Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3516/15 ("Multitrade" d.o.o. Široki Brijeg i drugi)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3516/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-3516/15, rješavajući apelacije "Multitrade" d.o.o. Široki Brijeg i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Multitrade" d.o.o. Široki Brijeg, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012216 14 Pž od 1. juna 2015. godine;
Zihnija Porča, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 042754 14 Gž od 1. juna 2015. godine;
A.H., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 Ps 019462 13 Rev od 21. maja 2015. godine;
Amela Keranović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 015236 14 Gž od 3. jula 2015. godine;
Ž.Š., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 Mal 010596 14 Gž 2 od 26. maja 2015 godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3516/15 "Multitrade" d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Mario Bogdanović i Anđela Ljubić Čović, advokati iz Mostara, podnio je 15. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012216 14 Pž od 1. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime zakonske zatezne kamate na iznos odobrenog povrata više uplaćenih carinskih dažbina isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da i kada bi bio osnovan prigovor apelanta da povrat nije izvršen u roku od tri mjeseca od dana donošenja rješenja od 12. juna 2012. godine tužbeni zahtjev nije uopće tako opredijeljen (tražena je kamata od dana uplaćenih dažbina do isplate), pa je i iz tog razloga tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev opredijeljen za čitav period od dana uplate uvoznih dažbina 19. septembra 1999. godine pa do dana povrata sredstava, 17. decembra 2012. godine, a nije usmjeren na zakonske kamate koje se prema odredbi člana 234. Zakona o carinskoj politici isplaćuju kada odluka za odobravanje zahtjeva za povrat nije izvršena u roku od tri mjeseca
2. AP-3732/15 Zihnija Porča (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Suad Agić, advokat iz Visokog, podnio je 24. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 042754 14 Gž od 1. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete nastale na imovini apelanta, a nakon sanacije klizišta. U toku postupka je utvrđeno da iz provedenih dokaza proizilazi da apelant i tužena nisu zaključili nikakav pisani akt o rušenju objekata apelanta (drvene šupe, štale, kokošinjca i poljskog WC-a), radi sanacije klizišta, te za izgradnju potpornog zida u svrhu te sanacije, kao i za izgradnju novih pomoćnih objekata apelantu (šupe za drva od čvrstog materijala i WC-a). Nadalje, utvrđeno je da predmetni Sporazum na koji se apelant poziva nije potpisan od strane predsjednika tužene, niti od ovlaštene osobe ispred tužene, nema pečata tužene, što se jasno vidi iz Sporazuma, odnosno Zapisnika od 15. maja 2009. godine, već su isti pisali kćerka apelanta i njegov zet, te su isti potpisali apelant i neki mještani. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je tako sklopljen Sporazum ništav zato što nema potpisa od strane ovlaštenog predstavnika tužene, niti pečata od strane tužene, nema jasno definiranih i određenih obaveza i prava učesnika u tom Sporazumu, rokova za ispunjenje obaveza i tako dalje. Također, sud je zaključio da se ne može apelant pozivati na ništav sporazum i zahtijevati njegovo ispunjenje, na temelju ništavog pravnog posla, pa je donio odluku kao u izreci presude.
3. AP-3799/15 A.H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, podnijela je 31. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 Ps 019462 13 Rev od 21. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj isplati određeni novčani iznos na ime advokatskih i drugih usluga koje je ona obavila za tuženog. U toku postupka je utvrđeno da je kupovinom državnog preduzeća „Bigesta“ tuženi preuzeo sve obaveze tog preduzeća iskazane u Specifikaciji sa danom kada su nastale i kada su priznate. Shodno tome, utvrđeno je da kod činjenica da je obaveza iskazana pod stavkom 541-9 Specifikacije (utuženo potraživanje) priznata dana 18. jula 2007. godine, kao takva preuzeta, je zastarjela, kako to pravilno tuženi tvrdi, a u smislu člana 374. Zakona o obligacionim odnosima, obzirom da je tužba podnijeta 20. aprila 2011. godine. Nadalje, utvrđeno je da provođenjem postupka privatizacije nije došlo do prekida toka zastare. Naime, utvrđeno je da je tuženi kao kupac preduzeća koje se privatizira, koje kupuje, preuzeo obaveze tog preduzeća prema Specifikaciji od 30. novembra 2008. godine u stanju u kom su bile u trenutku privatizacije. Kako je obaveza pod stavkom 541-9 Specifikacije prema apelantici priznata 18. jula 2007. godine u utuženom iznosu, to je i zastarjela prema članu 374. predmetnog zakona, pa je sud donio odluku kao u izreci presude.
4. AP-3804/15 Amela Keranović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, podnijela je 31. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 015236 14 Gž od 3. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena da joj izvrši povrat određenog novčanog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica znala da je vozilo sa prekucanim brojem šasije i da je prilikom prodaje u pratećoj dokumentaciji bila dužna navesti i te podatke. Naime, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju ne radi o materijalnim nedostacima, nego o pravnim nedostacima koji su regulisani odredbom člana 510. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da je apelantica opredijelila tužbeni zahtjev na povrat predmetnog novčanog iznosa, a da prethodno nije tražila da se raskine ugovor koji je zaključen uplatom cijene i predajom kupljenog vozila, jer i prema pomenutoj zakonskoj odredbi kupac može raskinuti ugovor ako se zbog postojanja pravnog nedostatka njegova svrha ne može ostvariti. Tek ako dođe do raskida ugovora vrši se restitucija, koja ne isključuje i pravo na naknadu štete. Shodno navedenom, sud je zaključio da u situaciji kada je predmetno vozilo kod apelantice i ugovor na snazi, to nisu bili ispunjeni uslovi za (restituciju) obavezivanje tužene na povrat novca, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.
5. AP-3805/15 Ž.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, podnio je 31. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 Mal 010596 14 Gž 2 od 26. maja 2015 godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da na ime duga za isporučenu toplotnu energiju u određenom vremenskom periodu isplati tužitelju određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno cijenio istaknuti prigovor zastare potraživanja u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, a ne prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida, kako pogrešno apelant smatra. Kako apelant nije dokazao svoju tvrdnju da su postojale okolnosti koje ga oslobađaju da ispuni svoju obavezu (da nije bio u obligaciono pravnom odnosu sa tužiteljem i da je isključen sa toplovodne mreže prije 26. novembra 2010. godine), sud je zaključio da je apelant dužan ispuniti tužitelju obavezu plaćanja naknade toplotne energije. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3516/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman