Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2947/12 (M. D.)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2947/12

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2947/12, rješavajući apelaciju Milana Domazeta, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka (b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milana Domazeta.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 014579 12 Rev od 12. februara 2013.

godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Domazeta podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 014579 12 Rev od 12. februara 2013.

godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 014579 11 Gž od 21. maja 2012. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 014579 11 P od 19. septembra 2011.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milan Domazet (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 014579 11 Gž od 21. maja 2012. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 22 0 P 014579 11 P od 19. septembra 2011. godine. Apelant je 29. juna 2013. godine dopunio apelaciju osporivši Presudu Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 014579 12 Rev od 12. februara 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog, Kantonalnog i Opštinskog suda, te Opštine Sanski Most i DD „10. oktobar“ Sanski Most zatraženo je 6. avgusta 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 12. avgusta 2015. godine, a Opštinski sud 19. avgusta 2015. godine. Opština Sanski Most i DD „10. oktobar“ Sanski Most nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je Opštinskom sudu podnio 15. januara 2001. godine tužbu protiv tuženih Opštine Sanski Most, DD „10. oktobar“ Sanski Most i Fadila Varešlije zbog neosnovanog bogaćenja. U toku postupka utvrđeno je povlačenje apelantove tužbe u odnosu na tuženog Fadila Varešliju.

6. Presudom Opštinskog suda broj P-21/2001 od 17. septembra 2007. godine apelantov tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Presude Opštinskog suda broj P-21/2001 od 17. septembra 2007. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 01 0 P 002792 GŽ od 15. februara 2011. godine kojom je uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu Opštinskog suda i predmet vratio na ponovno suđenje.

8. Presudom Opštinskog suda broj 22 0 P 014579 11 P od 19. septembra 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi solidarno isplate iznos od 5.990,00 KM, i to DD „10. oktobar“ Sanski Most na ime vraćanja primljenog, a Opština Sanski Most zbog neosnovanog obogaćenja, te kamate na način utvrđen u izreci presude. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

9. U postupku je utvrđeno da je apelant svoju obavezu prema pravnom predniku tuženog DD „10. oktobar“ Sanski Most izvršio u najvećem dijelu, da izvođač radova, pravni prednik tuženog DD „10. oktobar“ Sanski Most zbog ratnih događanja gradnju nije završio u ugovorenom roku, da je apelant zbog rata napustio Sanski Most 10. oktobra 1995. godine do kada poslovni prostor nije bio završen po ugovoru, da apelant nije podnosio zahtjev za ispunjenje ugovora niti za predaju u posjed završenog poslovnog prostora, da je tužena Opština Sanski Most preuzela prostor od prednika tuženog DD „10. oktobar“ Sanski Most i prodala ga trećem licu koje je u posjedu prostora, te da apelantu nije vraćen plaćeni iznos cijene.

10. Na osnovu ovako utvrđenih činjenica Opštinski sud je zaključio da ugovor o kupoprodaji nije raskinut, da raskid nije nastupio po zakonu, a da apelant nije postavio zahtjev za raskidanje ugovora. Obrazlažući svoj zaključak da na strani tužene Opštine Sanski Most nema pasivne legitimacije, Opštinski sud je naveo da su predugovor o kupoprodaji poslovnog prostora zaključili apelant, kao kupac, i prednik tuženog DD „10. oktobar“ Sanski Most, kao prodavac, te da prema odredbi člana 148 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane. U konkretnom slučaju, tužena Opština Sanski Most nije ugovorna strana u predugovoru o kupoprodaji poslovnog prostora, zaključenog 3. juna 1993. godine između apelanta i prednika tuženog DD „10. oktobar“ Sanski Most, a apelant u toku postupka nije dokazao da je tužena Opština Sanski Most dala saglasnost na proširenje predugovora o kupoprodaji u odnosu na nju. Kako apelant nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu s Opštinom Sanski Most, Opštinski sud je zaključio da na strani Opštine Sanski Most nema pasivne legitimacije u odnosu na apelantov zahtjev da mu Opština Sanski Most solidarno s DD „10. oktobar“ Sanski Most isplati iznos od 5.990,00 KM po osnovu sticanja bez osnova. Takođe je istaknuto da nije od značaja činjenica da Opština Sanski Most, a na osnovu odluke Opštinskog vijeća, upravlja objektom u kojem se nalazi poslovni prostor koji je predmet spora. Kako Opština Sanski Most nije ni u kakvoj obavezi prema apelantu po osnovu predugovora o kupoprodaji, te kako ništa nije primila od apelanta po osnovu navedenog ugovora, Opština Sanski Most nema nikakvu obavezu prema apelantu. S obzirom na navedeno, Opštinski sud je apelantov tužbeni zahjev odbio kao neosnovan.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 014579 11 Gž od 21. maja 2012. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i Presuda Opštinskog suda broj 22 0 P 014579 11 P od 19. septembra 2011. godine potvrđena.

12. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda broj 22 0 P 014579 11 Gž od 21. maja 2012. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 22 0 P 014579 12 Rev od 12. februara 2013. godine kojom je apelantovu reviziju djelimično usvojio i nižestepene presude preinačio tako da se tuženi DD „10. oktobar“ Sanski Most obavezuje da apelantu isplati iznos od 5.990,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 22. juna 1998. godine pa do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.405,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 19. septembra 2011. godine pa do isplate. U ostalom dijelu apelantova revizija je odbijena.

13. Vrhovni sud je smatrao da su nižestepeni sudovi zanemarili da se u konkretnom slučaju ne radi o jednostranom raskidu ugovora nego da je do raskida ugovora došlo saglasnošću volja stranaka da odustaju od svog ranije zaključenog ugovora, koja je iskazana neformalno, postupcima ugovarača, a kako slijedi iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova. Apelant je to manifestovao podnošenjem tužbe za povrat datog, a tuženi izvođač tako što je prostor dao na upravljanje opštini koja ga je prodala. Na taj način su ugovorne strane jasno ispoljile svoju volju da saglasno raskidaju zaključeni ugovor. Istaknuto je da, iako ugovarači nisu sačinili pisani sporazumni raskid, s obzirom da je ugovor o građenju formalni ugovor jer mora da bude sačinjen u pisanoj formi (član 630 stav 3 ZOO), za raskidanje formalnog ugovora ima se primijeniti odredba člana 68 ZOO, prema kojoj sporazumni raskid formalnog ugovora u principu ne podliježe nikakvoj formi. Pravilo izraženo u navedenoj zakonskoj odredbi odnosi se samo na slučaj sporazumnog raskida, kakav je predmetni, pa su nižestepeni sudovi, po ocjeni Vrhovnog suda, nepravilno odlučili o apelantovom tužbenom zahtjevu kada nisu primijenili tu zakonsku odredbu. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog DD „10. oktobar“ Sanski Most, pravnog sljednika iz ugovora o građenju, pa je djelimičnim usvajanjem revizije obavezao tuženog DD „10. oktobar“ Sanski Most da vrati apelantu isplaćeni iznos ugovorene cijene (član 132 stav 2 ZOO).

14. Vrhovni sud je ocijenio da revizija nije osnovana u odnosu na tuženu Opštinu Sanski Most jer ova tužena nije bila u ugovornom odnosu s apelantom i tuženim DD „10. oktobar“ Sanski Most, a kako su to zaključili i nižestepeni sudovi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je Vrhovni sud, prilikom donošenja pobijane presude, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, u konkretnom slučaju odredbe ZOO, te ZPP-a kada je zaključio da tužena Opština Sanski Most nije pasivno legitimisana u konkretnom slučaju. S tim u vezi ističe da presuda Vrhovnog suda ne daje ocjenu ugovora o kupoprodaji nepokretnosti između Opštine Sanski Most, kao prodavca, i Fadila Varešlije, kao kupca, iako je tim ugovorom o kupoprodaji poslovnog poslovnog prostora tužena Opština Sanski Most svjesno prenijela na kupca više prava nego što je imala, što ugovor čini ništavim u smislu odredbe člana 103 ZOO u vezi s članom 2 stav 2 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima. Takođe ističe da Vrhovni sud nije cijenio ni nespornu činjenicu da je Opština Sanski Most raspolagala predmetnim poslovnim prostorom na osnovu Odluke o preuzimanju stambenih i stambeno–poslovnih objekata od 5. juna 1996. godine, odnosno nije cijenio valjanost te odluke, pa je propustio da primijeni odredbe čl. 210 ZOO i 214 ZOO, a kao posljedicu toga nije pravilno primijenio ni odredbu člana 383 ZPPFBiH. Takođe ističe da je postupak nerazumno dugo trajao što je dovelo do toga da apelant neće moći da izvrši presudu jer je tuženi DD „10. oktobar“ Sanski Most u međuvremenu ostao bez sredstava na kojima bi izvršenje moglo da bude provedeno.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni, Kantonalni i Opštinski sud su u odgovoru na apelaciju naveli da smatraju da nisu povrijeđena apelantova prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da u cijelosti ostaju kod obrazloženja koje su data u osporenim odlukama. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka nisu se izjašnjavali.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92,13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 148.stav 1.

(1)Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

19. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 22 0 P 014579 12 Rev od 12. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu je apelant primio 8. maja 2013. godine, a dopuna apelacije, kojom je osporena navedena presuda, je podnesena 29. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, da ispita da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

29. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno razmotrio sva sporna pitanja u predmetu i da je dao dovoljno jasna obrazloženja zbog čega je smatrao da su pravilne i zakonite odluke Kantonalnog i Opštinskog suda u dijelu u kojem su odbili apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu Opštinu Sanski Most iz razloga što ova tužena nije bila u ugovornom odnosu s apelantom i tuženim DD „10. oktobar“ Sanski Most, te da ništa ne ukazuje na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. relevantne odredbe ZOO i ZPP-a. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojima je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku, Ustavni sud smatra da dato obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.

30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Suđenje u razumnom roku

31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da ocijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

a)Period koji se uzima u obzir

32. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom od 15. januara 2001. godine pokrenuo postupak pred Opštinskim sudom radi naknade štete i da je taj postupak, prema stanju spisa, okončan donošenjem presude od 12. februara 2013. godine. Dakle, u ovoj pravnoj stvari postupak je trajao ukupno dvanaest godina i jedan mjesec i to je period koji će Ustavni sud da uzme u obzir prilikom analize razumnosti trajanja postupka.

b) Analiza razumnosti trajanja postupka

33. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo parnični postupak radi povrata datog, isplaćenog iznosa cijene nakon raskida ugovora, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.

34. Posmatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz apelacije i dokumenata uz apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem uticao na dužinu trajanja postupka, a na to nisu ukazali ni sudovi u odgovoru na apelaciju.

35. S druge strane, ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud prvostepenu presudu (17. septembra 2007. godine) donio nakon šest godina i osam mjeseci od podnošenja tužbe (15. januara 2001. godine), protiv koje je apelant izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je nakon tri godine i dva mjeseca donio odluku (15. februara 2011. godine) kojom je uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu Opštinskog suda i predmet vratio Opštinskom sudu na ponovno suđenje. Pri tome, Opštinski i Kantonalni sud nisu ni na koji način pokušali da opravdaju dužinu trajanja postupka pred tim sudovima u ovim fazama. U ponovnom postupku sudovi su postupali ažurno i u razumnim rokovima donosili odluke u apelantovom predmetu. Naime, Opštinski sud je donio prvostepenu presudu nakon sedam mjeseci (19. septembra 2011. godine). Kantonalni sud je nakon toga, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio drugostepenu presudu u roku od osam mjeseci (21. maja 2012. godine), a Vrhovni sud je odluku o reviziji donio nakon nepunih deset mjeseci (12. februara 2013. godine). Stoga, ocjenjujući ponašanje sudova, iako su redovni sudovi u pojedinim fazama postupka postupali i donosili odluke u primjerenim rokovima, te imajući u vidu da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog parničnog postupka, koji je je ukupno trajao dvanaest godina i jedan mjesec, posmatranog u cjelini ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

36. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete te se ona, u smislu stava 2 navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

Uzimajući u obzir predmet konkretnog sudskog postupka, njegov značaj za apelanta i činjenicu da je konačna odluka donesena, te imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda vezanu za kompenzaciju (vidi, npr. Odluku Ustavnog suda broj AP 2524/09 od 19. jula 2012. godine objavljenu na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 26), Ustavni sud smatra da je za apelanta dovoljna satisfakcija ova odluka kojom se utvrđuje kršenje njegovih ustavnih prava.

Ostali navodi

38. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao identične navode koji su već detaljno ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani, pa Ustavni sud smatra da je nesvrsishodno da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo na imovinu.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je postupak trajao preko dvanaest godina, te kada se neopravdano trajanje postupka može pripisati ponašanju redovnih sudova.

40. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su sudovi za svoj zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženu Opštinu Sanski Most dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

41. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2947/12 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio