Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1944/12 (A. B.)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Naknada štete
  • Ratna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1944/12

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1944/12, rješavajući apelaciju Agana Beganovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Agana Beganovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 001943 11 Uvp od 20. juna 2012. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 001943 11 U od 27. jula 2011. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske broj 08-021/560-09/10 od 11.

oktobra 2010. godine i Rješenja Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika u Bijeljini broj Un-584/10 od 18. marta 2010.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Agan Beganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika podnio je 22. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 001943 11 U od 27. jula 2011. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) broj 08-021/560-09/10 od 11. oktobra 2010. godine i rješenja Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) broj Un-584/10 od 18. marta 2010. godine. Apelant je 30. jula 2012. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 001943 11 Uvp od 20. juna 2012. godine. Apelant je 8. oktobra 2014. godine dostavio punomoć kojom je ovlastio Rašida Ramića za prijem pismena u vezi sa konkretnom apelacijom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. prethodnih Pravila ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna pravila), zatraženo je 31. maja 2012. godine od Vrhovnog suda da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 18. juna 2012. godine dostavio odgovor na apelaciju, koji je, u smislu člana 26. stav 2. prethodnih pravila, dostavljen apelantu 30. juna 2012. godine.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva pravde i Pravobranilaštva zatraženo je 16. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Pravobranilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 22. juna 2015. godine, a Ministarstvo pravde i Okružni sud 25. juna 2015. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelant je 15. juna 2009. godine podnio zahtjev Pravobranilaštvu radi ostvarivanja prava na naknadu materijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava u smislu odredaba Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete), i to štete nastale na njegovoj kući i ostalim nekretninama, uključujući i voćnjak, a koje se nalaze u mjestu Donji Grbavci-Cer, općina Zvornik.

8. Rješenjem Pravobranilaštva broj Un-584/10 od 18. marta 2010. godine, potvrđenim Rješenjem Ministarstva pravde broj 08-021/560-09/10 od 11. oktobra 2010. godine, apelantov zahtjev je odbijen kao neosnovan uz obrazloženje da je članom 3. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete propisano da pravo na naknadu materijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava iz člana 1. istog zakona imaju pravna i fizička lica čija su potraživanja nastala po osnovima mobiliziranih ili oduzetih materijalno-tehničkih sredstava ili isporuke materijala, proizvoda i robe, kao i izvršenih usluga za potrebe odbrane, a da je uvidom u dokumentaciju koju je priložio apelant, odnosno uvidom u spis predmeta nesumnjivo utvrđeno da osnov potraživanja za naknadu štete u konkretnom slučaju nije sadržan u odredbama citiranog člana, tj. da imovina i šteta nastala na njoj „nije u vezi sa aktivnostima rađenim s ciljem odbrane Republike Srpske“.

9. Apelant je podnio tužbu protiv navedenog rješenja Ministarstva pravde, koju je Okružni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 12 0 U 001943 11 U od 27. jula 2011. godine.

10. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio da su nadležni organi u provedenom postupku, s obzirom na smisao odredbe člana 3. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, pravilno odlučili o apelantovom zahtjevu, jer se iz njegovog zahtjeva i svih ostalih dokaza koje je priložio u toku postupka ne može zaključiti da je oštećenje njegove kuće nastalo zbog razloga propisanih u toj zakonskoj odredbi. Naime, Okružni sud je istakao da u spisu predmeta ne postoji nijedan dokaz, odnosno da apelant nije u toku postupka priložio dokaze iz kojih se može zaključiti da je njegova kuća bila po osnovu po kojem traži naknadu materijalne štete mobilizirana, oduzeta ili na drugi način upotrijebljena za potrebe odbrane Republike Srpske. Također, istakao je da sama činjenica da se kuća nalazila u zoni vojnih operacija u kojima je učestvovala Vojska Republike Srpske nije dovoljna, a ni u zakonu propisan osnov da bi se po osnovu toga mogla ostvariti naknada za nastalu štetu u smislu navedene zakonske odredbe. Pored toga, Okružni sud je ocijenio da u provedenom postupku nisu povrijeđena načela upravnog postupka, niti prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći da se, između ostalog, u tužbi samo nabrajaju povrede prava i načela upravnog postupka, a da se pri tome uopće ne daju razlozi iz kojih bi proizlazila povreda takvih prava i načela upravnog postupka. Shodno tome, Okružni sud je ustanovio da je osporeno rješenje zakonito i pravilno, a tužba neosnovana, zbog čega je, u smislu člana 31. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci presude.

11. Apelant je 4. augusta 2011. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda, koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 12 0 U 001943 11 Uvp od 20. juna 2012. godine.

12. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da, po ocjeni tog suda, iz odredbe člana 3. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete proizlazi da pravo na naknadu materijalne štete u smislu tog zakona pripada oštećenom samo ako je ta šteta nastala mobilizacijom ili oduzimanjem pokretnih stvari (tačka 1. navedenog člana), ili se ogleda u neplaćanju isporučenog materijala, proizvoda, opreme ili u neplaćanju usluga, uz uvjet da se usluge odnose na potrebe odbrane (tačka 2. navedenog člana). Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da pravo na naknadu materijalne štete nastale na nekretninama – objektima i zemljištu, nije moguće ostvariti u upravnom postupku pozivajući se na taj zakon, već u sudskom postupku prema pravilima obligacionog prava, zbog čega je odbijanje apelantovog zahtjeva i tužbe u skladu sa zakonom. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani i apelantovi procesni prigovori. U vezi sa tim, istakao je da je za pravilno rješavanje upravne stvari iz predmetne oblasti dovoljno podnijeti zahtjev za naknadu štete i priložiti dokaze iz kojih proizlazi da se radi o jednom od osnova iz člana 3. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, pa ako se takav zahtjev podnese, rješava se u skraćenom postupku, u smislu člana 129. Zakona o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon o upravnom postupku), čija pravila ne zabranjuju održavanje usmene i javne rasprave ukoliko se ona pokaže potrebnom radi utvrđenja odlučnih činjenica ili njihovog boljeg razrješenja. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnoj upravnoj stvari prvostepeni upravni organ zakonito postupio donoseći prvostepeno upravno rješenje bez održavanja rasprave i bez saslušanja apelanta, jer apelantovi dokazi na koje se poziva tokom postupka - ovjereni pisani iskazi dvojice svjedoka - ukazuju jedino na činjenicu da se apelantov stambeni objekt nalazio u području izvođenja ratnih operacija. Shodno tome, po ocjeni Vrhovnog suda, s obzirom na odredbu člana 3. predmetnog zakona, sadržaj tih dokaza ne može promijeniti ishod postupka uslijed čega bi saslušanje apelanta i ocjena izjava ovih svjedoka bili u svakom smislu bespredmetni. Kod takvog stanja stvari Vrhovni sud je konstatirao da nije ostvaren razlog iz člana 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima zbog čega je odlučio kao u izreci primjenom odredbe člana 40. stav 1. istog zakona.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant tvrdi da u konkretnom predmetu nikada nije saslušan u svojstvu stranke u upravnom postupku, u smislu člana 9. Zakona o upravnom postupku, niti je održana usmena rasprava iako je, po njegovom mišljenju, bilo potrebno održati usmenu raspravu u smislu člana 137. Zakona o upravnom postupku, pa smatra da su, uslijed toga, povrijeđena osnovna načela upravnog postupka. Navodi da nadležni organi i Okružni sud pri odlučivanju uopće nisu ocijenili dokaze koje je priložio, i to ovjerene izjave svjedoka M.Dž. i H.Dž., koje, kako apelant tvrdi, nesumnjivo ukazuju da je pravni i činjenični osnov njegovog potraživanja naknade štete sadržan u čl. 1. i 3. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, odnosno da su imovina i šteta na njoj nastale u vezi sa aktivnostima rađenim s ciljem odbrane Republike Srpske. Pored toga, apelant tvrdi da Vrhovni sud nije u razumnom roku riješio njegov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, čime su, također, povrijeđena njegova navedena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da mu je spis predmeta dostavljen 21. septembra 2011. godine, te da će, prema rasporedu rada u tom sudu koji je usvojen temeljem uputstva VSTV za izradu rješavanja plana starih predmeta prema starosti inicijalnog akta, predmet biti riješen u narednom kvartalu 2012. godine, jer se ne radi o predmetu hitne prirode. Također, u pogledu apelantovih tvrdnji o nerazumnoj dužini trajanja postupka, Vrhovni sud je istakao da apelant u konkretnom slučaju ukazuje na dužinu trajanja postupka isključivo pred Vrhovnim sudom, a da se ovaj navod može ocijeniti samo u odnosu na postupak u cjelini. U pogledu drugog dijela apelacije, koji se odnosi na osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da se ne može izjasniti o apelantovim navodima jer bi prejudicirao svoju odluku.

15. Okružni sud je naveo da je apelacija neblagovremena, jer je apelant primio presudu tog suda 4. augusta 2011. godine, a apelaciju je podnio 24. maja 2012. godine. Također, Okružni sud je istakao da njegova presuda nije bila posljednja odluka u navedenom predmetu s obzirom na to da je u tom predmetu Vrhovni sud 20. juna 2012. godine donio odluku povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje presude tog suda. Pored toga, naveo je da su svi navodi iz apelacije neosnovani i da nije počinjena niti jedna povreda prava na pravično suđenje, ni načela upravnog postupka, a da se u konkretnom predmetu odlučivalo u okviru rokova koji su u to vrijeme bili uobičajeni u sudu s obzirom na izuzetno veliki broj predmeta. Zbog tih razloga, Okružni sud je predložio ili da se apelacija odbaci kao neblagovremena, ili da se odbije kao neosnovana.

16. Ministarstvo pravde je navelo da je apelacija preuranjena, odnosno neosnovana, i da nema povrede prava na koje apelant ukazuje, da je presuda Vrhovnog suda donesena u razumnom roku, kao i da su odluke sudova pravilne i zasnovane na zakonu zbog čega je predložilo da se apelacija odbije.

17. Pravobranilaštvo je navelo da ostaje kod svoje odluke i razloga koji su navedeni u njenom obrazloženju, te da smatra da nije došlo do povreda na koje apelant ukazuje u svojoj apelaciji, već da je taj organ postupio u skladu sa pozitivnim propisima iz konkretne oblasti.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se postupak, uvjeti i kriteriji za ostvarivanje prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, fizičkim i pravnim licima po čijim tužbenim zahtjevima nije pravosnažno okončan sudski postupak za naknadu štete, kao i onim koji su podnijeli zahtjeve za naknadu štete Pravobranilaštvu Republike Srpske, te postupak sklapanja vansudskih poravnanja za navedenu štetu.

Lica po čijim tužbenim zahtjevima nije pravosnažno okončan sudski postupak za naknadu štete mogu svoje pravo ostvariti u skladu sa ovim zakonom, a u suprotnom njihov predmet će se ustupiti mjesno i stvarno nadležnom sudu Član 3.

Pravo na naknadu materijalne štete, nastale u periodu iz člana 1. ovog zakona, imaju pravna i fizička lica čija su potraživanja nastala po osnovama:

- mobilisanih ili oduzetih materijalno-fizičkih sredstava i opreme;

- isporuke materijala, proizvoda i robe, kao i izvršenih usluga za potrebe odbrane.

19. Zakon o opštem upravnom postupku Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Načelo saslušanja stranke Član 9.

Pre donošenja rešenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rešenja.

Pre donošenja rešenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rešenja.

Član 137.

Službeno lice određuje, po svojoj inicijativi ili po predlogu stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razrešenje stvari, a mora je odrediti:

1)u upravnim stvarima u kojima učestvuju dve ili više stranaka sa suprotnim interesima 2)ili kad se treba izvršiti uviđaj ili saslušanje svedoka ili veštaka.

20. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 35.

Protiv pravosnažne odluke okružnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev) Vrhovnom sudu Republike Srpske, putem nadležnog suda.

Zahtjev iz stava 1. se podnosi zbog povrede zakona, drugog propisa ili općeg akta ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. Ustavni sud zapaža da je apelant prvobitno podnio apelaciju protiv Presude Okružnog suda broj 12 0 U 001943 11 U od 27. jula 2011. godine protiv koje je podnio i zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu, ali da je nakon toga, odnosno 30. jula 2012. godine, dopunio apelaciju osporivši i u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda broj 12 0 U 001943 11 Uvp od 20. juna 2012. godine kojom je odbijen zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Općinskog suda. Ustavni sud zapaža da je predmetna presuda Vrhovnog suda donesena 20. juna 2012. godine, a da je dopuna apelacije podnesena 30. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija osporene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i iz člana 13. Evropske konvencije i iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

28. Iz apelacionih navoda, u suštini, proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog povrede odredaba upravnog postupka, proizvoljne ocjene dokaza, te, s tim u vezi, nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

29. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je apelant identične navode kao u postupku pred Ustavnim sudom prethodno istakao u postupku pred redovnim sudom u zahtjevu za vanredno preispitivanje osporene presude Okružnog suda. Vrhovni sud je u osporenoj presudi kojom je odlučio o predmetnom zahtjevu obrazložio da iz odredbe člana 3. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete proizlazi da pravo na naknadu materijalne štete, u smislu tog zakona, pripada oštećenom samo ako je ta šteta nastala mobilizacijom ili oduzimanjem pokretnih stvari, ili ako se ogleda u neplaćanju isporučenog materijala, proizvoda, opreme ili u neplaćanju usluga uz uvjet da se usluge odnose na potrebe odbrane, pa da, shodno tome, pravo na naknadu materijalne štete nastale na nekretninama - objektima i zemljištu nije moguće ostvariti u upravnom postupku pozivajući se na taj zakon, već u sudskom postupku prema pravilima obligacionog prava, zbog čega je odbijanje apelantovog zahtjeva (za naknadu štete na njegovoj kući i ostalim nekretninama, uključujući i voćnjak) i tužbe (u upravnom sporu) u skladu sa zakonom. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da, iako se u apelantovom slučaju radi o nekretninama, iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, među kojima su i ovjerene izjave svjedoka M.Dž. i H.Dž., ne proizlazi ni da su te nekretnine za koje je apelant tražio naknadu štete mobilizirane ili oduzete u toku ratnih djejstava, niti da je apelant to tvrdio u postupku u kojem su donesene osporene odluke, već da je u tom postupku samo tvrdio da mu je na njima pričinjena šteta. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant u postupku u kojem su donesene osporene odluke predlagao izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, već da je samo dostavio ovjerene pisane iskaze svjedoka M.Dž. i H.Dž. Također, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude zaključio da apelantovi dokazi na koje se pozivao tokom postupka - ovjereni pisani iskazi dvojice svjedoka - ukazuju jedino na činjenicu da se apelantov stambeni objekt nalazio u području izvođenja ratnih operacija, pa da, shodno tome, s obzirom na odredbu člana 3. predmetnog zakona, sadržaj tih dokaza ne može promijeniti ishod postupka uslijed čega bi saslušanje apelanta i ocjena izjava ovih svjedoka bili u svakom smislu bespredmetni, zbog čega nije ostvaren razlog iz člana 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima propisano da se zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude podnosi zbog povrede zakona, drugog propisa ili općeg akta, ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla utjecati na rješenje stvari. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda vezano za apelantove procesne prigovore jasno i logično i da ne ukazuje na to da je, zbog toga što apelant nije saslušan u upravnom postupku u svojstvu stranke i što nije održana usmena rasprava pred organom uprave, došlo do proizvoljne primjene odredaba procesnog prava na apelantovu štetu. Imajući u vidu sve navedeno, kao i relevantne odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je činjenično stanje u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, niti ima elemenata koji ukazuju na to da su u konkretnom slučaju odredbe procesnog prava proizvoljno primijenjene na apelantovu štetu kada je apelantov zahtjev odbijen. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

B) Suđenje u razumnom roku Period koji se uzima u obzir

31. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da Vrhovni sud nije u razumnom roku riješio njegov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, čime je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, ocjenjivati samo dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da iz odgovora na apelaciju proizlazi da je spis konkretnog predmeta dostavljen Vrhovnom sudu 21. septembra 2011. godine, a da je Vrhovni sud osporenu presudu donio 30. jula 2012. godine, proizlazi da je relevantan period koji Ustavni sud treba da razmatra u konkretnom slučaju 10 mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

32. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo postupak radi naknade materijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava u smislu odredaba Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koji su provedeni u konkretnom slučaju, ne može govoriti o složenom predmetu. Dalje, Ustavni sud ističe činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji prema zakonu nije određen kao hitan, a da je Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju od 18. juna 2012. godine naveo da će, prema rasporedu rada u tom sudu, koji je usvojen temeljem uputstva VSTV za izradu rješavanja plana starih predmeta prema starosti inicijalnog akta, predmet biti riješen u narednom kvartalu 2012. godine, jer se ne radi o predmetu hitne prirode, što je Vrhovni sud i učinio, odnosno odluku u konkretnom predmetu donio je 30. jula 2012. godine. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud evidentno preduzeo određene korake na organiziranju svog rada kako bi, prema raspoloživim mogućnostima, postigao bolju efikasnost u radu i da je predmet okončao u roku od 10 mjeseci, koji, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prešao granice razumnog roka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Shodno navedenom, Ustavni sud, imajući u vidu sve navedene faktore, smatra da okončanje postupka u konkretnom slučaju pred Vrhovnim sudom povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke u roku od 10 mjeseci ne predstavlja kršenje apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

34. Apelant je ukazao na povredu prava na imovinu, prava na zabranu diskriminacije i prava na djelotvoran pravni lijek, ali nije posebnim argumentima potkrijepio ove svoje navode, niti je dostavio dokaze koji ukazuju na to da je u postupcima donošenja osporenih odluka bio diskriminiran. U suštini, u odnosu na ove navode, ukazao je na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu primjenu, odnosno povredu pozitivnopravnih propisa i dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, a imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o neosnovanosti dijela tih apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode u vezi s povredom prava iz člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih odluka kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava, u smislu odredaba Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale na njegovim nekretninama, ne proizlazi da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, niti ima elemenata koji ukazuju na to da su u konkretnom slučaju odredbe procesnog prava proizvoljno primijenjene na apelantovu štetu.

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke pred Vrhovnim sudom u predmetu koji zakonom nije određen kao hitan i koji ne pokreće složena činjenična i pravna pitanja trajao 10 mjeseci, a sud je preduzeo određene korake kako bi otklonio zaostatak u rješavanju predmeta.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1944/12 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio