Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2677/12 (G. Š.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2677/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2677/12, rješavajući apelaciju Gordane Škrivan, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Škrivan podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 001176 12 U od 16. maja 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Gordana Škrivan (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Trebinja, koju zastupaju Momo Turanjanin i Dragan Škuletić, advokati iz Trebinja, podnijela je 13. jula 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 001176 12 U od 16. maja 2012. godine. Apelantkinja je takođe predložila donošenje privremene mjere kojom će se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Opštini Trebinje zabraniti preduzimanje bilo kakvih pravnih i faktičkih radnji u cilju promjene dosadašnjeg statusa stana u Trebinju u naselju Bregovi, preciznije označenog u osporenoj presudi (u daljnjem tekstu: sporni stan).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom AP 2677/12 od 18. septembra 2012. godine odbio zahtjev apelantkinje za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila Ustavnog suda) koja su važila u relevantnom periodu, od Okružnog suda kao i od Ministarstva zatraženo je 25. jula 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. septembra 2012. godine, a Ministarstvo 7. avgusta 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Rješenjem Privredne banke Sarajevo AD Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Banka) broj 1578/2002 od 12. decembra 2002. godine apelantkinji je kao radnici Banke - Glavne filijale Trebinje, raspoređenoj na radno mjesto viši stručni saradnik programer, kao deficitarnom kadru, izdat pod zakup sporni stan. Navedenim rješenjem je apelantkinja obavezana da za sljedećih deset godina, od dana stupanja na snagu navedenog rješenja, ne može raskinuti Ugovor o radu bez saglasnosti Banke. U slučaju samovoljnog raskida ugovora o radu, apelantkinja je obavezna da vrati stan Banci ili, ako izvrši otkup stana, da Banci vrati novčani iznos tržišne vrijednosti stana.
7. Rješenjem Ministarstva – Odsjek Trebinje (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 18.03/3-8- 508/11 od 24. novembra 2011. godine, donesenom u postupku vraćanja u posjed stana, a na osnovu člana 8 Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo („Službeni glasnik RS“ broj 98/2011, u daljnjem tekstu: Zakon o državnim stanovima), odbijen je apelantkinjin zahtjev za povrat spornog stana. Istim rješenjem je utvrđeno da za predmetni stan raniji nosilac stanarskog prava Z.A. nije podnio zahtjev za povrat stana, te da je stan, u skladu sa zakonom o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ broj 16/10 - prečišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), stavljen pod upravu Ministarstva i to sve do isteka rokova utvrđenih u članu 27 Zakona o prestanku primjene, odnosno do stupanja na snagu Zakona o državnim stanovima. Članom 27 navedenog zakona propisano je da je svaka dodjela stana dok je pod upravom Ministarstva ništava. Dalje, kako je navedeno u rješenju, stan je korišćen i pod upravom nadležnog organa u svrhu određivanja alternativnog smještaja, a što je utvrđeno na osnovu Rješenja Ministarstva broj 51-486-256/97 od 7. maja 1998. godine i Rješenja broj 05-050-48-95/02 od 16. septembra 2002. godine. Zatim, kako je dalje navedeno u rješenju, apelantkinja, kao podnosilac zahtjeva za vraćanje u posjed stana, kao fizičko lice nije nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, na kojem prava raspolaganja ima Banka. Kako je nadležni upravni organ zaključio, s obzirom da je u postupku kao nesporno utvrđeno da apelantkinja nije nosilac prava raspolaganja na spornom stanu, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja budući da se u konkretnom slučaju nisu ispunili uslovi iz čl. 2 i 3 Zakona o državnim stanovima.
8. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R17/12 od 15. februara 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i prvostepeno rješenje potvrđeno. Prema ocjeni Ministarstva, prvostepeni organ je pravilno zaključio da apelantkinja nije subjekt u smislu odredbi čl. 2 i 3 naprijed navedenog zakona, te da joj ne pripada pravo da joj se potraživani stan vrati u posjed koji, istina, spada u kategoriju stanova na kojima ne postoji stanarsko pravo i koji je pod upravom Ministarstva. Kako je zaključilo Ministarstvo, neosnovan je apelantkinjin žalbeni navod da je prvostepeni organ pogrešno tumačio odredbe Zakona o državnim stanovima, a posebno odredbe čl. 27 i 39 Zakona o prestanku primjene. Ovo iz razloga što su pravilno interpretirane odredbe navedenih članova zakona, a posebno u pogledu činjenice u kojim rokovima davalac stana na korišćenje može raspolagati stanom koji je stavljen pod upravu Ministarstva. Naime, članom 27 Zakona o prestanku primjene propisano je da je to moguće nakon proteka roka iz člana 39 istog zakona, a tim članom je propisano da se stan iz člana 27 ovog zakona stavlja pod upravu Ministarstva i koristi u svrhu privremenog korišćenja do izvršenja rješenja u roku od 90 dana, računajući od 29. decembra 2001. godine, donesenim po svim zahtjevima podnesenim za povrat stanova u društvenoj svojini u skladu s članom 19 ovog zakona. Po isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korišćenje u skladu s članom 27 ovog zakona. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira da li su proglašavani napuštenim ili ne. Dakle, prema naprijed navedenoj zakonskoj odredbi, a skladu s odredbama člana 27 st. 1, 2 i 3 Zakona o prestanku primjene rok za vraćanje stanova davaocima stana na korišćenje koji su pod upravom Ministarstva se računa protekom roka od 90 dana, a koji počinje da teče od momenta kada se odluči po svim zahtjevima podnesenim za povrat stanova u društvenoj svojini, podnesenim u skladu s članom 19 ovog zakona. Navedeno je da je, nakon toga, donesen Zakon o državnim stanovima kojim se utvrđuju uslovi i postupak vraćanja stanova u državnoj svojini na kojima ne postoji stanarsko pravo, te određuje rok od šest mjeseci, računajući od dana stupanja na snagu ovog zakona, tj. od 11. oktobra 2001. godine. Po mišljenju Ministarstva, naprijed navedene zakonske odredbe koje regulišu postupak vraćanja u posjed stanova na kojima ne postoji stanarsko pravo su jasne i nedvosmislene i ne predviđaju nikakvu mogućnost da neko drugi, osim subjekata iz člana 3 Zakona podnese zahtjev za vraćanje u posjed stana, odnosno da se nekom drugom subjektu, a posebno fizičkom licu predmetni stan vrati u posjed, samo iz razloga što je davalac stana na korišćenje kao pravno lice privatizovano i što mu zbog toga ne pripada pravo na povrat stana.
9. Presudom Okružnog suda broj 15 0 U 001176 12 U od 16. maja 2012. godine apelantkinjina tužba u upravnom sporu je odbijena kao neosnovana. Kako je naveo Okružni sud, nosilac stanarskog prava u predmetnom stanu bio je Z.H. koji nije podnio zahtjev za povrat stanarskog prava u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, te da je u skladu s članom 27 pomenutog zakona stan stavljen pod upravu Ministarstva do isteka roka predviđenog članom 39 istog zakona. Kako je dalje naveo Okružni sud, takođe je evidentno da je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu Banka koja je privatizovana, pa je nesporno da apelantkinja, kao podnosilac zahtjeva za vraćanje stana u posjed, ne ispunjava uslove iz člana 2 stav 1, kao i člana 3 Zakona o državnim stanovima. Taj član glasi: „Stanovi iz člana 1 ovog zakona koji su pod upravom Ministarstva vraćaju se u posjed nosiocima prava raspolaganja koji to pravo imaju u smislu ovog zakona, u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.“ A članom 3 istog propisa je utvrđeno: „Nosiocem prava raspolaganja u smislu ovog zakona smatra se: Republike Srpska (u daljem tekstu: Republika), jedinica lokalne samouprave na čijoj se teritoriji stan nalazi, javno preduzeće, javna ustanova i drugo pravno lice u većinskom vlasništvu Republike koje je stan nabavilo ili je po drugom osnovu steklo pravo raspolaganja stanom.“ Kako je naveo Okružni sud, tuženo Ministarstvo je u potpunosti pravilno primijenilo odredbe Zakona o državnim stanovima, kao i posebno osporene odredbe čl. 27 i 39 Zakona o prestanku primjene konstatujući da je članom 27 Zakona o prestanku primjene propisano da: „Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 19. ovog Zakona. kao i stanarskog prava za koje je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 39. ovog Zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica“, a član 39 stav 1 kaže: „Stan iz člana 27. ovog Zakona stavlja se pod upravu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica i koristi u svrhu privremenog korištenja do izvršenja rješenja u roku od 90 dana računajući od 29. decembra 2001. godine po svim zahtjevima podnesenim za povrat stanova u društvenom vlasništvu, podnesenim u skladu sa članom 19. ovog Zakona. Po isteku ovoga roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korištenje u skladu sa članom 27. ovog Zakona. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira da li su proglašeni napuštenim ili ne.“ Naime, vraćanje stanova davaocima stana na korišćenje nije regulisano posebnim upustvom, kako je to bilo predviđeno, već je to regulisano Zakonom o državnim stanovima, kojim su utvrđeni uslovi i postupak vraćanja stanova u državnoj svojini na kojima ne postoji stanarsko pravo, kao i rok od šest mjeseci „računajući od dana stupanja na snagu pomenutog Zakona, a to je 11.10.2011. godine“. Prema ocjeni Okružnog suda, iz navedenih razloga i citiranih zakonskih odredbi može se zaključiti da ne stoji apelantkinjina tvrdnja da je rok za vraćanje u posjed stanova na kojima ne postoji stanarsko pravo već odavno istekao. Dakle, tuženi organ - Ministarstvo je, po zaključku Okružnog suda, pravilno postupio kada je odlučio kao u dispozitivu osporenog akta primjenom jasnih i nedvosmislenih gore citiranih odredbi materijalnog prava, o čemu je dao valjano i prihvatljivo obrazloženje za svoju odluku, zbog čega su apelantkinjini tužbeni navodi, iskazani u tužbi, u cijelosti neosnovani.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantkinja navodi da su joj pobijanom presudom povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Apelantkinja smatra da je po proteku roka iz člana 39 Zakona o prestanku primjene od Banke, kao davaoca stana na korišćenje, izdejstvovala rješenje kojim joj je sporni stan dodijeljen u zakup, čime je stekla pravo na posjed istog stana kada to bude objektivno moguće, tj. kada sporni stan prestane da bude pod upravom Ministarstva. Takva objektivna mogućnost ostvarila se tek stupanjem Zakona o državnim stanovima na snagu, pa apelantkinja smatra da ima legitiman i legalan zahtjev u odnosu na sporni stan. Kako zaključuje apelantkinja, navedene povrede ustavnih prava učinjene su propuštanjem Ministarstva da blagovremeno izvrši povrat stanova koji su mu dati na privremeno upravljanje davaocima istih stanova na korišćenje, odnosno nosiocima prava na raspolaganje, a zatim donošenjem zakona kojim je propustilo da pravno zaštiti pravnu poziciju lica koji su u međuvremenu stekli prava na nekom od tih stanova u skladu s do tada važećim propisima.
12. Stoga, apelantkinja predlaže da se njena apelacija usvoji, da se utvrdi povreda njenih ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu, ukine osporena presuda Okružnog suda i, po potrebi, upravna rješenja koja su joj prethodila i predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud smatra da u postupku koji je okončan osporenom presudom nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje i imovinu, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Ministarstvo navodi da donošenjem upravnih akata nisu kršena prava na koje se apelantkinja poziva, tj. pravo na pravičan postupak i pravo na imovinu apelantkinje. Ovo iz razloga jer je u postupku pred upravnim organima nesumnjivo utvrđeno da je nosilac prava raspolaganja na potraživanom stanu Banka koja je privatizovana, iz čega proizlazi da apelantkinja, kao podnosilac zahtjeva za vraćanje stana u posjed, ne ispunjava uslove iz člana 2 stav 1, kao i člana 3 Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo. Isto tako je nadležno Ministarstvo pravilno primjenilo i odredbe čl. 27 i 39 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo („Službeni glasnik RS“ broj 98/2011), relevantne odredbe glase:
Član 2.
Stanovima iz člana 1. ovog zakona smatraju se stanovi na kojima je prestalo stanarsko pravo zbog nepodnošenja zahtjeva za vraćanje stana u propisanom roku, kao i zbog odbijanja, odbacivanja ili odustajanja od podnesenog zahtjeva, a koji su zakonom stavljeni pod upravu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljem tekstu: Ministarstvo).
Stanovima koji su zakonom stavljeni pod upravu Ministarstva smatraju se, u smislu ovog zakona, stanovi koje je Ministarstvo davalo na korišćenje za alternativni smještaj, kao i stanovi koji nisu korišćeni za alternativni smještaj.
Član 3.
Ministarstvu, kao nosiocu prava upravljanja stanovima iz člana 2. ovog zakona, prestaje pravo nove dodjele ovih stanova danom stupanja na snagu ovog zakona, a pravo upravljanja na tom stanu, danom predaje stana nosiocu prava raspolaganja iz člana 6. ovog zakona.
Član 8.
Nosioci prava raspolaganja dužni su da prijave Ministarstvu sve stanove na kojima imaju pravo raspolaganja, a koje je Ministarstvo preuzelo pod upravu, u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Preduzeća su dužna da uz prijavu prilože dokaz da nisu privatizovana, odnosno da njihov program privatizacije nije odobrila Direkcija za privatizaciju.
16. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 27.
Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 19. ovog zakona, kao i stanarskog prava za koje je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korišćenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 39. ovog zakona, do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica.
Vraćanje stanova pod upravom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica davaocu stana na korišćenje nakon proteka roka iz člana 39. ovog zakona, regulisaće se uputstvom.
Svaka dodjela stana suprotno odredbama iz stava 1. ovog člana i člana 39. ovog zakona, ništava je.
Član 39.
Stan iz člana 27. ovog zakona stavlja se pod upravu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica i koristi u svrhu privremenog korišćenja do izvršenja rješenja u roku od 90 dana računajući od dana 29. decembra 2001. godine po svim zahtjevima podnesenim za povrat stanova u društvenom vlasništvu podnesenim u skladu sa članom 19. ovog zakona. Po isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korišćenje u skladu sa članom 27. ovog zakona. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira da li su proglašavani napuštenim ili ne.
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 15 0 U 001176 12 U od 16. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 25. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 13. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvenciju i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
24. Apelantkinja smatra da je Okružni sud, donoseći osporenu odluku, povrijedio pravo na pravično suđenje, a ti se navodi suštinski odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
25. U vezi s ovim navodima apelantkinje Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
26. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud apelantkinjinu tužbu u upravnom sporu odbio kao neosnovanu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je nosilac stanarskog prava u predmetnom stanu bio Z.H. koji nije podnio zahtjev za povrat stanarskog prava u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, te da je u skladu s članom 27 pomenutog zakona stan stavljen pod upravu Ministarstva do isteka roka predviđenog članom 39 istog zakona. Takođe je evidentno da je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu Banka koja je privatizovana, pa stoga Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, ne nalazi proizvoljnost u stavu Okružnog suda da apelantkinja, kao podnosilac zahtjeva za vraćanje stana u posjed, ne ispunjava uslove iz člana 2 stav 1, kao i člana 3 Zakona o državnim stanovima.
27. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su upravni organi kao i Okružni sud, rješavajući apelantkinjinu žalbu i tužbu u upravnom sporu, primijenili odredbe Zakona o državnim stanovima, kao i odredbe čl. 27 i 39 Zakona o prestanku primjene konstatujući da je članom 27 Zakona o prestanku primjene propisano „da nakon prestanka stanarskog prava kao i stanarskog prava za koje je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen davalac stana na korišćenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 39 ovog Zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica“, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Ustavni sud primjećuje da iz odredbe člana 39 stav 1 proizlazi da: „Stan iz člana 27. ovog Zakona stavlja se pod upravu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica i koristi u svrhu privremenog korištenja do izvršenja rješenja u roku od 90 dana računajući od 29. decembra 2001. godine po svim zahtjevima podnesenim za povrat stanova u društvenom vlasništvu, podnesenim u skladu sa članom 19. ovog Zakona. Po isteku ovoga roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korištenje u skladu sa članom 27. ovog Zakona. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira da li su proglašeni napuštenim ili ne.“
28. S obzirom na činjenična utvrđenja i odredbe materijalnog prava na kojim je zasnovana osporena odluka, pri čemu su od odlučnog značaja odredbe da se stanovi vraćaju davaocima stanova na korišćenje odnosno nosiocima prava raspolaganja, a koji status apelantkinja nesporno ne posjeduje, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, dovodeći u vezu odredbe Zakona o državnim stanovima sa odlučenjem Okružnog suda, te obrazloženjem koje je dato u vezi s tim, Ustavni sud ne može zaključiti da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo niti može utvrditi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na konkretnu pravnu situaciju.
29. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelantkinje nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
30. U pogledu apelantkinjinih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na navodnoj pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
32. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman