Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-293/14 („Suša Commerce“ d.o.o. Visoko i drugi)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Porez
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-293/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-293/14, rješavajući apelacije „Suša Commerce“ d.o.o. Visoko i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Suša Commerce“ d.o.o. Visoko protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 11060 13 UVL od 16. decembra 2013.

godine;

Miljenko Dugandžić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003673 12 UVP 2 od 9. decembra 2013. godine;

„Asa“ d.o.o. Goražde protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 05 0 U 000515 14 U od 26. februara 2014. godine i „EL DEUS“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 013493 15 Uvl od 3. juna 2015. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Suša Commerce“ d.o.o. Visoko protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 11060 13 UVL od 16. decembra 2013.

godine;

Miljenko Dugandžić protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003673 12 UVP 2 od 9. decembra 2013. godine;

„Asa“ d.o.o. Goražde protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 05 0 U 000515 14 U od 26. februara 2014. godine i „EL DEUS“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 013493 15 Uvl od 3. juna 2015. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-293/14 „Suša Commerce“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog, kojeg zastupa Hamid Džandžanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 11060 13 UVL od 16. decembra 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 1. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude Suda BiH, kojom je kao neosnovana odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu naknadne naplate manje plaćenih indirektnih poreza. Apelaciono upravno vijeće Suda BiH je, u obrazloženju konačno osporene odluke, istaklo da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno postupilo kada je prihvatilo utvrđenje pravnih (carinskih) organa prema kojem je tužena, u postupku naknadne kontrole uvoznog carinjenja kako u prvostepenom upravnom postupku, tako i po žalbi apelanta, prilikom kojeg je utvrđeno da je apelant kod nadležne carinske ispostave prijavio za uvozno carinjenje robu-smrznuto meso, za kojeg je tužena laboratorijskim analizama naknadno utvrdila da se radilo o robi koja je tarifirana u tarifni broj koji se razlikuje u odnosu na tarifni broj po kojem je roba bila prvobitno prijavljena i ocarinjena. I po ocjeni apelacionog upravnog vijeća Suda BiH, neosnovani su navodi apelanta iz zahtjeva da je u predmetnoj upravnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je prvostepeni upravni organ svoju odluku zasnovao na slobodnom uvjerenju, a ne činjenicama koje su utvrđene u postupku. Također je navedeno da su neosnovani navodi apelanta da mu je tokom postupka povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.

2. AP-686/14 Miljenko Dugandžić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čitluka, podnio je 13. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 003673 12 UVP 2 od 9. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje prvostepene presude kojom je odbijena kao neosnovana njegova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu dodatno utvrđenih poreskih obaveza. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da su upravni organi u predmetnoj pravnoj stvari pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 21., 22. i 25. Zakona o porezima HNK) i utvrdili apelantu dodatnu poreznu obavezu, s obzirom na činjenično utvrđenje da je apelant vlasnik 15 aparata na igre za sreću, te da iste koristi bez odobrenja nadležnog organa, a na koje nije plaćen porez na imovinu. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima FBiH.

3. AP-1933/14 „Asa“ d.o.o. Goražde (u daljnjem tekstu: apelant), iz Goražda, podnio je 28. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 05 0 U 000515 14 U od 26. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu uplate javnih prihoda. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je izvršen inspekcijski nadzor apelanta kao poreskog obveznika, te da je on u periodu od 1. januara 2001. godine do 1. avgusta 2003. godine vršio promet roba putem veleprodajnog skladišta uz poreska oslobođenja u smislu odredbe člana 8. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, a da je ponovnim pregledom dokumentacije u vezi sa fakturisanim prometom kupcima utvrđeno da apelant ni na jednoj pojedinačno navedenoj fakturi nije unio poziv na broj i datum kupca, odnosno ugovora kako je to predviđeno odredbom člana 21. Pravilnika o primjeni naprijed navedenog Zakona, a na tri fakture nije iskazao stopu 0% kako je to predviđeno članom 19. navedenog Pravilnika. U tom smislu su, po ocjeni Kantonalnog suda, razlozi dati u obrazloženju drugostepenog upravnog rješenja jasni i prihvatljivi, odnosno valjani i zakoniti, a koje prihvata taj sud u cjelosti. Također je navedeno u osporenoj odluci da nije osnovan apelantov navod da je došlo do zastare potraživanja porezne obaveze, imajući u vidu da je odredbama člana 40. st. 1. i 3. propisana zastara protekom od pet godina, odnosno u svakom slučaju 10 godina od dana kada je prvi put počela teći. S obzirom da je zastara počela teći 1. januara 2004. godine a da je 17. decembra 2013. godine okončan upravni postupak, zaključeno je da nije protekao rok apsolutne zastare od 10 godina u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH.

4. AP-3317/15 „EL DEUS“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vogošće, kojeg zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 013493 15 Uvl od 3. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje prvostepene presude Suda BiH, kojom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu razreza indirektnog poreza. Apelaciono upravno vijeće Suda BiH je u osporenoj odluci istaklo da je, po ocjeni tog suda, vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno ocijenilo da se konačno rješenje tužene, kao i prvostepeno upravno rješenje, temelje na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju (koje nije dovedeno u sumnju ni navodima iz zahtjeva apelanta) i pravilnoj primjeni zakona, te da je prvostepeno vijeće za svoju odluku dalo jasne i valjane razloge koje u cjelosti prihvata i apelaciono vijeće Suda BiH. Također je, između ostalog, navedeno da se neosnovano zahtjevom apelanta za vanredno preispitivanje osporava i dokazni postupak koji je provela tužena, te da je pri donošenju upravnih rješenja izostala ocjena dokaza. S tim u vezi, a suprotno navodima apelanta, Sud BiH je u osporenoj odluci istakao da se jasno uočava detaljnost u izlaganju ocjene dokaza, dok apelant svoj navod zasniva, kako to sam navodi, na „utisku da je odluka zasnovana na slobodnom uvjerenju organa“, a da pri tome ne daje nikakva objektivna zapažanja, a pogotovo ne dokaze. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene presude primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-293/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacija, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava-prava na imovinu na kojeg su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-293/14 („Suša Commerce“ d.o.o. Visoko i… | Sudska praksa | Aktio