Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4669/12 (M. V., M. V. i M. V.)

Odluka donesena 14. 10. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4669/12

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4669/12, rješavajući apelaciju Miodraga Vilotića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Miodraga Vilotića, Momčila Vilotića i Milisava Vilotića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 005851 11 Gž od 13. decembra 2012. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju, koji je dužan po hitnom postupku donijeti nove odluke, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Miodrag Vilotić, Momčilo Vilotić i Milisav Vilotić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Radoje Grabovčić, advokat iz Foče, podnijeli su 26. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 005851 11 Gž od 13. decembra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i JP „Putevi Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi nisu dostavili odgovore u rokovima koji su istekli 11. septembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 005851 10 od 28. januara 2011. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i obavezan tuženi da im na ime materijalne štete zbog trajno zauzetog zemljišta preciziranog u presudi, za uništena stabla precizirana u presudi i uništenu ogradu od hrastovih kolaca, isplati ukupan iznos od 9.738,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1996. godine do isplate, te da im naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti tom sudu podnijeli tužbu 22. oktobra 2010. godine protiv tuženog radi naknade štete u kojoj su, između ostalog, naveli da su suvlasnici predmetnih nekretnina, te da je tuženi prilikom izgradnje javnog puta Foča – Miljeno – Ustiprača, bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije, trajno zauzeo dio zemljišta, uništio ogradu i stabla precizirana u presudi. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanata osnovan. Navedeno je da je utvrđeno da je tuženi izgradio magistralni put preko parcela apelanata i da im je je tom prilikom zauzeo dio zemljišta na kojem su bili voćni zasadi, šuma i žičana ograda koji su tom prilikom uništeni, da nikada nije proveden postupak eksproprijacije, niti je apelantima isplaćena novčana naknada za zauzeto zemljište i uništene zasade i ogradu. Osnovni sud je naveo i da je u postupku utvrdio da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog jer je nesporno da eksproprijacija nije provedena, a da je Republička direkcija za puteve, čiji je pravni sljednik tuženi, odlukom Vlade Republike Srpske preciziranom u presudi, kao investitor i naručilac radova počela radove na izgradnji puta Foča – Miljeno – Ustiprača preko predmetne nekretnine apelanata. Navedeno je da je tuženi time apelantima pričinio štetu za koju je tuženi nesporno odgovoran shodno odredbama člana 207. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu je, kako je obrazložio taj sud, činjenica da su javni putevi u vlasništvu Republike Srpske irelevantna za postojanje odgovornosti za štetu jer za štetu, u smislu člana 154. stav 1. ZOO, odgovara onaj ko ju je prouzrokovao.

6. Osnovni sud je obrazložio da je neosnovan i prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi jer je odredbama člana 25. stav 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da u slučaju građenja na tuđem zemljištu vlasnik zemljišta može tražiti uspostavu prijašnjeg stanja u roku od tri godine od dana završetka građevinskog objekta, a nakon isteka tog roka može tražiti isplatu prometne cijene zemljišta. Navedeno je da je uviđajem na licu mjesta, održanom 15. decembra 2010. godine, utvrđeno da predmetni put nije do kraja završen zbog toga što nije asfaltiran, a magistralni put, prema obrazloženju tog suda, shodno odredbama člana 6. stav 2. ranijeg Zakona o putevima, odnosno člana 5. tačka 6. sada važećeg Zakona o javnim putevima, mora biti asfaltiran. Zbog navedenog je Osnovni sud odbio prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi, te zaključio da u konkretnom slučaju zastarni rok nije ni počeo teći. Dovodeći navedeno u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka preciziranim u presudi, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

7. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 94 0 P 005851 11 Gž od 13. decembra 2012. godine kojom je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev apelanata odbijen u cijelosti. U obrazloženju Okružni sud je prvenstveno zaključio da nije osnovan prigovor tuženog, iznesen u žalbi, da nije pasivno legitimiran u ovoj parnici. Naime, Okružni sud je ukazao da je odlukom Vlade Republike Srpske preciziranom u presudi, utvrđen opći interes za izgradnju puta Foča – Miljeno – Ustiprača, što i nije bilo sporno u toku postupka. Okružni sud je nadalje istakao da nije sporno da su vršeni radovi na izgradnji navedenog puta i preko predmetne nekretnine apelanata. Stoga, Okružni sud je zaključio da je tuženi apelantima pričinio štetu za koju je i nesporno odgovoran, shodno odredbama člana 207. ZOO.

8. Nadalje, Okružni sud je istakao da je, suprotno mišljenju prvostepenog suda, prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi osnovan. Pri tom, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 376. ZOO propisano da: „Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo (stav 1). U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2)“. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da nije sporno da je trasa predmetnog puta probijena 1994. godine kada je nastala šteta apelantima, a kada su i apelanti saznali za štetu. Budući da su apelanti tužbu podnijeli 22. oktobra 2010. godine, Okružni sud je zaključio da je u smislu odredbe člana 376. ZOO protekao i subjektivni trogodišnji zastarni rok koji se računa od dana saznanja za štetu i učinioca, te objektivni petogodišnji rok (koji je počeo teći od 19. juna 1996. godine, kao dana ukidanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja) računajući od dana nastanka štete, čime je, po mišljenju Vrhovnog suda, zastarjelo potraživanje apelanata. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Okružnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode da je u njihovom slučaju izvršena faktička eksproprijacija bez bilo kakvog dokumenta i plaćanja naknade, zbog čega i nije bilo moguće primijeniti odredbe ZOO, kako je to učinio Okružni sud, nego odluku donijeti isključivo na osnovu Zakona o eksproprijaciji.

V. Relevantni propisi

10. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

11. U Zakonu o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 112/06, 37/07 i 110/08) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.

Član 3. stav 1.

(1) Nepokretnost se može eksproprisati radi izvođenja radova ili izgradnje objekata ekonomske infrastrukture: saobraćajne, vodoprivredne, energetske i telekomunikacijske, objekata za zaštitu čovjekove okoline i zaštitu od elementarnih nepogoda, te istraživanja rudnog i drugih prirodnih bogatstava.

Član 4.

Predmet eksproprijacije su nepokretnosti u vlasništvu fizičkih ili pravnih lica. Član 5. stav 1.

(1) Nepokretnost se može eksproprisati nakon što je na način određen ovim zakonom utvrđen opšti interes za izgradnju objekta, odnosno izvođenje drugih radova na toj nepokretnosti.

Član 29.

Ako su uz prijedlog za eksproprijaciju podneseni dokazi iz člana 25. ovog zakona i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, organ uprave usvojiće rješenjem prijedlog za eksproprijaciju, a u protivnom odbiće taj prijedlog.

Član 33.

(1) Korisnik eksproprijacije, Republika Srpska, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom konačnosti rješenja o eksproprijaciji.

(2) Korisnik eksproprijacije, jedinica lokalne samouprave, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatila naknadu za eksproprisanu nepokretnost, odnosno predala u posjed drugu odgovarajuću nepokretnost, a u protivnom, danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nepokretnosti, ukoliko se raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije drugačije ne sporazumiju.

(3) Izuzetno, kada je u pitanju izgradnja objekata infrastrukture, Vlada može na zahtjev korisnika eksproprijacije koji je iznio valjane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nepokretnosti, riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed i prije konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se spriječila znatnija šteta.

(4) Prije donošenja rješenja iz prethodnog stava moraju se obezbijediti dokazi o stanju i vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti (nalaz i mišljenje vještaka kao i druge relevantne dokaze u vezi sa procjenom vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti). (5) Odredba stava 3. ovog člana ne odnosi se na slučajeve kada je predmet eksproprijacije stambena ili poslovna zgrada, za koju korisnik eksproprijacije nije obezbijedio drugu odgovarajuću nepokretnost.

(6) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana može se voditi upravni spor.

7) Tužba podnesena protiv rješenja iz stava 3. ovog člana ne odlaže njegovo izvršenje. Član 53. stav 1.

(1) Naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se po pravilu davanjem druge odgovarajuće nepokretnosti koja odgovara vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u istoj opštini ili gradu, kojom se vlasniku nepokretnosti koja se ekspropriše omogućavaju približno isti uslovi korišćenja kakve je imao koristeći tu nepokretnost. Član 54. st. 1. i 2.

(1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.

(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.

VI. Dopustivost

12. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 005851 11 Gž od 13. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 24. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 26. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

16. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

19. U vezi s primjenjivošću člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05), te će stoga Ustavni sud ispitati navode apelanata o povredi ovog prava.

20. Ustavni sud zapaža da je sporno pitanje ustvari da li je predmetno potraživanje apelanata, kako tvrdi Okružni sud zastarjelo, odnosno da li je Okružni sud sporno pitanje zastarjelosti potraživanja raspravio uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

U vezi s tim spornim pitanjem, Ustavni sud podsjeća na to da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje, u kontekstu odluka redovnih sudova koji su u konačnici zbog zastare i nedostatka pasivne legitimacije odbili tužbeni zahtjev usmjeren na obavezivanje tuženog da apelantu u tom predmetu na ime oduzetog zemljišta za izgradnju regionalnog puta Prnjavor – Čelinac isplati naknadu, razmatrao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 2986/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 35). Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci, raspravljajući gotovo identično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja pošao od usaglašenog pravnog shvatanja redovnih sudova iz oba entiteta (Sud Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud FBiH, Vrhovni sud Republike Srpske i Apelacioni sud u Brčko distriktu BiH) usvojenog na Panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti (30. januar 2014. godine). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci podsjetio na to da je na navedenim panelima raspravljano pitanje zastarjelosti potraživanja u slučaju izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa, koji imaju za posljedicu potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkih ili pravnih osoba na nekretninama, iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa ni rješenje o eksproprijaciji (u praksi poznatija kao faktička eksproprijacija). U citiranoj odluci je istaknuto da je usaglašeno pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva imajući u vidu da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizičke ili pravne osobe lišene prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva ustvari zahtjev za povrat vlasništva. Ustavni sud podsjeća i na to da su redovni sudovi prilikom raspravljanja tog spornog pitanja na panelima imali u vidu da pravo da se zahtijeva povrat vlasništva ne zastarijeva, pa da shodno tome ni zahtjev za traženu naknadu ne zastarijeva. Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje raspravljao i u predmetu AP 2676/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2676/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedeno u kontekst s predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da se takav stav u cijelosti može primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo sporno pravo apelanata na spornoj nekretnini, zatim da je odlukom Vlade Republike Srpske iz 1997. godine utvrđen opći interes za izgradnju magistralnog puta Ustiprača – Foča, ali da, u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji, eksproprijacija nije izvršena, već je izvršena tzv. faktička eksproprijacija bez provođenja zakonom propisanog postupka, da je izgradnjom puta predmetna nekretnina apelanata uništena, da u takvim okolnostima povrat predmetne nekretnine, odnosno povrat u prijašnje stanje, više nije bio moguć, da su u postupku faktičke eksproprijacije apelanti nesporno lišeni svoje imovine, pa u takvim okolnostima ni zahtjev za traženu naknadu (na ime lišavanja prava na imovinu) nije mogao zastarjeti. Stoga je, shodno navedenom, i u konkretnom slučaju Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 376. ZOO utvrđujući zastaru potraživanja, jer se citirane odredbe ZOO nisu mogle primijeniti na konkretan slučaj, budući da potraživanje koje proističe iz tzv. faktičke eksproprijacije ne podliježe zastari. Imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući svoju praksu iz citiranih odluka, Ustavni sud zaključuje da je i u predmetnom slučaju osporenom odlukom Okružnog suda prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud je ovu praksu slijedio i u nizu drugih predmeta (vidi Ustavni sud, Odluka br. AP 4457/11 od 18. novembra 2014. godine, AP 1706/12 od 17. marta 2015. godine i AP 4312/12 od 21. jula 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

21. Na kraju, Ustavni sud, kao što je to učinio i u odluci AP 2676/11 (op. cit., AP 2676/11, tačka 33) smatra svrsishodnim podsjetiti i na stav iz odluke (op. cit,. AP 2986/11, tač. 33. i 34) u vezi s pasivnom legitimacijom tuženog iako su se o tom pitanju u konkretnom slučaju Osnovni sud i Okružni sud detaljno izjasnili. Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci, podržavajući svoju dosadašnju praksu, utvrdio povredu prava na pravično suđenje i u tom segmentu jer su redovni sudovi ocijenili opravdanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije kod tuženog (također JP „Putevi“ RS), ukazavši na to da se to pitanje treba raspraviti, shodno Zakonu o eksproprijaciji i članu 207. ZOO.

Pravo na imovinu

22. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrđeno kršenje prava apelanata na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

23. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u segmentu zastare potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.

24. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4669/12 (M. V., M. V. i M. V.) | Sudska praksa | Aktio