Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1863/14 (G. S. i drugi)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1863/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-1863/14, rješavajući apelacije Gorana Savića i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Goran Savić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 009506 13 GŽ od 24. februara 2014. godine;

Boško Pejašinović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045431 13 REV od 20. februara 2014. godine;

„Novoteks“ d.o.o. Kiseljak, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 014197 13 REV od 10. aprila 2014.

godine;

Z. J., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 006945 13 REV od 11. marta 2014 godine;

zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1863/14 Goran Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Dragomir Prerad i Miroslav Prerad advokati iz Banja Luke, podnio je 23. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 009506 13 GŽ od 24. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezna je tuženi „Bobar osiguranje“ a.d. Bijeljina da apelantu isplati iznos od 417,98 KM (umjesto iznosa od 1.574,77 Eura, kako je apelant tražio u tužbi) na ime materijalne štete koju je apelant pretrpio u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila u Austriji. U postupku je utvrđeno da je apelant sa tuženim zaključio vansudsko poravnanje na ime naknade materijalne štete koja je procijenjena na apelantovom vozilu u ukupnom iznosu od 956,78 KM. Također je utvrđeno da je apelant izmiren od strane tuženog za iznos od 539,00 KM, dok je tuženi ostao dužan apelantu isplatiti preostali iznos od 417,98 KM, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.

2. AP-1982/14 Boško Pejašinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Vladimir Raosavljević advokat iz Banja Luke, podnio je 30. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045431 13 REV od 20. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Autoservis „Krajina auto“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), „Zastava auto“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i „Zastava automobil“ a.d. Kragujevac (u daljnjem tekstu: trećetuženi) naknade materijalnu štetu na vozilu „Zastava 1300“ koje je imalo funkcionalne nedostatke. Navedenom odlukom su prvotuženi i trećetuženi obavezani da apelantu isporuče novi automobil „Fiat punto“, budući da se automobil „Zastava 1300“ više ne proizvodi, a funkcionalni nedostaci na automobilu su se pojavili u okviru garantnog roka, dok je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog odbijen kao neosnovan. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sud je zaključio da drugotuženi, kao ovlašteni serviser automobila Fiat nije pasivno legitimisan u predmetnoj parnici, budući da nije odgovoran za ispravno funkcioniranje stvari po osnovu garancije.

3. AP-2269/14 „Novoteks“ d.o.o. Kiseljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Rasim Radovović advokat iz Sarajeva, podnio je 19. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 014197 13 REV od 10. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Cooper Sped“ d.o.o. Banja Luka isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete koja je nastala usljed neplaćanja robe koju je tuženi, po nalogu kupca „Nexe Level“ iz Banja Luke, preuzeo od apelanta radi prevoza. U postupku je utvrđeno da, suprotno navodima u tužbi, apelant i tuženi nisu bili u bilo kakvom materijalno pravnom odnosu povodom isporuke sporne robe, jer je tuženi sa trećim licem, tj. preduzećem „Nexe Level“ Banja Luka dogovorio kupovinu robe. Također je utvrđeno da apelant i tuženi nisu bili niti u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o prevozu, da bi na osnovu toga tuženi imao odgovornost i obavezu ispunjenja prema apelantu, niti je apelant dokazao neki drugi izvor obaveze tuženog. Zbog navedenog, zaključeno je da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog.

4. AP-2429/14 Z.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brgula, kojeg zastupa Ružica Tanasilović advokatica iz Tuzle, podnio je 27. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 006945 13 REV od 11. marta 2014 godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD „Rudnici Kreka“ d.o.o. Tuzla naknadi materijalnu štetu koja je nastala na njegovim nekretninama. U postupku je utvrđeno da su oštećenja na apelantovim nekretninama nastala 1964. godine, usljed obavljanja rudarskih radova eksploatacijom uglja od strane tuženog, a koji su završeni 1980. godine. Budući da je apelant tužbu radi naknade štete podnio 2009. godine, sud je zaključio da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, jer je protekao zakonski rok od tri godine od saznanja za štetu i učinioca, odnosno rok od pet godina od nastanka štete, a koji su propisani članom 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1863/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1863/14 (G. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio