Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3944/12 (R. T. i D. S.)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3944/12

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3944/12, rješavajući apelaciju Radivoja Tendžerića i Dragoslava Stanića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radivoja Tendžerića i Dragoslava Stanića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 008167 12 Kž 3 od 6. septembra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 008167 11 K od 9. aprila 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radivoje Tendžerić i Dragoslav Stanić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 12. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 008167 12 Kž 3 od 6. septembra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 008167 11 K od 9. aprila 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 19. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. aprila 2015. godine, Okružni sud 30. marta 2015. godine, a Okružno tužilaštvo 27. marta 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 008167 11 K od 9. aprila 2012. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, apelanti su proglašeni krivim što su za vrijeme oružanog sukoba u BiH (od maja 1992. do novembra 1995. godine), tačnije 27. jula 1993. godine, zajedno lišili života bračni par Šabanagić (u daljnjem tekstu: oštećeni), iako ta lica nisu pripadala nijednoj oružanoj formaciji, na način kako je navedeno u izreci presude. Oni su time, kršeći pravila međunarodnog prava, zajedno ubili dva civila i kao saizvršioci počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi s članom 22 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Za navedeno krivično djelo apelantima je izrečena kazna zatvora u trajanju od po 10 godina. U izrečenu kaznu zatvora uračunato im je vrijeme koje su proveli u pritvoru, i to od 20. oktobra 2011. godine pa nadalje.

6. Tokom dokaznog postupka izveden je veliki broj dokaza optužbe, između ostalog, saslušanjem svjedoka i uvidom u materijalne dokaze, a zatim su izvedeni dokazi odbrane apelanata, saslušanjem svjedoka i vještačenjem vještaka medicinske struke na okolnost sposobnosti jednog od svjedoka optužbe da svjedoči u konkretnom predmetu.

7. Nakon iznošenja odbrane koja je tokom cijelog postupka negirala počinjenje krivičnog djela koje je apelantima optužnicom stavljeno na teret, Okružni sud je, prije svega, ispitao objektivni uslov neophodan za postojanje pravne kvalifikacije krivičnog djela iz člana 142 KZSFRJ, a to je oružani sukob. Naime, ocjenjujući sve sprovedene dokaze pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, Okružni sud je utvrdio da je oružani sukob u BiH trajao od 6. marta 1992. godine do 21. novembra 1995. godine, zatim da su oštećeni supružnici smrtno stradali 27. jula 1993. godine u svojoj kući u Gradišci, da je smrt nasilno prouzrokovana oštricom mehaničkog oruđa, da su oštećeni bili civili, da nisu bili angažovani u vojsci, niti su imali oružje, i da je inkriminisane večeri njihova kuća djelimično izgorjela. Nesporno je utvrđeno i da su se apelanti inkriminisane večeri nalazili u ugostiteljskom objektu u Gradišci, u društvu sa svjedocima optužbe.

8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je povodom predmetnog događaja 27. jula 1993. godine izvršen uviđaj na licu mjesta, na koji je izašao dežurni sudija Osnovnog suda Gradiška i republički inspektor za zaštitu od požara ili eksplozije Mišo Jejinić, koji je u postupku saslušan u svojstvu svjedoka na okolnost da li je u konkretnom slučaju požar u kući oštećenih izazvan namjerno ili ne. Osim toga, iz zapisnika o spoljnom pregledu beživotnih tijela oštećenih, koji je sačinio doktor Doma zdravlja, proizlazi da je smrt prouzrokovana presijecanjem po život važnih organa u vratu kod oba tijela oštećenih. Iz nalaza i mišljenja vještaka, kao i njegovog usmenog izlaganja na okolnost uzroka smrti oštećenih, konstatovano je da je nalaz sačinjen na osnovu naredbe Okružnog tužilaštva i materijalnih dokaza koji su vještaku dati na uvid. Nakon detaljnog opisa povređivanja i rana na beživotnim tijelima oštećenih, vještak je sa maksimalnim stepenom sigurnosti naveo da je neposredni uzrok smrti masivno iskrvarenje koje je nastupilo u roku od nekoliko minuta nakon presijecanja vitalnih organa u vratu.

9. Nakon detaljnog i sveobuhvatnog navođenja iskaza svjedoka optužbe datih na glavnom pretresu, te dovođenjem tih iskaza u vezu s iskazima koji su dati u istrazi (koji su u dokazni materijal uvršteni na osnovu člana 280 stav 1 ZKPRS), Okružni sud je nesumnjivo utvrdio da su inkriminisane večeri u inkriminisano vrijeme apelanti oštećene lišili života na način, u vrijeme i radnjama koje su navedene u optužnici. Imajući u vidu da je odbrana apelanata isticala da jedan od svjedoka optužbe Dejan Uzur nije sposoban da svjedoči jer je duševni bolesnik, vještak medicinske struke – specijalist psihijatar je, na prijedlog odbrane, na okolnost sposobnosti navedenog svjedoka da svjedoči obavio vještačenje. Iz nalaza i mišljenja vještaka Okružni sud je utvrdio da je svjedok na kog je odbrana ukazala liječen 15 dana na Odjeljenju neuropsihijatrije bolnice Gradiška, da je prijem u bolnicu uslijedio nakon što je svjedok otišao u policiju da prijavi događaj koji se desio u vrijeme rata, da percepcija događaja iz prošlosti nije narušena, te da su mogućnosti shvatanja činjenica i okolnosti upravljanja postupcima očuvane, tako da je sposoban da svjedoči na sudu. Nalaz i mišljenje vještaka ocijenjen je kao stručan i dat u skladu s pravilima struke.

10. Svjedoci odbrane bili su saglasni u izjavama da poznaju apelante, ali da im u vezi s predmetnim događajem ništa nije poznato.

11. Analizom i kritičkom ocjenom svih sprovedenih dokaza, Okružni sud je nesumnjivo utvrdio da su apelanti 27. jula 1993. godine u Gradišci zajedno lišili života oštećene supružnike koji su u to vrijeme imali status civila, i to su učinili na način, u vrijeme i radnjama kako je detaljno navedeno u izreci presude. Takođe je naglašeno da je u cijelosti dokazana činjenica postojanja oružanog sukoba kao objektivnog uslova inkriminacije, jer je počinjeni zločin bio u uskoj uzročno-posljedičnoj vezi s neprijateljstvima i oružanim sukobom koji se u to vrijeme odvijao na području Gradiške i BiH. Apelanti su, kako je dalje navedeno, kršeći pravila međunarodnog prava prema civilima koji imaju status zaštićenih lica, kršeći odredbu člana 3 stav 1 tačka a) Četvrte ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata i člana 13 stav 2 u vezi s članom 4 stav 2 tačka a) Dopunskog protokola uz navedenu Konvenciju, radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ, koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Nakon detaljne analize dokaza zaključeno je da su apelanti oštećene lišili života zato što su pripadnici druge nacionalnosti, koja je u datim uslovima i na označenoj teritoriji bila manjinska.

12. Takođe je navedeno da su i apelanti u inkriminisano vrijeme na inkriminisanom mjestu postupali kao civili, nisu bili organizovani u vojsci niti političkoj stranci, ali je oružani sukob uticao na to da počine krivično djelo, a motiv da ubiju oštećene bio je isključivo taj što su oni pripadnici druge nacionalnosti.

13. Sud je imao u vidu i sve druge dokaze izvedene tokom dokaznog postupka koje u presudi, kako je navedeno, nije posebno analizirao jer se ne odnose na odlučne i bitne činjenice za utvrđivanje postojanja bitnih elemenata predmetnog krivičnog djela niti na krivicu apelanata.

14. Okružni sud je u pogledu izvršenja djela utvrdio da su apelanti postupali zajedno i kao saizvršioci u smislu odredbe člana 22 KZSFRJ, prema kojoj saizvršilaštvo postoji ako više lica učestvuje u radnji izvršenja, kao i preduzimanjem neke djelatnosti koja je usko povezana s radnjom izvršenja. Prilikom izvršenja postupali su s direktnim umišljajem jer su bili svjesni da su oštećeni civili, da imaju status zaštićenih lica, da kao pripadnici manjinskog naroda strahuju za svoj život i da su u ratnim okolnostima bili u stalnoj neizvjesnosti u pogledu svoje bezbjednosti.

15. Odlučujući o krivičnoj sankciji, sud je ocijenio sve okolnosti koje utiču na vrstu i visinu sankcije, dakle olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, stepen krivične odgovornosti, povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno i lične prilike apelanata, pa je sud mišljenja da će se kaznom zatvora u trajanju od 10 godina postići svrha kažnjavanja, kako u pogledu specijalne tako i u pogledu generalne prevencije, u smislu odredbe člana 28 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS).

16. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 008167 12 Kž 3 od 6. septembra 2012. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanata izjavljene protiv prvostepene presude. U navodima žalbe ukazano je na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o kazni. Ispitujući osporavanu presudu u dijelu u kom se osporava žalbama, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani argumenti i tvrdnja da je osporavana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 2 u vezi s članom 295 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Naime, iz obrazloženja osporavane presude proizlazi da je prvostepeni sud detaljno analizirao i ocijenio, s aspekta sadržaja i vrijednosnog značaja, iskaze svjedoka optužbe i svjedoka odbrane, a zatim njihove iskaze doveo u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka optužbe i odbrane, te materijalnim dokazima pribavljenim prilikom uviđaja na licu mjesta i kasnije u postupku. Svaki od tih dokaza prvostepeni sud je ocijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti upravo na način kako to zahtijeva odredba člana 295 stav 2 ZKPRS. Dalje, argumentima iznesenim u žalbi, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne može se osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i valjanost razloga datih u osporavanoj presudi za zaključak da su apelanti inkriminisanog dana, za vrijeme oružanog sukoba u BiH, oštećene civile lišili života na način kako je opisano u izreci presude i time počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. S aspekta sadržaja iskaza svjedoka optužbe, proizlazi da su oni saglasni o bitnim okolnostima kritičnog događaja koji su potvrđeni objektivnim dokazima, zapisnikom o uviđaju, o obdukciji leševa i zapisnikom vatrogasne jedinice.

17. Svi izvedeni dokazi su, prema ocjeni Vrhovnog suda, valjan osnov za zaključak da su apelanti izvršili predmetno krivično djelo, a razlike u iskazima svjedoka optužbe koji su dati u istrazi i na glavnom pretresu, na kojima obje žalbe insistiraju, prvostepeni sud je pravilno ocijenio i zaključio da se te razlike odnose samo na određene činjenice koje nisu od odlučnog značaja i ne dovode u sumnju vjerodostojnost tvrdnji navedenih svjedoka u pogledu identiteta apelanata kao izvršilaca krivičnog djela, te drugih okolnosti u vezi s konkretnim djelom.

18. Osim toga, žalbenim prigovorima nisu se mogla osporiti utvrđenja iz prvostepene presude u pogledu uzroka smrti oštećenih, iako obdukcija tijela oštećenih nije izvršena, jer je vještak sa maksimalnom sigurnošću utvrdio sredstvo i način povređivanja oštećenih civila, a nije se mogao izjasniti samo u pogledu činjenice da li su tijela oštećenih zaživotno ili posmrtno dospjela u plamen požara.

19. Iz navedenog proizlazi da je prvostepeni sud ocijenio sve sprovedene dokaze, uključujući i iskaze svjedoka odbrane, kao i nalaze i mišljenja vještaka medicinske struke od kojih je jednog predložila upravo odbrana, a pravilnost takve ocjene dokaza i datih razloga za odlučne činjenice ne može se, prema mišljenju Vrhovnog suda, osporiti žalbenim prigovorima.

20. Što se tiče odluke o kazni, Vrhovni sud je ispitujući osporavanu presudu ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za visinu kazne, uz razloge za takav zaključak date u obrazloženju presude, koje je prihvatio kao svoje, nalazeći da je kazna zatvora u trajanju od po 10 godina odmjerena u zakonom propisanim granicama i uz pravilnu ocjenu svih okolnosti.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U iscrpnoj apelaciji se, između ostalog, ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, prije svega zbog pogrešne ocjene dokaza. Smatraju da iskazi saslušanih svjedoka optužbe nisu ni podudarni ni saglasni, a osim toga poklonjena je vjera iskazu svjedoka koji je duševni bolesnik i čiji je iskaz potpuno nepouzdan. Smatraju da je izostala detaljna analiza svih sprovedenih dokaza, da su dokazi ocijenjeni proizvoljno, da nisu sa potpunom sigurnošću utvrđene činjenice koje im idu u korist, te da im je stoga povrijeđen princip in dubio pro reo. Prema tom principu, sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela uvijek se rješava na način koji je povoljniji za optuženog, odnosno svaka sumnja u postojanje neke pravno relevantne činjenice mora se odraziti u korist optuženog. U konkretnom slučaju, smatraju da Okružno tužilaštvo u postupku nije van razumne sumnje dokazalo njihovu krivicu, niti je ponuđeno dovoljno dokaza koji bi ukazivali na to da su upravo oni počinili krivično djelo za koje su osuđeni, kako su sudovi pogrešno prihvatili.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se apelacijom u osnovi osporava pravilnost ocjene izvedenih dokaza, a time i pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima je zasnovan zaključak o krivici apelanata. Prema mišljenju Vrhovnog suda, na iznesenim navodima iz apelacije ne može se osnovano uspostaviti povreda prava na pravično suđenje na koju se u apelaciji ukazuje, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Okružni sud je naveo da je u svemu poštovao prava apelanata koja im garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti u apelaciji neosnovano pozivaju, predloživši odbijanje apelacije.

24. Okružno tužilaštvo se u iscrpnom obrazloženju osvrnulo na nadležnost Ustavnog suda čiji zadatak nije da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, na čemu se u osnovi apelacija zasniva. Smatrajući da tokom postupka nije prekršeno pravo na koje se apelacijom ukazuje, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

25. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) i Ustavni zakon o provođenju Ustava Srpske republike Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3 od 16. marta 1992. godine) u relevantnom dijelu glase:

Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisano za to djelo. Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarođavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje;

primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacija imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kazniće se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi: da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja sa opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane; da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone; dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može da šteti zdravlju ili opstanku stanovništva ili ko izvrši neko od navedenih djela.

(3) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, kao okupator, naredi ili izvrši preseljenje dijelova svog civilnog stanovništva na okupiranu teritoriju, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.

26. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09 – Prečišćen tekst) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 295.

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 304.

[...] 7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredbi krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo [...].

27. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:

Član 15. stav 2.

Umišljaj (2) Krivično djelo je učinjeno sa direktnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svoga djela i htio njegovo izvršenje.

Član 28.

Svrha kažnjavanja U okviru svrhe krivičnih sankcija, svrha kažnjavanja je:

1) sprječavanje učinioca da čini krivična djela i njegovo prevaspitanje, 2) uticaj na druge da ne čine krivična djela, 3) razvijanje i učvršćivanje društvene odgovornosti izražavanjem društvene osude za krivično djelo i neophodnost poštivanja zakona.

Član 37. stav 1.

Opšta pravila za odmjeravanja kazne (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.

VI.Dopustivost

28. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 008167 12 Kž 3 od 6. septembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu branilac apelanata je primio 12. septembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 12. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelanti smatraju da im je presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2)Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

33. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje na to da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, te su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjivi. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

34. U pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

36. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene da izvede zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKPRS). Pri tome, prema članu 15 ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ta slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda ograničena je opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

37. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud sproveo opsežan dokazni postupak koji je obuhvatio saslušanje svjedoka optužbe i svjedoka odbrane, zatim na prijedlog optužbe i odbrane sproveo dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke, izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, između ostalih uvid u zapisnik o intervenciji profesionalne vatrogasne jedinice od 27. jula 1993. godine, na okolnost prouzrokovanja požara u kući oštećenih saslušao svjedoka koji je u inkriminisano vrijeme obavljao poslove inspektora za zaštitu od požara, te u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka kog je predložila odbrana na okolnost sposobnosti jednog od svjedoka optužbe da svjedoči sprovela dokaz saslušanjem vještaka specijaliste psihijatra.

38. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju presude u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti kao saizvršioci počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao dovoljno jasno obrazloženje zasnovano na nalazu i mišljenju vještaka specijaliste psihijatra o tome zašto je prihvatio iskaz svjedoka optužbe Dejana Uzura za kog je odbrana tvrdila da je duševni bolesnik i da stoga nije sposoban da svjedoči. Naime, Okružni sud je sve izvedene dokaze (materijalne i nematerijalne) doveo u međusobnu vezu, uključujući i iskaz svjedoka Dejana Uzura, pa je tek nakon detaljne i kritičke analize i ocjene svakog dokaza posebno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, izveo zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica iz kojih van razumne sumnje proizlazi da su apelanti u inkriminisano vrijeme počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret i za koje su osuđeni.

39. Što se tiče navoda apelacije kojim je ukazano na kršenje principa in dubio pro reo u vezi s ocjenom dokaza, tvrdnjom da u postupku nije ponuđeno dovoljno dokaza koji bi ukazivali na to da su upravo oni počinili krivično djelo za koje su osuđeni, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne može da prihvati takav prigovor apelanata. Naime, imajući u vidu prethodni zaključak Ustavnog suda o tome da su sudovi, prije svega Okružni sud, a zatim i Vrhovni sud, nakon izvedenog dokaznog postupka donijeli odluke o krivičnopravnoj odgovornosti apelanata i dali jasna, precizna i argumentovana obrazloženja iz kojih proizlazi zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica, te da nasuprot tvrdnjama apelacije one nisu ostale nerazjašnjene u smislu principa in dubio pro reo, Ustavni sud navode o povredi prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije smatra paušalnim i neosnovanim.

40. Dakle, Ustavni sud smatra da je na osnovu svih sprovedenih dokaza Okružni sud sa dovoljnom sigurnošću, suprotno stanovištu apelanata, utvrdio činjenično stanje i shodno tome odgovornost apelanata za počinjena krivična djela, pri čemu nije izostalo jasno i argumentovano obrazloženje za sve navedeno. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja visine kazne u svemu postupio u skladu s odredbom čl. 28 i 37 KZRS, pa se u svjetlu datog obrazloženja Okružnog suda prilikom odmjeravanja visine kazne i ti prigovori čine neosnovanim.

41. Ustavni sud zapaža i da je identične prigovore iz apelacije u vezi s ocjenom dokaza, te u skladu s tim pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem (što je ključni prigovor apelanata), ispitao Vrhovni sud, koji je ispitujući navode o bitnoj povredi postupka zaključio da je Okružni sud postupao u svemu u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS. Dakle, Vrhovni sud je razmatrajući identične prigovore iznesene u apelaciji ocijenio da u tom segmentu nije bilo propusta prvostepenog suda koji je detaljno analizirao i ocijenio, s aspekta sadržaja i vrijednosnog značaja, iskaze svjedoka optužbe i svjedoka odbrane, a zatim njihove iskaze doveo u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka optužbe i odbrane, te materijalnim dokazima pribavljenim prilikom uviđaja na licu mjesta i kasnije u postupku. Isto tako je u pogledu prigovora o nesaglasnosti i nepodudarnosti iskaza svjedoka optužbe datih u istrazi i tokom glavnog pretresa Vrhovni sud naglasio da iz navedenih iskaza proizlazi da su oni saglasni o bitnim okolnostima kritičnog događaja i da su potvrđeni objektivnim dokazima, zapisnikom o uviđaju, o obdukciji leševa i zapisnikom vatrogasne jedinice, te da su stoga neosnovani žalbeni prigovori apelanata u vezi s ocjenom dokaza, ne nalazeći proizvoljnost prvostepenog suda ni u tim segmentima.

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da tokom postupka nije izostala ocjena dokaza na način kako to propisuje odredba člana 295 ZKPRS, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom segmentu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata i u kontekstu toga da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada su redovni sudovi na osnovu sveobuhvatnog dokaznog postupka i izvedenih dokaza utvrdili odgovornost apelanata za počinjeno krivično djelo, te u vezi s tim dali detaljna i jasna obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3944/12 (R. T. i D. S.) | Sudska praksa | Aktio