Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4082/15 (J. B. i drugi)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4082/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-4082/15, rješavajući apelacije Jovana Bajića i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Jovan Bajić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Mal 042188 15 Gž od 27. maja 2015. godine;
Ljubica Vasiljević, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Mal 045412 14 Gž od 26. juna 2015. godine;
Latifa Redžepović, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Mal 052144 15 Gž od 26. juna 2015. godine;
R.M., protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 I 029609 14 Gž od 6. jula 2015. godine;
Budimir Marinković, protiv rješenje Okružni sud u Banja Luci broj 71 0 Mal 047650 15 Gž 2 od 10. septembra 2015. godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4082/15 Jovan Bajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banja Luke, podnio je 2. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Mal 042188 15 Gž od 27. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je povlačenje apelantove tužbe protiv tuženih Fonda PIO RS i RS (za Vladu RS), radi isplate razlike penzije, te je obavezan apelant da tuženoj RS na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 200,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da prema stanju spisa prvostepenog suda slijedi da je apelant dana 20. aprila 2005. godine, podnio tužbu protiv tuženih radi isplate razlike penzije, da je podneskom od 30. oktobra 2014. godine apelant obavijestio sud da u predmetnoj pravnoj stvari povlači tužbu, da je drugotužena podneskom Pravobranilaštva RS od 6. novembra 2014. godine pristala na povlačenje tužbe i istovremeno istakla zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 200,00 KM. Kako u konkretnom slučaju povlačenje tužbe nije uslijedilo zbog ispunjenja zahtjeva od strane tuženih i kako je drugotužena svoj zahtjev za naknadu parničnih troškova postavila blagovremeno i opredijeljeno, sud je zaključio, shodno relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, da je apelant dužan drugotuženoj naknaditi parnične troškove (troškovi sastava podneska 160,00 KM, te paušal od 25% ili 40,00 KM, odnosno sve ukupno 200,00 KM), u skladu sa njenim opredijeljenim zahtjevom i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, obzirom da je drugotuženu zastupalo Pravobranilaštvo RS, koje ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka obračunatih prema pomenutoj Tarifi, shodno relevantnoj odredbi predmetnog zakona.
2. AP-4083/15 Ljubica Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banja Luke, podnijela je 2. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Mal 045412 14 Gž od 26. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da drugotuženoj RS na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 200,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da prema stanju spisa prvostepenog suda slijedi da je apelantica dana 21. februara 2005. godine, podnijela tužbu protiv tuženih radi isplate razlike penzije, da je podneskom od 25. februara 2014. godine apelantica obavijestila sud da u predmetnoj pravnoj stvari povlači tužbu, da je drugotužena podneskom Pravobranilaštva RS od 11. marta 2014. godine pristala na povlačenje tužbe i istovremeno istakla zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 200,00 KM. Kako u konkretnom slučaju povlačenje tužbe nije uslijedilo zbog ispunjenja zahtjeva od strane tuženih i kako je drugotužena svoj zahtjev za naknadu parničnih troškova postavila blagovremeno i opredijeljeno, sud je zaključio, shodno relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, da je apelantica dužna drugotuženoj naknaditi parnične troškove (troškovi sastava podneska 160,00 KM, te paušal od 25% ili 40,00 KM, odnosno sve ukupno 200,00 KM), u skladu sa njenim opredijeljenim zahtjevom i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, obzirom da je drugotuženu zastupalo Pravobranilaštvo RS, koje ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka obračunatih prema pomenutoj Tarifi, shodno relevantnoj odredbi predmetnog zakona.
3. AP-4084/15 Latifa Redžepović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banja Luke, podnijela je 2. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Mal 052144 15 Gž od 26. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je povlačenje apelantičine tužbe protiv tuženih Fonda PIO RS i RS (za Vladu RS), radi isplate razlike penzije, te je obavezana apelantica da tuženoj RS na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 200,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da prema stanju spisa prvostepenog suda slijedi da je apelantica dana 26. januara 2005. godine, podnijela tužbu protiv tuženih radi isplate razlike penzije, da je podneskom od 30. oktobra 2014. godine apelantica obavijestila sud da u predmetnoj pravnoj stvari povlači tužbu, da je drugotužena podneskom Pravobranilaštva RS od 6. novembra 2014. godine pristala na povlačenje tužbe i istovremeno istakla zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 200,00 KM. Kako u konkretnom slučaju povlačenje tužbe nije uslijedilo zbog ispunjenja zahtjeva od strane tuženih i kako je drugotužena svoj zahtjev za naknadu parničnih troškova postavila blagovremeno i opredijeljeno, sud je zaključio, shodno relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, da je apelantica dužna drugotuženoj naknaditi parnične troškove (troškovi sastava podneska 160,00 KM, te paušal od 25% ili 40,00 KM, odnosno sve ukupno 200,00 KM), u skladu sa njenim opredijeljenim zahtjevom i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, obzirom da je drugotuženu zastupalo Pravobranilaštvo RS, koje ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka obračunatih prema pomenutoj Tarifi, shodno relevantnoj odredbi predmetnog zakona.
4. AP-4263/15 R.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Posušja, koju zastupa Jerko Gavran, advokat iz Posušja, podnijela je 14. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 I 029609 14 Gž od 6. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, apelantica je obavezana da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je sud odluku o troškovima postupka donio primjenom odredaba člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, a isti se sastoje od sudske takse na tužbu u iznosu od 200,00 KM i na presudu u iznosu od 50,00 KM, što ukupno iznosi 250,00 KM. Naime, sud je naveo da je ovo iz razloga što je uspjeh u predmetnoj parnici cijenio kvalitativno, dakle cijenio činjenicu da apelantica nije redovno izmirivala dug za izvršene usluge, čime je prinudila tužitelja da ustane sa tužbom. Također je utvrđeno da iako je veći dio potraživanja tužitelja zastario, apelantičin dug prema tužitelju nije prestao, već je samo istaknutim prigovorom zastare prestalo pravo vjerovnika da traži ispunjenje obaveze.
5. AP-4504/15 Budimir Marinković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banja Luke, podnio je 5. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Mal 047650 15 Gž 2 od 10. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da drugotuženoj RS na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 200,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da prema stanju spisa prvostepenog suda slijedi da je apelant dana 12. januara 2005. godine, podnio tužbu protiv tuženih radi isplate razlike penzije, da je podneskom od 25. februara 2014. godine apelant obavijestio sud da u predmetnoj pravnoj stvari povlači tužbu, da je drugotužena podneskom Pravobranilaštva RS od 11. marta 2014. godine pristala na povlačenje tužbe i istovremeno istakla zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 200,00 KM. Kako u konkretnom slučaju povlačenje tužbe nije uslijedilo zbog ispunjenja zahtjeva od strane tuženih i kako je drugotužena svoj zahtjev za naknadu parničnih troškova postavila blagovremeno i opredijeljeno, sud je zaključio, shodno relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, da je apelant dužan drugotuženoj naknaditi parnične troškove (troškovi sastava podneska 160,00 KM, te paušal od 25% ili 40,00 KM, odnosno sve ukupno 200,00 KM), u skladu sa njenim opredijeljenim zahtjevom i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, obzirom da je drugotuženu zastupalo Pravobranilaštvo RS, koje ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka obračunatih prema pomenutoj Tarifi, shodno relevantnoj odredbi predmetnog zakona.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4082/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman