Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3068/12 (A. S.)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Zakon o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o izmjeni Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3068/12
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3068/12, rješavajući apelaciju Arifa Smajkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka (b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Arifa Smajkića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004612 12 Rev od 27. juna 2012. godine.
Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Arif Smajkić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 17. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 004612 12 Rev od 27. juna 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine, kao zakonskog zastupnika tužene Bosne i Hercegovine, Vijeća ministara BiH, Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH i Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH Sarajevo, zastupane po Pravobranilaštvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 16. marta 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 25. marta 2015. godine, a Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine 1. aprila 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je tužbom podnesenom 15. decembra 2009. godine pokrenuo postupak protiv tužene radi isplate plaća i drugih naknada.
6. Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 P 004612 09 P od 23. septembra 2011. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da apelantu isplati na ime plaće za period od 1. januara 2008. godine do 30. juna 2009. godine mjesečno precizirane novčane iznose, kao i da za apelanta za period od 1. januara 2008. godine do 30. juna 2009. godine uplati precizirane novčane iznose Fondu PIO/MIO na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Zavodu zdravstvenog osiguranja na ime doprinosa za zdravstveno osiguranje, Zavodu za zapošljavanje, Poreskoj upravi da na ime poreza na plaću, kao i na ime poreza na nepogode određene precizirane iznose sa zakonskom zateznom kamatom (u tačkama 1, 5, 6, 7, 8. i 9. presude) dok je u svim navedenim tačkama presude odbijen apelantov tužbeni zahtjev za period od 1. jula 2009. godine do februara 2011. godine kao neosnovan. Tačkom 2. presude usvojen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena isplati precizirane mjesečne iznose na ime toplog obroka za period od 1. januara 2008. godine do februara 2011. godine, a tačkom 3. presude usvojen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena isplati na ime troškova prevoza za period od 1. januara 2008. godine do 31. januara 2011. godine precizirane iznose (osim za mjesec juli 2008, 2009. i 2010. godine), kao i za mjesec februar 2011. godine preciziran iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je obavezana tužena (tačka 4. presude) da apelantu na ime otpremnine za odlazak u penziju plati iznos od 4.825,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom dok je odbijen apelantov postavljeni tužbeni zahtjev da mu tužena na ime otpremnine za odlazak u penziju isplati iznos od 20.638,01 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant pokrenuo postupak jer tužena nije vršila bilo kakve isplate apelantu po osnovu plaća i drugih naknada od 1. januara 2008. godine do podnošenja tužbe. Apelant je također naveo da je u dvije ranije parnice vodio postupak po istom osnovu za period od 1. marta 2002. godine do 31. decembra 2007. godine i uspio u sporu. Kako je apelant nastavio raditi kod tužene i nakon 31. decembra 2007. godine na poziciji direktora Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH (u daljnjem tekstu: Zavod), to mu pripadaju prava koja potražuje jer tužena nije riješila pitanje apelantovog radnopravnog statusa, kao ni regulirala status Zavoda sve do 24. februara 2011. godine. U odgovoru na tužbu tužena je osporila osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Također, tužena je osporila apelantu aktivnu legitimaciju jer nikada nije bio zaposlenik institucija BiH. Također, tužena je istakla prigovor pasivne legitimacije ističući da su pravni sljednici Zavoda entiteti BiH. Tužena je navela da apelant nije radio u punom radnom angažmanu iz razloga što nije dostavljena službena evidencija prisustva na poslu, kao ni da apelant nije mogao biti u radnom odnosu jer je napunio 65 godina života i 20 godina radnog staža.
8. Nakon provedenog dokaznog postupka Sud BiH je donio presudu navodeći da je nesporno da je apelant imenovan na funkciju direktora Zavoda rješenjem Vlade Republike BiH iz 1992. godine, da je rješenjem Zavoda iz 2001. godine raspoređen na mjesto direktora i da je te funkcije razriješen 24. februara 2011. godine na osnovu rješenja Vijeća ministara o razrješenju dužnosti i prestanku radnog odnosa. Sud BiH je istakao da su sporni osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva budući da tužena smatra da apelant nikada nije bio zaposlenik BiH, te je samoinicijativno nakon stupanja na snagu Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave BiH obavljao poslove bez saglasnosti i odobrenja nadležnih organa.
9. Sud BiH se pozvao na Aneks 2. tačka 4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je utvrđen kontinuitet postojanja zatečenih organa i institucija vlasti sve do njihovog ukidanja ili uspostavljanja novih. Dalje, sud se pozvao na član 29. stav 1. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave BiH kojim je propisano da Zavod (između ostalih organa uprave) prestaje s radom, a njihovi poslovi prelaze u Ministarstvo civilnih poslova i Ministarstvo vanjskih poslova. Članom 29. stav 2. navedenog zakona propisan je rok od 90 dana od dana stupanja na snagu zakona da se riješi apelantov radno-pravni status. Sud BiH je razmotrio navod tužene da Zavod nije preuzet kao institucija BiH, te da je apelant samovoljno nastavio s radom, ali nije ponudila niti jedan dokaz da je apelantu prestao radni odnos, te je ove navode sud ocijenio kao neosnovane. S druge strane apelant je, kako je naveo Sud BiH, priložio dokaze iz kojih se vidi da je sve do razrješenja dužnosti direktora kontinuirano izvršavao zadatke (radio na istraživanju pod pokroviteljstvom Vijeća ministara BiH i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, projektima, godišnjim izvještajima o stanju zdravlja u BiH i dr.). Sud BiH je dalje konstatirao da je u skladu s članom 29. stav 2. Zakona o ministarstvima i drugim organima BiH tuženi imao obavezu rješavanja apelantovog radnopravnog statusa u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu navedenog zakona (15. marta 2003. godine), a koji je riješen donošenjem rješenja o razrješenju dužnosti i prestanku radnog odnosa Vijeća ministara BiH od 24. februara 2011. godine. Osim toga, sud je utvrdio činjenice da je Zavod imao transakcijski račun, da je registriran i da je samim tim egzistirao kao pravna osoba sve do donošenja rješenja Vijeća ministara od 24. februara 2011. godine. Sud BiH se, u vezi sa statusom Zavoda kao i statusom apelanta, pozvao na pravomoćne odluke istog suda u predmetu P-157/05 i P-754/07, kao i na stav Ustavnog suda, te je naveo da se njihovi položaji nisu promijenili ni nakon 31. jula 2007. godine do donošenja rješenja 24. februara 2011. godine. Sud BiH je naveo da nije mogao prihvatiti navode tužene da apelant nije mogao biti u radnom odnosu zbog navršenih godina života i staža osiguranja, odnosno da je stekao zakonom propisane uvjete za penziju jer je tek donošenjem rješenja od 24. februara 2011. godine apelant stekao uvjete za pokretanje postupka penzionisanja. Dalje, utvrđujući visinu predmetnog potraživanja, a koje je urađeno po vještaku finansijske struke, sud je naveo da je pravilan način obračuna plaće za period od 1. januara 2008. godine do 30. juna 2009. godine budući da je za ovaj period obračun izvršen u skladu s odredbama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH, te je u ovom dijelu vještak prema svemu nalaz sačinio prema pravilima struke i nauke. U odnosu na period od 1. jula 2009. godine do 24. februara 2011. godine, obračun plaće nije izvršen u skladu s pravilima struke, već po apelantovom traženju, te je sud zaključio da za ovaj period apelant nije dokazao visinu predmetnog potraživanja.
10. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 P 004612 11 Gž od 6. aprila 2012. godine kojom je žalbu tužene odbio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, osim odluke o otpremnini, potvrdio (tačka 1, 2, 3, 5, 6, 7, 8. i 9. izreke presude). Istom presudom apelantova žalba je uvažena, presuda u odbijajućem dijelu - koji se odnosi na obavezu tužene na isplatu plaće i uplatu doprinosa Fondu PIO/MIO, Zavodu zdravstvenog osiguranja, Zavodu za zapošljavanje, Poreskoj upravi na ime poreza na plaće i nepogode, kao isplatu otpremnine i troškova - ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
11. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da žalba tužene nije osnovana i da je neosnovan prigovor pasivne legitimacije tužene. S tim u vezi Sud BiH je naveo da je tačno da je u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave trebalo donijeti odluku o statusu zaposlenih, a Vijeće ministara je ne poštujući navedenu odredbu donijelo odluku o apelantovom statusu tek 24. februara 2011. godine. To znači da je Zavod i dalje faktički egzistirao, a apelantu je radni odnos prestao tek rješenjem od 24. februara 2011. godine kada je stekao uvjete pokrenuti postupak penzionisanja, bez obzira da li je to pravo mogao ostvariti ranije. Dalje, sud je utvrdio da apelantu pripada naknada plaće i za period od 1. jula 2009. godine jer je tužena samo paušalno osporavala osnov, a sud nije dao jasan nalog vještaku zbog čega je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao visinu predmetnih potraživanja za period od 1. jula 2009. godine do 24. februara 2011. godine. Uslijed navedene povrede postupka, Sud BiH je smatrao da treba donijeti novu odluku o plaćama, otpremnini i uplati doprinosa Zavodu zdravstvenog osiguranja, poreza na ime plaće i poreza na nepogode, kao i o naknadi troškova postupka, zbog čega je primjenom odredbe člana 194. tačka 1. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) u ovom dijelu vratio predmet na ponovno odlučivanje.
12. Odlučujući o reviziji tužene Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 P 004612 12 Rev od 27. juna 2012. godine kojom je reviziju usvojio, preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu i drugostepenu presudu u cijelosti, tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.
13. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je drugostepena presuda donijeta pogrešnom primjenom materijalnog prava i pogrešnom ocjenom činjeničnog stanja. Prema ocjeni drugostepene presude utvrđuje se da je apelant nakon formalnog ukidanja Zavoda i dalje obavljao poslove i zadatke predviđene za njegovo radno mjesto tako da se izvodi zaključak da je Zavod i dalje faktički egzistirao, jedino što su apelantu bile uskraćene plaće i ostale naknade do 24. februara 2011. godine kada je razriješen dužnosti rukovodećeg državnog službenika. Drugostepena presuda pogrešno zaključuje da je Vijeće ministara, ne poštujući rok iz odredbe člana 29. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave, status tužioca riješilo tek 24. februara 2011. godine, a to znači da je Zavod i dalje faktički egzistirao i da je apelant bio u radnom odnosu. Sud BiH je naveo da ovakav zaključak ocjenjuje kao nepravilan jer faktičko egzistiranje Zavoda nije bilo pravno moguće jer je odredbom člana 29. stav 1. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave propisano da (između ostalih) i Zavod prestaje s radom i da njegovi poslovi prelaze u Ministarstvo civilnih poslova i Ministarstvo vanjskih poslova. Dakle, Sud BiH zaključuje da je Zavod prestao s radom po sili zakona, te nema osnova za njegovo faktičko egzistiranje. Sud BiH je naveo da mu je poznat institut „faktičkog“ radnog odnosa, koji je odnos rada ili zaposlenja, čiji je pravni osnov zasnivanja i trajanja nepravilan ili nezakonit ili uopće ne postoji, odnosno prestao je važiti, ali je to odnos u kome radnik stvarno ispunjava radne dužnosti, odnosno vrši određeni posao na propisan način i sve to bez uzurpacije, odnosno samovlasnog uzimanja izvršenja posla, odnosno funkcije. Sud BiH je naveo da je za faktički radni odnos, koji nije radnopravni odnos, bitno da se rad ne vrši samovlasno i da radnik ispunjava opće uvjete za stupanje u radni odnos. Stoga su, prema mišljenju revizionog vijeća, nižestepeni sudovi prenebregli ovo osnovno pitanje. Prvostepena presuda navodi da je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, ali se pretežno bavila samo visinom, a ne navodima koje je prvostepni sud ocijenio kao sporne – da je apelant samoinicijativno, bez ikakve saglasnosti ili odobrenja nadležnih organa, obavljao svoje radne zadatke. Sud BiH je zaključio da nema sumnje da nadležni organi nisu mogli dati apelantu nikakvo odobrenje niti saglasnost da nastavi s radom, pa ni faktičkim, jer bi to bilo protuzakonito postupanje i na osnovu nezakonitih odluka (kojih u konkretnom slučaju nije bilo), te apelant ne bi mogao zasnovati bilo kakav tužbeni zahtjev prema tuženoj. Osim toga, Sud BiH je naveo da nižestepeni sudovi nisu pravilno ocijenili činjenicu da apelant nije mogao biti u radnom odnosu u institucijama BiH, pa tako ni u Zavodu, za utuženi period i ranije jer je navršio godine života i staža osiguranja, imajući u vidu da je apelant rođen 7. juna 1932. godine. Sud BiH je naveo „da je prema dokazima u spisu apelant stekao uvjete za odlazak u penziju s Medicinskog fakulteta u Sarajevu, pa je stoga i penzionisan.“ Sud se pozvao na odredbu člana 50. stav 1. tačka b) Zakona o državnoj službi, koja propisuje da prestanak radnog odnosa po sili zakona nastupa s navršenih 65 godina života i najmanje 20 godina radnog staža, koji uvjeti su se kod apelanta „nesumnjivo stekli prije utuženog perioda za koji neosnovano potražuje od tužene plate i naknade.“ Ostale navode Sud BiH je cijenio kao irelevantne za odlučivanje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je reviziono vijeće Suda BiH u osporenoj odluci prekršilo odredbe člana 204. ZPP prilikom odlučivanja, kao i da je odluku donijelo uz kršenje odredbi člana 29. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave BiH. Osim toga, apelant ističe da se reviziono vijeće bavilo ispitivanjem činjeničnog stanja, a što nije uvjet za izjavljivanje revizije, te da je odluku donijelo uslijed grubih povreda parničnog postupka, paušalnom primjenom materijalnog prava i pogrešno i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja. Kao sporno apelant navodi zaključak da Zavod nije mogao ni faktički egzistirati, da je apelant ostvario pravo na penziju ranije i da je penzionisan (bez konkretnog dokaza), da je samovlasno obavljao poslove, a što je za posljedicu imalo donošenje osporene presude. Apelant navodi da je u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i procedurom razriješen dužnosti rješenjem Vijeća ministara, o čemu se Sud BiH uopće nije očitovao, kao i da je dokazano da je Zavod imao transakcijski račun, aktivan poreski broj i bio registriran kod Zavoda za statistiku i da je apelant bio prijavljen kao osiguranik kod Zavoda PIO/MIO. Apelant je posebno ukazao da je u dva navrata ranije podnosio tužbe iz identičnog činjenično-pravnog osnova protiv tužene i uspio u sporu, te ukazao na odluku Ustavnog suda u predmetu AP 52/07 i ukazao da su ostali zaposlenici zavoda riješili radno-pravni status u Zavodu.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da je apelant pokušao „isprovocirati Ustavni sud da postupa kao redovan sud“ i da riješi stvar u meritumu iako Ustavni sud nije mjerodavan ispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovnih sudova osim u slučaju pogrešne primjene ili tumačenja ustavnog prava, proizvoljne ili diskriminatorske primjene zakona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava. Sud BiH smatra da je pobijanom odlukom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo tako da su apelantovi navodi o kršenju prava paušalni, odnosno apelant daje viđenje kako se predmet trebao riješiti u njegovu korist. Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Tužena je istakla da je osporena presuda pravilna i zasnovana na zakonu, a da apelant nije mogao u svojstvu direktora Zavoda izvršavati poslove, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je Zavod prestao s radom, te su njegovi poslovi na osnovu odredbe člana 29. stav 1. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave prešli u nadležnost ministarstava. Osim toga nižestepeni sudovi nisu uvažili činjenicu da apelant nije mogao biti u radnom odnosu zbog navršenih godina života i staža osiguranja, te da je stekao uvjete za penziju pa je stoga pezionisan, kako stoji u potvrdi Medicinskog fakulteta Sarajevo. Tužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 5/03, 42/03, 26/04, 42/04, 45/06, 88/07, 35/09 i 59/09, 103/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Ministarstvo vanjskih poslova nadležno je za:
[...] Član 15.
Ministarstvo civilnih poslova nadležno je za:
[...] Član 29.
Shodno odredbama ovog zakona organi uprave uspostavljeni prije donošenja Ustava Bosne i Hercegovine: Zavod za zdravstvenu zaštitu, Zavod za zapošljavanje, Zavod za međunarodnu naučnu, tehničku, obrazovnu i sportsku saradnju, Zavod za zaštitu kulturnog, istorijskog i prirodnog nasljeđa, Meteorološki zavod prestaju sa radom, a njihovi poslovi prelaze u Ministarstvo civilnih poslova i Ministarstvo vanjskih poslova u skladu sa odredbama čl. 8. i 15. ovog zakona.
Odluku o statusu opreme, inventara i drugih stvari, sredstava za rad, arhive i dokumentacije, službenih prostorija i zaposlenih organa uprave iz stava 1. ovog člana, donijet će Vijeće ministara u saradnji sa Agencijom za državnu službu u roku od 90 dana.
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH od 27. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 17. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
25. Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na pravično suđenje nalazi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, kao i pogrešnom i paušalno utvrđenom činjeničnom stanju od strane revizionog vijeća Suda BiH i nedostatku obrazloženja presude.
26. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
28. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Sud BiH donio presudu pozivajući se na odredbu člana 29. stav 1. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave BiH, te je prije svega zaključio da Zavod nije mogao ni faktički egzistirati kada je prestao s radom po sili zakona. Dalje, Sud BiH je utvrdio da nije moguć ni apelantov faktički radni odnos u Zavodu jer je isti samovoljno obavljao poslove (odnosno bez bilo kakve odluke) i utvrdio da je apelant stekao uvjete za penziju, stoga je i penzionisan, zbog čega je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.
29. Ustavni sud prije svega podsjeća na svoju odluku o dopustivosti AP 52/07 od 15. aprila 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je ispitao apelantove navode (u predmetu AP 52/07 apelant je bila tužena iz konkretnog predmeta, odnosno Bosna i Hercegovina), koji je osporio presudu Suda BiH kojom je zaposlenicima Zavoda (među kojima je i apelant iz konkretnog predmeta) za utuženi period od 1. marta 2002. godine do 31. jula 2005. godine dosuđena naknada plaća i ostalih primanja iz radnog odnosa. Ustavni sud je predmetu AP 52/07, ispitujući navode iz apelacije, našao da su prvostepena presuda i presuda revizionog suda (Sud BiH) dovoljno jasne i obrazložene, te da su donijete uz primjenu relevantnog materijalnog prava, te da su sudovi utvrdili da su tuženi bili zaposlenici Zavoda koji su redovno dolazili na posao i da im pripadaju prava iz radnog odnosa. Ovo pogotovo jer je članom 29. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave BiH propisano da Zavod prestaje s radom, ali da njegovi poslovi prelaze u Ministarstvo civilnih poslova, te je Ustavni sud naveo da u odredbi navedenog člana 29. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave nije navedeno da zaposlenicima prestaje radni odnos, a kako Vijeće ministara nije, prema svojoj obavezi iz stava 2. navedenog člana 29, riješilo radno-pravni odnos zaposlenih, niti je radni odnos tužioca (među kojim je apelant iz konkretnog predmeta) prestao ni na jedan zakonom propisan način, u osporenoj presudi je utvrđena osnovanost zahtjeva, a Ustavni sud je zaključio da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom predmetu Sud BiH, u postupku po reviziji (suprotno stavovima nižestepenih presuda), zaključio da je rad Zavoda u skladu s članom 29. stav 1. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave BiH prestao po sili zakona, te da ne može ni faktički egzistirati, te da ni faktički radni odnos (pojašnjavajući pojam) nije primjenjiv na apelantov slučaj kada nije imao saglasnost za obavljanje poslova, kao i da nije mogao biti u radnom odnosu jer je apelant penzionisan. Sud BiH se, dakle, pozvao na član 29. stav 1. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave BiH, kojim jeste odlučeno da Zavod prestaje s radom. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH potpuno zanemario odredbu stava 2. istog člana kojom je jasno definirano da će Vijeće ministara u saradnji s Agencijom za državnu službu donijeti odluku o statusu opreme, inventara i drugih stvari, sredstava za rad, arhive i dokumentacije, službenih prostorija i zaposlenih u organima uprave iz stava 1. ovog člana. Dakle, bez obzira što je zakonom prestao s radom Zavod, sudbina i radno-pravni status zaposlenih, dakle i apelanta, su trebali da se riješe, odnosno da se donese odluka o istom. Stoga je nejasan stav Suda BiH da apelant nije bio ni u „faktičkom radnom odnosu“ što objašnjava činjenicom da nije postojala odluka nadležnih organa o tome. Ustavni sud zapaža da je upravo to suština i problem konkretnog predmeta, ali smatra da se nedonošenje navedene odluke ne može staviti na teret apelantu, te uslijed nedostatka bilo kakve odluke o apelantovom statusu, on, kako utvrđuju prvostepeno i drugostepeni sud, nastavlja svoj raniji status. Stoga je prema mišljenju Ustavnog suda stav Suda BiH iz osporene presude o nepostojanju čak i apelantovog „faktičkog pravnog odnosa“ uslijed činjenice da je Zavod prestao s radom po sili zakona (iz stava 1. člana 29. navedenog zakon) nejasan, pogotovo kada se ima u vidu nesporno utvrđena činjenica da je Vijeće ministara donijelo odluku o razrješenju apelanta dužnosti direktora Zavoda (24. februara 2011. godine), čime je Vijeće ministara postupilo u skladu s odredbom člana 29. stav 2. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave BiH, odnosno riješilo apelantov radno-pravni status. Stoga, Ustavni sud primjećuje da Sud BiH u postupku po reviziji nije u cijelosti sagledao član 29. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave BiH, te je ovaj propust - da se primjeni i protumači navedeni član 29. u cijelosti u okolnostima konkretnog slučaja - utjecao na donošenje osporene odluke Suda BiH. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je presuda Suda BiH rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno propusta suda da navede jasne razloge na kojima je zasnovao odluku da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava.
31. Osim toga, Ustavni sud također primjećuje da je Sud BiH izveo zaključak da apelant nije mogao biti u radnom odnosu u institucijama BiH, pa tako ni u Zavodu jer je navršio godine života i staža osiguranja. Također, Sud BiH je istakao da je „prema dokazima u spisu“ – bez navođenja koji su to konkretni dokazi - apelant stekao uvjete za odlazak u penziju sa Medicinskog fakulteta, pa je penzionisan, a što apelant osporava u apelaciji. Stoga, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne može zaključiti je li apelant penzionisan „još sa Medicinskog fakulteta“ ili je samo stekao uvjete za penziju, a što je ostalo potpuno nejasno iz obrazloženja osporene presude. Osim toga, kada se sagleda osporena odluka u cjelini, a pogotovo kada se imaju u vidu prethodni pravomoćno okončani sudski postupci apelanta, postavlja se pitanje koji je osnov za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva – da li činjenica da je Zavod prestao po sili zakona i da apelant nije mogao biti u „faktičkom“ radnom odnosu ili činjenica da je apelant penzionisan, odnosno da je stekao uvjete za penziju, jer to nije jasno obrazloženo u presudi Suda BiH, a od ključnog je značaja za donošenje odluke.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenoj odluci, koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno nije na jasan i nedvosmislen način dao obrazloženje svog stava u vezi s apelantovim penzionisanjem ili uvjetima za penzionisanje na način koji bi zadovoljio standarde pravičnog suđenja, te je tako povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Imajući u vidu navedeni propust Suda BiH, ne prejudicirajući kakva će u konačnici biti odluka, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu odluku Suda BiH, te vratiti predmet tom sudu na ponovno odlučivanje. Pri tome Ustavni sud ponovno naglašava da redovni sud mora jasno navesti jasne razloge za svoje odlučenje, vodeći računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava, kao i o svim okolnostima na koje je Ustavni sud ukazao u ovoj odluci.
Ostali navodi
34. S obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Sud BiH u osporenoj odluci nije primijenio materijalno pravo na način koji bi zadovoljio standarde prava na pravično suđenje, kao i da ne postoji jasno obrazloženje redovnog suda kako je izveo zaključak o činjenicama koje su bitne za odlučenje.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman