Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4164/15 (D. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4164/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-4164/15, rješavajući zahtjev Dževide Bilal za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Dževide Bilal za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Dževida Bilal (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vladimir Raosavljević advokat iz Banja Luke, podnijela je, 9. septembra 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 037411 14 Rev od 17. juna 2015. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 037411 13 Gž od 6. februara 2014. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 037411 07 P od 11. juna 2013. godine. Apelantica je takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Osnovnog suda br. 071-0-Ip-06-00939 od 15. novembra 2006. godine i 071-0-IP-07-000-588 od 18. maja 2007. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Ip-06-00939 od 15. novembra 2006. godine, između ostalog, utvrđeno je da se na osnovu sporazuma zaključenog između povjerioca „Nove banjalučke banke“ a.d. Banja Luka i dužnika „BF Centar“ d.o.o. Banja Luka određuje uknjižba založnog prava u korist povjerioca na nekretninama založnog dužnika Muharema Bilala (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i to nekretnine precizirane u rješenju a u cilju objezbjeđenja novčanog potraživanja-kredita koje povjerilac ima prema „BF Centar“ d.o.o. Banja Luka u iznosima i uz kamatu preciziranim u rješenju.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-IP-07-000-588 od 18. maja 2007. godine, između ostalog, je utvrđeno da se na osnovu sporazuma povjerioca „HVB Central profit banke“ d.d. Sarajevo i dužnika „BF Centar“ d.o.o. Banja Luka, određuje uknjižba založnog prava na nekretninama prvotuženog radi obezbjeđenja potraživanja povjerioca prema dužniku u iznosu i sa kamatama preciziranim u rješenju.
4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 037411 07 P od 11. juna 2013. godine, donesenom po tužbi apelantice protiv prvotuženog (njenog bivšeg supruga) te tuženih „UniCredit banka“ a.d. Banjaluka i „UniCredit banka“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu. drugotužena i trećetužena), koji su pravni sljednici povjerilaca, radi utvrđenja ništavosti sporazuma o zasnivanju založnog prava, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da „se utvrdi da su ništavi zajednički prijedlozi-sporazumi zaključeni između prvotuženog i „Nove banjalučke banke“ a.d. Banja Luka i između prvotuženog i „HBV Central profit banka“ d.d. Sarajevo čiji su datumi i brojevi precizirani u presudi, na osnovu kojih je Osnovni sud donio rješenja br. 071-0-Ip-06-00939 od 15. novembra 2006. godine i 071-0-IP-07-000-588 od 18. maja 2007. godine po osnovu kojih je uknjiženo založno pravo na nekretninama preciziranim u presudi a koje su bile predmet zaloga prema navedenim sporazumima i u to u dijelu ½ nekretnina koje predstavljaju vlasništvo apelantice koje je stekla u toku trajanja bračne zajednice sa prvotuženim slijedom čega se utvrđuje da nije dozvoljeno izvršenju u odnosu na ½ dijela nekretnina vlasništvo [apelantice] prema navedenim brojevima rješenja Osnovnog suda, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude izvrši promjena u z.k. ulošku preciziranom u presudi koja se odnosi na uknjižbu založnog prava u korist drugotuženog i trećetuženog kao založnih povjerilaca tako da se sa ½ založenih nekretnina koje su vlasništvo [apelantice] briše zasnovana sudska hipoteka sve u roku od 30 dana kao i da nakon pravosnažnosti ove presude Republička uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove PJ Banja Luka izvrši brisanje založnog prava na navedenim nekretninama u odnosu na ½ dijela nekretnina na kojima je [apelantica] vlasnik uz naknadu troškova postupka“. Presudom je obavezana apelantica da drugotuženom i trećetuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi.
5. U obrazloženju je navedeno da je apelantica 1. oktobra 2007. godine podnijela tužbu tom sudu protiv tuženih u kojoj je navela da je tokom bračne zajednice sa prvotuženim koja je trajala 33 godine, stekla zajedničku imovinu za koju je presudom tog suda broj 71 0 P 050526 07 P od 11. oktobra 2010. godine utvrđeno da je suvlasnik sa dijelom ½; da je brak razveden presudom od 15. septembra 2002. godine; da je prvotuženi najmanje dvije do tri godine prije razvoda braka napustio kuću i živio sa drugom ženom sa kojom je zasnovao drugo preduzeće tako da je bračna zajednica apelantice i prvotuženog okončana 2005. godine; da je nakon toga prvotuženi podigao u bankama dva kredita i zasnovao hipoteku na nekretninama koje čine njihovu zajedničku tekovinu te da je bez saglasnosti i znanja apelantice, iako je znao da ta imovina nije isključivo njegova, opteretio imovinu. S tim u vezi Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrdio da je prvotuženi zaključio ugovore o zasnivanje hipoteke uz prećutnu saglasnost apelantice na šta, prema mišljenju tog suda, prvenstveno upućuje činjenica da je preduzeće za čiju je korist kredit podignut „BF Centar“ d.o.o. Banja Luka osnovano za vrijeme braka između apelantice i prvotuženog; da je prvotuženi osnivač tog preduzeća čije je sjedište u stambeno poslovnom objektu u kojem je sa apelanticom živio u toku trajanja braka; da je njihov zajednički sin Adnan Bilal bio zamjenik direktora; da je apelantica jedno vrijeme radila u navedenom preduzeću; da su se sve poslovne knjige nalazile u sefu u predmetnoj kući u kojoj su zajedno živjeli te da su u periodu od 1999. godine do 2008. godine apelantica i prvotuženi zajedno sa ostalim članovima porodice bili okupljeni oko zajedničkog cilja-sticanja dobiti obavljanjem preduzeća „BF Centar“ d.o.o. Banja Luka za čije potrebe su krediti i podignuti.
6. Navedeno je i da je utvrđeno da se apelanticina tvrdnja da je do poremećaja bračnih odnosa došlo mnogo prije razvoda braka, ne slaže sa činjenicama utvrđenim u toku brakorazvodne parnice u kojoj je utvrđeno da je do poremećaja bračne zajednice došlo 2007. godine zbog čega taj sud smatra da je apelantica navedeno istakla i promijenila svoj iskaz kako bi uspjela u predmetnoj parnici. Također je navedeno da je apelantica tvrdila da je sporni stambeno poslovni objekat koji je predmet hipoteke, gradila sa prvotuženim iako iz činjenica predmeta proizlazi da ih je prvotuženi stekao na osnovu darovnog ugovora iz 1998. godine preciziranog u presudi. Navedeno je i da je apelantica u toku postupka tvrdila da je prvotuženi podigao sporne kredite radi izdržavanja i snošenja troškova u novoj bračnoj zajednici iako iz sadržaja ugovora o kreditima, suprotno njenim navodima, proizlazi da su zaključeni u vezi sa preduzećem „BF Centar“. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da joj nije bila poznata činjenica podizanja spornih kredita i upisa založnog prava na predmetnim nekretninama te da je zbog toga njen tužbeni zahtjev neosnovan.
7. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 71 0 P 037411 13 Gž od 6. februara 2014. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom je odbijen zahtjev apelantice za naknadu troškova za sastav žalbe kao i zahtjev trećetužene za naknadu za sastav odgovora na žalbu u iznosima preciziranim u presudi. U obrazloženju presude su ponovljene utvrđene činjenice i pravni stav prvostepenog suda te navedeno da su svi apelanticini žalbeni navodi neosnovani jer je prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud iz utvrđenih činjenica izveo pravilan zaključak da sporni sporazumi na osnovu kojih je zasnovana hipoteka nisu ništavi. Pri tom je Okružni sud naveo da se ne može prihvatiti tvrdnja apelantice da su navedeni krediti podignuti za račun i potrebe novog preduzeća koje je prvotuženi osnovao sa drugom suprugom jer je nesporno, kako je naveo taj sud, da su isti podignuti 2005. godine za potrebe preduzeća „BF Centar“ a navedeno novo preduzeće „Beko elektronik“ d.o.o. Banja Luka je osnovano tek 2007. godine, dakle, dvije godine nakon podizanja kredita. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
8. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 71 0 P 037411 14 Rev od 17. juna 2015. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su prema utvrđenom činjeničnom stanju u vrijeme zaključenja sporazuma između prvotuženog i prednika drugotužene i trećetužene na osnovu kojih je uknjiženo založno pravo na predmetnim nekretninama, predmetne nekretnine predstavljale bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog. Navedeno je da su, s tim u vezi, pravilno zaključili nižestepeni sudovi, da apelantica ničim nije dokazala da nije znala za sporne kredite obzirom da je apelantica jedno vrijeme radila u preduzeću i svo vrijeme njegovog postojanja živjela u kući u kojoj se preduzeće nalazi kao i da je sin apelantice i prvotuženog, kao zamjenik direktora, imao uvid u poslovanje preduzeća zbog čega i taj sud smatra da je teško povjerovati u tvrdnju apelantice da nije znala za sporne kredite. Vrhovni sud je istakao i da u prilog navedenom zaključku ide i činjenica da je apelantica dala potpuno različite podatke o prestanku bračne zajednice u brakorazvodnoj parnici i u konkretnom postupku zbog čega, prema mišljenju tog suda, stoji sumnja da je svoj iskaz apelantica promijenila u cilju uspjeha u predmetnom postupku i skidanju opterećenja sa ½ nekretnina. Navedeno je da i činjenica da prvotuženi nije pristupio ročištu na kojem je trebao biti saslušan kao stranka kao i da je priznao tužbeni zahtjev apelantice u postupku utvrđivanja udjela apelantice u zajedničkoj imovini, taj sud upućuje na zaključak da apelantica i prvotuženi imaju zajednički interes za uspjeh apelantice u konkretnom postupku u smislu brisanja založnog prava sa ½ predmetnih nekretnina. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
9. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da nikada nije bila upoznata sa činjenicom podizanja spornih kredita i zalaganjem imovine koja čini njenu i bračnu stečevinu prvotuženog te da bi se to dokazalo bilo je potrebno priložiti pismenu saglasnost a ne neutemeljeno tvrditi da postoji njena prećutna saglasnost. Apelantica tvrdi da je davanje prećutne ili bilo kakve saglasnosti izlišeno jer su oba kredita podignuta kada su njihovi bračni odnosi bili toliko poremećeni da su doveli do razvoda braka zbog čega smatra da su redovni sudovi pogrešno cijenili dokaz o vremenu nastanka poremećaja u bračnoj zajednici kao i da nije tačna činjenica da je bila zaposlena u preduzeću „BF Centar“ jer je imala svoju firmu. Zbog navedenog kao i zbog činjenice da na predmetnim nekretninama živi sa kćerkom koja je 100% invalid, apelantica traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje rješenja Osnovnog suda br. 071-0-Ip-06-00939 od 15. novembra 2006. godine i 071-0-IP-07-000-588 od 18. maja 2007. godine do donošenja odluke o apelaciji jer će apelantica u protivnom ostati bez svoje imovine.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantica traži da Ustavni sud obustavi izvršenje rješenja Osnovnog suda br. 071-0-Ip-06-00939 od 15. novembra 2006. godine i 071-0-IP-
07-000-588 od 18. maja 2007. godine kojima je utvrđeno založno pravo na predmetnim nekretninama zbog toga što smatra da činjenice vezane za meritum predmeta kao i to što u predmetnim nekretninama živi sa kćerkom koja je 100% invalid, idu u prilog donošenju privremene mjere jer bi u suprotnom ostala bez imovine. S tim u vezi Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelantica navela kao osnov za donošenje privremene mjere ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po navedenim rješenjima, odnosno da ne predstavljaju razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman