Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3869/12 (O. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zamjena nekretnina
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Ništavost
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3869/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3869/12, rješavajući apelaciju Ostoje Mandića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ostoje Mandića.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 039916 11 Rev od 4.
oktobra 2012. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ostoji Mandiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Ostoji Mandiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ostoje Mandića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 039916 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 039916 10 Gž od 19.
aprila 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 039916 08 P od 24. juna 2010. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ostoja Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 6. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 039916 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 039916 10 Gž od 19. aprila 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 039916 08 P od 24. juna 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog Ante Idžana (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 18. maja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Takođe, od Osnovnog suda je 26. avgusta 2015. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj 71 0 P 039916 08 P.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su 25. maja 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju. Osnovni sud je 1. juna 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 4. septembra 2015. godine predmetni spis. S obzirom na to da se pismeno kojim je zatražen odgovor na apelaciju od tuženog vratilo s naznakom „obaviješten, nije podigao pošiljku“, dostava tog pismena je u skladu s članom 75 Pravila Ustavnog suda izvršena 17. septembra 2015. godine, protekom roka od osam od dana stavljanja predmetnog pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 23. februara 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi utvrđenja ništavosti ugovora o razmjeni nepokretnosti.
6. Osnovni sud je 16. septembra 2004. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor, a tuženi je 21. oktobra 2004. godine dostavio odgovor na tužbu.
7. Apelant je podnescima od 12. decembra 2005. godine i 26. juna 2006. godine zatražio od Osnovnog suda da zakaže pripremno ročište u predmetnoj pravnoj stvari.
8. Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 7. novembar 2006. godine, te nakon toga održao još jedno ročište u 2006. godini i tri ročišta u 2007. godini.
9. Osnovni sud je donio Presudu broj P-199/04 od 18. juna 2007. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o razmjeni nepokretnosti koji je zaključen između apelanta i tuženog, kao i dopuna tog ugovora, te da se slijedom toga obavežu tuženi i apelant da vrate jedan drugome nepokretnosti koje su bile predmet razmjene.
10. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Gž-07-001 500 od 19. septembra 2008. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da su ugovori čija se ništavost traži različito označeni u činjeničnim navodima tužbe i tužbenom zahtjevu, to jest da ugovori označeni u tužbenom zahtjevu ne odgovaraju oznakama ugovora priloženih uz tužbu, te da je prvostepeni sud, postupajući po neurednom tužbenom zahtjevu, donio nerazumljivu odluku.
11. U ponovnom postupku, Osnovni sud je 5. februara 2009. godine održao pripremno ročište, te 16. aprila 2009. godine ročište za glavnu raspravu. Osnovni sud je zatim odgodio četiri ročišta budući da nisu stigli podaci koje je taj sud zatražio od Opštinskog suda u Rijeci (u vezi s postupkom koji je apelant pokrenuo pred tim sudom protiv tuženog), te nakon što je dobio tražene podatke održao ročište 14. juna 2010. godine na kojem je zaključio glavnu raspravu.
12. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 039916 08 P od 24. juna 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o razmjeni nepokretnosti, koji je zaključen između apelanta i tuženog, ovjeren u Opštinskom sudu u Rijeci pod brojem OV. I-180/92 od 9. oktobra 1992. godine, kao i Ugovor o izmjenama i dopunama ugovora o razmjeni nepokretnosti koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem I- OV-3331/92 od 7. novembra 1992. godine, te da se slijedom toga obaveže tuženi da apelantu preda u posjed i svojinu nepokretnosti koje se nalaze u Rijeci, a da se apelant obaveže da tuženom preda u posjed nepokretnosti koje se nalaze u Banjaluci.
13. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelant i tuženi 18. septembra 1992. godine zaključili Ugovor o razmjeni nepokretnosti, koji je ovjeren u Opštinskom sudu u Rijeci pod brojem OV. I-180/92 od 9. oktobra 1992. godine, čiji predmet su bile apelantove nepokretnosti u Rijeci koje se sastoje od porodične kuće, površine 120m i nepokretnosti tuženog u Banjaluci koje se sastoje od poslovno-stambene zgrade površine 174m , sa dvorištem i zemljištem površine 236m , te nepokretnosti u Trnu, tj. njiva površine 1005m . Osnovni sud je naveo da je takođe nesporno da su apelant i tuženi nakon toga zaključili i drugi ugovor pod nazivom Izmjene i dopune ugovora o razmjeni nepokretnosti, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem I- OV-3331/92 od 7. novembra 1992. godine, kojim je određeno da predmet ugovora o razmjeni nepokretnosti čine nepokretnosti tuženog – poslovno-stambena zgrada površine 174m i zemljište površine 236m . Osnovni sud je naveo da je u tom ugovoru konstatovano da se predmetne nepokretnosti vode na ocu tuženog koji je te nepokretnosti poklonio tuženom (ugovorom o poklonu od 14. februara 1990. godine), te konstatovano da ostale odredbe ugovora o razmjeni nepokretnosti ostaju nepromijenjene. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li su predmetni ugovori ništavi, s obzirom na to da su zaključeni za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je sud, pri ispitivanju pravne valjanosti takvih ugovora, u obavezi da utvrdi zakonitost ugovora o razmjeni nepokretnosti, dobrovoljnost i mogućnost restitucije. Osnovni sud je naveo da su apelant i tuženi stupili u posjed razmijenjenih nepokretnosti, s tim da je tuženi uknjižen kao vlasnik nepokretnosti u Rijeci, dok je apelant upisan kao posjednik nepokretnosti u Banjaluci. Međutim, Osnovni sud je naveo da je apelant bio upoznat s činjenicom da je tuženi pretpostavljeni vlasnik na nepokretnostima koje su bile predmet razmjene, te da stoga ugovor o razmjeni nepokretnosti proizvodi pravno dejstvo, a da je samim tim i zakonit. Osnovni sud je dalje naveo da se apelant ne može pozivati na rat i ratne okolnosti kao razloge za zaključenje predmetnih ugovora. Naime, Osnovni sud je naveo da taj sud prihvata činjenicu da je apelant, kao pripadnik srpskog naroda, bio u „ranjivom“ položaju u Rijeci, te da ga je to navelo da zaključi predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti. Međutim, Osnovni sud je ukazao da je apelant nakon dolaska u Banjaluku zaključio ugovor o izmjenama i dopunama ugovora o razmjeni, a da tada, kao pripadnik „većinskog naroda“, više nije bio pod uticajem posebnih okolnosti koje bi uticale na njegovu volju da zaključi taj ugovor. Takođe, Osnovni sud je naveo da su apelant i tuženi u međuvremenu ulagali u razmijenjene nepokretnosti, čime je promijenjen identitet nepokretnosti, tako da u konkretnom slučaju nije moguća restitucija. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da apelant u predmetnom postupku nije dokazao odsustvo dobrovoljnosti prilikom zaključenja predmetnih ugovora, niti mogućnost uspostavljanja restitucije, te da je slijedom toga taj sud odbio njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
14. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 039916 10 Gž od 19. aprila 2011. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 25 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine propisano da se u sudskom postupku može dokazivati pravna valjanost ugovora o prenosu prava na nepokretnostima zaključenih u ratnom periodu. Okružni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju zakonska pretpostavka da je razmjena nepokretnosti između apelanta i tuženog izvršena u skladu sa zakonom i na dobrovoljan način, što znači da je na apelantu, kao tužiocu, teret dokazivanja da je predmetni ugovor ništav. Okružni sud je naveo da je za pravnu valjanost ugovora o razmjeni nepokretnosti, pored ispunjenja uslova iz člana 552 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), potrebno postojanje saglasnih, slobodno izraženih volja ugovornih strana za zaključenje takvog ugovora u smislu odredaba člana 28 ZOO-a. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da apelantove tvrdnje - da je predmetni ugovor o razmjeni zaključio pod pritiskom i u vrijeme postojanja faktora koji su uticali na njegovu volju da zaključi takav ugovor, nisu potvrđene izvedenim dokazima. Okružni sud je naveo da okolnost da je apelant nakon napuštanja Rijeke i dolaskom u Banjaluku zaključio ugovor o izmjenama i dopunama osnovnog ugovora dovodi u sumnju apelantove tvrdnje o tome da je postojala očigledna nesrazmjera vrijednosti razmijenjenih nepokretnosti, da je razmjena izvršena u zabludi i pod pritiskom. Naime, Okružni sud je ukazao da je apelant nakon dolaska u Banjaluku imao mogućnost da provjeri stanje nepokretnosti koje su bile predmet razmjene, što znači da mu je prije zaključenja ugovora o izmjenama i dopunama osnovnog ugovora bilo poznato stanje objekta koji je bio predmet razmjene, kao i činjenica da tuženi nije bio u zemljišnim knjigama uknjižen kao vlasnik tih nepokretnosti.
15. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 71 0 P 039916 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno, na osnovu utvrđenih činjenica, zaključili da je apelant, kao pripadnik „manjinskog naroda“, pri zaključenju ugovora o razmjeni nepokretnosti u Rijeci bio izložen posebnim okolnostima i pritiscima. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se apelant, nakon dolaska na teritoriju Republike Srpske (gdje nije bio pripadnik „manjinskog naroda“), više nije mogao da poziva na te posebne okolnosti, odnosno pritiske usljed ratnih okolnosti. Vrhovni sud je ukazao da je apelant, po dolasku u Banjaluku, sa tuženim zaključio ugovor o izmjenama i dopunama ugovora o razmjeni nepokretnosti, kojim su konačno definisali predmet razmjene. Vrhovni sud je naveo da se, s obzirom na to, ima smatrati da je apelant takvim svojim ponašanjem (tj. zaključenjem novog ugovora) iskazao slobodnu volju da mijenja svoje nepokretnosti s tuženim, te da se stoga apelant ne može pozivati na odsustvo dobrovoljnosti kod zaključenja predmetnih ugovora. Dalje je Vrhovni sud naveo da su se apelant i tuženi u ugovoru o izmjenama i dopunama ugovora o razmjeni nepokretnosti saglasili da je vrijednost nepokretnosti, koje su predmet razmjene, jednaka, zatim da se apelant na licu mjesta mogao da uvjeri u stanje nepokretnosti tuženog, te da apelant, osim što je saslušan na te okolnosti, nije izvodio druge dokaze u pravcu dokazivanja navoda o nesrazmjeri u vrijednosti nepokretnosti. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da ni tim apelantovim tvrdnjama nije osporena pravna valjanost predmetnih ugovora. Istaknuto je da je pogotovo neosnovano apelantovo pozivanje na stanje svojine na nepokretnostima u Trnu, budući da su ugovorom o izmjenama i dopunama ugovora o razmjeni te nepokretnosti izostavljene iz predmetne razmjene i to upravo zbog spora o svojini na tim nepokretnostima. Dalje, Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja ugovora o izmjenama i dopunama ugovora o razmjeni nepokretnosti proizlazi da je apelant bio upoznat s činjenicom da je tuženi bio pretpostavljeni vlasnik predmetnih nepokretnosti, a što proizlazi i iz apelantovog iskaza. Vrhovni sud je naveo da je apelant, dakle, bio upoznat sa zemljišno-knjižnim stanjem nepokretnosti u Banjaluci, te činjenicom da tuženi posjeduje valjan pravni osnov (ugovor o poklonu) za uknjižbu prava svojine na tim nepokretnostima, što znači da se pri zaključenju ugovora o razmjeni nepokretnosti saglasio i s tom činjenicom. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelant u predmetnom postupku nije dokazao postojanje razloga koji bi predmetne ugovore činili ništavim u smislu odredaba člana 103 ZOO.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je od 1971. do 1992. godine živio sa porodicom u Rijeci, te da je 1981. godine izgradio porodičnu kuću koja je bila predmet ugovora o razmjeni nepokretnosti. Apelant navodi da je 1992. godine, zbog ozbiljnih prijetnji njemu i članovima njegove porodice, te zbog straha za sopstveni život i živote članove svoje porodice, odlučio da sa porodicom napusti Hrvatsku i da izbjegne u Bosnu i Hercegovinu. Apelant navodi da su u to vrijeme građani srpske nacionalnosti svakodnevno privođeni u policiju i maltretirani, te da su skoro svi redom dobili otkaze na poslu, među njima i apelant i njegova supruga. Apelant navodi je u drugoj polovini 1992. godine više puta pozivan u prostorije lokalne policije u Rijeci gdje mu je jasno stavljeno na znanje da kao Srbin, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, mora sa porodicom da napusti Hrvatsku. Takođe, apelant navodi da je policija više puta vršila neosnovane pretrese u njegovoj kući, te da je dobijao i prijeteće telefonske pozive. Apelant dalje navodi da je sa tuženim zaključio ugovor o razmjeni nepokretnosti u Rijeci, te da je po dolasku u Banjaluku uvidio da ga je tuženi prevario budući da tuženi nije bio vlasnik i posjednik svih nepokretnosti u Banjaluci niti u Laktašima (za koje su trebali da zaključe dodatni ugovor), kao i da su te nepokretnosti mnogo manje vrijednosti od apelantovih nepokretnosti u Rijeci. Apelant navodi da je, međutim, zaključio sa tuženim i ugovor o izmjenama i dopunama ugovora o razmjeni nepokretnosti jer se plašio da će ostati bez ikakve imovine, te da je imao namjeru da traži da se utvrdi ništavost tog ugovora čim se za to steknu uslovi. Konačno, apelant navodi da je predmetni sudski postupak trajao duže od osam godina, te stoga traži naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u iznosu od 4.500,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje odluke. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava, jer je odluka tog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je predmet na odlučivanje o reviziji dostavljen tom sudu 13. septembra 2011. godine, a da je taj sud odlučio o reviziji 4. oktobra 2012. godine, što znači da je odluku donio u razumnom roku.
18. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u svojoj odluci. Okružni sud smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji.
19. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje kod svoje odluke od 24. juna 2010. godine, te da smatra da su apelantovi navodi popuno neosnovani.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 103. stav 1.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 552. stav 1.
(1) Ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom saugovaraču da prenese na njega svojinu neke stvari i da mu je u tu svrhu preda.
VI. Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 039916 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 6. novembra 2012. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak. U odnosu na primjenu materijalnog prava
29. Apelant u suštini smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti, kao i ugovor o izmjenama i dopunama tog ugovora, nisu ništavi u smislu odredaba člana 103 ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavosti ugovora o prometu nepokretnosti zaključenih u toku rata, te u vezi s tim jasno ukazao da, bez utvrđenja individualnih okolnosti, postojanje samo opštih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništav (vidi, Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti broj AP 1463/08 od 13. maja 2010. godine, tačka 12; dostupna na internet-stranici Ustavnog suda ww w.ustavnisud.ba ). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti, kao i ugovor o izmjenama i dopunama tog ugovora, uz obrazloženje da apelant u predmetnom postupku nije dokazao postojanje razloga koji bi predmetne ugovore činili ništavim u smislu odredaba člana 103 ZOO-a. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali da je apelant, nakon dolaska u Banjaluku, zaključio sa tuženim ugovor o izmjenama i dopunama ugovora o razmjeni nepokretnosti (kojim su konačno odredili predmet razmjene nepokretnosti), te da je apelant na taj način iskazao slobodnu volju da razmijeni svoje nepokretnosti za nepokretnosti tuženog. Slijedom toga, redovni sudovi su zaključili da apelant, nakon dolaska u Banjaluku, više nije bio pod uticajem posebnih okolnosti kojima je bio izložen u Rijeci, te da se stoga ne može pozivati na „odsustvo dobrovoljnosti“ pri predmetnoj razmjeni nepokretnosti. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge kojima su se rukovodili pri izvođenju takvog zaključka, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1661/06 od 5. aprila 2007. godine, tačka 35; dostupna na internet-stranici Ustavnog suda ww w.ustavnisud.ba ). Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje da tuženi nije bio upisan kao vlasnik nepokretnosti u Banjaluci, niti nepokretnosti u Laktašima, tj. u Trnu, te da su nepokretnosti tuženog u to vrijeme bile mnogo manje vrijednosti od njegovih nepokretnosti, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim revizionim navodima, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih apelantovih navoda, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.
U odnosu na „suđenje u razumnom roku“
32. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da cijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant 23. februara 2004. godine pokrenuo predmetni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 039916 11 Rev od 4. oktobra 2012. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da uzme pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od osam godina i sedam mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je Osnovni sud tek nakon dvije godine i osam mjeseci od podnošenja tužbe zakazao pripremno ročište u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon toga, u relativno kratkom roku održao pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, te u roku od sedam mjeseci donio prvostepenu odluku. Međutim, drugostepeni sud je ukinuo prvostepenu presudu (zbog nerazumljivosti odluke), nakon čega je uslijedio novi set postupaka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, što je nesporno doprinijelo sveukupnoj dužini trajanja postupka. Što se tiče Vrhovnog suda, Ustavni sud ne nalazi da je taj sud svojim ponašanjem uticao na dužinu trajanja predmetnog postupka budući da je u relativno kratkom roku, računajući od datuma kada mu je dostavljena revizija, donio svoju odluku. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je apelant podnosio urgencije Osnovnom sudu u cilju ubrzanja postupka, te da svojim ponašanjem nije doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu da je predmetni postupak trajao duže od osam godina, te da je toj dužini postupka najviše doprinio prvostepeni sud koji je tek nakon dvije godine i osam mjeseci, računajući od dana podnošenja tužbe, zakazao pripremno ročište u predmetnoj pravnoj stvari, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog postupka suprotna principu „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju uopšte nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli da opravdaju ovakvu neaktivnost tog suda, to jest dužinu trajanja postupka pred tim sudom.
34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
35. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2 navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
36. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao osam godina, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznos od 1.200,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
37. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je sudski postupak za utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni nepokretnosti trajao duže od osam godina i to isključivo zbog propusta prvostepenog suda, koji je tek nakon dvije godine i osam mjeseci, računajući od dana podnošenja tužbe, zakazao pripremno ročište u predmetnoj pravnoj stvari, a, pri tome, taj sud uopšte nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli da opravdaju takvu neaktivnost tog suda, to jest dužinu trajanja predmetnog postupka.
39. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
40. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tih prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman