Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3821/12 (R. O., S. Ž., N. O., Š. O., H. Z. i drugi)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Aktivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3821/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3821/12, rješavajući apelaciju Razije Omeragić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Razije Omeragić, Selima Žilića, Nevreze Odobašić, Ševka Odobašića, Hamida Zečevića, Muharema Zečevića, Ejuba Zečevića, Rasima Zečevića, Hanife Zečević, Mesuda Zečevića, Azrudina Zečevića, Hilme Zečevića, Refika Žilića, Šerifa Kovačevića, Ramiza Glibića, Zade Sivro Raseme Huskić, Hazima Mrkonjića, Zijada Zečevića, Asima Đuherića i Zijada Huskića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 007754 10 Rev od 29. augusta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 007754 10 Gž od 17. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 007754 08 P od 11. decembra 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Razija Omeragić, Selim Žilić, Nevreza Odobašić, Ševko Odobašić, Hamid Zečević, Muharem Zečević, Ejub Zečević, Rasim Zečević, Hanifa Zečević, Mesud Zečević, Azrudin Zečević, Hilmo Zečević, Refik Žilić, Šerif Kovačević, Ramiz Glibić, Zada Sivro, Rasema Huskić, Hazim Mrkonjić, Zijad Zečević, Asim Đuherić i Zijad Huskić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Kotorskog, općina Doboj, koje zastupa Faruk Smajlović, advokat iz Gračanice, podnijeli su 5. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 007754 10 Rev od 29. augusta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 007754 10 Gž od 17. marta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 007754 08 P od 11. decembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od Republike Srpske - Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede i Općine Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi), koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, zatraženo je 1. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 17. juna do 3. jula 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 007754 08 P od 11. decembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 007754 10 Gž od 17. marta 2010. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata protiv tuženih kojim su tražili da se tuženi obavežu da svakom od njih predaju na korištenje, u posjed i vlasništvo nekretnine bliže određene prema katastarsko-knjižnim podacima u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), kao i zahtjev da se tuženi obavežu da solidarno isplate svakom od apelanata na ime dovođenja spornih nekretnina u stanje prije uzurpacije odgovarajuće novčane iznose bliže navedene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom od 16. januara 2003. godine do isplate, te zahtjev da im tuženi solidarno naknade štetu uzrokovanu nekorištenjem spornih nekretnina u poljoprivredne svrhe ili izdavanjem u zakup za period od 15. februara 1999. godine do dana preciziranja tužbe u iznosima pojedinačno određenim za svakog od apelanata i sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude. Istom presudom apelanti su obavezani tuženima solidarno nadoknaditi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su predmet konkretnog postupka pojedinačni zahtjevi apelanata (istaknuti u istoj tužbi) da se obavežu tuženi da svakom od njih isplate određeni novčani iznos potreban za obavljanje radova na spornim nekretninama radi njihovog dovođenja u stanje u kojem se mogu upotrebljavati kao poljoprivredno zemljište, kao i zahtjev za naknadu štete koja se ogleda u izmakloj koristi koju bi svaki od apelanata ostvario baveći se poljoprivrednom proizvodnjom na spornim nekretninama ili izdajući ih u zakup. U postupku je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o zemljištu na kojem je vršeno vađenje šljunka i pijeska.

7. Osnovni sud je utvrdio da većina apelanata nisu, u smislu odredbe člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), dokazali da su vlasnici spornih nekretnina niti da su te nekretnine pribavili po valjanom pravnom osnovu i na zakonit način što bi ih činilo pretpostavljenim vlasnicima u smislu odredbe člana 41. navedenog zakona. Osnovni sud je zaključio da ti apelanti nemaju aktivne legitimacije u odnosu na zahtjev kojim traže predaju u posjed spornih nekretnina. Osnovni sud je također utvrdio da ni zahtjev ostalih apelanata (koji su dokazali da imaju pravo suvlasništva na nekim spornim nekretninama), primjenom odredbi člana

37. ZOSPO, nije osnovan jer nije utvrđeno da su tuženi u posjedu predmetnih nekretnina. Za uspješnu stvarno-pravnu zaštitu, kako je istakao Osnovni sud, na osnovu odredbe člana 37. ZOSPO (prema navedenoj odredbi rei vindicatio je tužba koju vlasnik neposjednik podiže protiv posjednika nevlasnika za predaju individualno određene stvari) tužilac mora dokazati da je stvar koju traži njegova (da ju je stekao na jedan od načina propisanih odredbama čl. 20-30. ZOSPO), zatim da se tražena stvar nalazi u faktičkoj vlasti (član 70. ZOSPO) tuženog, te identitet stvari (čl. 1. i 2. ZOSPO). Osnovni sud je u dokaznom postupku utvrdio da tuženi nisu bili niti su sada u faktičkom posjedu spornih nekretnina, iz čega proizlazi da nedostaje jedna od pretpostavki uspješne stvarno-pravne zaštite propisane članom 37. ZOSPO, slijedom čega je Osnovni sud odbio zahtjev apelanata zbog nedostatka pasivne legitimacije.

8. Osnovni sud je dalje naveo da apelanti odgovornost Republike Srpske za naknadu štete zasnivaju na činjenici da je Ministarstvo za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu Bijeljina nekim pravnim i fizičkim osobama izdalo vodoprivrednu saglasnost za eksploataciju materijala iz sprudišta rijeke Bosne. Međutim, kako je utvrdio Osnovni sud, u tim rješenjima nisu navedene niti označene parcele za koje apelanti traže naknadu štete u iznosima koji su potrebni radi njihovog dovođenja u stanje da se mogu koristiti za poljoprivrednu proizvodnju i u iznosima koji odgovaraju izgubljenoj dobiti koju bi ostvarili iskorištavanjem predmetnih nekretnina u označenom periodu da nisu oštećene vađenjem šljunka i pijeska. Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može uspostaviti relevantna uzročna veza između pomenutih rješenja navedenog Ministarstva i eksploatacije šljunka i pijeska na spornim nekretninama koja je uzrokovala njihovo oštećenje, pa time ni odgovornost tužene RS za naknadu predmetne štete. Pored toga, naglašeno je da je navedeno Ministarstvo vodoprivredne saglasnosti davalo u okviru svoje nadležnosti i pod uvjetima propisanim odredbama Zakona o vodama, kao i da tim zakonom nije propisana odgovornost države za eventualnu štetu koju su prouzrokovale osobe koje vrše eksploataciju pijeska i šljunka na osnovu tih saglasnosti (kako to tvrde apelanti). Osnovni sud je istakao da odredba člana 20. stav 4. navedenog zakona upravo propisuje odgovornost investitora (imaoca vodoprivredne saglasnosti) za naknadu štete koja može nastati trećim osobama.

9. Prema činjeničnim navodima tužbe, kako je dalje navedeno, usljed eksploatacije šljunka i pijeska na spornim nekretninama koje su u katastarsko-knjižnim evidencijama upisane kao posjed apelanata i koje oni koriste, a niko ih u tom posjedu ne smeta, došlo je do oštećenja spornih nekretnina. Istaknuto je da su, prema karakteru postavljenog zahtjeva, apelanti zatražili otklanjanje štete u vidu naknade u novcu (a ne u vidu naturalne restitucije) i naknade na ime izgubljene dobiti, odnosno zatražili su uspostavljanje onog stanja koje bi postojalo u njihovoj imovini da nije bilo štetnog događaja (eksploatacije šljunka i pijeska). Dalje je navedeno da prema odredbi člana 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odgovorna osoba je dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (stav 1), a ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće ili nije nužno da to učini odgovorna osoba ili oštećeni tako zahtijeva, odgovorna osoba se može obavezati da štetu naknadi u novcu (st. 3. i 4. istog člana). Pored toga, oštećeni pod određenim uvjetima ima pravo i na naknadu izmakle koristi (član 189. ZOO). Istaknuto je da je, da bi došlo do odgovornosti za štetu, potrebno ne samo da je neka osoba pretrpi (u konkretnom slučaju nije sporno da je šteta nastala na spornim nekretninama koje su apelanti koristili za poljoprivrednu proizvodnju) već da se ostvare i druge navedene pretpostavke (štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između štetne radnje i štete i postojanje subjektivne ili objektivne odgovornosti). Osnovni sud je prethodno obrazložio zašto navedena rješenja o davanju vodoprivredne saglasnosti nadležnog ministarstva ne predstavljaju osnov za utvrđivanje odgovornosti tužene RS za predmetnu štetu, a u toku postupka nije dokazano da je ta šteta nanesena nekim drugim radnjama radnika ili organa tuženih. Slijedom toga, Osnovni sud je zaključio da saglasno pravilima o teretu dokazivanja nema mjesta primjeni odredbe člana 172. ZOO na koju se pozivaju apelanti i utvrđivanju odgovornosti tuženih za nastalu štetu. Istaknuto je da iz navedenih rješenja proizlazi da se radi o eksploataciji materijala iz sprudišta rijeke Bosne i da se u donošenju tih rješenja Ministarstvo osnovano pozvalo na odredbe Zakona o vodama, te je ispunjenost uvjeta za davanje odobrenja opravdano cijenilo u smislu odredbi člana 17. Zakona o vodama.

10. Po ocjeni Osnovnog suda, u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbi Zakona o rudarstvu, s obzirom na to da je članom 5. Zakona o rudarstvu propisano da skupština općine, šumska gazdinstva i drugi za svoje potrebe mogu vršiti eksploataciju pijeska i šljunka kao i mineralnih sirovina iz pozajmišta kamena bez naknade za pravljenje i nasipanje lokalnih i šumskih puteva, a u skladu s odredbama tog zakona i uz pribavljenu saglasnost resornog ministarstva. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o eksploataciji šljunka iz pozajmišta kamena bez naknade niti je eksploatacija šljunka vršena za potrebe skupštine općine bez naknade, a u svrhe pravljenja i nasipanja lokalnih šumskih puteva, Osnovni sud je utvrdio da tužena Općina Doboj nije odgovorna za nastalu štetu na nekretninama apelanata s obzirom na to da svojim radnjama nije prouzrokovala štetu niti postoji uzročno-posljedična veza između radnji općine i štete nastale na predmetnim nekretninama u smislu člana 172. ZOO. Osnovni sud je zaključio da radnje koje su u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastalom štetom apelantima jesu radnje osoba koje su vadile šljunak na predmetnim nekretninama, a eksploataciju šljunka na spornim nekretninama nisu vršili tuženi.

11. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo, te je ocijenivši žalbene navode apelanata paušalnim i neosnovanim žalbu apelanata odbio.

12. Odlučujući o reviziji koju su protiv drugostepene presude izjavili apelanti, Vrhovni sud je Presudom broj 85 0 P 007754 10 Rev od 29. augusta 2012. godine reviziju apelanata odbio kao neosnovanu.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz navoda revizije proizlazi da apelanti odgovornost tuženih za predmetnu štetu zasnivaju i na tvrdnji da su tuženi, propuštanjem nadzora nad „dosljednim sprovođenjem rješenja o vodoprivrednoj saglasnosti“, odnosno pasivnim ponašanjem, doveli do nastanka predmetne štete. Vrhovni sud je istakao da radnja propuštanja mora biti u direktnoj uzročnoj vezi sa nastalom štetom da bi došlo do zasnivanja odgovornosti. Propuštanje nadzora, kako je istaknuto, zbog kojeg je radnjom treće osobe došlo do štete ne može dovesti do zasnivanja odgovornosti (osim ako osoba koja je propustila nadzor odgovara i za radnje te treće osobe, kao naprimjer roditelji za maloljetno dijete) jer je tada radnja treće osobe u uzročnoj vezi sa nastalom štetom i ta treća osoba je za istu odgovorna. Navodi revizije istaknuti u tom pravcu, po ocjeni Vrhovnog suda, nisu osnovani zbog toga što iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su organi tuženih podnijeli veći broj prekršajnih prijava protiv osoba koje su neovlašteno vršile eksploataciju pijeska i šljunka iz i uz rijeku Bosnu. Kod činjenice da tokom postupka nije utvrđeno da su tuženi bili u posjedu spornih nekretnina, niti da su vršili eksploataciju pijeska i šljunka, Vrhovni sud je zaključio da je izvjesno da nisu ostvarili nikakvu korist (niti su apelanti to tvrdili pa time ni dokazivali visinu te koristi). Vrhovni sud je zaključio da je očigledno da u razjašnjenju spornog odnosa nema mjesta primjeni odredaba ZOO koje govore o sticanju bez osnova, a koje su apelanti u reviziji naveli bez ikakvog objašnjenja zašto bi one bile relevantne za odluku u konkretnoj pravnoj stvari.

14. Vrhovni sud je, također, utvrdio da su neosnovani navodi apelanata da su nižestepeni sudovi pri donošenju svojih odluka povrijedili načelo ravnopravnosti stranaka u postupku i da su favorizirani tuženi, a da pri tome ničim konkretnim nisu argumentirali navedene tvrdnje. Navedeno je da su se apelanti pozvali na član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s navedenim Vrhovni sud je istakao da je postupak u konkretnoj pravnoj stvari pokrenut tužbom apelanata 16. januara 2003. godine, zatim da tužba nije bila uređena, pa je rješenjem suda naložena ispravka. Dalje je istaknuto da su apelanti tokom postupka nekoliko puta uređivali tužbu (ispravljanjem imena apelanata, označavanjem identifikacionih podataka za sporne nekretnine, povlačenjem tužbe u odnosu na neke tužene, odustajanjem nekih tužilaca od tužbe, uređivanjem i promjenom tužbenih zahtjeva). Tokom postupka, kako je dalje istaknuto, apelante je zastupao ovlašteni kvalificirani punomoćnik koji je prisustvovao ročištima i u nekoliko navrata obrazlagao sve navode i tvrdnje na kojima je zasnovana tužba, očitovao se na navode druge strane, a iskoristio je i mogućnost ulaganja pravnih lijekova. Vrhovni sud je zaključio da je apelantima u konkretnom postupku pružena mogućnost (koju su i iskoristili) da pred sud iznesu sve što su smatrali relevantnim za donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari i da se očituju na navode i dokaze suprotne strane. Dalje, u vezi sa istaknutim revizionim navodima, utvrđeno je da okolnost da je sutkinja Slađana Pajić provela neke radnje u konkretnom predmetu dok je bila sutkinja Osnovnog suda, te da je kao član vijeća učestvovala u donošenju presude koja se pobija revizijom, po ocjeni Vrhovnog suda, nije od značaja za pravilnost i zakonitost te presude. Vrhovni sud je naveo da sutkinja saglasno odredbi člana 357. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovala u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Naime, sutkinja Slađana Pajić, kao sutkinja prvog stepena, nikada nije donijela meritornu odluku u konkretnoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je utvrdio da je, spomenuta sutkinja, radeći kao sutkinja prvog stepena u konkretnom predmetu, donijela rješenje od 11. jula 2007. godine o odbacivanju tužbe kao neblagovremene, ali je to rješenje ukinuto po žalbi apelanata, postupak je nastavljen po tužbi, a o predmetu spora odluku je donio drugi sudija Osnovnog suda.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su naveli da su oni zakoniti posjednici svih spornih nekretnina koje su do 1992. godine koristili kao poljoprivredno zemljište, a koje su morali napustiti zbog ratnih dešavanja. Smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njihove tužbene zahtjeve. Ističu da su sudovi pogrešno cijenili odredbe čl. 33, 37. i 41. ZOO. Dalje su istakli da u predmetnom parničnom postupku nisu bili ravnopravno tretirani od strane redovnih sudova jer sudovi nisu s dužnom pažnjom cijenili dokaze apelanata, favorizirajući pri tome tužene. Također, navode da im je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud jer je u drugostepenom vijeću učestvovala sutkinja Slađana Pajić, koja je, kao sutkinja u prvostepenom postupku, donijela rješenje kojim je „odbila tužbu kao neosnovanu“.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u rješavanju odnosne pravne stvari na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim. Također je istakao da je iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku izjašnjavajući se i o pitanjima koja su kao sporna apelanti ponovo postavili u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaju kod činjeničnih utvrđenja i pravnih zaključaka koji su izloženi u odluci tog suda, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelanti prvobitno podnijeli tužbu zbog smetanja posjeda, te da je navedena tužba odbačena Rješenjem tog suda broj P-36/03 od 11. jula 2007. godine, da bi odlukom Okružnog suda navedeno rješenje bilo ukinuto i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. Zatim je uslijedilo preciziranje tužbenog zahtjeva podneskom apelanata od 24. juna 2009. godine o kojem je taj sud odlučivao tokom postupka i donio svoju odluku. Navedeno je da je taj sud omogućio pravično suđenje apelantima, a što je vidljivo iz samog toka postupka, te raspravnih zapisnika i provedenih dokaza. Dalje je istaknuto da su apelanti aktivno učestvovali tokom postupka, te im je bilo omogućeno da predlože i izvedu sve dokaze za koje su smatrali da mogu dokazati osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tuženi su u odgovoru osporili navode apelacije kao neosnovane. Istakli su da apelanti nisu dokazali da je u radnjama tuženih bilo protivpravnosti, da su učinili štetnu radnju i da postoji uzročno-posljedična veza između štetne radnje i štete nastale za apelante, odnosno da na strani tuženih postoji subjektivna ili objektivna odgovornost. Istaknuto je da su redovni sudovi pravilno utvrdili da vodoprivredna saglasnost koju je izdalo nadležno ministarstvo ne predstavlja osnov za utvrđivanje odgovornosti u odnosu na tuženu Republiku Srpsku jer se vodoprivredna saglasnost isključivo odnosi na eksploataciju šljunka u koritu rijeke Bosne, a ne na nekretnine u vlasništvu ili posjedu apelanata. Također je istaknuto da su redovni sudovi pravilno utvrdili da ni tužena Općina Doboj ne može odgovarati u smislu člana 16. Zakona o rudarstvu jer nisu ispunjene pretpostavke za njezinu odgovornost o čemu su redovni sudovi dali obrazloženje. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nekretninu stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Član 37.

Zaštita prava svojine Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

Član 41.

Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahtijeva njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.

Osnovi odgovornosti

1. Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 172. stav 1.

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 185.

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu (1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala. (2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 357. stav 1. tač. 4. i 5.

Sudija ne može suditi:

(4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;

(5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.

VI. Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 007754 10 Rev od 29. augusta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelanti su primili 11. septembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 5. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da su im prekršena prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Apelanti smatraju da im je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog toga što nisu ravnopravno tretirani sa tuženim od strane redovnih sudova i zbog toga što sud nije bio objektivno nepristrasan.

30. U vezi s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučujući na tri instance odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata. Pri tome su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali zašto su zaključili da apelanti nemaju aktivne legitimacije u odnosu na zahtjev kojim traže predaju u posjed spornih nekretnina pozivajući se na relevantne odredbe čl. 33. i 41. ZOSPO kao i zašto u odnosu na apelante, koji imaju pravo suvlasništva na nekim spornim nekretninama u konkretnom slučaju, nisu ispunjeni uvjeti za uspješnu stvarno-pravnu zaštitu u odnosu na tužene prema članu 37. ZOSPO. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljna obrazloženja zašto su u konkretnom slučaju utvrdili da apelanti nisu dokazali odgovornost tuženih za nastalu štetu na spornim nekretninama shodno relevantnim odredbama ZOO. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda, koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti i u apelaciji ponavljaju svoju tvrdnju o tome da su oni posjednici i vlasnici spornih nekretnina, a što su redovni sudovi imali u vidu kada su odlučivali o zahtjevu apelanata „za predaju na korištenje, u posjed i vlasništvo“ spornih nekretnina. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Dalje u odnosu na navode apelanata da su sudovi povrijedili načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentiraju navodima da sudovi nisu s dužnom pažnjom cijenili dokaze i argumente koje su iznosili tokom postupka, a da su pri tome favorizirali tužene, Ustavni sud ističe da činjenica da se sud priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 161/05 od 12. aprila 2006. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 49/06, tačka 31). U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; Odluke Ustavnog suda broj U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02; U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zapaža da su u konkretnom postupku apelanti imali mogućnost predložiti svoje dokaze kao i osporavati i komentirati dokaze suprotne strane, što su apelanti, kako to proizlazi iz činjenica predmeta i osporenih odluka, i činili, te su stoga, u tom smislu navodi apelanata da nisu bili ravnopravno tretirani sa suprotnom stranom, po ocjeni Ustavnog suda neosnovani.

34. U odnosu na navode apelanata da im je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud ističe da se prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi postoje li lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Također, postojanje nepristrasnosti ocjenjuje se i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje je li sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (op. cit., Mežnarić, stav 29; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07). Apelanti u konkretnom slučaju nisu doveli u pitanje subjektivnu nepristrasnost sutkinje Slađane Pajić, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelanti su osporili pristrasnost navedene sutkinje prema objektivnom načelu. Iz dokumenata spisa proizlazi da je ista sutkinja kao član sudskog vijeća učestvovala u postupku donošenja drugostepene odluke, a prethodno je u prvostepenom postupku donijela rješenje kojim je odbacila tužbu apelanata zbog neblagovremenosti.

35. Što se tiče objektivne nepristrasnosti, mora se utvrditi mogu li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju postoje li u konkretnom slučaju opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste može li se takva bojazan objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno pravda se ne treba samo provesti već se mora i vidjeti da se ona provodi (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristrasnost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru) nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). U vezi s navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.

36. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je navedena sutkinja povodom tužbe apelanata zbog smetanja posjeda donijela Rješenje broj P- 36/03 od 11. jula 2007. godine kojim je odbacila tužbu kao neblagovremenu. Navedeno rješenje je odlukom Okružnog suda ukinuto i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. Nakon preciziranja tužbenog zahtjeva podneskom apelanata od 24. juna 2009. godine proveden je postupak u kojem je donesena meritorna odluka, odnosno osporena odluka Osnovnog suda, koju je donijela druga sutkinja (sutkinja Ljiljana Rajković). Ustavni sud zapaža da iz navedenog proizlazi da je rješenje o odbacivanju tužbe zbog neblagovremenosti procesno rješenje odnosno da njime nije odlučivano o meritumu zahtjeva, te da se u konkretnom slučaju ne radi o „odluci“ koju propisuje član 357. stav 1. tačka 4. ZPP. Nasuprot tome, navedena sutkinja je kao član sudskog vijeća Okružnog suda u žalbenom postupku u kojem je odbijena žalba apelanata učestvovala u donošenju meritorne odluke. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji da se „jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta.“ Stoga Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo apelanata na nepristrasan sud kako je zagarantirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava u suštini vežu za primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII. Zaključak

39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanata dali obrazloženja za koja je Ustavni sud utvrdio da nisu proizvoljna.

40. Također nema kršenja prava na nepristrasan sud, zagarantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je ista sutkinja u drugostepenom postupku učestvovala u vijeću koje je odbilo žalbu apelanata dok je u postupku pred prvostepenim sudom, koji je prethodio ponovnom postupku, donijela rješenje o odbacivanju tužbe zbog neblagovremenosti.

41. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava.

42. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3821/12 (R. O., S. Ž., N. O., Š. O., H. Z. i… | Sudska praksa | Aktio