Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3209/15 (J.J.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Trajanje pritvora
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3209/15
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3209/15, rješavajući apelaciju J.J., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija J.J. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003618 15 Kž od 29. juna 2015. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003618 15 Kv 2 od 23. juna 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. J.J. (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Miroslav Ristić, advokat iz Doboja, podnio je 20. jula 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj13 0 K 003618 15 Kž od 29. juna 2015. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 003618 15 Kv2 od 23. juna 2015. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo njegovo puštanje na slobodu do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva Doboj (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 12. avgusta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovore dostavili 19. avgusta 2015. godine, a Okružno tužilaštvo 24. avgusta 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Okružni sud je Rješenjem broj 13 0 K 003618 15 Kv2 od 23. juna 2015. godine apelantu produžio pritvor na osnovu člana 197 stav 1 tač. v) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), a koji najduže može trajati do 25. avgusta 2015. godine.
6. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je zaključeno da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo teško ubistvo u pokušaju iz člana 149 stav 1 tačka 5 u vezi sa članom 20 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), tako što je iz označenog oružja, nakon verbalnog sukoba na lokalnom putu u blizini porodične kuće oštećenih, sa dva metka pogodio oštećenog B.Đ., koji je od nanesenih povreda preminuo na licu mjesta, te dva puta pucao u pravcu oštećenog A.Đ., ali je promašio. U prilog navedenom ukazano je na iskaz oštećenog A.Đ., kao i da je njegov iskaz objektiviziran materijalnim dokazima pribavljenim uviđajem na licu mjesta (četiri čaure), te izvještajem o smrti oštećenog B.Đ. Takođe, ukazano je i da je apelant, u kolicima natovarenim sijenom, ponio sa sobom pušku iz koje je pucao u pravcu obojice oštećenih, te se na taj način spremio za mogući sukob, a što govori o njegovoj namjeri. Shodno navedenom, zaključeno je da su neosnovane apelantove tvrdnje da nema dokaza o postojanju osnova sumnje da je počinio predmetno krivično djelo, kao i da je utvrđivanje tačnih okolnosti pod kojim je ono i počinjeno upravo predmet istrage a da se sud u ovoj fazi postupka mora ograničiti samo na utvrđivanje postojanja osnovane sumnje.
7. Okružni sud je zaključio da i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant mogao da ponovi krivično djelo, odnosno da dovrši pokušano krivično djelo. U vezi s tim je ukazano da je očigledno da postoji dugogodišnji sukob između porodice oštećenih i apelantove porodice, da se njihove kuće nalaze u neposrednoj blizini (stotinjak metara, prema kazivanju branioca), da postoji mogućnost da se svakodnevno viđaju zbog upotrebe istog puta koji vodi prema centru Z., odnosno sjedištu Opštine. Takođe, ukazano je i da je apelant u svom izjašnjenju pred Okružnim tužilaštvom naveo da su za cijeli događaj krivi ljudi iz opštinskih struktura vlasti a što, po ocjeni suda, ukazuje i na dodatnu opasnost.
8. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizilazi da je zaključeno da su se stekli uslovi i za produženje pritvora u smislu člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. U vezi s tim je ukazano da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazana zatvora u trajanju do deset godina i teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedice krivičnog djela koje se ogledaju u smrti jedne osobe i pokušaju da se liši života i druga njoj bliska osoba, iskazanu upornost pri izvršenju djela (najmanje četiri ispaljena metka) i moguću uznemirenost mještana Z. (posebno porodice oštećenih). Slijedom navedenog, zaključeno je da se samo mjerom pritvora može obezbijediti uspješno vođenje krivičnog postupka i prejudicirati moguće remećenje javnog reda. Najzad, ukazano je da je sud imao u vidu da je prikupljanje dokaza u istrazi još uvijek u toku, da je naloženo vještačenje neuropsihijatra, kao i DNK analiza tragova, te prikupljanje drugih relevantnih dokaza.
9. Najzad, ukazano je da je ocijenjena i peticija sa potpisima mještana, ali da je zaključeno da nije takve prirode da bi uvjerila sud da ne postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda. U vezi s tim je istaknuto da je jasno da su peticiju potpisala samo lica koja su uslovno prihvatila kao tačno ono što je napisano, dok se ostali mještani (uključujući i samog oštećenog) nisu pitali za mišljenje. Takođe, ukazano je da u dopisu Policijske stanice Brod (u daljnjem tekstu: PS Brod) ne stoji da nema mjesta za zaključak o mogućem uznemiravanju javnosti, nego da PS Brod ne raspolaže traženom informacijom. Stoga, navedeni apelantovi podnesci nisu prihvaćeni kao relevantni za donošenje odluke.
10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 13 0 K 003618 15 Kž od 29. juna 2015. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja je ukazano da je opšti uslov za određivanje pritvora-osnovana sumnja, utvrđena u prvom rješenju o određivanju pritvora apelantu, da se ona održala u neizmijenjenom obliku, kao i da je opravdana razlozima sadržanim u prvostepenom rješenju o produženju pritvora, koji do sada nisu izmijenjeni, niti dovedeni u sumnju drugim dokazima. U vezi s tim je ukazano na iskaz svjedoka, oštećenog A.Đ., koji je objektiviziran materijalnim dokazima, a što je prihvaćeno i od ovog suda.
11. Nadalje, ukazano je da postojanje dugogodišnjeg sukoba između apelantove i porodice oštećenog, način izvršenja krivičnog djela, broj ispaljenih hitaca, upornost i stav apelanta o krivici opštinskih vlasti za njegove radnje ukazuju na postojanje interacijske opasnosti, a zbog čega je kao pravilan ocijenjen zaključak prvostepenog suda da ta opasnost postoji.
12. Najzad, okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, apelantov stav prema djelu, a posebno blizina porodice oštećenih zajedno upućuju da je neophodno produženje pritvora zbog opasnosti od narušavanja javnog reda.
13. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao jasne i potpune razloge koje kao takve prihvata i ovaj sud i na njih upućuje apelanta.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 i člana 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
15. Apelant tvrdi da su obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi i obrazloženja na osnovu kojih su sudovi ocijenili postojanje uslova za produženje pritvora. U vezi sa postojanjem osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju, apelant tvrdi da je u toku postupka ukazivao na nove dokaze koji dovode u sumnju iskaz oštećenog A.Đ., koji tvrdi da je i njega pokušao ubiti. U vezi s tim, ukazuje na izvještaj o pregledu i obdukciji leša oštećenog B.Đ. od 26. maja 2015. godine, te na svoju izjavu koju je dao u Okružnom tužilaštvu 3. juna 2015. godine. Apelant je detaljno interpretirao sadržinu navedenih dokaza koji, po njegovom mišljenju, govore u prilog njegovoj tvrdnji da nije imao namjeru da liši života ni oštećenog B.Đ., kao ni da je pucao u oštećenog A.Đ. Zbog navedenog, apelant smatra da je proizvoljan zaključak redovnih sudova koji u potpunosti poklanjaju vjeru iskazu oštećenog A.Đ. uz obrazloženje da je on objektiviziran materijalnim dokazima obezbijeđenim pri uviđaju, pri tome propuštajući da daju obrazloženje zašto ne prihvataju činjenice, odnosno razloge koji proizilaze iz prezentovanih novih dokaza.
16. Nadalje, u vezi sa razlozima na kojim je utemeljen zaključak o postojanju opasnosti da će dovršiti krivično djelo, apelant je istakao da nije tačno da postoji sukob između njegove i porodice oštećenih, odnosno da je sukob postojao samo između oštećenog B.Đ. i njega, da ostali članovi porodica nisu bili u svađi, odnosno da nije postojao nikakav dugogodišnji sukob između dviju porodica, da nikad nije izjavio da su za njegove postupke krive opštinske vlasti (niti se u rješenjima navodi kada je to izjavio), te, najzad, da iz osporenih rješenja ne proizilazi da je utvrđeno postojanje namjere da dovrši krivično djelo, a bez čega, po njegovom mišljenju, nije moguće utvrditi postojanje ovog pritvorskog razloga. Apelant smatra da je mogućnost dovršenja krivičnog djela trebalo ocijeniti sa stanovišta okolnosti pod kojim je pokušaj učinjen, upornosti pri pokušaju, njegove ličnosti i držanja nakon pokušaja, odnosa prema oštećenom, njegovog prijašnjeg života.
17. Nadalje, apelant tvrdi da iz prezentovanih dokaza, i to peticije koju je potpisalo 313 lica, među kojim su i srodnici oštećenih B.Đ. i A.Đ., odnosno lica koja nisu samo iz Z. već i iz 13 okolnih naseljenih mjesta, kao i iz dopisa PS Brod, prema kom ovaj organ ne raspolaže informacijama da bi njegovo puštanje na slobodu imalo kao posljedicu narušavanje javnog reda, proizilazi da je proizvoljan zaključak redovnih sudova o postojanju pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
18. Najzad, apelant tvrdi da se Vrhovni sud nije ni osvrnuo ni na jedan konkretno naveden i obrazložen činjenični i pravni razlog žalbe, odnosno da je samo iznio puke fraze i ponovio razloge i obrazloženja iz osporenog prvostepenog rješenja.
19. Apelant tvrdi i da mu je, zbog propusta redovnih sudova da sa vjerovatnoćom utvrde činjenice na kojim zasnivaju svoje odluke, povrijeđeno i načelo pretpostavke nevinosti.
20. U zahtjevu za donošenje privremene mjere kojom bi, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom, odmah bio pušten na slobodu apelant se pozvao na apelacione navode o povredi čl. 5 i 6 Evropske konvencije, te na svoje zdravstveno stanje, ukazujući da ima 80 godina, da je operisan poslije moždanog udara, da je boravak u pritvoru već uticao na to da se njegovo zdravlje pogorša a zbog čega je, radi ljekarske intervencije, već bio upućen u Opštu bolnicu u D.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je savjesno i u okviru ZKPRS ocijenio sve žalbene navode u vezi s kojim je dao jasne i iscrpne razloge, te zaključio da apelantovi navodi nemaju osnov u stanju spisa, kao i da u postupku odlučivanja po žalbi nije bilo propusta koji bi doveli do povrede prava na koja apelant ukazuje.
22. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na razloge i obrazloženja iz svog rješenja, te zaključio da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na koja je u apelaciji ukazao.
23. Okružno tužilaštvo je neosnovanim ocijenilo apelantove tvrdnje da su u osporenim rješenjima izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i uslova za određivanje pritvora u smislu člana 197 stav 1 tač. v) i g) ZKPRS. Okružno tužilaštvo je ukazalo da je oštećeni A.Đ., saslušan u svojstvu svjedoka, izjavio da su u posljednjih nekoliko godina „imali“ probleme sa apelantom, pa da je neosnovana tvrdnja da je sukob postojao samo između apelanta i oštećenog B.Đ. Nadalje, ukazano je i da je apelant, izjašnjavajući se o prijedlogu ovog tužilaštva za određivanje pritvora, naveo da su za cijeli događaj krivi ljudi iz opštinskih struktura vlasti. Najzad, kada se sve, navodno, dovede u vezu sa činjenicom da su kuće apelanta i oštećenih u blizini, po ocjeni Tužilaštva, pravilan je zaključak iz osporenih rješenja da postoje naročite okolnosti u smislu člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Takođe, prema stavu Tužilaštva, postojanje namjere da se djelo ponovi ili dovrši se, takođe, utvrđuje kroz postojanje naročitih okolnosti, kako je i utvrđeno osporenim rješenjima, kao i upornost apelanta da izvrši krivično djelo (ispaljivanje najmanje četiri pucnja u pravcu oštećenih). Nadalje, ukazujući da su dati jasni razlozi i obrazloženja zašto nije prihvaćena peticija, kao i da je u dopisu PS Brod ukazano da ne raspolaže traženom informacijom, zaključeno je da su dati i valjani razlozi i obrazloženja u pogledu pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Najzad, ukazano je da su redovni sudovi dali valjane razloge i obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje i da oni nisu dovedeni u pitanje apelantovim navodima.
V. Relevantni propisi
24. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Pokušaj Član 20.
(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivicnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreci kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(…) Teško ubistvo Član 149.
(1) Zatvorom najma nje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniće se: (…) 5) ko umišljajno liši života dva ili više lica, a ne radi se o ubistvu na mah, ubistvu djeteta pri porođaju ili ubistvu učinjenom pod osobito olakšavajucim okolnostima (clan 148. stav 2.), (…)
25. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
(…)
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Trajanje pritvora u istrazi Član 200.
(…) (2)Pritvor se po odluci vijeća iz člana 24. stav 5. ovog zakona, na obrazložen prijedlog tužioca, može produžiti najviše za dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje.
(…)
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 13 0 K 003618 15 Kž od 29. juna 2015. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočen dokaz kada je apelantu osporeno rješenje i uručeno, ali s obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 29. juni 2015. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 20. juli 2015. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
32. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…)
c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
33. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, lice može biti pritvoreno samo u okviru krivičnog postupka, da bi bilo izvedeno pred nadležni sud zbog osnovane sumnje da je počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Jėčius v. Litvanija, aplikacija broj 34578/97, stav 50, ECHR 2000-IX). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo, odnosno zahtjev je da postoji osnovana, a ne iskrena ili bona fide sumnja (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A broj 182, tačka 31). Dalje, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojim se zasniva mogu potpadati pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog krivičnim zakonom. Pri tome u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Najzad, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti.
34. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili iz dokaza koje je dostavilo nadležno tužilaštvo uz prijedlog za produženje pritvora da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se sumnjiči, te da su, s tim u vezi, prema ocjeni Ustavnog suda, dati jasni razlozi i obrazloženja. Stoga, nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Naime, u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, u vezi sa postojanjem osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, ukazano je da je apelant iz označenog oružja, nakon verbalnog sukoba na lokalnom putu u blizini porodične kuće oštećenih, sa dva metka pogodio oštećenog B.Đ., koji je od nanesenih povreda preminuo na licu mjesta, te dva puta pucao u pravcu oštećenog A.Đ., ali je promašio. U prilog navedenom ukazano je na iskaz oštećenog A.Đ., kao i da je njegov iskaz objektiviziran materijalnim dokazima pribavljenim uviđajem na licu mjesta (četiri čaure), te izvještajem o smrti oštećenog B.Đ. Najzad, ukazano je i da je utvrđivanje tačnih okolnosti pod kojim se desio kritični događaj predmet istrage koja je u toku, a da se sud u ovoj fazi postupka mora ograničiti samo na utvrđivanje postojanja osnovane sumnje. Po ocjeni Vrhovnog suda, zaključak o postojanju osnovane sumnje, utemeljen na navedenim dokazima, nije doveden u pitanje drugim dokazima. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantovu tvrdnju da su pri zaključku o postojanju osnovane sumnje redovni sudovi propustili da ocijene, kako tvrdi, nove dokaze, izvještaj o pregledu i obdukciji leša oštećenog B.Đ. od 26. maja 2015. godine, te njegovu izjavu koju je dao u Okružnom tužilaštvu 3. juna 2015. godine, pa da je zbog toga proizvoljan zaključak redovnih sudova o postojanju osnova sumnje.
36. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da su proizvoljno utvrđeni razlozi na kojim je utemeljen zaključak o ispunjenosti uslova za produženje pritvora u smislu člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja ukazano da postoji dugogodišnji sukob između porodice oštećenih i apelantove porodice, da se njihove kuće nalaze u neposrednoj blizini (stotinjak metara, prema kazivanju apelantovog branioca), da postoji mogućnost da se svakodnevno viđaju zbog upotrebe istog puta koji vodi prema centru Z., odnosno sjedištu Opštine. Takođe, ukazano je i da je apelant u svom izjašnjenju pred Okružnim tužilaštvom naveo da su za cijeli događaj krivi ljudi iz opštinskih struktura vlasti a što, po ocjeni suda, ukazuje i na dodatnu opasnost. Preispitujući apelantove žalbene navode u ovom dijelu, Vrhovni sud se u cijelosti saglasio s razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, te imajući u vidu i odgovor Okružnog tužilaštva na apelantove navode, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su apelantovi navodi u ovom dijelu osnovani, odnosno da neutvrđivanje namjere da dovrši krivično djelo zaključak o postojanju pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 ZKPRS čini proizvoljnim.
37. Nadalje, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da se nisu stekli uslovi za produženje pritvora u smislu člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, Ustavni sud primjećuje da obrazloženje osporenog prvostepenog rješenja sadrži analizu razloga i okolnosti konkretnog slučaja na osnovu kojih je prvostepeni sud, a sa čime se saglasio i Vrhovni sud, ocijenio postojanje ovog pritvorskog razloga (visina zaprijećene kazne za krivično djelo, krivično djelo koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedice krivičnog djela koje se ogledaju u smrti jedne osobe i pokušaju da se liši života i druga njoj bliska osoba, iskazanu upornost pri izvršenju djela (najmanje četiri ispaljena metka) i moguću uznemirenost mještana Z. (posebno porodice oštećenih). Takođe, u obrazloženjima osporenih rješenja nisu izostali razlozi i obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
38. Ustavni sud smatra da je produžavanje mjere pritvora u apelantovom slučaju određeno u sudskom postupku u kom su preispitana sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da su osporene odluke zasnovane na objektivnim kriterijumima uz poštivanje materijalnih i procesnih pretpostavki određenih zakonom.
39. Ustavni sud zaključuje da su apelantove tvrdnje o povredi člana 5 stav 1 tačka c) i člana 5 stav 3 Evropske konvencije neosnovane.
40. U vezi sa apelantovim navodima da je povrijeđen član 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5 stav 4 Evropske konvencije garantuje licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» koji bi mogao da ispita zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni elemenat ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integrisan u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao «sudski karakter», taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76 i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može da vodi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, takođe, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
41. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao da ispita zakonitost produženja trajanja pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost ulaganja žalbe Vrhovnom sudu na rješenja Okružnog suda kojim mu je pritvor produžen, Vrhovni sud je o izjavljenoj žalbi odlučivao u kratkom vremenskom intervalu, a apelant ne osporava da je bio saslušan, da je imao branioca, niti da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora i činjenicama i dokazima na kojim je on zasnovan.
42. Nadalje, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da osporena rješenja nisu dovoljno obrazložena, posebno osporeno rješenje Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća da habeas corpus postupak ne garantuje obavezu da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj E 33977/96, tačka 94). U tom smislu, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se govoriti o nedostatku obrazloženja samo zbog činjenice da je Vrhovni sud, ocjenjujući apelantove žalbene navode, prihvatio i u svoju odluku inkorporisao razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5 stav 4 Evropske konvencije.
43. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i bez bjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na pravično suđenje
44. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Apelant tvrdi da mu je, zbog propusta redovnih sudova da sa vjerovatnoćom utvrde činjenice na kojim zasnivaju svoje odluke, a iz razloga koje je iznio u pogledu postojanja osnovane sumnje i postojanja uslova za produženje pritvora u smislu člana 197 stav 1 tač. v) i g) ZKPRS. S obzirom na to da je u ovoj odluci već zaključeno da su apelantovi navodi iz navedenih razloga neosnovani, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani u pogledu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 Evropske konvencije kada je produženje pritvora izrečeno u sudskom postupku u kom su redovni sudovi pitanje postojanja osnovane sumnje, kao i posebnih razloga za produženje pritvora propisanih zakonom detaljno razmotrili i za svoje zaključke dali dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge uz poštivanje materijalnih i procesnih pretpostavki propisanih zakonom, te kada je drugostepeni sud u žalbenom postupku razmotrio i, inkorporišući u svoju odluku razloge i obrazloženja prvostepenog suda, zaključio da apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke.
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije kada se kršenje ovog prava vezuje za nedostatak razloga i obrazloženja u pogledu postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga utvrđenih zakonom, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman