Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4678/12 (N.B.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Eksproprijacija
- Upravni postupak
- Apelacija preuranjena
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4678/12
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4678/12, rješavajući apelaciju N.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tač. a) i b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija N.B.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku poništenja Rješenja o eksproprijaciji Općine Zvornik - Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove - Područna jedinica Zvornik broj 473- 223/78-05 od 12. septembra 1978. godine koji je u toku pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske - Područna jedinica Zvornik.
Nalaže se Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske - Područna jedinica Zvornik, u skladu s članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku okonča predmetni upravni spor u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da N.B., u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.950,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku na koji će se nakon isteka ovog roka plaćati zakonska zatezna kamata.
Nalaže se Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske - Područna jedinica Zvornik i Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 001649 11 Uvp 2 od 3. oktobra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 001649 11 Uvl 2 od 23. juna 2011. godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. N.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Nedžad Imamović, advokat iz Tuzle, podnio je 28. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 001649 11 Uvp 2 od 3. oktobra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 12 0 U 001649 11 Uvl 2 od 23. juna 2011. godine. Apelant je 25. januara 2013. godine dostavio dopunu apelacije. Apelant je dostavio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio bilo kakvu izgradnju na predmetnim nekretninama do okončanja postupka pred Ustavnim sudom po podnesenoj apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4678/12 od 28. februara 2013. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS (u daljnjem tekstu: Geodetska uprava) zatraženo je 1. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud je dostavio odgovor 9. aprila 2015. godine, Geodetska uprava 16. aprila 2015. godine, a Vrhovni sud 17. aprila 2015. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupci osporeni konkretnom apelacijom Eksproprijacije
6. Rješenjem Općine Zvornik - Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove - Područna jedinica Zvornik (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 473-223/78-05 od 12. septembra 1978. godine usvojen je prijedlog UPI RO „Agroprom“, OUR „Malprom“ Zvornik (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije), te su u svrhu izgradnje trgovinsko-poslovnih objekata u Kozluku u potpunosti eksproprirane nekretnine pobliže navedene u dispozitivu rješenja koje su u posjedu apelanta, Banjanović Seada, Esada, Rešada, Azemine, Hatidže i Bahre (u daljnjem tekstu: ostali posjednici). Rješenjem je utvrđeno da korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed ekspropriranih nekretnina danom pravomoćnosti rješenja, a da apelantu i drugim posjednicima pripada naknada koja će biti određena u posebnom postupku shodno odredbama čl. 38-73 tada važećeg Zakona o eksproprijaciji. Navedeno rješenje je postalo pravomoćno 25. januara 1980. godine, a 3. februara 1984. godine je završen postupak za određivanje naknade za eksproprirane nekretnine.
Deeksproprijacija
7. Apelant i ostali posjednici su 8. oktobra 2002. godine podnijeli Republičkoj upravi - Područna jedinica Zvornik (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) zahtjev za poništenje Rješenja o eksproprijaciji broj 473-223/78-05 od 12. septembra 1978. godine, navodeći da korisnik eksproprijacije nije iskoristio eksproprirane nekretnine i priveo ih namjeni u skladu s predmetnim rješenjem o eksproprijaciji.
8. Odlučujući o navedenom zahtjevu prvostepeni organ je donio Rješenje broj 31-47-473- 10/04 od 9. augusta 2005. godine, čijim stavom 1. je poništio Rješenje o eksproprijaciji Republičke uprave broj 473-223/78-05 od 12. septembra 1978. godine. Stavom 2. utvrđeno je da se izvršeni upis prava društvenog vlasništva i nosioca prava korištenja na ekspropriranim nekretninama iz tačke 1. rješenja koje se poništava, briše te se ima uspostaviti zemljišno-knjižno stanje koje je prethodilo eksproprijaciji. Stavom 3. utvrđeno je da je danom pravomoćnosti rješenja korisnik eksproprijacije dužan predati vlasnicima u posjed nekretnine koje su bile eksproprirane. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da korisnik eksproprijacije nije izgradio trgovinsko-poslovni objekat na ekspropriranom zemljištu, tj. da isto nije privedeno namjeni radi koje je eksproprirano, te je shodno odredbi člana 35. stav 3. Zakona o eksproprijaciji odlučeno kao u dispozitivu. Također je u obrazloženju istaknuto da se prihvata prijedlog DOO „Braća Radić“ (u daljnjem tekstu: zainteresirana stranka) da mu se prizna svojstvo zainteresirane stranke u postupka iz razloga što je pravnim poslom (ugovorom o zajedničkom građenju) sa korisnikom eksproprijacije stekao pravo posjeda predmetnih nekretnina.
9. Protiv navedenog rješenja korisnik eksproprijacije je podnio žalbu Geodetskoj upravi koja je je Rješenjem broj 04-473-101/05 od 23. septembra 2005. godine poništila osporeno rješenje i predmet vratila prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
10. Protiv navedenog rješenja apelant i drugi posjednici pokrenuli su upravni spor pred Okružnim sudom. Okružni sud je Presudom broj U-160/05 od 27. juna 2006. godine tužbu uvažio i poništio osporeno rješenje i predmet vratio Geodetskoj upravi na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da je taj sud, nakon što je razmotrio cjelokupan spis predmeta, utvrdio da je predmetna tužba osnovana. Navedeno je da je odredbama člana 35. stav 3. Zakona o eksproprijaciji propisano da će se na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprirane nekretnine pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništiti ili izmijeniti ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravomoćnosti odluke o naknadi, odnosno od dana zaključenja sporazuma o naknadi ne izvrši, prema prirodi objekta, znatnije radove na objektu radi čije izgradnje je izvršena eksproprijacija. Prema obrazloženju Okružnog suda navedena odredba podrazumijeva postojanje dva uvjeta za podnošenje zahtjeva za poništenje eksproprijacije, a to je da se zahtjev podnosi u roku od tri godine od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, odnosno od dana zaključenja sporazuma o naknadi za eksproprirane nekretnine i da u tom roku korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove ili izgradnju objekta radi kojeg je eksproprijacija i izvršena. S tim u vezi je navedeno da upravni organ pogrešno tumači navedenu odredbu smatrajući da je za podnošenje navedenog zahtjeva bitan samo rok od tri godine. Okružni sud je istakao da, ako bi se prihvatilo ovakvo tumačenje, iz istog bi proizlazilo da praktično ne bi mogla biti provedena niti jedna eksproprijacija jer bi bila osporena od ranijeg vlasnika u roku od tri godine. Pored toga navedeno je da u prethodnim postupcima pred upravnim organima nije do kraja razriješeno pitanje apelantove aktivne legitimacije jer, kako je naveo taj sud, u osporenom rješenju nisu dati razlozi i obrazloženje o tom pitanju. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu, te istakao da će u novom postupku drugostepeni upravni organ ponovno izvršiti ocjenu svih dokaza i činjenica, te na osnovu toga donijeti novu odluku.
11. U ponovljenom postupku je prvostepeni organ uprave, postupajući po uputama Geodetske uprave iznesenim u rješenju donesenom na osnovu naprijed navedene presude, Rješenjem broj 31- 47-473-10/04 od 22. septembra 2006. godine, poništio Rješenje o eksproprijaciji Republičke uprave broj 473-223/78-05 od 12. septembra 1978. godine. Stavom 2. rješenja je utvrđeno da se izvršeni upis prava društvenog vlasništva i nosioca prava korištenja na ekspropriranim nekretninama iz tačke 1. rješenja koje se poništava, briše te se ima uspostaviti zemljišno-knjižno stanje koje je prethodilo eksproprijaciji. Stavom 3. rješenja korisnik eksproprijacije je dužan predati vlasnicima u posjed nekretnine koje su bile eksproprirane danom pravomoćnosti rješenja. Stavom 4. je određeno da će u slučaju spora imovinsko-pravne odnose između ranijih vlasnika i korisnika eksproprijacije rješavati Osnovni sud u Zvorniku. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku pred tim organom, na osnovu dokaza preciziranih u rješenju, utvrđeno da je apelant aktivno legitimiran u konkretnom sporu kao nasljednik umrlog oca Mustafe koji je bio vlasnik predmetnih, ekspropriranih nekretnina, te da apelant posjeduje i punomoć za zastupanje drugih posjednika. Osim toga navedeno je da je utvrđeno da korisnik eksproprijacije nije, u zakonom propisanom roku, izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na objektu radi čije izgradnje je eksproprijacija izvršena, te je doneseno rješenje kao u dispozitivu.
12. Protiv navedenog rješenja korisnik eksproprijacije i zainteresirana stranka su podnijeli žalbe Geodetskoj upravi koja je Rješenjem broj 04-473-113/2006 od 9. februara 2007. godine žalbe odbila kao neosnovane. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da iz spisa predmeta proizlazi da je eksproprijacija predmetnog zemljišta izvršena spornim rješenjem kojim je usvojen prijedlog UPI R.O „Agroprom“ OOUR „Malprom“ Zvornik u svrhu izgradnje trgovinskih poslovnih objekata u Kozluku, te da je postupak eksproprijacije okončan donošenjem odluke o visini naknade 3. februara 1984. godine. Navedeno je i da je utvrđeno da korisnik eksproprijacije nije u roku od tri godine od pravomoćnosti rješenja, odnosno od zaključenja sporazuma o naknadi izvršio znatnije radove na objektu radi čije izgradnje je izvršena eksproprijacija, kao i da je prvostepeni organ u potpunosti otklonio nedostatke postupka po pitanju apelantove aktivne legitimacije. Imajući u vidu navedeno i odredbu člana 35. Zakona o eksproprijaciji Geodetska uprava je donijela rješenje kao u dispozitivu.
13. Protiv navedenog rješenja korisnik eksproprijacije i zainteresirana stranka su pokrenuli upravni spor pred Okružnim sudom koji je Presudom broj 012-0-U-07-000 063 od 27. decembra 2007. godine, tužbu odbio. U obrazloženju su ponovljene do tada utvrđene činjenice i naveden tok postupka, te istaknuto da se prvostepeni organ u postupku izvršenja presude tog suda od 27. juna 2006. godine bavio samo pitanjem apelantove aktivne procesne legitimacije, te da je samo paušalno naveo da su ispunjeni uvjeti za deeksproprijaciju, a da pri tom nije detaljno utvrdio činjenice vezane za postojanje uvjeta za istu. Zbog navedenog Okružni sud je zaključio da je potrebno predmet ponovno vratiti Geodetskoj upravi na postupak u kojem će se utvrditi sve činjenice koje se odnose na postojanje ili nepostojanje uvjeta za deeksproprijaciju, te je donio presudu kao u izreci.
14. Nakon toga, Rješenjem Okružnog suda broj 012-0-U-07-000 063 od 26. marta 2008. godine ispravljena je izreka naprijed navedene presude tako da izreka glasi: „Tužba se uvažava i poništava Rješenje drugostepenog organa uprave 04-473-113/2006 od 9. februara 2007. godine. U svemu ostalom navedena presuda ostaje neizmijenjena.“ U obrazloženju rješenja je navedeno da je očiglednom greškom koja se desila prilikom izrade presude donesene 27. decembra 2007. godine u izreci stavljena formulacija da se „tužba odbija kao neosnovana“, a da je kompletno obrazloženje i pravni osnov obrazložen i formuliran u smislu da se tužba uvažava i poništava osporeno rješenje. Pored toga na kraju obrazloženja presude od 27. decembra 2007. godine date su upute drugostepenom organu uprave šta u ponovnom postupku treba izvršiti u cilju otklanjanja nedostataka koji su utvrđeni u tom obrazloženju, tako da sve ukazuje da je došlo do očigledne pogreške u pisanju.
15. U ponovnom postupku Geodetska uprave je Rješenjem broj 04-473-113/2006 od 16. aprila 2008. godine poništila Rješenje prvostepenog organa uprave broj 31-47-473-10/04 od 22. septembra 2006. godine i predmet vratila tom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
16. Odlučujući o prijedlogu apelanta i drugih posjednika za ponavljanje postupka okončanog Presudom Okružnog suda broj 012-0-U-07-000 063 od 27. decembra 2007. godine jer im predmetna tužba korisnika eksproprijacije i zainteresirane stranke nije dostavljena na odgovor, Okružni sud je Presudom broj 012-0-Uvl-08-000 002 od 26. januara 2009. godine, prijedlog za ponavljanje postupka odbio kao neosnovan uz obrazloženje da predmetni postupak nije okončan zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za usvajanje zahtjeva za ponavljanje istog.
17. Protiv navedene presude apelant i drugi posjednici su podnijeli Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje koji je Vrhovni sud Presudom broj 118 0 U 000 560 10 Uvp od 25. augusta 2010. godine usvojio i navedenu presudu ukinuo i predmet vratio Okružnom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u načelu upravni spor jednostepeni postupak, a izuzetno žalba protiv odluke donesene u upravnom sporu je dozvoljena ako je to propisano posebnim propisom iz čega, prema zaključku tog suda, slijedi da je svaka odluka u upravnom sporu pravomoćna bez obzira radi li se o rješenju ili presudi pri čemu je nebitan ishod postupka. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je pogrešan stav Okružnog suda da se u konkretnom slučaju ne može tražiti ponavljanje postupka jer on nije okončan. Imajući u vidu da, kako je naveo Vrhovni sud, apelant nesporno nije učestvovao u postupku upravnog spora koji je okončan presudom od 27. decembra 2007. godine (ispravljena rješenjem od 26. marta 2008. godine) jer mu tužba nije dostavljena na odgovor, to su se, prema zaključku Vrhovnog suda, stekli uvjeti za ponavljanje tog postupka, te je donio presudu kao u dispozitivu.
18. Ponovo odlučujući o prijedlogu za ponavljanje postupka, Okružni sud je Presudom broj 12 0 U 001649 10 Uvl od 30. septembra 2010. godine prijedlog za ponavljanje postupka uvažio, tako što je stavom 1. dozvolio ponavljanje postupka okončanog Presudom tog suda broj 012-0-U-07-000 063 od 27. decembra 2007. godine (ispravljena rješenjem od 26. marta 2008. godine) i tu presudu u cijelosti stavio van snage. Stavom 2. je utvrđeno da se u ponovljenom postupku sudi tako što se tužba uvažava i osporeno Rješenje Geodetske uprave broj 04-473-113/2006 od 9. februara 2007. godine poništava. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da iz ranije provedenih dokaza proizlazi da je, suprotno navodima iz osporenog rješenja, vještak građevinske struke u svom nalazu od 12. novembra 2004. godine konstatirao da je na predmetnom, ekspropriranom zemljištu sagrađen poslovno-stambeni objekat dimenzija i spratnosti preciziranih u presudi, te da za taj objekat postoji odobrenje za građenje. Osim toga, prema obrazloženju Okružnog suda, budući da je rješenje o eksproprijaciji doneseno za vrijeme važenja starog Zakona o eksproprijaciji, a zahtjev za njegovo poništenje je podnijet u vrijeme važenja novog zakona, to su upravni organi, prema mišljenju tog suda, prvenstveno trebali cijeniti imaju li apelant i ostali posjednici pravo na zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji s obzirom na rokove propisane starim zakonom (tri godine od pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji ako korisnik, prema prirodi objekta, nije izvršio znatnije radnje na objektu radi kojeg je zemljište eksproprirano, a najkasnije u roku od osam godina od pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
19. Protiv navedene presude apelant i ostali posjednici su podnijeli Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje koji je Vrhovni sud Presudom broj 12 0 U 001649 10 Uvp od 9. februara 2011. godine zahtjev usvojio, Presudu Okružnog suda broj 12 0 U 001649 10 Uvl od 30. septembra 2010. godine ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da ponovno nije dostavljena tužba na odgovor kao i da je osporenu presudu donio sudija pojedinac iako je shodno odredbama člana 6. Zakona o upravnim sporovima tu presudu moralo donijeti vijeće od trojice sudija.
20. Ponovo odlučujući o prijedlogu za ponavljanje postupka, Okružni sud je Presudom broj 12 0 U 001649 11 Uvl 2 od 23. juna 2011. godine, prijedlog za ponavljanje postupka uvažio, dozvolio ponavljanje postupka okončanog Presudom tog suda broj 012-0-U-07-000 063 od 27. decembra 2007. godine (ispravljena rješenjem od 26. marta 2008. godine), navedenu presudu u cijelosti stavio van snage, te donio odluku da se u ponovljenom postupku sudi tako što se tužba uvažava i osporeno Rješenje Geodetske uprave broj 04-473-113/2006 od 9. februara 2007. godine poništava. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da u konkretnom slučaju nije razriješeno pitanje prava apelanta i ostalih posjednika na podnošenje zahtjeva za eksproprijaciju, a u smislu primjene odgovarajućeg zakonskog teksta u vezi sa postojanjem rokova za podnošenje takve vrste zahtjeva. Navedeno je da u postupku nije razjašnjeno ni pitanje činjenica je li korisnik eksproprijacije preduzeo odgovarajuće radnje na objektu radi čije izgradnje je zemljište i eksproprirano budući da iz nalaza vještaka proizlazi da je na predmetnom zemljištu izgrađen poslovno-stambeni objekat. S tim u vezi donesena je presuda kao u dispozitivu i istaknuto da tužena strana-upravni organ mora provesti ponovni postupak postupajući po odredbama člana 50. Zakona o upravnom sporu.
21. Protiv navedene presude apelant, ostali posjednici i Ferid Banjanović su podnijeli Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje. Vrhovni sud je Presudom broj 12 0 U 001649 11 Uvp 2 od 3. oktobra 2012. godine zahtjev apelanta i ostalih posjednika odbio, a zahtjev Ferida Banjanovića odbacio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da po ocjeni tog suda, nedostaci obrazloženja akta u pravcu da ne sadrži utvrđeno činjenično stanje, da nema odlučujućih razloga za ocjenu dokaza, a sve u smislu utvrđivanja prava na podnošenje zahtjeva za de eksproprijaciju, čine osporenu odluku nepodobnom za ocjenu njene zakonitosti te je, prema mišljenju tog suda, pravilna odluka o ponavljaju predmetnog postupka. Navedeno je da je neosnovano pozivanje apelanta i ostalih posjednika na Odluku Ustavnog suda R BiH iz 1993. godine budući da je nesporno da predmetnu odluku nije donio ni Ustavni sud RS ni Ustavni sud BiH niti bilo koji drugi organ Republike Srpske ili BiH u smislu odredbe člana 2. Aneksa uz Ustav BiH. Navedeno je i da je neosnovano pozivanje apelanta i ostalih posjednika i na odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH i odluke Ustavnog suda BiH kojim su rješavana pitanja vlasničkih prava na stanu, te pitanje isplate naknade za topli obrok vezano za vremensko važenje zakona jer, kako je obrazložio taj sud, isto nije primjenjivo na pitanje deeksproprijacije koja je neraskidivo vezana sa eksproprijacijom. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu. Daljnji tok postupka
22. U međuvremenu, Presudom Okružnog suda od 3. decembra 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba protiv Rješenja Geodetske uprave kojim je poništeno Rješenje prvostepenog upravnog organa broj 31-47-473-10/04, od 22. septembra 2006. godine i predmet vraćen prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak iz istih razloga kao u prethodnim slučajevima.
23. Protiv navedene presude apelant i ostali posjednici su Vrhovnom sudu podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje koje je taj sud Presudom broj 12 0 U 001993 14 Uvp 2 od 25. septembra 2014. godine odbio kao neosnovan.
24. Protiv navedenih presuda apelant je 25. decembra 2014. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je registrirana pod brojem AP 5600/14. Ustavni sud je donio Odluku broj 2274/13 od 10. februara 2015. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda http://www.ustavnisud.ba) u kojoj je spojeno osam apelacija preciziranih u toj odluci, među kojima je i predmet broj AP 5600/14. Navedenom odlukom su sve spojene apelacije, uključujući i AP 5600/14, odbačene kao nedopuštene jer su preuranjene. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je postupak u toku pred prvostepenim upravnim organom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava odnosno nepravilnom tumačenju odredbe člana 35. stav 3. Zakona o eksproprijaciji RS za koji smatra da se mora primijeniti u ovoj situaciji kao lex specialis. Navodi i da su se upravni i sudski organi bavili više formalnim pitanjima koja nisu od suštinske važnosti, te u više navrata rješavali njegovu aktivnu legitimaciju iako je „van svake sumnje da je suposjednik nekretnina navedenih u rješenju o eksproprijaciji“. Apelant navodi i da su u ranijim fazama postupka oba upravna organa donijela pravilne, na zakonu zasnovane odluke o deeksproprijacijii, ali da su im odluke poništene. Kršenje navedenih prava apelant vidi i u tome što postupak traje više od 10 godina i da nema realnih naznaka da bi se mogao okončati. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i održi na snazi rješenje prvostepenog organa uprave od 22. septembra 2006. godine, te da se obaveže Republika Srpska da na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine postupka isplati iznos od 4.500,00 KM. U dopuni apelacije apelant navodi da bi Ustavni sud, iz svih razloga navedenih u apelaciji i zahtjevu za donošenje privremene mjere, trebao preispitati svoju odluku o odbijanju privremene mjere i na taj način zaštititi apelanta.
b) Odgovor na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva te da je apelacija neosnovana.
27. Okružni sud je naveo da je donoseći svoje odluke dao razloge na kojima je iste zasnovao i zbog čega je predmet ponovno vraćen upravnim organima, zbog čega smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
28. Geodetska uprava je navela hronologiju predmeta, te istakla da je u svemu postupljeno u skladu sa odredbama člana 50. Zakona o upravnim sporovima, zbog čega je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
29. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“ br. 109/05 i 63/11) relevantne odredbe glase:
Ostale odredbe postupka Član 48.
Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.
30. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13):
Član 10.
(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2)Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na razuman rok
33. U konkretnom slučaju apelant smatra da predmetni postupak koji se tiče poništenja odluke o eksproprijaciji predugo traje. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije koja je na raspolaganju Ustavnom sudu proizlazi da je predmetni postupak u toku pred prvostepenim upravnim organom.
34. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da u okviru upravnog postupka apelant nije koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u okviru Zakona o općem upravnom postupku, odnosno Zakona o upravnim sporovima zbog „šutnje administracije“. Međutim Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta sama ta okolnost ne može voditi zaključku da apelant nije koristio efektivne pravne lijekove u pogledu dužine postupka (a contrario Evropski sud za ljudska prava, Odluka o dopuštenosti, Stjepan Rauš i Biserka Rauš Radovanović protiv Hrvatske od 2. oktobra 2008. godine, i presuda Grčar protiv Hrvatske od 17. septembra 2013. godine, tačka 44). Međutim, Ustavni sud smatra da iz specifičnih okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da se u suštini apelantovi navodi o povredi prava na donošenja odluke u razumnom roku, u svojoj biti, zasnivaju na tvrdnjama da je ovo njegovo pravo povrijeđeno zbog višekratnog poništavanja rješenja upravnih organa od strane suda i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje, zbog čega apelant ne može doći do konačne odluke o njegovom zahtjevu za eksproprijaciju predmetnih nekretnina.
35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
U odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda
36. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navedenu presudu Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.
37. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
38. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 12 0 U 001649 11 Uvp 2 od 3. oktobra 2012. godine kojom je odbijen zahtjev apelanta i ostalih posjednika za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 12 0 U 001649 11 Uvl 2 od 23. juna 2011. godine, kojom je predmet vraćen na ponovni postupak prvostepenom upravnom organu. Ustavni sud zapaža da apelant apelacijom osporava navedenu presudu u odnosu na suštinu tužbenog zahtjeva odnosno ispunjenje zakonskih uvjeta za podnošenje zahtjeva za poništenje rješenja o eksproprijaciji. Kako o tom zahtjevu nije meritorno odlučeno nego je predmet vraćen prvostepenom upravnom organu koji tek treba da odluči o osnovanosti tog zahtjeva i kako je pred upravnim organom predmetni postupak u toku, Ustavni sud smatra da bi donošenjem odluke u odnosu na ove navode apelacije, prejudicirao odluku upravnih, a nakon toga, eventualno, i sudskih organa. Zbog toga je u konkretnom slučaju, apelacija u ovom dijelu preuranjena, jer je podnesene prije odluka nadležnih upravnih organa i sudova o meritumu predmeta.
40. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII. Meritum
41. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije prekršeno jer predmetni postupak traje nerazumno dugo.
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 8. oktobra 2002. godine kada su apelant i ostali posjednici prvostepenom upravnom organu podnijeli zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji te da navedeni postupak još uvijek traje. Dakle relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog spora je period od 13 godina. Analiza razumnosti trajanja postupka
46. U konkretnom slučaju se radi o postupku koji se tiče pitanja ispunjenja zakonskih uvjeta za poništenje rješenja o eksproprijaciji nekretnina koje su po osnovu nasljeđivanja bile u posjedu apelanta i ostalih posjednika, a čije vraćanje u posjed oni traže navodeći da korisnik eksproprijacije od okončanja tog postupka 1984. godine nije izgradio objekat zbog kojeg su nekretnine eksproprirane. S tim u vezi Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o posebno složenom predmetu.
47. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak i nakon 13 godina još uvijek u toku i da je za to vrijeme predmet nekoliko puta vraćan na ponovni postupak prvostepenom organu uprave i Okružnom sudu zbog isključivo proceduralnih grešaka tog upravnog organa i suda budući da nisu utvrđene činjenice bitne za donošenje odluke po zahtjevu apelanta i ostalih posjednika, te da je iz istog razloga postupak pred upravnim organima još uvijek u toku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dakle, Ustavni sud smatra da je zbog navedenog predmetni postupak prešao granicu razumnog roka s obzirom na to da je trajao 13 godina i još uvijek traje, te da se ni upravni organ ni redovni sudovi u odgovorima na apelaciju nisu uopće izjasnili o pitanju trajanja predmetnog postupka. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant svojim radnjama utjecao na trajanje predmetnog postupka.
48. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
49. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja postupka. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Shodno naprijed navedenom, odlučujući o naknadi nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da se ne radi o postupku koji je prema zakonskim odredbama hitan i da je predmetni postupak trajao 13 godina i još nije okončan, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.950,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište upravnih organa i redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII. Zaključak
50. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak po zahtjevu apelanta i ostalih posjednika za poništenje rješenja o eksproprijaciji trajao 13 godina i još uvijek nije okončan zbog proceduralnih grešaka upravnih organa i Okružnog suda.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 18. stav 3. tačka l) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman