu od tri godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navedene mjere nisu bile efikasne, jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen, nego predstavlja hronično preopterećenje suda. Sve navedeno i naročito činjenica da je Kantonalni sud tek nakon tri godine svojom presudom odlučio o apelantovoj žalbi i žalbi tuženog, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

33. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojima je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na suđenje „u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetu koji je na tri instance ukupno trajao devet godina za što odgovornost u najvećoj mjeri snose Općinski sud - koji nije pozvao apelanta da dostavi sadašnju adresu boravka ili adresu radnog mjesta tuženog, što je rezultiralo ukidanjem presude i vraćanjem predmeta na ponovno suđenje, što se u znatnoj mjeri odrazilo na ukupnu dužinu trajanja postupka, i Kantonalni sud - koji ni pored poduzetih mjera u organizaciji svog rada nije postigao odgovarajuću efikasnost u radu, tako da svaki novi predmet kontinuirano postaje „stari“ i čeka da bude uvršten u Plan rješavanja starih predmeta.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1124/12 (I.Š.) | Sudska praksa | Aktio