Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2848/12 (R. M.)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršenje
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2848/12
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2848/12, rješavajući apelaciju Riste Milinkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Riste Milinkovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 002410 11 Gž od 23. maja 2012. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini br. 80 0 I 002410 00 I od 29. aprila 2011.
godine i 80 0 I 002410 00 I od 18. juna 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Risto Milinković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, koga zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 30. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 I 002410 11 Gž od 23. maja 2012. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 80 0 I 002410 00 I od 29. aprila 2011. godine i 80 0 I 002410 00 I od 18. juna 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 15. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 26. juna 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 I 002410 00 I od 18. juna 2010. godine prihvaćen je prijedlog apelanta kao tražioca izvršenja i određeno izvršenje na nepokretnosti izvršenika, navedenoj u prijedlogu za promjenu predmeta izvršenja, dok je u ostalom dijelu rješenje o izvršenju ostalo neizmjenjeno.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant, kao tražilac izvršenja, 22. novembra 2000. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje radi naplate novčanih potraživanja od izvršenika Čede Stankovića (u daljnjem tekstu: izvršenik) na osnovu pravosnažne i izvršne Isprave tog suda broj P-860/98 od 6. marta 2000. godine i predložio da se izvršenje sprovede, popisom, procjenom, prodajom nepokretnosti koje se nađu kod izvršenika. Budući da na predloženom predmetu izvršenje nije sprovedeno apelant je, postupajući prema odredbi člana 8 stav 3 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), 30. maja 2008. godine tom sudu predložio izmjenu predmeta izvršenja tako što bi izvršenjem bile obuhvaćene i još neke nepokretnosti na kojima je izvršenik vanknjižni vlasnik. Osnovni sud je, postupajući prema odredbi člana 113 ZIP-a, odlučio kao u izreci rješenja.
7. Osnovni sud je Rješenjem broj 80-0-I-002410 00 I od 29. aprila 2011. godine usvojio prigovor trećeg lica Radivoja Pantića (u daljnjem tekstu: treće lice) i proglasio nedopuštenim izvršenje na nepokretnoj imovini, stambenoj zgradi, pobliže označenoj kao u izreci (u daljnjem tekstu: sporna nepokretnost), tako što je obustavio postupak izvršenja na navedenoj spornoj nepokretnosti i ukinuo sve sprovedene radnje, dok je u odnosu na preostale nepokretnosti utvrdio da se izvršni postupak nastavlja.
8. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je treće lice 23. juna 2010. godine tom sudu podnijelo prigovor protiv rješenja o izvršenju od 18. juna 2010. godine, navodeći da su navedenim rješenjem obuhvaćene nepokretnosti koje su njegova vanknjižna svojina i posjed, koje pravo mu je na navedenim spornim nepokretnostima utvrđeno pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-292/03 od 13. maja 2003. godine. Nakon izvršenog uvida u navedenu presudu taj sud je utvrdio da je treće lice 2. januara 1995. godine od izvršenika kupilo, pored drugih nepokretnosti koje nisu predmet izvršenja, i sporne nepokretnosti koje treće lice nije upisalo u zemljišnim knjigama kao svoju svojinu i koje su i dalje ostale upisane kao svojina izvršenika u idealnom dijelu od 1/1, a koje su obuhvaćene Rješenjem o izvršenju od 18. juna 2010. godine. Imajući u vidu navedeno taj sud je zaključkom od 15. juna 2010. godine naložio apelantu da tom sudu dostavi dokaz da je podnio zahtjev Zemljišnoknjižnoj kancelariji tog suda shodno članu 113 stav 5 ZIP-a radi upisa sporne nepokretnosti u zemljišne knjige, koji zaključak je apelant uredno zaprimio 25. juna 2010. godine, a koji dokaz po nalogu suda do donošenja ove odluke nije dostavio. Prema tome, postupajući prema članu 52 stav 2 ZIP-a kojim je propisano da će sud o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku kada okolnosti slučaja to opravdavaju, naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svog prigovora pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom, Osnovni sud je zbog toga utvrdio da činjenica što je izvršenik još uvijek upisan kao vlasnik spornih nepokretnosti ne predstavlja razlog zbog koga bi sud odbio prigovor trećeg lica. S tim u vezi je ukazao da činjenica da je neko upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik nepokretnosti je samo pretpostavka svojine koja otpada ako drugi, čije sticanje nije upisano u zemljišnim knjigama, ima valjan pravni osnov, te da ovom postupku taj osnov (titulus) predstavlja pravosnažna Presuda suda broj P-292/03 od 13. maja 2003. godine za predaju i prenos spornih nepokretnosti na ime novog sticaoca, u konkretnom slučaju na treće lice. Dakle, Osnovni sud je zaključio da kako pravosnažna presuda tog suda od 13. maja 2003. godine predstavlja ispravu na osnovu koje su dokazani navodi trećeg lica o nedopuštenosti predmetnog izvršenja na spornim nepokretnostima tog lica, te kako tražilac izvršenja nije postupio u skladu s nalogom suda i u ostavljenom roku istom nije dostavio dokaz da je podnio zahtjev propisan članom 113 ZIP-a radi upisa sporne nepokretnosti u zemljišne knjige do donošenja ove odluke, na osnovu čega je smatrao opravdanim da o prigovoru trećeg lica odluči u predmetnom postupku, to je postupajući prema odredbi čl. 49 i 52 stav 2 ZIP-a odlučio kao u izreci rješenja.
9. Okružni sud je Rješenjem broj 80 0 I 002410 11 Gž od 23. maja 2012. godine apelantovu žalbu odbio i rješenje Osnovnog suda od 29. aprila 2011. godine potvrdio.
10. Okružni sud je zaključio da je apelantova žalba neosnovana imajući u vidu da je pravosnažnom Presudom prvostepenog suda broj P.292/03 od 13. maja 2003. godine utvrđeno da je spornu nepokretnost treće lice kupilo od izvršenika 2. januara 1995. godine, kojom je određeno da se treće lice uknjiži s pravom svojine na istoj u zemljišnim knjigama, da je navedena presuda postala pravosnažna 13. maja 2003. godine, a da je apelant prijedlog za izvršenje tom sudu podnio tek 30. maja 2008. godine, te da apelant nije postupio prema zaključku tog suda prema članu 113 ZIP-a od 15. juna 2010. godine i tom sudu do donošenja ove odluke nije dostavio dokaz da je Zemljišnoknjižnoj kancelariji tog suda podnio zahtjev radi upisa sporne nepokretnosti u zemljišne knjige iz kojeg bi proizlazilo da ima pravo da svoja potraživanja namiri prodajom iste bez obzira na postojanje navedene pravosnažne presude suda. Budući da je apelant u žalbi osporavao navedenu presudu, tvrdeći da su izvršenik i treće lice zloupotrebom izdejstvovali donošenje navedene presude, sve u cilju da bi ga onemogućili da ostvari svoje novčano potraživanje od izvršenika, te je shodno tome zatražio da taj sud naloži trećem licu da podnese zahtjev za upis prava svojine na spornoj nepokretnosti u zemljišnim knjigama ili da on podnese izlučnu tužbu i da svoja prava ostvari shodno članu 53 ZIP-a. Osnovni sud je navedeni apelantov zahtjev odbio kao neosnovan iz razloga što je, uvidom u spise predmeta tog suda, utvrdio da je nesporno da treće lice posjeduje pravosnažnu presudu kojom je utvrđeno da je 1995. godine od izvršenika kupio spornu nepokretnost kojom je određeno da se na osnovu iste može uknjižiti kao vlasnik sporne nepokretnosti, te jer je navedena presuda postala pravosnažna daleko prije nego što je apelant podnio prijedlog za izvršenje, u kojem slučaju je taj sud dužan da poštuje pravosnažnu presudu suda donesenu u parničnom postupku, te iz razloga što apelant sudu nije predočio dokaz iz kojeg proizlazi da on ima pravo da se namiri sa svojim novčanim potraživanjima prodajom sporne nepokretnosti u izvršnom postupku, bez obzira na postojanje navedene presude. Stoga je taj sud, postupajući prema odredbi člana 49 stav 3 i člana 52 stav 2 ZIP-a, odlučio kao u izreci rješenja. U obrazloženju rješenja Okružni sud je takođe ukazao da je apelant imao pravo da podnese tužbu sudu u parničnom postupku i da traži da utvrdi da izvršenikove radnje prema trećem licu u odnosu na njega ne proizvode pravno dejstvo shodno odredbama ZOO (od člana 280 do člana 285 ZOO) i da na taj način pobija njegove radnje, a iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant te pravne radnje nije preduzeo.
IVApelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da pravosnažna Presuda suda broj P-292/03 od 13. maja 2003. godine nije obavezivala sud u izvršnom postupku, koji je bio dužan da postupi prema članu 52 i članu 53 ZIP-a. Naime apelant osporava pravo svojine i posjeda trećeg lica na spornoj nepokretnosti stečeno na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda broj P-292/03 od 13. maja 2003. godine, a koje je treće lice kupilo od izvršenika 2. januara 1995. godine, tvrdeći da je kupovina istih izdejstvovana na osnovu ništavog ugovora koji ga, kao takav, ne obavezuje jer nije učestvovao u postupku njenog donošenja. Stoga, ističe da je osporenim rješenjima proizvoljno primijenjeno procesno pravo, odredbe čl. 49 i 52 stav 2 ZIP-a. U vezi s navedenim dalje ističe da sud u parničnom postupku koji je donio presudu broj P-292/03 nije znao, a niti je mogao znati da se radi o prividnom/ništavom kupoprodajnom ugovoru jer u tom postupku nisu učestvovali povjerioci izvršenika, tako da nisu mogli istaći prigovor da se radi o ništavom ugovoru. Stoga tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga iznesenih u odluci tog suda zbog čega apelantove navode smatra neosnovanim.
13. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju takođe istakao da apelantove navode smatra neosnovanim jer, kako navodi, presuda tog suda od 13. maja 2003. godine ne obavezuje treća lica, pa ni samog apelanta, bez obzira na činjenicu što nije učestvovao u predmetnom postupku iz koga je proistekla navedena presuda, kao ni sva ostala lica koja polažu određena prava prema zahtjevu o kojem se raspravljalo u tom postupku. Osim toga ukazao je da sud u izvršnom postupku nije nadležan da ispituje i da odlučuje o zakonitosti presuda suda donesenih u parničnom postupku ili o ništavosti ugovora zaključenog između izvršenika i trećeg lica, a što predstavlja tužbeni zahtjev o kome je donesena Presuda tog suda broj P-292/03 od 13. maja 2003. godine. Dalje, Osnovni sud je ukazao da bez obzira što apelant nije učestvovao u postupku donošenja navedene presude, ukoliko je smatrao da ista ne proizvodi pravno dejstvo prema njemu imao je pravo i mogućnost da u parničnom postupku utvrdi da izvršenikove radnje prema trećem licu u odnosu na njega ne proizvode pravno dejstvo (Pobijanje dužnikovih pravnih radnji, od člana 280 do člana 285 ZOO). V.Relevantni propisi
14. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10 i 57/12) u relevantnom dijelu glasi:
Rješenje o prigovoru Član 49.
(1)Rješenje o prigovoru donosi sudija.
(2)Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen.
(3)Ako usvoji prigovor, sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti izvršenje u cijelosti ili djelimično i ukinuti sprovedene radnje.
Pretpostavke za prigovor Član 51.
(1)Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem.
(2)Prigovor se može podnijeti do dovršetka izvršnog postupka. Podnošenje prigovora ne sprečava sprovedba izvršenja i ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
(3)Sud će prigovor dostaviti tražiocu izvršenja i izvršeniku i pozvati ih da se u roku od osam dana izjasne o prigovoru.
Odluke suda po prigovoru trećeg lica Član 52. stav 1.
(2)Izvršni sud će o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svoga prigovora pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom.
Upućivanje na parnicu Član 53.
(1) Upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona, ne sprečava provedba izvršenja niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja.
(2) U parnici iz stava 1. člana 52. ovog zakona podnosilac prigovora iz člana 51. ovog zakona može tražiti odlaganje izvršenja, pri čemu parnični sud na odgovarajući način primjenjuje odredbe parničnog postupka o određivanju sudskih mjera ovezbjeđenja.
(3) Ukoliko donese rješenje o odlaganju izvršenja, parnični sud će odrediti i vrijeme na koje se ono odlaže te ga po službenoj dužnosti dostaviti nadležnom izvršnom sudu na provođenje.
(4) Izvršni sud će po prijemu rješenja iz stava 3. ovog člana zaključkom odgoditi dalje izvršenje, i nastavit će ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke kojom parnični sud stavlja van snage rješenje o odgodi izvršenja ili odbacuje tužbu podnosioca prigovora, odnosno odbija njegov tužbeni zahtjev. Do nastavka izvršnog postpuka, preduzete izvršne radnje ostaju na snazi.
(5) Ako prvostepeni parnični sud usvoji tužbeni zahtjev trećeg lica da se izvršenje proglasi nedopuštenim i ukine rješenje o izvršenju, naložiće i obustavu izvršnog postupka. Nakon pravosnažnosti ove odluke parničnog suda, izvršni sud će rješenjem konstatovati da je izvršni postupak obustavljen i njime ukinuti sve provedene radnje.
(6) Odlukom o prigovoru trećeg lica koju izvršni sud donese na osnovu stava 2. člana 52. ovog zakona ne dira se u prava tog lica da i nakon te odluke ostvaruje svoja prava protiv tražioca izvršenja, odnosno izvršenika u posebnoj parnici.
(7) Treće lice se može koristiti pravima predviđenim stavom 2. ovog člana samo ako je parnica radi ostvarenja njegovih prava protiv tražioca izvršenja, odnosno izvršenika pokrenuta na osnovu zaključka u upućivanju na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona.
Član 113. stav 5.
(1)Postupak izvršenja na nepokretnostima koje nisu upisane u zemljišne knjige provodi se prema odredbama glave X ovog zakona, ako odredbama ovog člana nije drugačije određeno.
(2)U slučaju nepokretnosti iz stava 1. ovog člana, tražilac izvršenja će uz prijedlog za izvršenje podnijeti dokaze da je izvršenik njen vlasnik ili će od suda zatražiti dostavljanje dokaza u skladu sa članom 37. ovog zakona.
Tražilac izvršenja je dužan označiti nepokretnost prema podacima iz katastra, a ako takvih podataka u katastru nema, dužan je naznačiti mjesto na kojemu se nepokretnost nalazi, njezin naziv, granice i površinu.
(3)Nakon donošenja rješenja o izvršenju, sud će zastati sa izvršenjem do okončanja postupaka predviđenih u stavu 4., odnosno stavu 8. ovog člana. (4)Nakon što je rješenje o izvršenju doneseno, postupak izvršenja na nepokretnostima na području gdje zemljišne knjige nisu uspostavljene ili su uništene, odnosno nestale, nastaviće se nakon što se nepokretnost koja je predmet izvršenja upiše u zemljišne knjige u skladu sa glavom VIII Zakona o zemljišnim knjigama, ukoliko takav upis nije u suprotnosti sa zakonom.
(5)Tražilac izvršenja je obavezan da zahtijeva upis u zemljišne knjige u skladu sa stavom 4. ovog člana u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja o izvršenju, te da o tome, u roku koji mu bude određen, izvijesti izvršni sud. (6)Ako bi upis u zemljišne knjige bio u suprotnosti sa zakonom, sud će obaviti popis zapljene nepokretnosti za koju je predloženo izvršenje, i na ročište za popis zapljene pozvati tražioca izvršenja, izvršenika i lica s čijim nepokretnostima graniči ta nepokretnost.
(7)Zapisnik o popisu zapljene objavljuje se na sudskoj ploči.
(8)O obavljenom popisu zapljene sud će u “Službenom glasniku Republike Srpske” i najmanje dva dnevna lista koja se distribuiraju na teritoriji Republike Srpske objaviti oglas u kojem će navesti sud koji objavljuje oglas, broj predmeta, ime i adrese stranaka, podatke o nepokretnosti na kojoj se izvršenje sprovodi, te obavijesti o tome gdje je i kad održano ročište na kojemu je nepokretnost popisana i kad je zapisnik o popisu zapljene istaknut na sudskoj ploči. Tim će oglasom sud pozvati sva zainteresovana lica da pismeno ili usmeno obavijeste sud o razlozima zbog kojih se izvršenje ne može sprovesti na toj nepokretnosti.
15. Zakon o obilagiconim odnosima („Sužbeni list SFRJ“ br 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93,3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI
Opšte pravilo Član 280.
(1) Svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerilaca.
(2) Smatra se da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerilaca ako uslijed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja.
(3) Pod pravnom radnjom podrazumijeva se i propuštanje zbog koga je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obaveza. Uslovi pobijanja Član 281.
(1) Teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim povjeriocima i ako je trećem licu sa kojim je ili u čiju je korist pravna radnja preduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.
(2) Ako je treće lice dužnikov suprug, ili srodnik po krvi u prvoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili po tazbini do istog stepena, pretpostavlja se da mu je bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima.
(3) Kod besplatnih raspolaganja i sa njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećem licu to bilo poznato ili moglo biti poznato.
(4) Odricanje od nasljedstva smatra se besplatnim raspolaganjem.
Isključenje pobijanja Član 282.
Ne mogu se pobijati zbog oštećenja povjerilaca uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, kao ni darovi učinjeni iz zahvalnosti, srazmjerni materijalnim mogućnostima dužnika.
Kako se vrši pobijanje Član 283.
(1) Pobijanje se može vršiti tužbom ili prigovorom.
(2) Tužba za pobijanje podnosi se protiv trećeg lica sa kojim je, ili u čiju je korist preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njegovih univerzalnih pravnih sljedbenika.
(3) Ako je treći otuđio nekim teretnim poslom korist pribavljenu raspolaganjem koje se pobija, tužba se može podići protiv pribavioca samo ako je ovaj znao da se pribavljanje njegovih prethodnika moglo pobijati, a ako je tu korist otuđio poslom bez naknade, tužba se može podići protiv pribavioca i ako on to nije znao. (4) Tuženi može izbjeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obavezu.
Dejstvo pobijanja Član 284.
Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi dejstvo samo prema tužiocu i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih potraživanja.
Rok za podizanje tužbe Član 285.
(1) Tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz člana 281. stav 1. a za ostale slučajeve u roku od tri godine.
(2) Rok iz prethodnog stava računa se od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo preduzeti propuštenu radnju VIDopustivost
16. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18 st. (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 80 0 I 002410 11 Gž od 23. maja 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 st. (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant, prije svega, ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o postupku izvršenja pravosnažne sudske presude, a izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, stav 27, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 40/05), te je zbog toga član 6 Evropske konvencije primjenljiv.
23. U vezi s navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka naglasio da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
25. Dovodeći navedene stavove u kontekst s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelant u izvršnom postupku osporavao pravo svojine i posjeda trećeg lica na spornoj nepokretnosti, stečeno na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda broj P- 292/03 od 13. maja 2003. godine, koju je treće lice kupilo od izvršenika 2. januara 1995. godine, tvrdeći da je kupovina tih nepokretnosti izdejstvovana na osnovu ništavog ugovora koji, kao takav, ne obavezuje apelanta jer nije učestvovao u postupku njenog donošenja, zbog čega smatra da je osporenim rješenjima proizvoljno primijenjeno procesno pravo, odredbe čl. 49 i 52 stav 2 ZIP-a, kada je udovoljeno prigovoru trećeg lica. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud argumentovano obrazložili svoj stav ocijenivši da je treće lice osnovanost svog prigovora dokazalo pravosnažnom presudom tog suda (od 13. maja 2003. godine), da je apelant prijedlog za izvršenje podnio prvostepenom sudu tek 30. maja 2008. godine, te da apelant nije postupio prema zaključku Osnovnog suda donesenom shodno odredbi člana 113 ZIP-a i tom sudu nije dostavio dokaz da je Zemljišnoknjižnoj kancelariji ovog suda podnio zahtjev radi upisa sporne nepokretnosti u zemljišne knjige, iz kojeg bi proizlazilo da ima pravo da svoja potraživanja namiri prodajom sporne nepokretnosti bez obzira na postojanje navedene pravosnažne presude suda. Prema tome, Ustavni sud smatra da su sudovi u izvršnom postupku primjenom člana 52 stav 2 ZIP-a, za koju Ustavni sud ne smatra da je bila proizvoljna, odlučili o prigovoru trećeg lica.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih presuda nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može da nađe elemente proizvoljnost ili arbitrarnost u njenom donošenju. Dakle, smatra da su sudovi u osporenim rješenjima dali jasno i argumentovano obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantne odredbe ZIP-a i ZOO. Do takvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke sudova donesene u izvršnom postupku i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. Ustavni sud smatra da s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojima je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada u obrazloženju osporenih rješenja nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa ZIP-a i ZOO i da su redovni sudovi za svoju odluku dali jasne i argumentovane razloge.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman