Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-264/14 (O. B., R. Š. i L. R.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-264/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-264/14, rješavajući apelacije Osmana Bašića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Osman Bašić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 RS 092778 13 RSŽ od 20. decembra 2013. godine;
Renad Šeremet, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 344317 13 RSŽ od 22. novembra 2013. godine;
Ljeposava Runjo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 171383 13 RSŽ od 14. februara 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-264/14 Osman Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnio je 20. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 RS 092778 13 RSŽ od 20. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati određene novčane iznose na ime manje isplaćenih plaća za 2005. i 2006. godinu. U postupku je utvrđeno da je u konkretnom slučaju protekao trogodišnji zastarni rok propisan odredbom člana
106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), budući da je apelant tužbu sudu radi naplate potraživanja za 2005. i 2006. godinu podnio 23. augusta 2011. godine.
2. AP-331/14 Renad Šeremet (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 21. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 344317 13 RSŽ od 22. novembra 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja kojim je tražio da mu protivnik predlagatelja uspostavi radno pravni status na poslovima šefa inžinjeringa, prema ugovoru o radu od 14. februara 2011. godine, te da ta mjera traje do okončanja parničnog postupka koji je apelant pokrenuo radi poništenja odluke tuženog o otkazu ugovora o radu. U postupku je utvrđeno da je tuženi otkazao ugovor o radu apelantu (koji je radio na radnom mjestu šefa inžinjeringa) uz ponudu ugovora o radu sa izmijenjenim uslovima, tj. za radno mjesto asistenta šefa inžinjeringa, na neodređeno vrijeme, koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, pri čemu je navedeno da se mijenjaju samo apelantovi radni zadaci, a ostala prava iz radnog odnosa (uključujući plaću) ostaju ista. Također je utvrđeno da je apelant na sastanku sa protivnikom predlagatelja upoznat sa sadržajem odluke o prelasku na drugo radno mjesto, ali da je apelant odbio potpisati dokumente, nakon čega je otišao na bolovanje, te je koristio godišnji odmor i ponovo otišao na bolovanje. S tim u vezi, sud je, razmatrajući apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja, zaključio da apelant nije dokazao da mu je uskraćeno pravo na rad i pravo na sudsku zaštitu, niti je dokazao da postoji opasnost da će mu bez mjere osiguranja protivnik predlagatelja onemogućiti ili znatno otežati ostvarenje njegovih prava iz radnog odnosa.
3. AP-1159/14 Ljeposava Runjo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Dušan Kalaba advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 171383 13 RSŽ od 14. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište rješenja tužene Federacije Bosne i Hercegovine-Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a, te da se utvrdi da je osnovan apelantičin zahtjev za regulisanje radno pravnog statusa shodno članu 143. ZOR-a, kao i da se donese rješenje kojim će se apelantičin poslodavac „Bosnalijek“ d.d. Sarajevo obavezati da apelantici reguliše radno pravni status za period od februara do maja 2000. godine. Sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije, budući da apelantica predmetni radni spor nije pokrenula protiv poslodavca koji je jedini mogao da reguliše njen radno pravni status. Sud je, također, zaključio da tužena, kao organ sui generis koji je donio odluku o apelantičinom zahtjevu u smislu člana 143. ZOR-a, nije pasivno legitimisan u ovakvom sporu, niti je sud u parničnom postupku ovlašten da tom organu nalaže na koji način će da rješava o apelantičinom zahtjevu. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 264/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman