Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3032/15 (A. S. i drugi)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3032/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-3032/15, rješavajući apelacije Ante Spajića i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Anto Spajić, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 P 009236 14 Gž od 8. aprila 2015. godine;

Enisa Korugić, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Mal 046329 14 Gž od 8. aprila 2015. godine;

N.M., protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012144 14 Gž od 3. juna 2015. godine;

"Multitrade" d.o.o. Široki Brijeg, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012214 14 Pž od 1. juna 2015. godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3032/15 Anto Spajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Dragan Dramac, advokat iz Jajca, podnio je 22. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 P 009236 14 Gž od 8. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi „Dnolučke šume“ d.o.o. Jajce da apelantu izvrši isplatu duga u određenom novčanom iznosu, dok je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog B.K. odbijen. Također, odbijen je apelant sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa iz stava prvog presude. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je pravilno zaključio prvostepeni sud da je prvi dio tužbenog zahtjeva apelant postavio na način da je u istom naveo iznos od 2.490,00 KM na ime neplaćene zakupnine koji je uvećao za iznos od 3.486,00 KM na ime obračuna ukupne vrijednosti nedostajućih stvari apelanta i oštećenja na objektu, te je apelant u tužbi došao do iznosa od 5.976,00 KM koji iznos je umanjio za iznos od 3.000,00 KM, pa je došao do iznosa od 2.976,00 KM što predstavlja vrijednost prvog tužbenog zahtjeva. Nadalje, utvrđeno je da je do ovakvog stava prvostepeni sud došao temeljem izvedenih dokaza, da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan u dijelu koji se odnosi na isplatu iz sporazuma o izmirenju obaveza jer je apelant namiren u cijelosti, čak i preplaćen za iznos od 510,00 KM, kao i da je drugi dio tužbenog zahtjeva neosnovan i u pogledu isplate zakonske zatezne kamate u plaćanju zakupnina. Također, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio obavezati drugotuženog na isplatu vrijednosti nedostajućih stvari i oštećenja na objektu iz razloga što se apelant pozivao na sporazum i zapisnik o primopredaji objekta, a uvidom u sporazum jasno je da se isti odnosi na neplaćenu zakupninu i zakonske zatezne kamate, kao i da nije potpisan od strane drugotuženog, pa je sud prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog uvažio.

2. AP-3058/15 Enisa Korugić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Donjeg Vakufa, koju zastupa Abaz Omeragić, advokat iz Donjeg Vakufa, podnijela je 22. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Mal 046329 14 Gž od 8. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju na ime duga za korištenje usluga mobilne telefonije isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da kako apelantica nije izvršila plaćanje računa do dospijeća kako je navedeno u računu za usluge tužitelja počevši od dvanaestog mjeseca 2012. godine, to je dovelo do privremenog isključenja apelantice kao pretplatnika iz telekomunikacionog saobraćaja, pa kako apelantica ni nakon privremenog isključenja nije platila dugovani iznos u roku od 30 dana od dana privremenog isključenja, to je tužitelj isključio SIM karticu apelantici i sa istom raskinuo ugovor o zasnivanju pretplatničkog odnosa, u skladu sa relevantnim odredbama Općih uslova za pružanje telekomunikacionih usluga, slijedom čega je apelantici obračunata mjesečna naknada/minimalna mjesečna potrošnja za ostatak perioda obaveznog trajanja ugovora, a u skladu sa relevantnom odredbom navedenih općih uslova. S obzirom da je tužitelj dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva imajući u vidu odredbu člana 17. Zakona o obligacionim odnosima, kojom je propisano da su učesnici u obligacionim odnosu dužni da izvršavaju svoje obaveze i odgovorni su za njeno ispunjenje, te imajući u vidu činjenicu da se apelantica nalazila u ugovornom pretplatničkom odnosu sa tužiteljem za pružanje i plaćanje usluga, kao i da je tužitelj ispostavljao apelantici mjesečne račune, a koje je ona uredno zapremila i nije ih reklamirala, sud je odlučio kao u izreci presude.

3. AP-3514/15 N.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupaju Mario Bogdanović i Anđela Ljubić Čović, advokati iz Mostara, podnio je 18. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012144 14 Gž od 3. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da kako je apelant opredijelio tužbeni zahtjev na isplatu kamata od dana uplate do dana povrata više uplaćene carine, pitanje odgovornosti tužene za zadocnjenje od 20 dana nije pravno relevantno, zato što apelant pred prvostepenim sudom nije posebno opredijelio zahtjev za kamate u periodu od 20 dana, niti je visina kamate za ovaj period bila zaseban predmet vještačenja, niti iznos koji apelant potražuje po obimu i sadržaju odgovara zahtjevu za kamate u ovom periodu. Budući da je obaveza suda da se kreće u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, to je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici donio zakonitu odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva jer apelantu ne pripada pravo da zahtjeva kamate za iznos vraćenih uvoznih dažbina od dana plaćanja do dana povrata.

4. AP-3515/15 "Multitrade" d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Mario Bogdanović i Anđela Ljubić Čović, advokati iz Mostara, podnio je 15. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012214 14 Pž od 1. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da i kada bi bio osnovan prigovor apelanta da povrat nije izvršen u roku od tri mjeseca od dana donošenja rješenja od 12. juna 2012. godine tužbeni zahtjev nije uopće tako opredijeljen (tražena je kamata od dana uplaćenih dažbina do isplate), pa je i iz tog razloga tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev opredijeljen za čitav period od dana uplate uvoznih dažbina 16. septembra 1999. godine pa do dana povrata sredstava, 17. decembra 2012. godine, a nije usmjeren na zakonske kamate koje se prema odredbi člana 234. Zakona o carinskoj politici isplaćuju kada odluka za odobravanje zahtjeva za povrat nije izvršena u roku od tri mjeseca.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3032/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3032/15 (A. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio