Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4228/14 („Vulić inženjering“ d.o.o. Bratunac i drugi)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4228/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-4228/14, rješavajući apelacije „Vulić inženjering“ d.o.o. Bratunac i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Vulić inženjering“ d.o.o. Bratunac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000361 12 Rev od 17. juna 2014.
godine;
Kemal Bijedić, Nedžad Bijedić i Dževad Bijedić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 042456 14 Rev 2 od 8. jula 2014. godine;
Rebija Mezetović, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 I 000847 14 Gž od 23. jula 2014. godine;
Borislav Bagić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 010477 14 Gž od 10. februara 2015. godine;
Ekrem Zembo, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 125394 14 Gž od 12. novembra 2014. godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4228/14 „Vulić inženjering“ d.o.o. Bratunac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Nada Todorović, advokatica iz Vlasenice, podnio je 18. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000361 12 Rev od 17. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio: da se utvrdi da je u periodu od 20. augusta do 20. oktobra 2006. godine, bez prethodno zaključenog ugovora o izvođenju radova, izveo radove na rekonstrukciji lokalnih puteva u Općini Vlasenica i Općini Šekovići, za šta je uložio svoja novčana sredstva i time uvećao vrijednost tih puteva, u Općini Vlasenica za 394.096,72 KM, a u Općini Šekovići za 148.306,16 KM; da se primjenom pravila o neosnovanom obogaćenju, obavežu tužene, RS i Općina Vlasenica da apelantu solidarno isplate 394.096,72 KM; da se primjenom pravila o neosnovanom obogaćenju, obavežu tužene, RS i Općina Šekovići da apelantu solidarno isplate 148.306,16 KM. U toku postupka je utvrđeno da je za uspjeh u predmetnoj parnici apelant bio u obavezi, shodno relevantnim zakonskim odredbama, da dokaže da je dio njegove imovine, u navedenim vrijednostima, bez pravnog osnova, prešao u imovinu navedenih općina. Kako apelant, osim ispostavljenog računa od 25. septembra 2009. godine na iznos od 618.988,50 KM, u toku postupka nije proveo niti jedan materijalno pravni dokaz na okolnosti: svakodnevnog izvođenja radova u pomenutom vremenskom periodu na tačno određenim putnim pravcima predmetnih općina, sa tačnim podacima, o broju radnika i mašina na gradilištu, broju radnih sati, te količini utrošenog goriva i ugrađenog materijala, za šta bi bili mjerodavni samo građevinski dnevnik i građevinska knjiga, sačinjeni na propisan način, to je sud zaključio da on nije dokazao osnovanost svog potraživanja.
2. AP-4236/14 Kemal Bijedić, Nedžad Bijedić i Dževad Bijedić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Ranko Ćajić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 042456 14 Rev 2 od 8. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelanti su obavezani da solidarno isplate tužitelju određeni novčani iznos (na ime ispunjenja ugovora o naknadi za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i ugovora o naknadi za pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta, zaključenih sa apelantima na temelju rješenja od 15. maja 2002. godine o davanju urbanističke saglasnosti za dogradnje, nadziđivanja i promjene namjene u stambeno-poslovni objekat koji se nalazi u Sarajevu). U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je tužitelj svoj zahtjev temeljio na pismenom ugovoru zaključenom između tužitelja i apelanata pa je iz nesporne činjenice da su apelanti potpisali sporne ugovore sa tužiteljem pogrešan zaključak redovnih sudova da je zahtjev tužitelja neosnovan. Nadalje, utvrđeno je da apelanti tvrde da su potpisali bjanko ugovore, ali te tvrdnje ničim nisu dokazali, pa budući da oni nisu dokazali da su predmetni ugovori ništavi, odnosno rušljivi, u smislu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, njihovi prigovori u tom smislu su neosnovani. Najzad, kako je Odlukom o umanjenju naknade za pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta (rente) i naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta propisana visina naknade za pogodnosti i visina naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, prema zonama građevinskog zemljišta po 1m2 površine korisnog stambenog, poslovnog ili proizvodnog prostora, ta odluka je primijenjena i u predmetnim ugovorima prilikom određivanja visine obračunatih naknada.
3. AP-4282/14 Rebija Mezetović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Maglaja, koju zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnijela je 24. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 I 000847 14 Gž od 23. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezana je apelantica da tužitelju isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, te sadržinu Ugovora o namjenskom kreditu od 30. januara 2007. godine, navedeni ugovor nije ništav, po osnovu apelantičine tvrdnje da u njemu nije određen mjesečni iznos kamate. Dakle, utvrđeno je da nije ništav jer sadrži sve činjenice koje su relevantnim odredbama predmetnog zakona propisane, a tiču se bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Naime, utvrđeno je da mora biti određena kamata, odnosno ista mora biti ugovorena, ali nije nužno da mora biti određen mjesečni iznos kamate da bi ugovor o kreditu bio valjan, a iz predmetnog ugovora se vidi da su ugovarači ugovorili ukupan iznos kredita te ukupan iznos kamate koji korisnik kredita treba da plati davatelju kredita, uz otplatni plan za vraćanje kredita i kamata, koji je sastavni dio ugovora o namjenskom kreditu. Nadalje, sud je po pitanju da li je pravilno naznačen naziv tužitelja u prvostepenoj presudi, zaključio da ukoliko se radi o štamparskoj grešci nastaloj prilikom izrade iste, prvostepeni sud ima obavezu da tu pogrešku ispravi.
4. AP-2853/15 Borislav Bagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa, Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 10. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 010477 14 Gž od 10. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju na ime duga plati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da nije bilo sporno da su tužitelj i apelant zaključili usmeni ugovor o izvođenju radova na objektu apelanta i da je tužitelj te radove obavio, pa kako je došlo do spora u vezi sa isplatom radova, samim tim je apelant pasivno legitimisan u konkretnom predmetu. Nadalje, utvrđeno je da na pravilnost ovakvog zaključka nije od uticaja činjenica da je prvobitnom tužbom kao tužena označena STR „Nina“, uz apelanta, kao vlasnika iste, te da je uređenom tužbom kao tuženi označen samo apelant, jer se ne radi o novoj tužbi i novom tuženom. Također, utvrđeno je da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da je tužbu trebalo usmjeriti na njegovu suprugu, koja je navodno vršila dogovore sa tužiteljem o radovima koje treba izvesti, o cijeni tih radova i o narudžbi građevinskog materijala, jer je nesporno utvrđeno da su tužitelj i apelant zaključili usmeni ugovor o izvođenju građevinskih radova. Isto tako, utvrđeno je da se ne mogu prihvatiti ni apelantove tvrdnje da je tužba tužitelja podnesena tek 10. oktobra 2011. godine, nakon što se Okružni privredni sud u Doboju oglasio stvarno nenadležnim, pa da je nastupila zastarjelost potraživanja, jer rok zastarjelosti počinje teći od ispostavljanja konačne situacije pa do podnošenja tužbe, a u konkretnom slučaju ta situacija je ispostavljena 16. juna 2007. godine, dok je tužba podnesena sudu 30. decembra 2009. godine, što znači da nije protekao rok zastarjelosti potraživanja tužitelja iz člana 374. Zakona o obligacionim odnosima.
5. AP-2999/15 Ekrem Zembo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Gordana Erceg, advokatica iz Banja Luke, podnio je 17. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 125394 14 Gž od 12. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev, te je obavezan apelant da tužitelju plati dug na ime troškova zastupanja u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je tužitelj po ovlaštenju iz punomoći date od strane apelanta dokazao radnje koje je preduzeo u ime i za račun apelanta, dok apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je izmirio sve obaveze tužitelju po osnovu potraživanja advokatskih usluga u predmetu broj P-651/05. Nadalje, utvrđeno je da je neosnovan apelantov navod da je zastarjelo potraživanje tužitelja, shodno relevantnoj odredbi Zakona o obligacionim odnosima, slijedom čega je sud djelimično usvojio zahtjev tužitelja i donio odluku kao u izreci presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4228/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman