Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2438/14 („Krle“ d.o.o. Jošavka Gornja i drugi)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2438/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-2438/14, rješavajući apelacije „Krle“ d.o.o. Jošavka Gornja i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Krle“ d.o.o. Jošavka Gornja protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 I 007097 13 GŽ od 14. marta 2014. godine;

Azem Džamalija protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 1 P 003493 15 Gž od 21. maja 2015. godine;

Azem Džamalija protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 1 P 003070 15 Gž od 13. maja 2015. godine;

Čedomir Mandić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 011082 13 Rev od 28. aprila 2015.

godine;

„Banka Srpske“ a.d. Banja Luka protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 034127 15 Gži od 29. aprila 2015. godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2438/14 „Krle“ d.o.o. Jošavka Gornja (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 I 007097 13 GŽ od 14. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom su apelant i ostali tuženi obavezani da tužitelju solidarno isplate dug po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknade troškove postupka. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, istakao da je u konkretnom slučaju korisnik kredita D.D. izdala mjenicu za obezbjeđenje svog kredita, a da su apelant i ostali tuženi kao avalisti solidarni dužnici po toj mjenici, jer su se identifikovali i potpisali ispod riječi „kao jemac“, pa slijedi da su prihvatili mjeničnu obavezu-povrat odobrenih sredstava. Zbog navedenog, Okružni su je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su na taj način apelant i ostali tuženi postali dužnici (solidarni) po osnovu izdate mjenice, slijedom čega im se može staviti na teret obaveza izmirenja duga. Dalje je istaknuto da je visina predmetnog potraživanja nesporno utvrđena uvidom u spisak rata i uplata za kredit, pa imajući u vidu da apelant nije ničim osporio utvrđenje prvostepenog suda u tom smislu, Okružni sud je zaključio da nema mjesta žalbenim navodima apelanta da se visina potraživanja mogla samo dokazati putem vještačenja od strane vještaka ekonomske struke. Također je u osporenoj odluci navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelanta kojim je osporio valjanost mjenice u smislu datuma dospjelosti, kao i datuma od kojeg se računa zakonska zatezna kamata. Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 226. i člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku RS.

2. AP-3311/15 Azem Džamalija (u daljnjem tekstu: apelant), iz Foče, podnio je 2. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 1 P 003493 15 Gž od 21. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom su prvotuženi i apelant kao četvorotuženi obavezani da tužitelju solidarno isplate dug po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknade troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su spornu mjenicu (broj 0221814) potpisali prvotuženi kao izdavalac mjenice (trasant) i apelant kao mjenični dužnik (avalist), a koja mjenica je utuženom iznosu dospjela na naplatu 24. decembra 2013. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da su irelevantni prigovori apelanta koji se svode na tvrdnje da je tužitelj propustio ispoštovati kreditnu proceduru i uslove dobijanja kredita, a time i platežnu sposobnost glavnog dužnika i jemaca u situaciji kada se iz izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi da oni nisu potpisali spornu mjenicu. Također je navedeno da apelant nije ničim dokazao da je njegov potpis na spornoj mjenici bio falsifikovan i da je sve bilo urađeno mimo njegovog znanja, te da on nema ništa sa ovim mjeničnim dugom. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

3. AP-3312/15 Azem Džamalija (u daljnjem tekstu: apelant), iz Foče, podnio je 2. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 1 P 003070 15 Gž od 13. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana žalba prvotuženog i apelanta kao trećetuženog, te je potvrđena prvostepena presuda kojom su oni obavezani da tužitelju solidarno isplate dug po osnovu mjenice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknade troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su spornu mjenicu (broj 0296400) potpisali prvotuženi kao izdavalac mjenice (trasant) i apelant kao mjenični dužnik (avalist), a koja mjenica je utuženom iznosu dospjela na naplatu 24. decembra 2013. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da su irelevantni prigovori apelanta koji se svode na tvrdnje da je tužitelj propustio ispoštovati kreditnu proceduru i uslove dobijanja kredita, a time i platežnu sposobnost glavnog dužnika i jemaca u situaciji kada se iz izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi da oni nisu potpisali spornu mjenicu. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

4. AP-3405/15 Čedomir Mandić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Nikica Bodul, advokat iz Zenice, podnio je 9. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 011082 13 Rev od 28. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude u pravnoj stvari u kojoj je apelant obavezan na isplatu duga tužitelju po osnovu mjenice. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je ugovorom o kreditu od 25. juna 2008. godine tužitelj (kao kreditor) odobrio A.H. (kao korisnici kredita) kredit i da je u svrhu osiguranja tog kredita korisnica kredita dostavila kreditoru bjanko mjenicu potpisanu od strane apelanta putem punomoćnika, uz njegovu mjeničnu izjavu kojom je ovlastio tužitelja da ispuni mjenicu do visine dospjelih i neizmirenih dugovanja po osnovu odobrenog kredita. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke istakao da, suprotno tvrdnji apelanta, sporna mjenica ima sve propisane sastojke u smislu odredbe člana 3. Zakona o mjenici. Također je navedeno da je apelant bio u obavezi izdati vlastitu mjenicu što je vidljivo iz ugovora o jemstvu od 21. juna 2006. godine, slijedom čega nema ni prekoračenja ovlasti po osnovu punomoći. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

5. AP-3486/15 „Banka Srpske“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Boris Stojanović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 13. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 I 034127 15 Gži od 29. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže na isplatu duga po osnovu ugovora o kreditu i ugovora o jemstvu. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke istakao da, kao i prvostepeni sud, nalazi da apelant u predmetnoj pravnoj stvari nije aktivno legitimisan za naplatu novčanog potraživanja prema tuženom na osnovu navedenih ugovora, slijedom čega je odlučeno kao u konkretnom slučaju. S tim u vezi je Okružni sud istakao da je, u ovoj pravnoj stvari, odlučno da ugovorom o ustupanju potraživanja (od 13. decembra 2013. godine) koji je zaključen između ranijeg povjerioca i apelanta nije predviđena mogućnost da njegov pravni prethodnik naplati potraživanje od navedenog glavnog dužnika i od tuženog kao jemca platca po osnovu navedenih ugovora o kreditu i jemstvu. U tom smislu se, po ocjeni Okružnog suda, ukazuju bez odlučnog značaja za apelanta njegovo ukazivanje u žalbi da nema dokaza da su ugovarači navedenog ugovora o ustupanju pismeno obavijestili tuženog o tom ugovoru. Dalje je navedeno da je istinito ukazivanje apelanta u žalbi da tuženi na raspravi nije osporio osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva zbog nepostojanja aktivne legitimacije u konkretnom slučaju, ali je neprihvatljiva apelantova žalbena tvrdnja da stoga prvostepeni sud nije mogao odbiti predmetni tužbeni zahtjev, budući da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu primjene materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 224. stav 1. tačka 2. i člana 226. Zakona o parničnom postupku RS.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2438/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2438/14 („Krle“ d.o.o. Jošavka Gornja i… | Sudska praksa | Aktio