Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2940/12 (N. L.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Upravni spor
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2940/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2940/12, rješavajući apelaciju Neđe Lekića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Neđe Lekića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006026 11 Uvp od 11. jula 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Neđo Lekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 3. avgusta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 006026 11 Uvp od 11. jula 2012. godine. Apelant je 12. decembra 2013. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 5. marta 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 12. marta 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 1033176409 od 16. aprila 2010. godine apelantu je priznato pravo na invalidsku penziju počev od 17. decembra 2009. godine u novčanom iznosu od 453,38 KM, te je određeno da će se isplata penzije vršiti od istog datuma, odnosno 17. decembra 2009. godine. Takođe, određeno je da od 1. februara 2010. godine penzija iznosi 306,00 KM.
6. U obrazloženju rješenja Fond PIO je konstatovao da apelantu u ukupan penzijski staž (koji iznosi 20 godina, osam mjeseci i pet dana) u smislu člana 41 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) nije uračunato vrijeme od 1. januara 1998. godine do 16. decembra 2009. godine jer mu za to vrijeme nisu uplaćeni doprinosi za PIO. Međutim, Fond PIO je utvrdio da apelant na osnovu ukupnog penzijskog staža ispunjava uslove za sticanje prava na invalidsku penziju. Odredivši penzijski osnov u skladu s odredbom člana 4 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 33/08, a kojim je izmijenjen član 87 Zakona o PIO - prečišćeni tekst), Fond PIO je utvrdio da apelantu, prema ukupnom penzijskom stažu u smislu člana 135 Zakona o PIO, pripada penzija u visini od 50,62% od utvrđenog penzijskog osnova u iznosu od 306,00 KM, povećana kao borcu I kategorije za 60% u iznosu od 453,37 KM, da bi, počev od 1. februara 2010. godine, penziju odredio u iznosu od 306,00 KM pozivajući se na član 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 118/09).
7. Apelant je podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja Fonda PIO smatrajući da mu je u penzijski staž trebalo uračunati i vrijeme rada za koje nisu uplaćeni doprinosi za PIO. Međutim, Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenje za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu (u daljnjem tekstu: Fond PIO – Drugostepeno odjeljenje) je Rješenjem broj 1033176409 od 25. novembra 2010. godine odbio njegovu žalbu uz obrazloženje da mu je penzija pravilno utvrđena i da mu se u staž osiguranja, odnosno u ukupan penzijski staž, ne može uračunati vrijeme od 1. januara 1998. godine do 16. decembra 2009. godine jer za taj period nisu uplaćeni doprinosi za PIO, kako je to pravilno zaključio prvostepeni organ, s obzirom da je odredbom člana 41 Zakona o PIO decidno propisano da se u staž osiguranja računa vrijeme za koje je plaćen doprinos za PIO.
8. Apelant je podnio tužbu protiv naprijed navedenog rješenja Fonda PIO –Drugostepeno odjeljenje. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 11 0 U 006026 11 U od 19. oktobra 2011. godine uvažio tužbu i poništio osporeni akt.
9. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da se ne može prihvatiti kao pravilan zaključak Fonda PIO – Drugostepeno odjeljenje da se apelantu u staž osiguranja ne može uračunati vrijeme od 1. januara 1998. godine do 16. decembra 2009. godine jer za taj period nisu uplaćeni doprinosi za PIO. U vezi s tim, Okružni sud je konstatovao da iz apelantove radne knjižice nesporno proizlazi da je apelant bio u radnom odnosu u ukupnom trajanju od 30 godina, tri mjeseca i 15 dana, a da je odredbom člana 145 stav 2 Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03, u daljnjem tekstu: Zakon o radu) propisano da je radna knjižica javna isprava kojom se dokazuje staž osiguranja i drugi vidovi penzijskog staža radnika, pa je, shodno tome, zaključio da se apelantu radni staž upisan u radnu knjižicu ima smatrati stažom osiguranja. Istakao je da se navedeno može zaključiti i iz odredbe člana 6 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik Republike Srpske broj 67/05, kojom je dodat član 27a, a koji je kasnije postao član 28 Zakona o PIO – prečišćeni tekst). Okružni sud je naveo da predmetna odredba glasi „da se „vrijeme koje osiguranik proveo u radnom odnosu računa u staž osiguranja“. Okružni sud je zaključio da iz odredaba zakona koje se odnose na doprinose ne proizlazi da je plaćeni doprinos uslov za priznavanje penzijskog staža i da pravilnim tumačenjem smisla i duha zakona neminovno proizlazi da je apelant u momentu podnošenja zahtjeva ispunio zakonom propisane uslove za priznavanje prava na invalidsku penziju prema ukupno ostvarenom radnom stažu. Pri tome, istakao je da je činjenica što poslodavac nije blagovremeno uplatio doprinose za PIO, zapravo propust Fonda PIO koji je, u smislu člana 25 Zakona o PIO (koji je važio u vrijeme dok je apelant radio, a za koje nisu uplaćeni doprinosi), imao obavezu da prati uplate doprinosa i vrši kontrolu obračuna i plaćanja doprinosa za PIO, te da obvezniku doprinosa odredi rok za uplatu utvrđenog iznosa dugovanja ukoliko ne uplaćuje doprinose, pa da, ako isti dobrovoljno ne izvrši nalog kontrolnog organa fonda PIO, putem Poreske uprave izvrši prinudnu naplatu dugovanog iznosa doprinosa. Takođe, istakao da je Fondu PIO stajalo na raspolaganju preduzimanje i drugih mjera u smislu člana 187 Zakona o PIO (podnošenje prekršajne prijave), te naplata zateznih kamata za dospjele a neplaćene doprinose, odnosno da mu je stajala na raspolaganju široka lepeza efikasnih instrumenata za blagovremenu i potpunu naplatu doprinosa. Okružni sud je istakao da je neuračunavanjem perioda od 1. januara 1998. godine od 16. decembra 2009. godine u staž osiguranja došlo do umanjenja obima apelantovog prava, a samim tim i umanjenja njegove penzije jer bi mu procent po osnovu kojeg je izračunata visina penzije u odnosu na penzijski osnov iznosio 62,50% da mu je navedeni period priznat u staž osiguranja, a ne 50,62% kako je to utvrđeno prvostepenim rješenjem. U vezi s tim, pozvao se i na odredbu člana 26 Zakona o PIO, navodeći da je tom odredbom propisano da se vrijeme provedeno u svojstvu osiguranika na osnovu obaveznog osiguranja po osnovu radnog odnosa uračunava u penzijski staž. Pored toga, istakao je da je naplata doprinosa isključivo pitanje odnosa Fonda PIO i obveznika doprinosa. Naglasivši da se radi o obaveznom osiguranju i da je zakonodavac propisao poseban i efikasan način zaštite prava Fonda PIO, Okružni sud je zaključio da taj Fond ne može negirati zaposlenom radniku – osiguraniku koji nije ni obveznik doprinosa pravo na priznanje staža osiguranja za vrijeme dok je bio u radnom odnosu zbog toga što njegov poslodavac nije uplatio doprinose za njega.
10. Dalje, Okružni sud je istakao da je Ustavni sud u više svojih odluka (AP 1989/06, AP 1330/06, AP 2213/06, AP 2843/07, AP 406/08 i AP 772/08 itd.) zauzeo stav da zaključenjem ugovora o radu nastaje obavezno-pravni odnos između poslodavca i zaposlenog radnika kojim, između ostalog, za poslodavca nastaje obaveza da uplati doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje. Pored toga, pozvao se i na Odluku Ustavnog suda broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine. Naveo je da je toj odluci Ustavni sud zaključio da, imajući u vidu da Fond PIO ima na raspolaganju brojne instrumente da izvrši prinudnu naplatu doprinosa za PIO, kao i da izvrši kontrolu blagovremene i potpune uplate doprinosa od strane poslodavca, pa ukoliko ne vrši adekvatnu ekonomsko-finansijsku reviziju uplate doprinosa i ne pokreće odgovarajuće upravne postupke radi naplate doprinosa, zaposleni bi indiferentnim odnosom Fonda PIO prema naplati doprinosa bili lišeni svake mogućnosti da ostvare svoja specifična prava iz radnog odnosa. Okružni sud je istakao da bi u takvoj situaciji kada Fond PIO ne pokreće odgovarajuće upravne postupke radi prinudne naplate doprinosa zaposleni radnik bio lišen prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Stoga, Okružni sud je zaključio da država ima obavezu da apelantu prizna pravo na penziju ukoliko je ispunio sve uslove u skladu sa zakonom.
11. Fond PIO je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 006026 11 Uvp od 11. jula 2012. godine ovaj zahtjev je uvažen i predmetna presuda je preinačena tako što je apelantova tužba odbijena kao neosnovana.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da je nižestepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 41 Zakona o PIO s obzirom da je tom odredbom eksplicitno propisano da se u staž osiguranja računa vrijeme koje je osiguranik proveo u radnom odnosu za koje su plaćeni doprinosi. Ocijenio je da se odluke Ustavnog suda na koje se Okružni sud pozvao u svojoj presudi razlikuju od konkretnog predmeta u činjeničnom i pravnom smislu. U vezi s tim, obrazložio je da su predmetima u kojima su donesene te odluke doprinosi za PIO, u vrijeme odlučivanja o zahtjevu za ostvarivanje prava na penziju, već retroaktivno uplaćeni za sve vrijeme provedeno na radu i da je u tim predmetima sporan bio samo početak ostvarivanja prava na penziju, a ne i priznavanje tog prava u slučaju neuplaćenih doprinosa za PIO. Vrhovni sud je zaključio da iz tih odluka proizlazi da i Ustavni sud podrazumijeva da se staž osiguranja priznaje osiguranom licu samo ukoliko su doprinosi za PIO uplaćeni. Istakao da je u tom smislu neosnovano pozivanje Okružnog suda na okolnost da je radna knjižica javna isprava kojom se dokazuje staž osiguranja u smislu člana 145 stav 2 Zakona o radu s obzirom da se staž osiguranja osiguranom radniku utvrđuje u postupku i pod uslovima propisanim relevantnim zakonskim odredbama koje ne upućuju na primjenu Zakona o radu. Vrhovni sud je zaključio da je zbog navedenog apelant zaštitu svojih prava mogao da ostvari samo u radnom sporu protiv poslodavca koji mu za sve vrijeme koje je proveo na radu nije uplatio doprinose za PIO. Pored toga, istakao je da bez obzira što je Fond PIO, prema članu 26 Zakona, sve do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/09) imao ovlašćenje da vodi evidenciju i vrši kontrolu uplate doprinosa i da je mogao da preduzima određene kontrolne mjere ukoliko poslodavac ne ispunjava svoje obaveze uplate doprinosa za PIO, taj Fond niti jednom zakonskom odredbom nije obavezan da osiguraniku prizna pravo na penziju ukoliko nisu plaćeni doprinosi. Vrhovni sud je istakao da se tek nakon uplate doprinosa osiguraniku retroaktivno taj period priznaje u staž osiguranja, kako to proizlazi iz odredaba člana 167 st. 1 i 2 u vezi s članom 41 Zakona o PIO. Shodno tome, zaključio je da je obrazloženje Okružnog suda u suprotnosti s navedenim odredbama zbog čega je osporena presuda donesena uz pogrešnu primjenu člana 135 u vezi s članom 41 Zakona o PIO. U skladu s navedenim, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je pravni stav Vrhovnog suda da Fond PIO nijednom zakonskom odredbom nije obavezan da osiguraniku prizna pravo na penziju ukoliko nisu plaćeni doprinosi zasnovan na pogrešnoj primjeni Zakona o PIO, te smatra da je Okružni sud pravilno primijenio materijalno pravo i da je svoju presudu obrazložio logično i razumljivo. Apelant tvrdi da odredba člana 41 Zakona o PIO nije pravična zbog toga što nije uspostavljen mehanizam kontrole plaćanja doprinosa od strane radnika i da radnici, računajući na obaveze Fonda u tom smislu, propuštaju da podnesu tužbe. Shodno tome, smatra da radnik ne može da trpi negativne posljedice neizvršenja ove obaveze od strane poslodavca, posebno što je Vrhovni sud u više svojih odluka zauzeo stav da radnik od poslodavca tužbom može da traži utvrđenje obaveze plaćanja doprinosa u roku od godinu dana od dana saznanja za tu povredu. Apelant smatra da bi, s obzirom da doprinosi nisu plaćeni za više godina, shodno tome morao da podnosi tužbu svake godine. Apelant tvrdi da odredbu člana 41 Zakona o PIO treba tumačiti s drugim odredbama tog zakona na koje Okružni sud upućuje u obrazloženju svoje presude, ističući da se samo na takav način radniku omogućava pravna sigurnost. Apelant smatra da je iz predmetnih razloga osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, čime su povrijeđena njegova naprijed navedena ustavna prava.
14. U dopuni apelacije apelant je dostavio Presudu Okružnog suda broj 11 0 U 009053 12 U od 3. decembra 2013. godine, navodeći da je ta presuda dokaz razlika u postupanju u istim predmetima.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da apelantova ustavna prava navedena u apelaciji nisu povrijeđena iz razloga koji su sadržani u obrazloženju osporene presude.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 106/05 – prečišćeni tekst, te br. 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču se i ostvaruju, pod uslovima utvrđenim ovim zakonom, a obim prava zavisi, po pravilu, od dužine penzijskog staža i visine plata koje je osigurano lice ostvarilo u toku radnog vijeka, odnosno od osnovica na koje je uplaćivan doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Član 25.
Poslodavac je dužan da doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati za sve radnike, prilikom isplate plata i drugih primanja po osnovu rada na koja se, u skladu sa zakonom, plaća doprinos.
Izuzetno, poslodavac koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nije uplatio doprinos u smislu stava 1. ovog člana, može uplatiti doprinos za jednog ili više radnika za određeni period unazad, ako radnici sa tim stažom osiguranja ispunjavaju uslove za ostvarivanje prava na penziju. Doprinos može uplatiti poslodavac, pravni sljedbenik poslodavca ili sam radnik.
Odredbe stava 2. ovog člana će se primjenjivati do 31. decembra 2012. godine. Član 26.
Fond vodi evidenciju doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
PENZIJSKI STAŽ
Staž osiguranja Član 27.
U staž osiguranja računa se vrijeme koje je osiguranik proveo posle navršene 15. godine života u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju, u skladu sa članom 11. do 15. i članom 17. ovog zakona, kao i staž koji je dokupljen u skladu sa članom 43. ovog zakona.
Član 28.
Vrijeme koje je osiguranik proveo u radnom odnosu kod dva ili više poslodavaca u kraćem radnom vremenu od punog radnog vremena (nepuno radno vrijeme) računa se u staž osiguranja, srazmjerno radnom vremenu provedenom na radu u odnosu na puno radno vrijeme.
Osiguraniku vrijeme provedeno u radnom odnosu u vremenu dužem od punog radnog vremena ne računa se u staž osiguranja.
Član 41.
Staž osiguranja u smislu članova 27. do 36. ovog zakona računa se osiguraniku, za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Član 135.
Invalidska penzija u slučaju invalidnosti prouzrokovane bolešću ili povredom van rada, određuje se u odgovarajućem procentu od penzijskog osnova utvrđenog u smislu članova 77. do 87. ovog zakona, zavisno od dužine penzijskog staža kalendarske godine u kojoj se ostvaruje pravo na penziju.
[…] Član 167.
Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uslovi za sticanje prava koji su propisani ovim zakonom.
Ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu i porodičnu penziju podnesen nakon ispunjenja uslova za ostvarivanje prava, pravo na isplatu penzije pripada, od dana podnošenja zahtjeva, ako je podnosilac ispunjavao uslove za sticanje prava i na taj dan.
[…]
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 006026 11 Uvp od 11. jula 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 3. avgusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom pravu na ostvarivanje prava na invalidsku penziju, što predstavlja njegovo građansko pravo. Stoga, Ustavni sud mora da ispita da li je taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
24. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je, po njegovom mišljenju, Vrhovni sud u osporenoj odluci, za razliku od Okružnog suda u nižestepenoj odluci, proizvoljno tumačio relevantne odredbe Zakona o PIO, naročito odredbu člana 41 tog zakona. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom postupku bilo sporno da li određeni vremenski period u kojem je apelant bio u radnom odnosu, ali za koji mu nisu uplaćeni doprinosi za PIO, ulazi u apelantov penzijski staž odnosno staž osiguranja, a od kojeg zavisi visina apelantove penzije.
U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi zaključio da je Okružni sud nepravilno primijenio odredbu člana 41 Zakona o PIO kada je ocijenio da period za koji apelantu nisu uplaćeni doprinosi za PIO ulazi u njegov staž osiguranja, obrazloživši da to ne proizlazi iz samog teksta predmetne odredbe. Imajući u vidu da je odredbom člana 41 Zakona o PIO eksplicitno propisano: „[S]taž osiguranja u smislu članova 27. do 36. ovog zakona računa se osiguraniku, za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje“, Ustavni sud ne vidi apsolutno nikakvu proizvoljnost u takvom zaključku Vrhovnog suda. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, vezano za odluke Ustavnog suda na koje se pozvao Okružni sud u svojoj odluci, ispravno ukazao da se činjenična i pravna pitanja razmatrana u tim odlukama razlikuju od tih pitanja u konkretnom predmetu. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u Odlukama AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine, AP 1989/06 od 11. marta 2008. godine, AP 406/08 od 13. maja 2010. godine i AP 772/08 od 14. septembra 2010. godine (dostupne na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) sporno bilo pitanje početka roka ostvarivanja prava na penziju, odnosno datuma početka isplate penzije u slučaju kada su doprinosi za PIO uplaćeni, ali retroaktivno, dok je u odlukama AP 2213/06 od 10. januara 2008. godine i AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine (takođe dostupne na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) sporno bilo pitanje roka za podnošenje zahtjeva za ostvarenje prava na penziju za određenu vrstu osiguranika odnosno pitanje neisplate dospjelih penzija zbog nepoznatog mjesta prebivališta, tj. boravišta korisnika penzije. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci AP 311/04, na koju se Okružni sud takođe pozvao i u kojoj je, između ostalog, sporno pitanje bilo da li je apelant u parničnom postupku aktivno legitimisan da traži pred nadležnim sudom uplatu doprinosa iz radnog odnosa od tuženog, Ustavni sud zaključio da je apelant aktivno legitimisan da traži pred nadležnim sudom uplatu doprinosa iz radnog odnosa od tuženog i da je s tim u vezi odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva, u dijelu koji se tiče obaveze tuženog da uplati doprinose, onemogućilo apelantu ostvarenje same suštine njegovog „prava na pristup sudu“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 33). Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne osporava činjenicu da ima pravo da u određenom roku pokrene postupak pred nadležnim sudom protiv svog poslodavca radi uplate doprinosa za PIO. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 3 Zakona o PIO propisano: „[P]rava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču se i ostvaruju, pod uslovima utvrđenim ovim zakonom, a obim prava zavisi, po pravilu, od dužine penzijskog staža i visine plata koje je osigurano lice ostvarilo u toku radnog vijeka, odnosno od osnovica na koje je uplaćivan doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje.“ Shodno naprijed navedenom, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da je neosnovano pozivanje Okružnog suda na odredbu člana 145 stav 2 Zakona o radu i u zaključku da se staž osiguranja osiguranom radniku utvrđuje u postupku i pod uslovima propisanim relevantnim odredbama Zakona o PIO koje ne upućuju na primjenu Zakona o radu zbog čega je apelant zaštitu svojih prava mogao da ostvari samo u radnom sporu protiv poslodavca koji mu za sve vrijeme koje je proveo na radu nije uplatio doprinose za PIO, bez obzira na to što je Fond PIO prema članu 26 Zakona o PIO sve do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama tog Zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/09) imao ovlašćenje da vodi evidenciju i vrši kontrolu uplate doprinosa i da je mogao da preduzima određene kontrolne mjere ukoliko poslodavac ne ispunjava svoje obaveze uplate doprinosa za PIO jer taj Fond niti jednom zakonskom odredbom nije obavezan da osiguraniku prizna pravo na penziju ukoliko nisu plaćeni doprinosi. Pored toga, u vezi s apelantovim navodima da je Vrhovni sud odredbu člana 41 Zakona o PIO trebao tumačiti s drugim odredbama na koje je Okružni sud ukazao u obrazloženju svoje presude, a koje obrazloženje apelant smatra logičnim i razumljivim, Ustavni sud posebno ukazuje na to da se Okružni sud u obrazloženju svoje presude u vezi sa zaključkom da se radni staž upisan u radnu knjižicu ima smatrati stažom osiguranja pozvao na odredbu člana 6 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 67/05, kojom je dodat član 27a, a koji je kasnije postao član 28 Zakona o PIO koji se primjenjivao u konkretnom slučaju), navodeći da predmetna odredba glasi „da se vrijeme koje je osiguranik proveo u radnom odnosu računa u staž osiguranja“. Međutim, Ustavni sud posjeća da je navedenom zakonskom odredbom propisano: „[V]rijeme koje je osiguranik proveo u radnom odnosu kod dva ili više poslodavaca u kraćem radnom vremenu od punog radnog vremena (nepuno radno vrijeme) računa se u staž osiguranja, srazmjerno radnom vremenu provedenom na radu u odnosu na puno radno vrijeme. Osiguraniku vrijeme provedeno u radnom odnosu u vremenu dužem od punog radnog vremena ne računa se u staž osiguranja.“ Dakle, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prije svega netačno citirao predmetnu zakonsku odredbu, a pored toga napominje da je odredbom člana 41 Zakona o PIO upravo eksplicitno propisano da se staž osiguranja u smislu članova 27 do 36 ovog zakona, pa dakle i člana 28 Zakona o PIO, računa osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. U vezi s odredbom člana 26 Zakona o PIO na koju se takođe pozvao Okružni sud u svojoj odluci, navodeći da je tom odredbom propisano da se vrijeme provedeno u svojstvu osiguranika na osnovu obaveznog osiguranja po osnovu radnog odnosa uračunava u penzijski staž, Ustavni sud primjećuje da navedena odredba uopšte ne glasi tako, već da je istom propisano da „[f]ond vodi evidenciju doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje“. Imajući u vidu naprijed navedeno, te sadržaj odredbi Zakona o PIO na koje se Vrhovni sud pozvao u obrazloženju osporene odluke, Ustavni sud ne vidi ni proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da iz odredbi člana 167 st. 1 i 2 u vezi s članom 41 Zakona o PIO proizlazi da se tek nakon uplate doprinosa osiguraniku retroaktivno period za koji nisu bili uplaćeni doprinosi priznaje u staž osiguranja. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i argumentovane razloge u vezi s primjenom materijalnog prava, konkretno odredbi Zakona o PIO u predmetnom slučaju i da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
26. Pored toga, Ustavni sud konstatuje da je neosnovana apelantova tvrdnja da je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 009053 12 U od 3. decembra 2013. godine, koju je dostavio Ustavnom sudu, dokaz razlika u postupanju u istim predmetima s obzirom da iz te presude proizlazi da je Okružni sud u predmetu koji se tiče sličnih činjeničnih i pravnih pitanja donio istu vrstu presude, odnosno uvažio je tužbu osiguranika sa sličnim obrazloženjem kao u apelantovom slučaju jer apelant nije dostavio dokaz (ni) da li je Vrhovni sud uopšte odlučivao u tom predmetu.
27. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenom odlukom nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
28. Apelant se, takođe, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni odredaba materijalnog prava zbog čega određeni vremenski period u kojem je bio u radnom odnosu, ali za koji mu nisu uplaćeni doprinosi za PIO, nije ušao u njegov penzijski staž, odnosno staž osiguranja. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud smatra da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje s obzirom na to da u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava kada je taj sud zaključio da određeni vremenski period u kojem je apelant bio u radnom odnosu, ali za koji mu nisu uplaćeni doprinosi za PIO, shodno odredbi člana 41 Zakona o PIO, ne može ući u njegov penzijski staž odnosno staž osiguranja.
30. Ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se apelantovi navodi zasnivaju na proizvoljnoj primjeni odredaba materijalnog prava koji su razmotreni u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman