Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4687/14 (M. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4687/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-4687/14, rješavajući zahtjev Milojka Blagojevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Milojka Blagojevića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Milojko Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, podnio je 30. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 023013 14 Rev od 21. avgusta 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 023013 13 Pž od 12. juna 2013. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 023013 11 Ps od 11. januara 2013. godine. Apelant je 14. septembra 2015. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "zabranio provođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 I 012728 13 I" do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 023013 11 Ps od 11. januara 2013. godine obavezan je apelant da tužiocu "Dalekovodoinženjeringu" a.d. Bratunac - u stečaju (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati iznos od 35.310,00 KM, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka (stav I izreke presude). Utvrđeno je da je apelant stekao stanarsko pravo na tužiočevom stanu koji se nalazi u Bratuncu, ulica 17. aprila bb (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je upisan u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova u listu broj 819, slijedom čega je obavezan tužilac da sa apelantom zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana (stav II izreke presude).
3. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da su tužilac i apelant (kao tužiočev zaposlenik) zaključili Ugovor o novčanom kreditu za kupovinu stana u svojini broj 2174-4/99 od 19. novembra 1999. godine kojim je tužilac kao kreditor odobrio apelantu kao korisniku kredita novčani iznos od 36.402,00 KM, a da se apelant obavezao da će navedeni novčani iznos vratiti tužiocu u roku od 15 godina i to u jednakim mjesečnim anuitetima. Okružni privredni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je apelant otplatio pet rata kredita u iznosima od po 218,40 KM tj. ukupno 1.092,00 KM, tako da apelantovo dugovanje po osnovu zaključenog ugovora o kreditu iznosi 35.310,00 KM. Okružni privredni sud je naveo da je, takođe, utvrdio da je tužilac donio Rješenje broj 185-4/2000 od 26. januara 2000. godine kojim je apelantu, kao svom zaposleniku, dodijelio na korišćenje predmetni stan, koji se u knjizi uloženih ugovora vodi kao vlasništvo tužioca, te da utvrdio da apelant koristi taj stan od 2000. godine. U vezi s navedenim, Okružni privredni sud je ukazao da navedeni ugovor o novčanom kreditu predstavlja u stvari ugovor o zajmu u smislu odredaba člana 557. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome, Okružni privredni sud je ukazao da činjenica da predmet zajma (novčani iznos od 36.402,00 KM) nije predat apelantu, već da je utrošen za izgradnju predmetnog stana, ne čini taj ugovor manjkavim. Okružni privredni sud je naveo da tužiocu pripada pravo da od apelanta zahtijeva isplatu neisplaćenog iznosa zajma tj. iznosa od 35.310,00 KM, bez obzira što još nije istekao rok za vraćanje cjelokupnog iznosa, budući da je tužilac u stečaju, zbog čega se potraživanja tužioca koja nisu dospjela smatraju dospjelim u smislu odredaba člana 40. Zakona o stečajnom postupku. U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva, Okružni privredni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju ima valjan akt o dodjeli stana na korišćenje – Rješenje tužioca broj 185-4/2000 od 26. januara 2000. godine, ali da u toku postupka nije dokazao da je sa nadležnim organom zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana, što znači da nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu odredaba člana 11. ZOO-a. Međutim, Okružni privredni sud je naveo da je apelant stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu na osnovu odredaba člana 30. ZOO-a, s obzirom da je od njegovog useljenja u predmetni stan proteklo više od osam godina, a da je tužilac propustio da u tom roku kod nadležnih organa zahtijeva apelantovo iseljenje iz predmetnog stana.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Viši privredni sud je donio Presudu broj 59 0 Ps 023013 13 Pž od 12. juna 2013. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u stavu I izreke presude tako što je dosuđeni iznos od 35.310,00 KM smanjen na iznos od 28.802,40 KM, te su smanjeni i troškovi parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo, između ostalog, da su osnovani apelantovi žalbeni navodi da površina predmetnog stana iznosi 55,36m2, a ne 66,80m2 (kako je bilo navedeno u ugovoru). S obzirom na to, te imajući u vidu cijenu po m2 (540,00 KM), kao i činjenicu da je apelant isplatio tužiocu iznos od 1.092,00 KM, Viši privredni sud je naveo da je preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu, tako što je obavezao apelanta da isplati tužiocu iznos od 28.802,40 KM.
5. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 59 0 Ps 023013 14 Rev od 21. avgusta 2014. godine kojom je reviziju odbio.
6. Osnovni sud u Srebrenici je, u izvršnom postupku koji je pokrenuo tužilac kao tražitelj izvršenja protiv apelanta kao izvršenika, radi namirenja glavnog potraživanja i troškova parničnog postupka utvrđenog pravosnažnom presudom Okružnog privrednog suda te troškova predmetnog izvršnog postupka, donio Zaključak broj 82 0 I 012728 13 I od 27. avgusta 2015. godine kojim je zakazao ročište sa 15. septembar 2015. godine u predmetnom stanu radi sprovođenja radnji popisa i zapljene apelantove pokretne imovine, a za koju sudski izvršilac procijeni da se može najlakše prodati radi namirenja duga.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da je jedini zaposleni u svojoj porodici, da troje djece idu u školu, te da, osim plate, nema drugih prihoda. Apelant navodi da bi situacija u kojoj bio se našao nakon zaplijene i prodaje pokretnih stvari (pokućstvo, namještaj, električni uređaji i sl.), bila veoma teška i skoro nepodnošljiva za njegovu porodicu i da bi to ugrozilo njen ekonomski opstanak.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman