Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4487/12 (Ž. V.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Prenos stanarskog prava
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4487/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4487/12, rješavajući apelaciju Žane Vrankić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b. i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. listopada 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Žane Vrankić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003153 12 Uvp 2 od 6. rujna 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003153 12 U 2 od 23. ožujka 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Žana Vrankić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Rizo Tvrtković, odvjetnik iz Mostara, podnijela je 17. prosinca 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 003153 12 Uvp 2 od 6. rujna 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 003153 12 U 2 od 23. ožujka 2012. godine. Apelantica je podneskom od 14. siječnja 2013. godine dopunila apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je 14. kolovoza 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 21. kolovoza 2015. godine. Kantonalni sud i Federalno ministarstvo nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja HNK (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko stambeno tijelo) broj UPI-09-04-25-30/05 od 9. travnja 2009. godine odbijen je apelantičin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana na adresi Ante Starčevića broj 68 u Mostaru (u daljnjem tekstu: predmetni stan), čiji je raniji nositelj stanarskog prava (u daljem tekstu: NSP) bila njezina tetka Ruža Markić.

6. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UPII/05-23-5-58/08 od 19. lipnja 2009. godine odbijen je apelantičin priziv izjavljen protiv rješenja prvostupanjskog stambenog tijela.

7. Apelantica je pred Kantonalnim sudom protiv Federalnog ministarstva pokrenula upravni spor radi poništenja rješenja.

8. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 003153 12 U 2 od 23. ožujka 2012. godine apelantičinu tužbu odbio kao neutemeljenu. Kantonalni sud je nakon dostave tužbe tuženiku održao javnu raspravu uz nazočnost zainteresiranih strana („Super Nove“ d.d. Mostar i Velinke Mihalj) na kojoj su izvedeni svi dokazi koje su predložile strane u postupku, kao i dokazi iz upravnog spisa, pa nakon što je ispitana zakonitost osporenih upravnih akata u granicama zahtjeva iz tužbe, tužba je odbijena iz sljedećih razloga. Prije svega, Kantonalni sud je podržao stajalište upravnih tijela da se apelantičin zahtjev za prijenos stanarskog prava od 4. travnja 1995. godine ne može prihvatiti kao validan jer na tom zahtjevu, koji je u rukopisu navodno dostavljen Odjelu graditeljstva i prostornog uređenja Mostar, nedostaje prijemni štambilj i evidencija u odgovarajućim knjigama i protokolima naznačenog općinskog tijela. Stoga je i za Kantonalni sud (kao i upravna tijela) jedini i izvorni zahtjev za prijenos stanarskog prava koji je zvanično podnesen i službeno primljen onaj od 20. travnja 2001. godine. Navedenim zahtjevom apelantica je zatražila od općinskog tijela da na temelju odredbe članka 28. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) donese rješenje koje će zamijeniti ugovor o korištenju predmetnog stana, a kojim bi se ona označila kao NSP. U svezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo da je zadatak stambenog tijela prije svega bio u postupku utvrditi aktivnu legitimaciju apelantice kao podnositelja zahtjeva, dakle utvrditi ima li pravo podnijeti takav zahtjev. Po provedenom dokaznom postupku je utvrđeno da apelantica ne ispunjava zakonske uvjete iz članka 6. stavak 2. ZSO, odnosno da nije deset godina neprekidno živjela u ekonomskoj zajednici sa svojom tetkom, ranijom NSP na predmetnome stanu. Stoga je zaključeno da apelantica ne ispunjava zakonske uvjete da joj se izda rješenje koje bi zamijenilo ugovor o korištenju predmetnoga stana iako je u upravnom postupku nastojala dokazati upravo tu činjenicu. Međutim, niti iz jednog materijalnog dokaza koji je apelantica priložila (računa za utrošak električne energije i vode, prijave prebivališta za djecu), kao i iskaza većeg broja saslušanih svjedoka koje je također predložila apelantica, ne proizlazi da je sa ranijom NSP živjela neprekidno u ekonomskoj zajednici deset godina. S druge strane, iz službene dokumentacije Odjeljenja za potporu i dokumentaciju i izvješća o popisu stanovništva Federalnog zavoda za statistiku utvrđena je odlučna činjenica da je ranija NSP (apelantičina tetka) bila prijavljena na adresi predmetnog stana od useljenja 1984. godine do svoje smrti u veljači 1995. godine, i da je prilikom popisa stanovništva 1991. godine njezino kućanstvo evidentirano kao samačko. U istom razdoblju apelantica je živjela u zajedničkom kućanstvu svog oca, mada iz iskaza nekih od saslušanih svjedoka proizlazi da je između apelantice i ranije NSP (njezine tetke) postojao određeni odnos. Međutim, iz takvog odnosa se nije mogao izvesti nepobitan zaključak o zajedničkom životu i stalnoj ekonomskoj zajednici između ranije NSP i apelantice. Iz navedenog je proizašao zaključak da apelantica ne ispunjava zakonske uvjete da se temeljem članka 6. stavak 2. ZSO smatra članom obiteljskog kućanstva ranije NSP, te se stoga nije mogla pojaviti kao aktivno legitimirana osoba da traži donošenje rješenja koje bi zamijenilo ugovor o korištenju predmetnog stana.

9. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja na apelantici, da apelantica u upravnom sporu nije dokazala svoje navode iz tužbe, da su u upravnom postupku utvrđene sve odlučne činjenice koje su pravilno protumačene, uz potpune i valjane razloge, Kantonalni sud je apelantičinu tužbu odbio kao neutemeljenu.

10. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantičinom zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, donio Presudu broj 07 0 U 003153 12 Uvp 2 od 6. rujna 2012. godine kojom je zahtjev za izvanredno preispitivanje odbijen. Vrhovni sud je na temelju članka 45. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) ispitao zakonitost osporene presude u granicama zahtjeva i povreda propisa iz članka 41. stavak 2. ZUS, nakon čega je zaključio da donošenjem pobijane presude Kantonalni sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje konkretne upravne stvari. Naime, nije povrijeđen zakon na apelantičinu štetu kada je iz provedenih dokaza i činjeničnog stanja utvrđeno da se apelantica u vrijeme smrti ranije NSP, u smislu članka 6. stavak 2. ZSO, nije mogla smatrati članom njezinog obiteljskog kućanstva jer nije dokazano da je s istom živjela u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina, radi čega, sukladno članku 28. u svezi s čl. 21. i 22. ZSO, nisu ni bili ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Stoga se tvrdnje iz zahtjeva u pogledu nepravilne primjene materijalnog prava ukazuju neutemeljenim. Pored toga, Vrhovni sud ni iz ostalih navoda zahtjeva koji se tiču nepravilne ocjene izvedenih dokaza, nije mogao utvrditi da je pobijanom presudom pogrešno primijenjen zakon, s obzirom na to da je apelantici omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku, predlaganje dokaza, očitovanje na već provedene dokaze i izjašnjavanje o svim činjenicama značajnim za rješavanje upravne stvari. Imajući u vidu da je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge, uz poštovanje apelantičinih procesnih prava to se nije moglo ni zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o bilo kakvoj povredi zakona na apelantičinu štetu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak

1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Navela je da u postupku provedeni dokazi nisu cijenjeni savjesno i brižljivo jer bi, u tom slučaju, činjenično stanje bilo potpuno drugačije utvrđeno. U svezi s tim istakla je da je prilikom useljenja u predmetni stan bila u dobi od 14 godina i stoga nije imala interesa prijavljivati se na adresi svoje tetke-ranije NSP, da je stan njezinih roditelja malen po kvadraturi i da ga objektivno nije mogla ni koristiti, te da je u predmetnom stanu vodila kućanstvo i brinula o svojoj tetki (NSP) i njezinim svakodnevnim potrebama. Osim toga, navela je da je do 6. prosinca 2000. godine stekla status NSP na predmetnom stanu i stoga pravo i na otkup predmetnog stana, zbog čega smatra da su sudovi u pobijanim presudama, odbijajući njezin zahtjev za prijenos stanarskog prava, potpuno pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica je također navela da od 2000. godine ne može ostvariti svoja ustavna prava, čime je ukazala na duljinu trajanja postupka. Također je istakla da predmetni stan koristi sa svojom obitelji, da ga smatra svojim domom i imovinom i da kao dugogodišnji korisnik ima pravo na otkup predmetnog stana.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da u konkretnom predmetu nisu prekršene odredbe Ustava i Europske konvencije na koje je apelacijom ukazano, pa je predloženo da se apelacija odbije. Naglašeno je da se sadržajem apelacije u biti osporava utvrđeno činjenično stanje što u postupku povodom zahtjeva za izvanredno preispitivanje sudske odluke nije dozvoljeno.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 22. st. 1, 2. i 3.

Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave sa korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.

Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku, na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korišćenje odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima.

Ako davalac stana na korišćenje smatra da nijedno od lica, koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi s korišćenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.

14. U Zakonu o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Članak 41.

Protiv pravomoćne odluke kantonalnoga suda donijete u upravnome sporu stranka može podnijeti zahtjev za izvanrednim preispitivanjem sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za izvanredno preispitivanje) Vrhovnome sudu Federacije ili kantonalnom sudu.

Vrhovnome sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog povrede federalnoga zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnoga zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.

Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnoga zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnoga zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari. Zahtjev za izvanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Članak 45.

Nadležni sud rješava o zahtjevu iz članka 41. ovoga Zakona, po pravilu u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz članka 41. ovoga Zakona navedenih u zahtjevu.

Članak 46. stavak 1.

Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz članka 41. ovoga Zakona.

VI. Dopustivost

15. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 003153 12 Uvp 2 od 6. rujna 2012. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 19. listopada 2012. godine, a apelacija je podnesena 17. prosinca 2012. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantica pobija presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

20. Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje u biti svode na tvrdnju o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava i to zbog pogrešne ocjene dokaza i utvrđenih odlučnih činjenica.

21. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da zadatak Europskog suda i Ustavnog suda nije preispitivati zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

22. U svezi s navodima apelacije kojima je ukazano na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da članak 6. Europske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza. Međutim, dužnost sudova je ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa onda na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana, po načelu slobodne ocjene dokaza. Ustavni sud podsjeća na vlastito i stajalište Europskog suda u kojem je ukazano da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36., i mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine).

23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjsko stambeno tijelo, prilikom ispitivanja postojanja aktivne legitimacije za podnošenje zahtjeva za prijenos stanarskog prava, utvrdilo da apelantica ne ispunjava zakonske uvjete iz članka 6. stavak 2. ZSO za prijenos stanarskog prava jer sa ranijom NSP u predmetnom stanu nije živjela u ekonomskoj zajednici neprekidno deset godina. Do takvog zaključka, prvostupanjsko stambeno tijelo je došlo nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene kako materijalnih dokaza tako i iskaza većeg broja saslušanih svjedoka. Navedeno stajalište je potvrđeno i u prizivnom postupku. Kantonalni sud je potom u upravnom sporu, na apelantičin prijedlog, održao javnu raspravu i izveo sve dokaze koje je apelantica predložila, kao i dokaze iz upravnog spisa. Nakon ponovne ocjene svih provedenih dokaza, Kantonalni sud je, imajući u vidu odlučne činjenice koje proizlaze iz službene evidencije, kao i iskaze većeg broja saslušanih svjedoka, u cijelosti podržao stajalište upravnih tijela prema kojem apelantica u postupku nije dokazala da je sa ranijom NSP živjela u neprekidnoj ekonomskoj zajednici deset godina, radi čega se ne može smatrati članom obiteljskog kućanstva na predmetnom stanu. Iz navedene odlučne činjenice je proizašao zaključak da apelantica nije aktivno legitimirana zahtijevati donošenje rješenja koje bi zamijenilo ugovor o korištenju predmetnog stana. Vrhovni sud je povodom apelantičinog zahtjeva za izvanredno preispitivanje sudske odluke zaključio da zahtjev nije utemeljen jer u postupku nije povrijeđen zakon na štetu apelantice niti pravila postupka. Osim toga, Vrhovni sud je ukazujući na svoja ovlaštenja iz članka 45. ZUS, akcentirajući da se zahtjev za izvanredno preispitivanje ne može podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, naglasio da ni iz ostalih navoda zahtjeva (nepravilne ocjene dokaza) ne proizlazi da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjen zakon jer je apelantici omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku, a u postupku pred sudom joj je pružena mogućnost predočiti i predložiti dokaze, upoznati se i očitovati na već izvedene dokaze i izjasniti se o svim činjenicama značajnim za rješenje konkretne upravne stvari.

24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su u osporenim presudama navedeni jasni, argumentirani i precizni razlozi kako u pogledu procesnih odredbi tako i u pogledu materijalnopravnih odredbi na temelju kojih je proizašao zaključak prema kojem apelantica nema aktivnu legitimaciju da se udovolji njezinom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana i da su presude obrazložene na način koji zadovoljava standarde propisane u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, koje kao takve prihvaća i Ustavni sud, u kojima materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno i kojima evidentno nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

25. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud prije svega zapaža da je apelantica navela da „od 2000. godine ne može ostvariti svoja ustavna prava“ i da, osim ovog navoda, nije jasno definirala za koja prava i u kom postupku smatra da su joj povrijeđena. Imajući u vidu da iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, dakle dvije presude povodom upravnog spora, proizlazi da je odlučivanje o apelantičinoj tužbi i zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke okončano za nešto više od dvije godine, proizlazi zaključak da su navodi apelacije u ovom dijelu paušalni, te da ne mogu voditi zaključku da je došlo do povrede apelantičinih ustavnih prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

26. Apelantica je ukazala da joj je osporenim presudama, osim prava na pravično suđenje, povrijeđeno pravo na dom i imovinu iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka

8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud međutim zapaža da apelantica kršenja i ovih prava temelji na identičnim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje (činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava), pojašnjavajući da je dugogodišnji korisnik predmetnog stana i da joj stoga pripada pravo na otkup stana. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su osporene presude proizašle iz upravnog spora povodom zahtjeva apelantice za prijenos stanarskog prava, a ne povodom zahtjeva za otkup stana ili eventualno povrat stana, te da osporenim presudama nije raspravljano o pravu na dom i imovinu, već isključivo o ispunjavanju formalnih uvjeta za prijenos stanarskog prava.

27. Imajući u vidu da su navodi apelacije u ovom dijelu identični navodima istaknutim u svezi s pravom na pravično suđenje (činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava) za koje je u prethodnim točkama ove odluke zaključeno da su neutemeljeni, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ova prava neutemeljena iz istih razloga kao u svezi s pravom na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, argumentirano obrazložili svoje odluke prema kojim apelantica nema aktivnu legitimaciju da se udovolji njezinom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, i koje su obrazložene na način koji zadovoljava standarde propisane u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, a koje kao takve prihvata i Ustavni sud, u kojima materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

29. Nema kršenja prava na dom i imovinu iz članka II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kada apelantica kršenje ovih prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

30. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4487/12 (Ž. V.) | Sudska praksa | Aktio