Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-407/12 (N. V.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Viši sud u smislu čl. 2. P.7
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Reformatio in peius
- Dokazni postupak
- Ne bis in idem
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje - nezavisan sud
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-407/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 407/12, rješavajući apelaciju Nikice Varivode, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. listopada 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Nikice Varivode podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 002668 11 Kž 5 od 19. listopada 2011.
godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 K 002668 10 K od 16. veljače 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nikica Varivoda (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici (u daljnjem tekstu: KPZ), kojeg zastupaju Nikica Bodul, odvjetnik iz Zenice, i Nikica Gržić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 26. siječnja 2012. godine i 20. veljače 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zavedene pod istim brojem, protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) broj 06 0 K 002668 11 Kž 5 od 19. listopada 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 K 002668 10 K od 16. veljače 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. i 26. srpnja 2012. godine, 10. ožujka 2014. godine, 15. i 16. travnja 1014. godine i 1. listopada 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 21. studenog 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelacije dostavio 3. prosinca 2014. godine, Kantonalni sud 8. prosinca 2014. godine, a Kantonalno tužiteljstvo 3. prosinca 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Kantonalni sud je u kaznenom postupku protiv apelanta (kao prvooptuženog) i drugih suoptuženih (Adnana Kolonića, u daljnjem tekstu: drugooptuženi i Danijela Lozančića, u daljnjem tekstu: trećeoptuženi ili drugi optuženi) donio Presudu broj 06 0 K 002668 10 K od 16. veljače 2011. godine kojom je apelant proglašen krivim zbog izvršenja kaznenog djela protupravno oduzimanje slobode iz članka 179. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u sticaju sa kaznenim djelom ubojstvo iz članka 166. stavak 2. točka a) Mladena Biljaka na način kao u izreci presude za koja mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci za kazneno djelo protupravno oduzimanje slobode iz članka 179. stavak 1. KZFBiH, te za kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 2. točka a) istog zakona kazna zatvora u trajanju od 16 godina i šest mjeseci. Apelant je na temelju odredaba članka 54. stavak 2. točka b) KZFBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 17 godina u koju mu je, na temelju članka 58. navedenog zakona, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 21. prosinca 2009. godine do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Istom presudom apelantu je, na temelju članka 78. stavak
2. KZFBiH, trajno oduzet pištolj, marke i serijskog broja bliže označenog kao u izreci presude. Na temelju članka 212. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) oštećenom Slavku Biljaku (u daljnjem tekstu: oštećeni) djelomično je dosuđena naknada na ime nematerijalne štete u iznosu od 5.137,75 KM, dok su u ostalom dijelu imovinskopravnog zahtjeva koji se odnosi na naknadu materijalne štete oštećeni (Slavko, Nada i Ivan Biljaka, otac, majka i brat ubijenog Mladena Biljaka) upućeni na parnični postupak. Istom presudom apelant i drugi optuženi su obvezani naknaditi troškove kaznenog postupka, solidarno, a visinu troškova će Kantonalni sud odrediti posebnim rješenjem.
6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je taj sud, postupajući po potvrđenoj optužnici Kantonalnog tužiteljstva broj T 06 0 KT 0000610 09 od 10. lipnja 2010. godine, proveo detaljan dokazni postupak, te je, nakon ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da se apelant u dogovoru sa drugim optuženim 17. prosinca 2009. godine, znajući da se oštećeni Mladen Biljaka (u daljnjem tekstu: oštećeni) oko 19 sati nalazi u ugostiteljskom objektu „Zagreb“, koji se nalazi na lokalitetu bliže označenom u izreci presude, dovezao putničkim vozilom marke „audi 6“ ispred navedenog objekta, nakon čega je drugooptuženi, za kojeg je apelant procijenio da ga nitko od gostiju u objektu neće prepoznati, obučen u crnu odoru i sa crnom kapom i naočalama na glavi i sa policijskom značkom broj 0271 u ruci, koju mu je prethodno u vozilu dao apelant i kojom je bio zadužen kao krimimalistički istražitelj Policijske postaje Novi Travnik (u daljnjem tekstu: PP Novi Travnik), ušao u navedeni objekt, i postupajući po prethodnim uputama apelanta, prišao oštećenom pokazujući mu policijsku značku, lažno se predstavljajući kao kriminalistička policija, oštećenog na prijevaru izveo iz objekta pod izgovorom da sa njim treba obaviti razgovor. Nakon što je oštećeni, vjerujući da se radi o kriminalističkoj policiji, krenuo da sjedne na zadnje sjedište vozila, apelant ga je odmah napao tzv. polugom gušenja, dok je trećeoptuženi u njega usmjerio pištolj, a drugooptuženi mu gurao noge u vozilo. Tijekom vožnje apelant i drugi optuženi nastavili su verbalno napadati oštećenog, a apelant mu je prethodno na glavu navukao dvije plastične vreće koje mu je stegao oko vrata. Iz izvedenih dokaza, dalje, proizlazi da je trećeoptuženi, postupajući po apelantovim uputama, krenuo vozilom izvan grada prema Gornjem Vakufu/Uskoplju, na prijevoj Pavlovica. Apelant i drugi optuženi tijekom vožnje nastavili su udarati oštećenog, čime su ga onemogućili da skloni vreće sa glave, tako da ovaj više nije mogao pružati otpor. Kada su stigli na mjesto zvano „P. Luka“, na putu za naselje Sebešić, oštećenog su izvukli iz vozila, ponovo je dobio više udaraca nogom po tijelu, a apelant ga je udarao policijskom palicom. Usljed udaraca, oštećenom su oštećeni centri u gornjem dijelu kralješnične moždine važni po život, pa je zbog toga nastupila smrt oštećenog. Potom su ga apelant i drugi optuženi ostavili da leži na putu, na snijegu i pri temperaturi zraka ispod 0 Celzijevih stupnjeva, a oni su vozilom napustili mjesto predmetnog događaja.
7. Iako su drugooptuženi i trećeoptuženi u postupku pred sucem za prethodno saslušanje priznali krivnju za kazneno djelo protupravno oduzimanje slobode oštećenom iz članka 179. stavak
1. KZFBiH u svezi sa člankom 31. istog zakona, Kantonalni sud je konstatirao da se nisu mogli razdvojiti kazneni postupci u odnosu na ovu dvojicu optuženih u svezi sa navedenim kaznenim djelom za koje su priznali krivnju, obzirom na to da su optuženi negirali izvršenje i sudjelovanje u izvršenju kaznenog djela ubojstvo iz članka 166. stavak 2. točka a) KZFBiH. Zbog navedenog razloga, sud je, postupajući prema odredbi članka 245. stavak 1. toč. od a) do e) ZKPFBiH, održao glavni pretres kako bi razmotrio izjave o priznanju krivnje navedenih osoba, ocijenivši da činjenični opis radnji oba kaznena djela koja su drugooptuženom i trećeoptuženom stavljena na teret predstavljaju jednu cjelinu iz koje se ne može izdvojiti opis radnji za navedeno kazneno djelo, tj. presuda po priznanju krivnje može se donijeti samo ako se priznanje odnosi na cijeli jedinstveni činjenični opis optužnice, pa je nakon izvršene analize svih izvedenih dokaza, donio odluku o kaznenoj odgovornosti za svu trojicu optuženih i za oba predmetna kaznena djela, posebice ocjenjujući da su bitni i od odlučnog značaja iskazi drugooptuženog i trećeoptuženog dani na glavnom pretresu, imajući u vidu da se radi o sudionicima predmetnog događaja, koji su na gotovo identičan način opisali navedeni događaj, odnosno njihovi iskazi su se razlikovali samo u dijelu njihove uloge u ovom događaju. Naime, sud je, dovodeći u svezu iskaze ovih svjedoka sa drugim izvedenim dokazima kojima je sud poklonio vjeru, nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine, prof. dr. Zdenka Cihlarža, uvidom u zapisnike o izvršenom uviđaju, o prepoznavanju lica mjesta i o pronalasku odbačenih predmeta, te priloženom fotodokumentacijom, kao i sa iskazima najvećeg broja saslušanih svjedoka V.B., D.M., J.B., L.S. i dr. odlučio kao u izreci presude.
8. Kantonalni sud je odbio kao neutemeljene prigovore apelantove obrane koji se odnose na pravilnost i zakonitost izvođenja najvećeg broja dokaza, primjenom članka 6. stavak 2. ZKPFBiH, ocijenivši da je apelantu i njegovim braniteljima omogućio da se izjasne o svim činjenicama i dokazima koje ga terete, da iznesu sve činjenice i dokaze za koje smatraju da mu idu u korist, na temelju čega je zaključio da ovaj prigovor apelantove obrane nije doveo u sumnju valjanost i vjerodostojnost dokaza na kojima je taj sud utemeljio svoju odluku. Također je konstatirao da su svi izvedeni dokazi bili predmetom ocjene i analize tog suda za koje je sud dao argumentirane i valjane razloge za njihovu neutemeljenost. Dalje, Kantonalni sud je odbio kao neutemeljen prigovor apelantove obrane da u vrijeme provedbe pojedinih istražnih radnji ovlaštene službene osobe nisu imale potrebnu naredbu suca za prethodni postupak propisanu zakonom zbog čega je sud primjenom članka 276. stavak 2. točka e) ZKPFBiH na glavnom pretresu pročitao sve naredbe suca za prethodni postupak koje su pripojene uz spis predmeta, kako bi se utvrdilo da su donesene upravo na dan na koji glase. Dalje, primjenom članka 278. stavak 2. ZKPFBiH Kantonalni sud je odbio saslušati svjedoka apelantove obrane Vladu Pravdića i pročitati njegovu vlastoručno napisanu izjavu na okolnost da je trećeoptuženi u pritvorskoj jedinici kazao da je apelant nevin, smatrajući da je ponuđeni dokaz nepotreban, jer je trećeoptuženi imao mogućnost na glavnom pretresu govoriti o djelu i počiniteljima na način kako se to odista i desilo, zbog čega iskaz pritvorenika Vlade Pravdića, kao svjedoka i pritvorenika, prema ocjeni tog suda, ne bi bio značajan za ocjenu vjerodostojnosti iskaza trećeoptuženog danom na glavnom pretresu. Kantonalni sud je primjenom članka 288. stavak 2. ZKPFBiH na glavnom pretresu pročitao iskaz svjedoka S.Z. koji je dan u istrazi. Iz zapisnika o iskazu ovog svjedoka broj T 06 T 0 KT 0000610 od 5. ožujka 2010. godine, sačinjenog u prostorijama Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu u nazočnosti Gordane Štabak, osobe koju je angažiralo Županijsko odvjetništvo i u svojstvu zapisničara, te u nazočnosti ovlaštenog tužitelja i službenika MUP-a Travnik, koji su potpisale sve nazočne osobe, kao i ovaj svjedok na koji zapisnik on nije imao primjedaba, slijedi da je ovaj svjedok u svom iskazu naveo da je „ nesporno da apelanta poznaje od 2007. godine sa kojim se povremeno čuo mobilnim telefonom, i sa kojim je razmjenjivao SMS poruke, a da je Mladena Biljaka, oštećenog, upoznao kada je njegovo vozilo marke 'audi 6', koje se nalazilo na popravci kod brata oštećenog, 2. prosinca 2006. godine izgorjelo za što je kasnije čuo 'glasine' da su ga zapalili oštećeni i njegov brat, ali da je štetu naplatio od brata oštećenog“. Dalje je ovaj svjedok naveo da mu je apelant 12. prosinca 2009. godine slao poruke na mobilni telefon, a što proizlazi iz listinga primljenih poruka i poziva, koje glase: „Mlađo dolazi u jednu kafanu, znam da ti se zamjerio, pa pitaju momci koliko bi počastio da ga razbiju“, kao i poruka: „O.K., traže 500 eura, a snimit će ga i ubiti ko vola.“ Na to je, kako ističe, odgovorio „da ga se prođu i da od 500 eura nema ništa“. Dakle, iskaz ovog svjedoka dan u istrazi Kantonalni sud je pročitao na glavnoj raspravi primjenom člana 288. stav 2. ZKPFBiH zbog toga što što je on Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj K-18/10 od 4. travnja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda FBiH broj KŽ-378/05 od 25. listopada 2005. godine, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, te zbog toga što je Općinski sud u Travniku 13. ožujka 2007. godine donio uputni akt, tjeralicu za njim, kojim se ovaj svjedok upućuje na izdržavanje kazne zatvora, zbog čega nije bio nazočan glavnom pretresu. Osim toga, Kantonalni sud nije prihvatio izvješće mrtvozornika Ivane Djak na okolnost vremena smrti oštećenog, sukladno čijem mišljenju je vrijeme smrti oštećenog bilo između nula i 1 sat, poklonivši vjeru nalazu i mišljenju vještaka za sudsku medicinu, prof. dr. Zdenka Cihlarža, koji je konstatirao da je smrt oštećenog nastupila nekoliko minuta nakon povrede kralješnične moždine u predjelu vrata. Kantonalni sud je, također, odbio prigovor apelantove obrane da su svjedoci D.M. i V.M. iskaze dane u istrazi dali pod prisilom, budući da su oni na glavnoj raspravi izjavili i tužitelju i apelantovoj obrani da iskaz koji su dali u istrazi nisu dali pod prisilom ili bilo kakvom drugom prinudom. Primjenom članka 278. stavak 2. ZKPFBiH Kantonalni sud je odbio prijedlog apelantove obrane da se ponovno sasluša svjedok T.M. na okolnost „pisma“ koje je dobio od trećeoptuženog, odnosno kojim navodima apelantova obrana tužitelju stavlja na teret zanemarivanje snimke ubojstva oštećenog, koje u pismu spominje trećeoptuženi, budući da je i sam apelant na glavnoj raspravi izjavio da neme nikakve snimke ubojstva, pa je očito da je trećeoptuženi za snimku predmetnog događaja pokušao iznuditi novac (slanjem izmišljene snimke) od svjedoka T.M., odnosno čime je, ustvari, želio da ovog svjedoka predstavi kao navodnog naručitelja ubojstva Mladena Biljaka.
9. Kantonalni sud je, na koncu, zaključio da je nepobitna odgovornost apelanta i drugih optuženih za izvršeno kazneno djelo protupravno oduzimanje slobode oštećenom u čemu je apelant, očigledno, imao aktivnu ulogu i bio svjestan protupravnosti svog djela i radnji bez obzira na činjenicu što je u izvršenju ovog kaznenog djela upotrijebljena policijska značka i što je apelant kriminalistički istražitelj. Ovim radnjama apelanta i drugih optuženih, osim objektivnih, ostvareni su i subjektivni elementi bića predmetnog kaznenog djela, jer su postupali sa izravnim umišljajem, kako se ovo djelo jedino i može počiniti i koje se smatra dovršenim. Međutim, Kantonalni sud ne smatra da je dokazana kaznena odgovornost apelanta i drugih optuženih za počinjeno kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 2. točka a) KZFBiH, jer utvrđeno činjenično stanje, za razliku od optužnih navoda, ukazuje na drugačiji obim i stupanj kaznene odgovornosti, nego što je to apelantu i drugim optuženim optužnicom Kantonalnog tužiteljstva stavljeno na teret, u smislu da su postupali sa namjerom da usmrte oštećenog, dakle, da su bili svjesni da, usljed njihovog postupanja, može nastupiti smrtna posljedica i da su to htjeli, zbog čega je Kantonalni sud smatrao utemeljenim da, sukladno utvrđenom činjeničnom stanju, u izreci presude izvrši određene intervencije i preinaku u odnosu na izreku izmijenjene optužnice, imajući u vidu subjektivni odnos apelanta i drugih optuženih prema nastaloj smrtnoj posljedici oštećenog pri poduzimanju radnji za koje su proglašeni krivim. Ovo zbog toga što i sama činjenica da su imali na raspolaganju pištolj ukazuje da je logično da su apelant i drugi optuženi, ako su odista htjeli usmrtiti oštećenog, to mogli učiniti na znatno efikasniji i pouzdaniji način za razliku od verbalnog napada na oštećenog, te zato što prilikom izvršenja navedenog kaznenog djela ne bi prikrivali svoj identitet, odnosno zato što iz samog iskaza svjedoka D.M. i V.M. jasno proizlazi da ih je apelant tek sutra pitao jesu li čuli „da se onaj cuko gore smrzao“ iz čega jasno proizlazi da se i sam apelant tek narednog dana uvjerio u smrtnu posljedicu oštećenog. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud smatra da je dokazano da su apelant i drugi optuženi kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 2. točka a) KZFBiH počinili sa eventualnim umišljajem, da su bili svjesni da, usljed svih radnji koje su poduzeli nakon protupravnog oduzimanja slobode oštećenom, može nastupiti zabranjena posljedica u vidu smrtonosnog ishoda kod oštećenog i da su pristali da je izvrše, zbog čega nije prihvatio dokaze optužbe da su optuženi kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 2. točka a) KZFBiH počinili sa izravnim umišljajem, nego sa neizravnim (eventualnim) umišljajem, te zbog toga dokazi koje je taj sud prihvatio kao valjane, također, ne ukazuju na tvrdnju kantonalnog tužitelja da je kazneno djelo počinjeno sa izravnim umišljajem, odnosno zbog toga što ni iz jednog dokaza ne proizlazi da je postojao prethodni dogovor, plan da se oštećeni usmrti.
10. Prilikom izricanja kazne zatvora apelantu Kantonalni sud je od otežavajućih okolnosti ocijenio činjenicu da je apelant u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio uposlen kao kriminalistički istražitelj u PP Novi Travnik, kojem je bio posao sprečavati i otkrivati kaznena djela i počinitelje, a da je ovom prilikom zloupotrijebio policijsku značku i policijsku palicu kojom je bio zadužen. Od olakotnih okolnosti ocijenio je njegovu obiteljsku situaciju i teško srčano oboljenje njegove kćerke čije liječenje iziskuje znatne materijalne troškove, dok raniju osuđivanost nije mogao prihvatiti zbog toga što njegova ranija neosuđivanost podrazumijeva ukazano povjerenje da obavlja poslove kriminalističkog istražitelja. Kantonalni sud je, također, postupajući na temelju članka 212. ZKPFBiH, ocu apelanta Slavku Biljaku djelomično dosudio postavljeni imovinskopravni zahtjev koji se odnosi na troškove sahrane oštećenog, kao izravnu posljedicu izvršenja kaznenog djela ubojstvo njegovog sina za koje su apelant i drugi optuženi proglašeni krivim. U ostalom dijelu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova uzrokovanih gubitkom člana obitelji Nada, Slavko i Ivan Biljaka, otac, majka i brat oštećenog, primjenom članka 212. stavak 3. ZKPFBiH, upućeni su na parnični postupak. Kantonalni sud je, također, apelanta i druge optužene obvezao da solidarno naknade troškove kaznenog postupka čiju visinu će sud odrediti posebnim rješenjem.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 06 0 K 002668 11 Kž 5 od 19. listopada 2011. godine odbio kao neutemeljen priziv kantonalnog tužitelja i djelomično uvažio priziv apelanta i dugih optuženih, tako što je Presudu Kantonalnog suda broj 06 0 K 002668 10 K od 16. veljače 2011. godine preinačio u pravnoj ocjeni kaznenog djela na način što je apelanta i druge optužene proglasio krivim za kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 1. KZFBiH u svezi sa čl. 31. i 54. KZFBiH. Istom presudom je u cijelosti uvažen priziv oštećenih Nade, Slavka i Ivana Biljaka, tako što su apelant i drugi optuženi, na temelju članka 212. stavak 3. ZKPFBiH, obvezani Nadi i Slavku Biljaku na ime nematerijalne štete solidarno isplatiti iznos od po 20.000,00 KM, a oštećenom Ivanu Biljaku iznos od 7.000,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.
12. Vrhovni sud je odbio kao neutemeljene prizivne navode apelantove obrane u svezi sa povredom odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka j) ZKPFBiH kojim su smatrali da je prvostupanjski sud prekoračio optužnicu intervencijom u činjeničnom opisu u izreci prvostupanjske presude, jer iz spisa predmeta nepobitno proizlazi da je kantonalni tužitelj na glavnom pretresu, održanom 5. siječnja 2011. godine, pozivajući se na odredbu članka 290. ZKPFBiH, izmijenio potvrđenu optužnicu broj T 06 0 KT 0000610 09 od 10. lipnja 2010. godine, kojom je, pored ostalog, naveo da se apelantu i drugim optuženim stavlja na teret da su „17. prosinca 2009. godine oko 19 sati, zajedno i po prethodno dogovorenom planu, a na prijedlog apelanta, u namjeri da usmrte oštećenog ... kojeg je apelant odranije poznavao i pratio, dovezli se na neosvijetljeni dio parking-prostora ....“. Međutim, iz izreke pobijane presude proizlazi da je u svezi sa ovim apelantovim navodima da je prvostupanjski sud izmijenio optužnicu, i to tako da je iz njezinog činjeničnog opisa ispustio dio teksta „i po prethodno dogovorenom planu, a na prijedlog apelanta, u namjeri da usmrte oštećenog ... kojeg je apelant odranije poznavao i pratio“. Dakle, smatraju da je prvostupanjski sud, umjesto navedenog, u izreci presude naveo: „17. prosinca 2009. godine oko 19 sati zajedno, a na inicijativu i po uputama apelanta ... pri čemu su bili svjesni da, zbog takvih njihovih činjenja, može nastupiti zabranjena posljedica u vidu smrtnog ishoda kod oštećenog, ali su pristali na njezino nastupanje“. U svezi sa ovim apelantovim navodima, Vrhovni sud je zaključio da je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo da je do navedene izmjene došlo zbog toga što iz provedenih dokaza na nesumnjiv način ne proizlazi postojanje prethodnog dogovora o izvršenju kaznenih djela apelanta i drugih optuženih, te da nije dokazano da su apelant i drugi optuženi kazneno djelo ubojstvo počinili sa izravnim umišljajem, zbog čega smatra da je izmjenom u činjeničnom opisu izreke presude prvostupanjskog suda taj sud samo određenije i preciznije opisao način i okolnosti izvršenja predmetnih kaznenih djela, posebice kaznenog djela ubojstvo iz članka 166. stavak 2. točka a) KZFBiH. Dalje, taj sud je odbio kao neutemeljene apelantove navode da navedena izmjena optužnice otvara pitanje u kojoj mjeri je prvostupanjski sud mogao prilagođavati činjenični opis djela iz izmijenjene optužnice rezultatima izvedenih dokaza na glavnom pretresu a da pri tomu ne prekorači optužbu, ukazujući na odredbu članka 295. ZKPFBiH kojom je regulirana vezanost presude za optužbu, te kojom je u stavku 1. navedenog članka propisano da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmetom optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici, dok je stavkom 2. propisano da sud nije vezan za prijedlog u pogledu pravne ocjene djela. Što se tiče izmjene dispozitiva optužnice koja se odnosi na umišljaj apelanta i drugih optuženih, Vrhovni sud je, također, zaključio da je prvostupanjski sud iz provedenih dokaza kao nepobitno utvrdio da su apelant i drugi optuženi pristali na zabranjenu posljedicu u vidu smrtnog ishoda oštećenog, ali, isto tako, da je izravno nisu htjeli učiniti, kako ih je optužnicom teretio kantonalni tužitelj, i da je ovaj sud za navedenu izmjenu imao uporište kako u citiranoj odredbi ZKPFBiH, tako i u provedenim dokazima. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud smatra da prvostupanjski sud nije povrijedio objektivni identitet presude i optužbe, odnosno da nije prekoračio optužbu, te da samim tim nije učinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka j) ZKPFBiH.
13. Vrhovni sud smatra utemeljenim apelantove prizivne navode da činjenični opis iz izreke prvostupanjske presude ne sadrži sva bitna obilježja kaznenog djela ubojstvo na okrutan način iz članka 166. stavak 2. točka a) KZFBiH i da je izreka pobijane presude u tom dijelu suprotna razlozima presude, zbog čega tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka k) ZKPFBiH, jer obrazloženje prvostupanjske presude u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose na kvalifikatornu okolnost ubojstva za koje su apelant i drugi optuženi proglašeni krivim izrekom prvostupanjske presude ne sadrži te okolnosti, što izreku presude čine proturječnom njezinim razlozima. S tim u svezi Vrhovni sud je ukazao da je u našem zakonodavstvu izvršeno diferenciranje običnih i teških (kvalificiranih) ubojstava koje se vrši po različitim obilježjima, subjektivne i objektivne naravi, te koja predstavljaju zakonske elemente bića ovih djela, koja moraju ne samo nedvojbeno proizlaziti iz izvedenih dokaza već moraju biti bitni elementi bića tog kaznenog djela, što u konkretnom slučaju nije učinjeno, već se samo u obrazloženju prvostupanjske presude daju razlozi koji se odnose na bitne elemente kaznenog djela ubojstvo na okrutan način, što ne proizlazi iz izreke prvostupanjske presude. Dakle, pošto činjenični opis djela u izreci pobijane presude ne sadrži okolnost koju je prvostupanjski sud, prema obrazloženju presude, našao utvrđenom i zbog čega su apelant i drugi optuženi izrekom presude proglašeni krivim za kvalificirani oblik kaznenog djela ubojstvo iz članka 166. stavak 2. točka k) KZFBiH, proizlazi da izreka prvostupanjske presude ne sadrži sve što je potrebno da se navedeno djelo odredi i što izreku presude čini nerazumljivom. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je zaključio da je prvostupanjski sud počinio povredu odredaba kaznenog postupka, što je, dalje, imalo kao posljedicu pogrešnu primjenu KZFBiH, a što je ovaj sud otklonio tako što je apelantov priziv djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu pravne ocjene kaznenog djela, prilagodivši izreku presude činjeničnom opisu, te apelanta i druge optužene proglasio krivim za kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 1. KZFBiH u svezi sa čl. 31. i 54. istog zakona.
14. Također, Vrhovni sud je odbio kao neutemeljene apelantove navode da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe iz članka 312. stavak 1. točka b) ZKPFBiH, jer je na glavnom pretresu kao predsjednik vijeća sudjelovao sudac Darmin Avdić, koji je, kako navodi, trebao biti izuzet budući da je bio član vijeća koje je odlučivalo o njegovom pritvoru i član izvanraspravnog vijeća koje je odlučivalo o produljenju pritvora tada osumnjičenom apelantu. S tim u svezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbu članka 146. stavak 1. ZKPFBiH kojom su propisani opći uvjeti za donošenje rješenja o određivanju, odnosno produljenju pritvora, tj. o postojanju utemeljene sumnje da je osumnjičeni, odnosno optuženi počinio kazneno djelo, iz čega, prema ocjeni Vrhovnog suda, jasno proizlazi da su članovi izvanraspravnog vijeća pri odlučivanju o pritvoru ocijenili postojanje utemeljene sumnje, a ne jesu li apelant i drugi osumnjičeni počinili predmetno kazneno djelo za koje su tek pobijanom presudom proglašeni krivim, i to nakon obavljenog glavnog pretresa na kojem su izvedeni svi relevantni dokazi, a potom izvršena i ocjena tih dokaza. Prema tome, Vrhovni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o istoj razini dokazanosti činjenica potrebnih za donošenje rješenja o pritvoru i osuđujuće presude, tj. da se radilo o dvije razine dokazanosti činjenica, i to prvoj na kojoj se temelji pravni zaključak o postojanju utemeljene sumnje da je osumnjičeni počinio kazneno djelo, i drugoj na kojoj se temelji zaključak o krivnji optuženog zbog toga što je utvrđeno da je počinio kazneno djelo. Prema tome, okolnost da je predsjednik sudskog vijeća sudac Darmin Avdić u istom predmetu bio i član izvanraspravnog vijeća koje je odlučivalo o apelantovom pritvoru, tada kao osumnjičene osobe, sama po sebi ne izaziva sumnju u njegovu nepristranost, niti, prema ocjeni ovog suda, može predstavljati razlog za njegovo izuzeće prema odredbi članka 39. toč. f) i e) ZKPFBiH, kako je to pravilno odlučio Kantonalni sud Rješenjem broj 006-0-Su-11-000 080 od 17. siječnja 2011. godine, kojim je odbijen kao neutemeljen apelantov zahtjev za izuzeće imenovanog suca za predsjednika izvanraspravnog vijeća, i Rješenjem tog suda broj 006-0-Su-10-001 673 od 17. prosinca 2010. godine, kojim je, također, traženo izuzeće imenovanog suca zbog razloga propisanih odredbom članka 39. stavak 1. točka d) ZKPFBiH.
15. Vrhovni sud je odbio kao neutemeljene apelantove prizivne navode da mu je povrijeđeno pravo na obranu, te da je na taj način počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka d) ZKPFBiH zbog toga što je na glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom, održanoj 9. studenog 2010. godine, nakon što je kao svjedok saslušan drugooptuženi, „djelomično“ zabranjemo unakrsno ispitivanje ovog svjedoka njegovom branitelju, te što je samom apelantu „totalno“ zabranjeno ispitivanje tog svjedoka, jer je uvidom u zapisnik sa glavnog pretresa kao nesporno utvrđeno da je ovog svjedoka na tom pretresu najprije izravno ispitao branitelj, potom, branitelj trećeoptuženog da bi ga na sljedećem glavnom pretresu, održanom 9. studenog 2010. godine, ispitao kantonalni tužitelj, a potom apelantov branitelj. Na koncu samog ispitivanja ovog svjedoka od apelantovog branitelja intervenirao je predsjednik vijeća, i to nakon što je ovaj, ispitujući navedenog svjedoka, „tvrdio da postoje dokazi – listing razgovora da kritičnog dana, 17. prosinca 2009. godine, nije bilo nikakve telefonske komunikacije između apelanta i ovog svjedoka“. Naime, predsjednik vijeća je prvo zatražio od apelantovog branitelja da sudu predoči listing razgovora na koje se poziva, te da upozna vijeće i nazočne da taj listing dokazuje da nije bilo komunikacije, kako bi vijeće moglo odlučiti o dozvoljenosti tog pitanja, nakon čega je apelantov branitelj izjavio „da mu predsjednik vijeća zabranjuje postaviti pitanje, da ga zbunjuje i uznemirava i da ne želi više ispitivati navedenog svjedoka“, nakon čega je unakrsno ispitivanje navedenog svjedoka nastavio sam apelant. Dakle, Vrhovni sud smatra da iz navedenog zapisnika o glavnom pretresu slijedi da je predsjednik sudskog vijeća tokom ispitivanja navedenog svjedoka intervenirao samo onda kada je to bilo neophodno, tj. da ispitivanje bude efikasno za utvrđivanje odlučnih činjenica, te da bi se izbjeglo nepotrebno gubljenje vremena, a sve radi zaštite svjedoka od uznemiravanja i zbunjivanja od strane kojoj njihov iskaz ne odgovara, sukladno čemu je zaključio da je predsjednik vijeća postupao sukladno odredbi članka 277. ZKPFBiH i, što je posebno bitno, da nije zabranio apelantovom branitelju a ni samom apelantu ispitivanje ovog svjedoka iako mu zakon to dozvoljava pod uvjetima propisanim člankom 278. ZKPFBiH.
16. Vrhovni sud je, također, odbio kao neutemeljene apelantove navode o povredi načela jednakosti stranaka u postupku, jer tvrdi da je prvostupanjski sud favorizirao jednu stranku – kantonalnog tužitelja, da je njegov nejednakopravan tretman vidljiv na primjeru što je taj sud odbio prijedlog apelantove obrane da se ponovno sasluša svjedok i pritvorenik Vlado Pravdić, kao i čitanje njegove vlastoručno napisane izjave, smatrajući da je prvostupanjski sud za takvo stajalište dao valjane razloge koje kao takve prihvaća i ovaj sud, odnosno da je taj sud izveo sve potrebne dokaze za pravilno i zakonito presuđenje u ovom predmetu, tako da ponavljanje dokaza već izvedenih na glavnom pretresu i izvođenje nekih novih dokaza ne bi imalo nikakvog utjecaja na utvrđeno činjenično stanje. U pogledu pristupa dokazima i apelantovim navodima da je prvostupanjski sud na glavnom pretresu kao dokaze pročitao i devet naredbi suca za prethodni postupak kojih, prema tvrdnjama njegovog branitelja, nije bilo u spisu predmeta u trenutku kopiranja spisa, Vrhovni sud je uvidom u spise konkretnog predmeta utvrdio da su ovi dokazi bili izvedeni na glavnom pretresu, održanom 16. prosinca 2010. godine, s tim da je predsjednik vijeća dao razloge zbog kojih se ove naredbe čitaju, tj. zbog sumnje apelanta i njegovog branitelja da su te naredbe uopće izdane i da ne postoje u spisu predmeta, zbog čega je ove njegove navode odbio kao neutemeljene. Također, apelantove navode da je prvostupanjski sud počinio povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka i) ZKPFBiH, jer se ona temelji na nezakonitim dokazima, iskazima svjedoka D.M. i V.B., koji su, kako navodi, dani u istrazi uz upotrebu neprimjerene sile, Vrhovni sud je odbio kao neutemeljene, utvrdivši da je svjedok D.M. svoj iskaz dao na glavnom pretresu 2. rujna 2010. godine a svjedok V.B. na glavnom pretresu održanom 24. rujna 2010. godine, kojom prilikom su ih unakrsno ispitali kantonalni tužitelj, apelantova obrana, drugi optuženi i sudsko vijeće, kada su u svezi sa svim relevantnim činjenicama potvrdili iskaze dane u istrazi, tako da iz iskaza danih na glavnom pretresu ne proizlazi da su navedeni svjedoci u istrazi svjedočili pod prisilom. Vrhovni sud je, također, odbio apelantove prizivne navode da je prvostupanjski sud nezakonito utemeljio svoju odluku na iskazu svjedoka S.Z., jer smatra da je kantonalni tužitelj u fazi istrage nazakonito saslušao ovog svjedoka u Zagrebu, budući da je saslušanje ovog svjedoka trebao zatražiti sudac za prethodni postupak, i to u postupku pružanja međunarodne pravne pomoći, te da su pravosudna tijela Republike Hrvatske trebala provesti ovu radnju. Zbog navedenog propusta, također navodi da je njegovoj obrani bilo uskraćeno unakrsno ispitivanje spomenutog svjedoka. Vrhovni sud je ove apelantove navode odbio kao neutemeljene pozivajući se na odredbu članka 238. stavak 1. ZKPFBiH, kojom je propisano sudsko osiguranje dokaza na način „kada je u interesu pravde da se svjedok sasluša kako bi se njegov iskaz koristio na glavnom pretresu, zato što postoji mogućnost da neće biti dostupan sudu u vrijeme suđenja“. Također je ukazao na odredbu članka 288. stavak 2. ZKPFBiH kojom su propisane iznimke od neposredne provedbe dokaza na glavnom pretresu i odredbu članka 232. istog zakona koja regulira ovlast tužitelja u tijeku provedbe istrage. Kako iz stanja spisa proizlazi da je kantonalni tužitelj spomenutog svjedoka saslušao u istražnom postupku 5. ožujka 2010. godine u prostorijama Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, kojom prilikom je taj svjedok izjavio da mu je na nekoliko dana prije predmetnog događaja, 12. prosinca 2009. godine, apelant poslao tri SMS poruke naprimjerenog sadržaja na njegov mobilni telefon („da li bi častio momke ako bi razbili Mlađu“, „da će snimiti dok ga udaraju kao vola“ i da „momci za to traže 500 eura“), koje su ga, kako je istakao, šokirale, kao i njegovu suprugu kojoj je navedene poruke pročitao, a potom je izjavio da je spreman o svemu svjedočiti i na sudu, pa čak se i suočiti sa apelantom ako to bude potrebno. Dakle, Vrhovni sud smatra da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbu članka 288. stavak 2. ZKPFBiH kada je na glavnom pretresu pročitan zapisnik o saslušanju ovog svjedoka dan u istrazi, jer okolnosti da je za ovim svjedokom raspisana tjeralica radi izdržavanja kazne zatvora u drugom pravomoćno završenom kaznenom postupku, što je tužitelj dokumentirao materijalnim dokazima koje je uložio u spis, prema ocjeni tog suda, opravdavaju čitanje njegovog iskaza na glavnom pretresu danog u istrazi, te i zbog toga što, prema ocjeni Vrhovnog suda, iskaz ovog svjedoka nije odlučujući dokaz na kojem prvostupanjski sud temelji svoju presudu, odnosno zbog toga što se radi o iskazu svjedoka koji nije bio očevidac predmetnog događaja. Inače, u svezi sa saslušanjem ovog svjedoka, Vrhovni sud je ukazao da je neposredno komuniciranje pravosudnih tijela ovih dviju država, a što nedvojbeno podrazumijeva i komuniciranje kantonalnog tužiteljstva i Državnog odvjetništva u Zagrebu, predviđeno odredbom članka 6. Drugog dodatnog protokola uz Europsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u kaznenim stvarima od 8. studenog 2001. godine, koji su ratificirale BiH i Republika Hrvatska, iz čega slijedi da provedba navedenih istražnih radnji u Republici Hrvatskoj nije u suprotnosti ni sa Sporazumom između BiH, FBiH i Republike Hrvatske o pružanju pravne pomoći u građanskim i kaznenim stvarima. Pema tome, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno postupio primjenom članka 288. stavak 2. ZKPFBiH kada je na glavnoj raspravi pročitan iskaz ovog svjedoka sačinjen u istrazi, jer okolnost da je za ovim svjedokom raspisana tjeralica radi izdržavanja kazne zatvora u drugom pravomoćno okončanom kaznenom postupku, što je kantonalni tužitelj dokumentirao materijalnim dokazima koje je uložio u spis, a što je razlogom da se ovaj svjedok nije pojavio na glavnom pretresu, odnosno da bi izbjegao izdržavanje kazne zatvora u BiH, što se, prema ocjeni tog suda, može podvesti pod razlog iz članka 288. stavak 2. ZKPFBiH i koje činjenice opravdavaju čitanje iskaza ovog svjedoka danog u istrazi na glavnoj raspravi.
17. Vrhovni sud je, također, odbio kao neutemeljen apelantov prigovor kojim osporava zakonitost izvedenih dokaza, zapisnika o uviđaju MUP-a Travnik broj 02/3-2-30/09 ZP od 25. prosinca 2009. godine koji se odnosi na pokazivanje lica mjesta od apelanta i fotodokumentaciju MUP-a SBK/KSB Travnik broj 02/3-5-04-2-1342/09 od 28. prosinca 2009. godine - skica mjesta, ističući da je apelant u to vrijeme nezakonito izveden iz KPZ gdje je bio u pritvoru, odnosno jer za to nije postojala naredba suda, obzirom na to da iz dokaza spisa predmeta, prema ocjeni Vrhovnog suda, jasno proizlazi da apelant u to vrijeme nije bio u pritvoru zbog čega nije bila ni potrebna naredba suda za izvođenje optuženog iz KPZ. Također, Vrhovni sud je odbio kao neutemeljen apelantov prigovor kojim osporava zakonitost zapisnika o uviđaju MUP-a PU Travnik broj 02/3-2- 5/09 ZP/DS od 2. ožujka 2010. godine za koji tvrdi da je naknadno ovjeren pečatom, jer se, prema ocjeni suda, radi o materijalnim dokazima Tužiteljstva izvedenim na glavnom pretresu 13. listopada 2010. godine, odnosno jer u spisu ne postoji bilo kakva indicija da su navedeni dokazi naknadno ovjereni pečatom tog tijela. Identična situacija je i sa dokazima koje apelant osporava (zapisnik o uviđaju MUP-a Travnik broj 02/3-2-28/09 FDJ od 18. prosinca 2009. godine, te službena zabilješka MUP-a PU Travnik, Policijske postaje Novi Travnik broj 02/7-4-04-1684/09 od 18. prosinca 2009. godine, sastavljena na okolnost osiguranja lica mjesta na kojem je pronađeno beživotno tijelo N.N., muške osobe, na lokalitetu P. Luke, točnije oko 200 metara prema mjestu Sebešić, fotodokumentaciju MUP-a SBK/KSB Travnik od 24. prosinca 2009. godine i 8. siječnja 2010. godine). Također, neutemeljenim se smatraju apelantovi navodi kojim tvrdi da ne postoji naredba za ekshumaciju i reobdukciju leša oštećenog, kao i zapisnik o ekshumaciji i reobdukciji MUP-a UP Travnik, budući da iz spisa predmeta proizlazi da je naredba za ekshumaciju i reobdukciju leša oštećenog donesena na glavnom pretresu od 16. prosinca 2010. godine i da je zavedena pod brojem 06 0 K 001825 09 Kpp, a što nesporno proizlazi i iz zapisnika o ekshumaciji i reobdukciji MUP-a UP Travnik broj 02/3-2-31/09 ZP od 30. prosinca 2010. godine,
18. Osim toga, Vrhovni sud je odbio kao neutemeljen apelantov prigovor kojim osporava kao nezakonit dokaz zapisnik o pretresu stana i drugih prostorija i pokretnih stvari MUP-a PU Travnik broj 02/3-27/09 od 22. prosinca 2009. godine, a koji se odnosi na pretres njegove kuće i motornog vozila, jer je u zapisniku o pretresu navedeno da je naredba o pretresu predana Luciji Lešić, dok se dalje u zapisniku navodi da je vlasnik stana - kuće Lucija Varivoda, koje navode je Vrhovni sud ocijenio potuno irelevantnim za ovaj postupak, u smislu da li je apelant vlasnik stana - kuće čiji pretres je izvršen ili neka treća osoba - njegova supruga, smatrajući bitnim da apelant stanuje u tim prostorijama sa obitelji, da je u zapisniku navedeno da je pretres stana – kuće na adresi u Zubićima bb, naselje Zubići u Novom Travniku, izvršen 22. prosinca 2009. godine, u vremenskom razdoblju od 13.20 do 13.55 sati, da je kao vlasnik stana - kuće navedena Lucija Varivoda, da su pretresu bile nazočne dvije punoljetne osobe, te da je u svezi s tim radnjama sačinjena fotodokumentacija (dokaz D-23), jer je pretres izvršen na temelju naredbe suca za prethodni postupak broj 06 0 K 001811 09 Kpp od 22. prosinca 2009. godine, pa da je tom prilikom apelantovoj supruzi Luciji Varivoda izdana potvrda o oduzetim predmetima broj 02/3-74/09 od 22. prosinca 2009. godine.
19. Vrhovni sud je ocijenio utemeljenim prigovor oštećenih Nade, Slavka i Ivana Biljaka da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 213. stavak 3. ZKPFBiH u svezi sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom, te da je taj sud presudom samo oštećenom Slavku Biljaku dosudio troškove sahrane njegovog sina – oštećenog, dok je odbio zahtjev ostalih oštećenih (Nadu i Slavka Biljaka, te Ivana Biljaka, brata štećenog) za naknadu nematerijalne štete i uputio ih na parnicu. Vrhovni sud je, naime, primjenom članka 212. stavak 3. ZKPFBiH, pri tome imajući u vidu činjenicu da je oštećeni sa ocem, majkom i bratom živio u zajedničkom kućanstvu, njima dosudio naknadu na ime nematerijalne štete na način što je apelanta i druge optužene obvezao da im po toj osnovi solidarno isplate iznose kao u izreci presude.
20. Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o visini kazne izrečene apelantu, a u svezi sa prizivnim navodima apelantovog branitelja i prizivom kantonalnog tužitelja, primjenom članka
323. ZKPFBiH zaključio da je izrečena jedinstvena kazna zatvora apelantu od 17 godina primjerena i zakonita. Vrhovni sud je, također, zaključio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako otežavajuće, tako i olakšavajuće okolnosti, tako da je pravilno napravio razliku u visini utvrđenih pojedinačnih kazni izrečenih apelantu i drugim optuženim u svezi sa stupnjem kaznene odgovornosti i doprinosom apelanta i drugih optuženih u izvršenju predmetnog kaznenog djela. Apelantova kaznena odgovornost i doprinos su utvrđeni u znatno većem stupnju na temelju čega je sud zaključio da se svrha kažnjavanja predviđena u članku 42. KZFBiH može postići izrečenim jedinstvenim kaznama zatvora. Zbog svega navedenog, taj sud je, postupajući prema članku 329. ZKPFBiH, donio presudu kao u izreci.
IV. Apelacija
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije i pravo na obnovu postupka zagarantirano u članku 2. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. U veoma opširnoj apelaciji apelant je naveo da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer je u predmetnom kaznenom postupku prekršeno njegovo pravo na obranu, pravo na jednakost stranaka pred sudom i zakonom, pravo na nepristran i neovisan sud koji neće odlučivat arbitrarno i proizvoljnom primjenom prava, kao i pravo na poštivanje pretpostavke nevinosti (in dubio pro reo). Apelant je posebice ukazao da se povreda Vrhovnog suda prava na pravično suđenje ogleda u bitnim povredama Zakona o kaznenom postupku FBiH. Arbitrarno odlučivanje Vrhovnog suda, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u tome što je taj sud prvostupanjsku presudu preinačio preciziranjem izreke presude (izmjenom činjeničnog opisa prvostupanjske presude izvršenja predmetnog kaznenog djela u odnosu na optužnicu Kantonalnog tužiteljstva), dakle, smatra da je prvostupanjska odluka preinačena na njegovu štetu (reformatio in peius), zbog čega je, prema njegovom mišljenju, povrijeđeno njegovo pravo na obranu i jednakost stranaka u postupku. S tim u svezi, također smatra da su osporenim presudama počinjene bitne povrede citiranog zakona, jer je na glavnom pretresu kao predsjednik vijeća sudjelovao sudac Darmin Avdić, koji je, kako navodi, trebao biti izuzet, budući da je bio član vijeća koje je odlučivalo o njegovom pritvoru i član izvanraspravnog vijeća koje je odlučivalo o produljenju pritvora tada osumnjičenog apelanta. Dalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer se osporene presude temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i nezakonitoj ocjeni dokaza, te jer tvrdi da je osporenim presudama ostalo neobrazloženo zašto sudovi na okolnost utvrđivanja vremena smrti oštećenog nisu prihvatili izvješće mrtvozornika Ivane Djak, nego nalaz vještaka za sudsku medicinu, prof. dr. Zdenka Cihlarža, da je zanemaren prigovor njegove obrane da se ponovno saslušaju svjedoci D.M. i V.M. za koje smatra da su iskaze u istrazi dali pod prisilom, jer je zanemareno odlučivanje o dokazu koji je njegova obrana predlagala na okolnost „pisma“ koje je trećeoptuženi u vrijeme dok se nalazio u pritvoru uputio svjedoku T. M., a koji dokaz apelantova obrana smatra bitnim i koji ide u prilog utvrđivanju njegove nevinosti, zbog čega tvrdi da su sudovi o prigovorima njegovih branitelja odlučivali na njegovu štetu. Također, apelant smatra da se prvostupanjska presuda temelji na nezakonito izvedenom dokazu, iskazu svjedoka optužbe S.Z. danom u istrazi, čiji je iskaz pročitan na glavnom pretresu. Naime, apelant ističe da kantonalni tužitelj nije imao ovlast saslušati navedenog svjedoka u drugoj državi (Republici Hrvatskoj), jer je prethodno trebao podnijeti zahtjev putem Ministarstva pravde BiH Republici Hrvatskoj za pružanje pravne pomoći s tim da je tužitelj imao mogućnost biti nazočan ovoj radnji u smislu odredaba iz članka 32. Sporazuma između BiH i Republike Hrvatske.
b) Odgovor na apelaciju
22. U odnosu na navode koji su predmetom razmatranja u ovoj odluci, Vrhovni sud ih smatra neutemeljenim, jer apelant, u suštini, ponavlja potpuno iste navode koje je isticao u postupku pred tim sudom, tj. prigovore izjavljene protiv prvostupanjske presude od 16. veljače 2011. godine, na koje je, kako ističe, detaljno odgovorio u Presudi broj 06 0 K 002668 11 Kž 5 od 19. listopada 2011. godine. Stoga se Vrhovni sud u cijelosti poziva na obrazloženje dano u navedenoj presudi, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
23. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da u cijelosti ostaje pri pravnom stajalištu iz svoje odluke u kojoj su, kako ističe, iznesena i detaljno obrazložena stajališta tog suda, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
24. Kantonalno tužiteljstvo smatra apelantove navode neutemeljenim, posebice smatra neutemeljenim apelantove navode u pogledu iskaza svjedoka D.M. i V.B. za koje tvrdi da su pribavljeni prisilom, jer su navedeni svjedoci, kako ističe, bili izloženi unakrsnom ispitivanju na glavnom pretresu, gdje su, suprotno apelantovim navodima, potvrdili svoj iskaz dan u istrazi. IV.Relevantni propisi
25. U Kaznenom zakonu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 43/11) relevantne odredbe glase:
Članak 166. st. 1. i 2. točka a) Ubojstvo (1)Tko drugog usmrti, Kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina, (2) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:
a) tko drugoga usmrti na okrutan ili podmukao način;
(…) Članak 179. stavak 1.
Protupravno oduzimanje slobode (1)Tko drugoga protupravno zatvori, drži zatvorena ili mu na drugi način oduzme slobodu kretanja, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(…)
26. Zakon o kaznenom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 36/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 9/09 i 12/10) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 39. stavak 1. točka d) Razlozi za izuzeće Sudac ne može obavljati sudačku dužnost:
(…)
d) ako je u istom kaznenom predmetu sudjelovao kao sudac za prethodni postupak, sudac za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenog ili je ispitan kao svjedok ili kao vještak,
e) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom i, (…) Članak 199.
Vrste troškova (1) Troškovi kaznenog postupka su izdaci učinjeni povodom kaznenog postupka od njegovog pokretanja do njegovog okončanja.
(2) Troškovi kaznenog postupka obuhvaćaju:
i) nužne izdatke oštećenika i njegovog zakonskog zastupnika.
(…) Članak 295.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. (2) Sud nije vezan za prijedloge u pogledu pravne ocjene djela.
Članak 296.
Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Članak 312.
(1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji:
(…)
k) ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće na sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. (…) Članak 322.
Zabrana reformatio in peius Ako je podnesen priziv samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.
Članak 329. stavak 1.
Preinačenje prvostupanjske presude (1)Vijeće prizivnog odjeljenja će uvažavajući priziv presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilnom primjenom zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz članka 312. stavak 1. točka f) i j) ovog zakona.
(...).
VI. Dopustivost
27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 06 0 K 002668 11 Kž 5 od 19. listopada 2011. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 23. prosinca 2011. godine, a apelaciju je posredstvom odvjetnika Nikice Bodula podnesena 23. siječnja 2012. godine, a posredstvom odvjetnika Nikice Gržića 20. veljače 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije i pravo na obnovu postupka zagarantirano u članku 2. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
33. Članak 6. st. 1. i 2. i stavak 3. točka d) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoka optužbe;
34. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta pa su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
35. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u, navodno, proizvoljnoj primjeni procesnog prava, konkretno odredaba ZKPFBiH, potom, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i nezakonitosti izvedenih dokaza na kojima sudovi temelje osporenu presudu. Također, apelant navodi da je povrijeđeno pravo na obranu, na jednakost stranaka pred sudom i zakonom, pravo na obrazloženu presudu, pravo na nepristran i neovisan sud, kao i pravo na poštivanje pretpostavke nevinosti i zabrane principa reformatio in peius.
36. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stavka 1. članka 6. Europske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavkom 3. članka 6. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavkom 3. članka 6. Europske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi, Europski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), (EHRR 149) ili u svezi sa stavkom 1. članka 6. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i prizivni postupak, bio nepravičan i da je kao temeljni razlog istaknuta proizvoljna ocjena dokaza, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stavka 1. članka 6. Europske konvencije. Obzirom na to, Ustavni sud će navode koji pokreću pitanje garancija iz članka 6. stavak
1. Europske konvencije ispitati u svezi sa specifičnim garancijama iz stavka 3. točka d) istog članka Europske konvencije.
37. U odnosu na apelantove navode kojim ukazuje da je u konkretnom slučaju činjenično stanje utvrđeno očigledno proizvoljnom primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i na zakonito izvedenim dokazima.
39. Dovodeći prethodno iznesena stajališta u svezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da se njegova kaznena odgovornost temelji na proizvoljnoj primjeni prava od redovitih sudova, na proizvoljno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nezakonito izvedenim dokazima.
40. S tim u svezi, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode da osporenim presudama nije jasno obrazloženo zašto na okolnost vremena smrti oštećenog nije prihvaćeno izvješće mrtvozornika Ivane Djak, koja je u navedenom izvješću, na temelju vanjskog pregleda leša oštećenog, konstatirala da je smrt oštećenog nastupila između nula i 1 sat. U svezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je argumentirano postupanje sudova koji su na ovu okolnost izveli vještačenje koje je proveo vještak, prof. dr. Zdenko Cihlarž, i koji su nalaz ovog vještaka prihvatili kao pravilan i sačinjen sukladno pravilima struke obzirom da je on pregledom povreda tijela oštećenog konstatirao da je, usljed povrede kralješnične moždine oštećenog, smrt nastupila nakon nekoliko minuta. Ustavni sud, također, smatra neutemeljenim apelantove navode da je osporenim presudama zanemaren prigovor njegove obrane da su svjedoci D.M. i V.M. iskaze dane u istrazi dali pod prisilom, jer iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizlazi da iz iskaza navedenih svjedoka danih na glavnoj raspravi slijedi da iskaze u istrazi nisu dali pod prisilom ili pod bilo kakvim ozbiljnim prijetnjama, posebice imajući u vidu da su ovi svjedoci identično svjedočili na glavnom pretresu kao i u istrazi, što je nepobitno utvrđeno uvidom u zapisnike o saslušanju ovih svjedoka u istrazi 12. siječnja i 24. veljače 2010. godine. Identična situacija je i sa tvrdnjama apelantove obrane da sud nije ocijenio dokaz koji je njegova obrana predlagala a koji se odnosi na „pismo“ koje je trećeoptuženi uputio svjedoku T.M. za koji su tvrdili da je od ključnog značaja i da ide u prilog utvrđivanju apelantove nevinosti. Ovo zbog toga što iz obrazloženja osporenih presuda jasno slijedi da su sudovi ocijenili ovaj dokaz za koji su dali jasno i argumentirano obrazloženje zašto ga nisu ocijenili kao pravno valjan, jer su uvidom u to pismo zaključili da trećeoptuženi ovog svjedoka obavještava da postoji snimka spornog događaja, ubojstva oštećenog, za koji je i sam apelant na glavnom pretresu izjavio „da nikakve snimke nema“, te da je pismo upućeno svjedoku T.M. radi iznude novca i da je na taj način on tretiran kao nalogodavac predmetnog događaja. Ustavni sud, osim toga, smatra neutemeljenim apelantove navode da je iskaz svjedoka S.Z. dan u istrazi, u prostorijama Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, nezakonit, jer kantonalni tužitelj nije imao ovlast saslušati navedenog svjedoka u drugoj državi (Republici Hrvatskoj) i jer je kantonalni tužitelj prethodno trebao podnijeti Republici Hrvatskoj, putem Ministarstva pravde BiH, zahtjev za pružanje pravne pomoći, a iskaz ovog svjedoka je kao takav pročitan na glavnoj raspravi. Ustavni sud smatra da nije proizvoljno obrazloženje Vrhovnog suda da je iskaz ovog svjedoka pribavljen na zakonit način, primjenom članka 32. Sporazuma zaključenog između BiH i Republike Hrvatske, iz kojeg proizlazi da je neposredno komuniciranje pravosudnih tijela ovih dviju država, a što nedvojbeno podrazumijeva i komuniciranje Kantonalnog tužiteljstva i Državnog odvjetništva u Zagrebu, predviđeno odredbom članka 6. Drugog dodatnog protokola uz Europsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u kaznenim stvarima od 8. studenog 2001. godine, koji su ratificirale BiH i Republika Hrvatska, iz čega slijedi da provedba navedenih istražnih radnji u Republici Hrvatskoj nije protivna ni Sporazumu između BiH, FBiH i Republike Hrvatske o pružanju pravne pomoći u građanskim i kaznenim stvarima. Dakle, imajući u vidu relevantne odredbe čl. 16. i 296. stavak 2. ZKPFBiH, Ustavni sud smatra da ocjena navedenog dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja dojam proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti su propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da su redoviti sudovi zloupotrijebili dokazni postupak. Obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o nezakonito pribavljenom dokazu nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
41. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je osuđujuća presuda protiv apelanta utemeljena na zakonito izvedenim dokazima, posrednim dokazima - iskazima u presudi poimenično navedenih svjedoka koji su na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom unakrsno i izravno ispitani, kao i na dokumentaciji detaljno navedenoj u osporenoj presudi, a da je Vrhovni sud na održanom pretresu prihvatio i izveo navedene dokaze sukladno članku 332. stavak 2. ZKPFBiH. Dalje, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim presudama za svaki izvedeni dokaz dali jasno i iscrpno obrazloženje, jasno naveli vrijednosti i utjecaj pojedinog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica, dovodeći ih u međusobnu vezu, koji upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret.
42. U svezi sa apelantovim pravom na obrazloženu odluku, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ova obveza ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o naravi odluke (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. studenog 1994. godine, Serija A broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi, Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine).
Imajući u vidu navedeno stajalište Ustavnog suda da je diskrecijsko pravo redovitog suda u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti uz istodobnu obvezu da obrazloži svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima je tu odluku utemeljio, te zaključak Ustavnog suda iz prethodne točke ove odluke da su sudovi u osporenim presudama za svaki izvedeni dokaz dali jasno i iscrpno obrazloženje, kao i vrijednost i značaj tih dokaza za utvrđenje odlučnih činjenica na kojima je utemeljena apelantova kaznena odgovornost u konkretnom slučaju, a dana obrazloženja, prema ocjeni Ustavnog suda, nisu proizvoljna, Ustavni sud smatra da obrazloženje koje su dali Vrhovni i Kantonalni sud u osporenim presudama zadovoljavaju kriterije prava na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
42. Apelant je, također, naveo povredu prava na nepristran i neovisan sud, „koji neće odlučivati arbitrarno i proizvoljnom primjenom prava“. S tim u svezi, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili osobna nepristranost se pretpostavlja, odnosno osobna nepristranost članova vijeća se pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže (vidi, Europski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stavak 47). Obzirom na to da je apelant doveo u sumnju nepristranost suca Darmina Avdića, jer je na glavnom pretresu kao predsjednik vijeća sudjelovao kao sudac i koji je, kako navodi, trebao biti izuzet, budući da je bio član vijeća koje je odlučivalo o njegovom pritvoru i član izvanraspravnog vijeća koje je odlučivalo o produljenju pritvora tada osumnjičenog apelanta, prema ocjeni Ustavnog suda, ne predstavlja dovoljan argument na kojem bi se mogao temeljiti zaključak da je postupajući sudac s predubjeđenjem vodio prvostupanjski kazneni postupak protiv apelanta. Ustavni sud zapaža da je u svezi sa ovim apelantovim navodima Vrhovni sud ispitao prvostupanjsku presudu u granicama u kojima je presuda pobijana i zaključio da u postupku koji je protiv apelanta vođen nisu učinjene bitne povrede postupka, dajući za takvo stajalište jasno i argumentirano obrazloženje primjenom citiranih odredaba zakona, ukazujući da okolnost da je sudac Darmin Avdić kao predsjednik vijeća i kao član izvanraspravnog vijeća koje je odlučivalo o donošenju rješenja o produljenju pritvora tada osumnjičenom apelantu sama po sebi ne izaziva sumnju u njegovu nepristranost i ne može predstavljati razlog za njegovo izuzeće, jer se nije radilo o istoj razini dokazanosti u pogledu utvrđivanja činjenica potrebnih za određivanje pritvora i donošenje osuđujuće presude. Budući da je Vrhovni sud ispitao prvostupanjsku presudu u granicama u kojima je presuda pobijana i zaključio da u postupku koji je protiv apelanta vođen nisu učinjene bitne povrede postupka, dajući za takvo stajalište jasno obrazloženje uz primjenu relevantnih odredaba ZKPFBiH, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi o kršenju principa nepristranosti suda iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije proizvoljni.
43. U svezi sa apelantovim navodima koji se tiču izmjene optužnice i, s tim u svezi, kršenja prava na obranu i principa jednakopravnosti iz članka 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je jednakopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje. Naime, to znači da optuženi u kaznenom postupku treba imati ista prava kao i ovlašteni tužitelj. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora biti jednak principu kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužitelj, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje obrane i, konačno, mora imati mogućnost da osobno bude nazočan suđenju. Institucije Europske konvencije su usvojile stajalište da domaći sudovi uživaju diskrecijsku ovlast da sami odluče saslušati svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene je li nužno da se pozovu predloženi svjedoci, ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obvezuju da se suđenje odvija «pod jednakim uvjetima» i uz «jednakost oružja».
44. U konkretnom slučaju Ustavni sud, također, smatra da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, da je Vrhovni sud primjenom odredbe članka 295. stavak 1. ZKPFBiH, kojom je regulirano da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmetom optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici, dok je stavkom 2. istog članka propisano da sud nije vezan za prijedlog u pogledu pravne ocjene djela. Dakle, o njezinoj utemeljenosti odlučuje sud presudom, a obrani se mora omogućiti da se o tome izjasni. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da, protivno apelantovim navodima, izmjena optužnice nije izvršena na apelantovu štetu, odnosno da izmijenjenom optužnicom apelantu nije stavljen na teret veći broj kriminalnih radnji iz prethodne potvrđene optužnice Kantonalnog tužiteljstva. Ustavni sud, dalje, zapaža da se apelantova obrana na pretresu pred Vrhovnim sudom izjasnila o izmijenjenoj optužnici, kao i da apelant u apelaciji nije ukazao da mu je bilo uskraćeno pravo na izjašnjenje o optužnici, niti je to pravo dovedeno u sumnju navodima apelacije, već je kršenje prava na obranu obrazložio tvrdnjom da mu je Vrhovni sud tako što je preinačio prvostupanjsku presudu onemogućio ponovno suđenje. Ustavni sud smatra da takvi navodi ni u kojem slučaju sami po sebi ne mogu predstavljati kršenje prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije, jer je Vrhovni sud održao glavni pretres po izmijenjenoj optužnici kojom je apelant optužen za izvršenje kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret, a apelantu je, kako proizlazi iz osporene presude, bilo omogućeno izjasniti se na navode iz optužnice i činjenični opis djela, te da tako definiranoj optužnici suprotstavi svoje dokaze i argumente uz moguće predlaganje dodatnih dokaza. Također, Ustavni sud smatra da se, u situaciji kada je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, ne dovodi u pitanje poštivanje garancija na pravično suđenje iz stavka 3. točka d) u svezi sa stavkom 1. članka 6. Europske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi proizvoljni.
45. U pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud prekršio princip zabrane reformatio in peius, Ustavni sud primjećuje da je conditio sine qua non primjene ovog principa, generalno gledajući, da Tužiteljstvo nije podnijelo priziv protiv prvostupanjske presude ili, ako je eventualno podnijelo priziv, da je on podnesen samo u apelantovu korist, te da drugostupanjski sud ne smije izmijeniti presudu na apelantovu štetu, što prvenstveno znači da ne može izreći težu kaznu od kazne koja je izrečena prvostupanjskom presudom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2367/08 od 7. travnja 2011. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 78/11, stavak 34). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz spisa predmeta proizlazi da su se obje stranke žalile protiv prvostupanjske presude. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud donio presudu kojom je apelantu izrekao istu zatvorsku kaznu koja mu je bila izrečena prvostupanjskom presudom. Imajući u vidu sadržaj relevantne zakonske odredbe članka 322. ZKPFBiH, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa «zabrane preinačenja na gore», a samim tim i da je u ovom segmentu povrijeđen princip pravičnosti iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
46. U svezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tijekom suđenja. Princip pretpostavke nevinosti znači da je teret dokazivanja na tužiteljstvu, da optuženi nije dužan braniti se, mada ima pravo na obranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost i da sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je bitan element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, Serija A broj 146, stavak 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, stavak 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06).
47. U konkretnom slučaju, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih točaka ove odluke, Ustavni sud, dakle, zapaža da je redoviti sud na temelju provedenih dokaza, čiji je postupak izvođenja detaljno opisao, utvrdio da je apelant nesporno počinio kaznena djela za koja je i osuđen. Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli sudovi u osporenim presudama i koji su ih opredijelili da donesu osporene odluke ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj kaznenoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao s preduvjerenjem o njegovoj krivnji, odnosno da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije neutemeljeni.
48. Imajući u vidu sve navedeno, a naročito obrazloženje osporene presude, nasuprot apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da iz osporene presude ne proizlazi proizvoljnost u odlučivanju redovitih sudova u bilo kojem segmentu prava na pravično suđenje koje je apelant naveo, te zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama nisu povrijeđena apelantova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. i stavak 3. točka d. Europske konvencije.
Zabrana diskriminacije u svezi s pravom na pravično suđenje
49. Apelant smatra da je osporenim presudama prekršena zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Iz apelacijskih navoda proizlazi da su u konkretnom slučaju navodi o kršenju ove zabrane vezani za pravo na pravično suđenje.
50. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.
51. Članak 14. Europske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
52. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da članak 14. Europske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članaka Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. lipnja 1979. godine, Serija A broj 31, stavak 32). U odnosu na navode o povredi prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. U konkretnom slučaju iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran zbog različitog tretmana suda u odnosu na suprotnu stranu u ovom postupku. Međutim, apelant, osim ukazivanja na povredu ovog prava, nije dostavio dokaze i iznio bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da su u identičnoj situaciji sudovi druge osobe drugačije tretirali u odnosu na njega.
53. Stoga, imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Protokol broj 7 uz Europsku konvenciju
54. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz članka 2. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.
55. Članak 2. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju glasi:
Pravo na žalbu u krivičnim stvarima (1) Svako tko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i temelje za njegovo korištenje, uređuje se zakonom.
a) Pravo višeg suda da preispituje presudu ili kaznu
56. Iz stavka 1. članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju nedvojbeno proizlazi da o ostvarivanju prava na priziv, odnosno da o modalitetima preispitivanja odlučuje domaće zakonodavstvo. Prema praksi Europskog suda iskazanoj u predmetu Krombach (vidi, Europski sud, presuda od 13. veljače 2001. godine, aplikacija broj 29731/96, stavak 96), države imaju široko polje procjene u utvrđivanju kako će pravo garantirano člankom 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju biti izvršavano.
57. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant, u smislu garancija iz članka 2. stavak 1. Protokola broj 7, imao pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud koje je apelant i koristio. Dakle, u konkretnom slučaju jasno proizlazi da je apelant izjavio priziv Vrhovnom sudu protiv presude Kantonalnog suda iz čega nepobitno slijedi da je Vrhovni sud u prizivnom postupku postupao sukladno navedenim relevantnim odredbama zakona i ispitao apelantove prizivne navode, dao iscrpne razloge zašto je dio prizivnih navoda uvažio kao utemeljen, odnosno zašto ostali prizivni navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne kaznenopravne stvari. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo zagarantirano člankom 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. točka d. Europske konvencije kada je apelantu omogućeno suđenje pred stvarno nadležnim, neovisnim i nepristranim sudom, te kada su redoviti sudovi presude donijeli na temelju dokaza primjenom relevantnih odredaba ZKPFBiH, pri tome brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebice i sve dokaze zajedno, kao i na brojnim drugim dokazima preciziranim u presudama iz kojih je nedvojbeno proistekao zaključak da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret i na temelju kojih niti jedno krucijalno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa in dubio pro reo. Nema kršenja navedenih prava ni kada je apelantu omogućeno da pod istim uvjetima kao i Tužiteljstvo sudjeluje u predmetnom postupku.
59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, jer je apelant u konkretnom slučaju jednakopravno tretiran na način kao i suprotna strana u postupku, Kantonalno tužiteljstvo.
60. Ne postoji povreda prava na preispitivanje presude pred višim sudom, garantiranog člankom
2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, budući da je apelant imao i da je koristio raspoloživo pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud, odnosno jer je u apelantovom slučaju ispoštovan princip ne bis in idem.
61. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman