Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4366/12 (D. P.)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Ugovor o poklonu
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Dokazni postupak
  • Nasljedstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4366/12

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4366/12, rješavajući apelaciju Dragice Petković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragice Petković podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 005773 12 Gž od 11. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 005773 07 P od 7. maja 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragica Petković (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Slobodanka Stajić, advokatica iz Doboja, podnijela je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 005773 12 Gž od 11. oktobra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 005773 07 P od 7. maja 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Slavka Simića, suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 13. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Takođe, od Osnovnog suda zatraženo je 15. septembra 2015. godine da dostavi kompletan sudski spis.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. novembra 2014. godine, a Osnovni sud 26. novembra 2014. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku koji je istekao. Osnovni sud nije dostavio spis u ostavljenom roku koji je istekao.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 005773 07 O od 7. maja 2012. godine, donesenom povodom tužiočeve tužbe protiv apelantice kao tužene radi utvrđenja povrede nužnog nasljednog dijela, utvrđeno je da je ugovorom o poklonu koji je zaključen 6. augusta 1984. godine između apelantice kao poklonoprimca i Gojka Simića kao poklonodavca (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) povrijeđen tužiočev nužni nasljedni dio koji iznosi 1/6 od cjelokupne zaostavštine ostavioca Gojka Simića pa se sljedstveno tome smanjuje raspolaganje tim ugovorom i u ostavinsku masu vraća 1/5 nekretnina koje su predmet tog ugovora o poklonu, odnosno 1/5 na suvlasničkom dijelu ostavioca od ukupne 1/12 na svim katastarskim česticama, čime se namiruje tužiočev nužni dio od 1/6 na cjelokupnoj zaostavštini ostavioca, što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se tužiocu na ime te presude uruči njegov nužni dio i da se uknjiži u navedenim dijelovima na naznačenim nekretninama. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantice kao protivtužiteljice, kojim je tražila da sud utvrdi da su parcele precizirane u presudi zajednička imovina – bračna tečevina pokojnih supružnika Miholjke Gojić i Gojka Simića, kao i da se tužilac obavezuje da apelantici naknadi troškove postupka. Apelantica je presudom obavezana na plaćanje troškova postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, naveo tok postupka koji je započet tužiočevom tužbom 1986. godine (na koji je tužilac upućen Rješenjem Opštinskog suda u Maglaju O-229/85, zbog povrede njegovog nužnog nasljednog dijela), godinu dana nakon smrti Gojka Simića (oca tužioca i apelantice), a kao tužene su označene tužiočeva majka Miholjka Simić i apelantica. Tužilac je tvrdio da je poklonom koji je Gojko Simić zaključio s Miholjkom Simić 1971. godine i apelanticom 1984. godine povrijeđen njegov nužni nasljedni dio. Dalje, postupak je prvobitno pokrenut pred Opštinskim sudom u Maglaju, a rješenjem iz 1987. godine rasprava je u navedenom predmetu odgođena na neodređeno vrijeme. Postupak je nastavljen pred Osnovnim sudom u Doboju, koji je zbog smrti (tada označe prvooptužene) Miholjke Simić prekinut Rješenjem broj P-392/00 od 15. marta 2002. godine, a tužiočeva žalba podnesena protiv tog rješenja odbijena je rješenjem Okružnog suda od 7. maja 2002. godine. Nakon toga, predmet je u Osnovnom sudu zaveden pod brojem 085-0-P-07-000148.

7. U obrazloženju presude navedeno je da je apelantica podneskom od 3. oktobra 2008. godine tražila od suda da predmet uzme u rad, te je predmet konačno zaveden pod brojem 085 0 P 005773 07 P.

8. Tužilac je konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom 12. aprila 2010. godine označio kao tuženu apelanticu i tražio da je sud pozove da preuzme parnicu, te označio vrijednost spora i osnov postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužilac je, dakle, tražio da sud utvrdi da je njegov i apelanticin prednik ugovorima o poklonu koje je zaključio 1971. godine sa majkom tužioca (i apelantice), a zatim ugovorom o poklonu koji je zaključio s apelanticom 1984. godine, raspolagao svojom imovinom koja predstavlja njegovu zaostavštinu, čime je spornim ugovorom iz 1984. povrijeđen tužiočev nužni nasljedni dio, koji iznosi 1/6 vrijednosti cjelokupne zaostavštine, a što, prema tužiočevoj ocjeni, predstavlja 1/5 vrijednosti nekretnine poklonjene apelantici, zbog čega je tražio da sud utvrdi da se smanjuje raspolaganje tim ugovorom o poklonu i u ostavinsku masu iza ostavioca Gojka Simića vraća 1/5 nekretnina koje su predmet tog ugovora, čime se namiruje njegov nužni nasljedni dio, što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se tužiocu uruči nasljedni dio i da se uknjiži kao vlasnik sa preciziranim suvlasničkim dijelom na preciziranim nekretninama.

9. Apelantica je dostavila odgovor na tužbu (23. decembra 2010. godine) kojim je istovremeno postavila i protivtužbeni zahtjev. Apelantica je navela da je tačno da je Gojko Simić njoj i njenoj majci poklonio nekretnine, uz prethodni dogovor da majka pokloni nekretnine tužiocu, što je i urađeno 1989. godine, zbog čega je smatrala da je tužiočev tužbeni zahtjev neosnovan. Takođe, apelantica je tražila da sud utvrdi da je na osnovu ugovora o poklonu iz 1989. godine, kojim je Miholjka Simić (majka parničnih stranaka) raspolagala u tužiočevu korist, povrijeđen njen nasljedni dio, pa se smanjuje raspolaganje tim ugovorom o poklonu i određuje se nužni dio tužene ½ od pripadajućeg dijela u svim poklonjenim nekretninama, što je tužilac dužan priznati i trpjeti da se ona upiše kao zemljišnoknjižni vlasnik. Apelantica je 25. novembra 2011. godine promijenila svoj tužbeni zahtjev i umjesto utvrđivanja povrede njenog nužnog nasljednog dijela tražila da sud utvrdi da je cjelokupno zemljište označeno u ugovorima o poklonu zajednička imovina bračnih supružnika Miholjke Simić i Gojka Simića.

10. Nakon provedenog veoma opsežnog dokaznog postupka, u kojem su saslušane parnične strane, svjedoci, vještak geometar, te izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju, Osnovni sud je naveo da odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 2. st. 1. i 2, člana 8, člana 53. stav 2. tačka 6. i čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je utvrdio da je Gojko Simić raspolagao svojom imovinom koju je imao tako što je ugovorom o poklonu zaključenim 1971. godine sa Miholjkom Simić, svojom suprugom, supruzi poklonio nekretnine precizirane u presudi. Dalje, ugovorom o poklonu zaključenim 1984. godine Gojko Simić poklonio je apelantici nekretnine označene u presudi. Dakle, prednik apelantice i tužioca je nesporno raspolagao svojom imovinom tako što je imovinu prenio ugovorima svojoj supruzi i apelantici (kćerki), dok tužiocu (sinu) nije ustupao imovinu. Sud je na nedvojben način utvrdio da je Miholjka Simić, tužiočeva majka, prenijela na tužioca svoju imovinu na osnovu ugovora o poklonu koji je s njim zaključila 1994. godine. Osnovni sud se pozvao na relevantne odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je utvrdio da se ne radi o ništavim ugovorima. Pozivajući se na član 28. tada važećeg Zakona o nasljeđivanju, Osnovni sud je utvrdio da zakonskim nasljednicima pripada po ½ od nasljednog dijela koji bi im pripao po zakonskom redu nasljeđivanja, što znači da bi u konkretnom slučaju svima pripalo po 1/3 (supruga, sin-tužilac i apelantica-kćerka) pa bi nužni dio svakog bio 1/6. Imajući u vidu činjenicu da se vraćanje poklona zbog povrede nužnog nasljednog dijela vrši od posljednjeg učinjenog poklona sve do namirenja nužnog nasljednog dijela, matematičkim obračunom 1/6 cijele zaostavštine (što iznosi 567 m²), odnosno 1/5 na nekretninama koje su poklonjene apelantici, a kako je tužilac postavio u tužbi (što iznosi 480 m²), sud je utvrdio da je tužilac tražio manje nego što mu po zakonu pripada, te je, u skladu s članom 41. Zakona o nasljeđivanju, utvrdio da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan.

11. Dalje, Osnovni sud je ocijenio apelanticin protivtužbeni zahtjev u skladu s članom 74. ZPP i članom 294. Porodičnog zakona, kojim je apelantica tražila da sud utvrdi da određene parcele, preciznije označene u protivtužbenom zahtjevu, čine bračnu stečevinu prednika stranaka. Međutim, Osnovni sud je naveo da je apelantica bila dužna dokazati svoj protivtužbeni zahtjev, odnosno činjenice na kojima zasniva zahtjev, a provedenim dokazima nije dokazala precizno, tačno i potpuno koje su to parcele trebale biti određene kao bračna tečevina prednika parničnih stranaka, zbog čega je sud odbio njen tužbeni zahtjev.

12. Okružni sud je donio Presudu broj 85 0 P 005773 12 Gž od 11. oktobra 2012. godine kojom je apelanticinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio apelanticin protivtužbeni zahtjev kao neosnovan, pozivajući se na član 294. Porodičnog zakona. Dalje, apelantica je tražila da sud utvrdi da zajedničku imovinu prednika apelantice i tužioca čine precizirane nekretnine, a provjerom identifikacije parcela utvrđeno je da se parcele (označene u protivtužbi) ne slažu s pravim stanjem oznaka katastarskih čestica, ni po kulturi ni po površini ni u identifikacionim brojevima, kao i da uopšte ne postoji jedna od parcela za koju je apelantica tvrdila da je bračna tečevina. Zbog toga je prvostepeni sud utvrdio da apelantica nije dokazala činjenice na kojima zasniva svoj protivtužbeni zahtjev, u skladu s članom 123. ZPP, niti je provedenim dokazima dokazala koje tačno parcele bi trebale biti utvrđene kao zajednička bračna imovina prednika parničnih stranaka, zbog čega je o protivtužbenom zahtjevu sud i odlučio kako je navedeno u dispozitivu (drugom stavu) osporavane presude.

14. Okružni sud je naveo da izreka prvostepene presude nije nerazumljiva, a razlozi dati u obrazloženju su jasni i nisu protivrječni u odnosu na sadržinu tužbe i izvedene dokaze. Takođe, Okružni sud je zaključio da presudom nisu učinjene povrede parničnog postupka (član 209. u vezi sa čl. 8. i 191. stav 4. ZPP), budući da su u obrazloženju presude izloženi zahtjevi stranaka i njihovi navodi o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, navedeni su izvedeni dokazi, data je ocjena dokaza u bitnom dijelu za ishod postupka povodom tužiočeve tužbe, te su navedeni propisi na koje se prvostepeni sud pozvao. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje prvostepenog suda, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno našao utvrđenim da je ostavilac Gojko Simić učinjenim poklonima prije svoje smrti, kojima je svoje nekretnine poklonio supruzi i apelantici (kćerki), povrijedio nužni nasljedni dio tužioca (sina) tako da njemu pripada 1/6 cjelokupnih nekretnina koje je u trenutku smrti imao ostavilac, ali imajući u vidu da je tužilac tražio da se upiše kao posjednik 1/5 nekretnina na izdvojenom dijelu koje su predmet poklona apelantici, to je u okviru opredijeljenog tužbenog zahtjeva sud donio odluku. Kada su u pitanju apelanticini žalbeni navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Okružni sud je utvrdio da apelantica ne ukazuje na ništa bitno što je suprotno utvrđenju prvostepenog suda, već ponavlja navode koje je isticala u prvostepenom postupku, koje je sud ocijenio kao neosnovane. Pozivajući se na član 123. ZPP čiju je suštinu detaljno obrazložio, Okružni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda o nedokazanosti, odnosno o neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva jer apelantica, suprotno odredbi navedenog člana, nije dokazala činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi, zbog činjenice da nije pravilno označila brojeve parcela po starom i novom premjeru, odbili njen protivtužbeni zahtjev, iako se zahtjev temelji na relevantnim odredbama Porodičnog zakona, odnosno na zakonskoj pretpostavci koju tužilac ničim nije oborio. Apelantica ističe da je na tužiočev prijedlog sud odredio da vještak geometar obavi identifikaciju parcela, a što je pouzdan dokaz da apelantica kao neuka stranka nije ni imala mogućnost da precizno i tačno odredi parcele zemljišta, koje su bračna tečevina njenih roditelja, iz razloga što se parcele po starom i novom premjeru uslijed cijepanja ne podudaraju, ali da joj je zahtjev bio dovoljno jasan i odrediv. Osim toga, apelantica smatra da je njen protivtužbeni zahtjev bio prethodno pitanje u odnosu na tužiočev zahtjev, čime je učinjena i povreda postupka. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Apelantica je tražila naknadu od 2.000,00 KM na ime duševnog bola zbog nepostupanja nižestepenih sudova prema relevantnim odredbama ZPP i Porodičnog zakona.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju ponovio činjenice predmeta i zaključke prvostepenog suda koji su potvrđeni osporenom presudom, te je naveo da smatra da nije bilo povrede prava koju apelantica ističe u apelaciji.

17. U odgovoru na apelaciju sudeći sudija Osnovnog suda u predmetu 85 0 P 005773 07 P naveo je da je zadužen predmetom 2. septembra 2010. godine, nakon stupanja na dužnost sudije. Predmet je bio složen zbog tužbe i protivtužbe o kojoj se moralo odlučiti, mjere obezbjeđenja, kao i zbog saslušanja stranaka, svjedoka i provedenog vještačenja vještaka geometra. Takođe, Osnovni sud, odnosno sudeći sudija je naveo da apelantica u toku postupka nije imala bilo kakvih primjedbi na rad suda. Osim toga, nakon što je sudija (koji je donio odluku) zadužen predmetom, donio je dvije odluke (presudu i odlučio o mjeri obezbjeđenja) u relativno kratkom vremenu, a obje su odluke potvrđene na višoj sudskoj instanci. Sudeći sudija je izjavio da ne može da odgovara za vrijeme za koje nije bio zadužen za predmet. Takođe, u odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da je kompletan spis suda uništen u poplavama koje su zadesile Doboj 2014. godine, ali da rade na njegovoj rekonstrukciji. Međutim, na traženje Ustavnog suda spis nije dostavljen. V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 3. stav 1.

Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. VI.Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 P 005773 12 Gž od 11. oktobra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 10. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

23. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Apelantica smatra da su redovni sudovi pri donošenju odluka proizvoljno primijenili procesno pravo, što je kao posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje, kao i da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

A)U odnosu na navode o primjeni materijalnog i procesnog prava

27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbio apelanticin protivtužbeni zahtjev, dok je u cijelosti usvojio tužiočev tužbeni zahtjev, a tu odluku je potvrdio i Okružni sud. Ustavni sud u odluci redovnih sudova, suprotno navodima iz apelacije, ne može da pronađe bilo kakvu proizvoljnost ili bilo šta što bi ukazivalo na to da je došlo do povrede standarda pravičnog suđenja u toku postupka, pogotovo što apelantica u apelaciji povredu prava na pravično suđenje vidi u činjenici da je sud trebao da odluči o njenom zahtjevu kao prethodnom pitanju, da joj je zahtjev bio dovoljno odrediv i da nije mogla kao neuka stranka da izvrši tačnu identifikaciju parcela. Ustavni sud, stoga, primjećuje da apelantica nije ponudila argumente koji bi na bilo koji način doveli u pitanje zaključak osporene odluke, već oni osporenu presudu upravo potvrđuju. Naime, redovni sudovi su naveli da su o apelanticinom protivtužbenom zahtjevu odlučili u skladu s odredbom člana 123. ZPP jer apelantica nije ponudila dokaze (nedokazanost) o činjenicama na kojima temelji zahtjev, kao i o osnovanosti zahtjeva. Ustavni sud podsjeća na to da su osnovni principi parničnog postupka slobodno disponiranje stranaka svojim zahtjevima, ali da je obaveza stranaka da iznesu činjenice na kojima temelje zahtjeve i izvode dokaze kojim se utvrđuju činjenice, kao i da je obaveza suda da odluči u okviru postavljenog zahtjeva. Dakle, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, udovoljili tužiočevom tužbenom zahtjevu, a odbili apelanticin protivtužbeni zahtjev zbog činjenice, koju apelantica i ne osporava, da na pravilan način nije izvršila identifikaciju nekretnina za koje je tvrdila da predstavljaju bračnu stečevinu njenih prednika. Ustavni sud primjećuje da osim apelanticinog nezadovoljstva osporenom presudom Okružnog suda i njenog ličnog dojma kako je sud trebao riješiti konkretnu predmetnu stvar ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da je procesno ili materijalno pravo pogrešno primijenjeno ili da su povrijeđeni standardi prava na pravično suđenje.

30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi vezani za povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

B)Pravo na suđenje u razumnom roku

31. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

a) Relevantni principi

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

33. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom tužiočeve tužbe pokrenut 17. januara 1986. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud će pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji apelanti ukazuju uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao devet godina i jedanaest mjeseci, a od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda do okončanja postupka, tj. do donošenja osporene presude (11. oktobar 2012. godine) 16 godina i deset mjeseci, odnosno ukupno 25 godina i deset mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet tužbenog zahtjeva utvrđivanje povrede tužiočevog nužnog nasljednog dijela. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom sudskom postupku.

35. Dalje, premda apelantica ukazuje na povredu prava na pravičan postupak u razumnom roku, jer je predmet pokrenut tužbom 17. januara 1986. godine pred (tada) Opštinskim sudom u Maglaju, Ustavni sud naglašava da je radi ocjene dužine navedenog predmeta prije svega bitno kada je i kako nastavljen postupak pred Osnovnim sudom. Ustavni sud primjećuje da je postupak prekinut rješenjem Opštinskog suda Maglaj 17. decembra 1987. godine radi pokušaja mirnog rješavanja spora, te je nakon toga nastavljen u Osnovnom sudu. Kako je Osnovni sud obavijestio Ustavni sud da je sudski spis uništen u poplavama, to je Ustavni sud određene zaključke donio na osnovu stanja u spisu, kao i na osnovu odgovora redovnog suda i navoda iz apelacije. Tako na osnovu broja sudskog predmeta koji je dodijeljen predmetu nakon što je zadužen Osnovni sud (P-392/00) Ustavni sud može zaključiti da je predmet dostavljen Osnovnom sudu 2000. godine. Ustavni sud ističe da sama apelantica u apelaciji navodi da je Opštinski sud u Maglaju predmetnu tužbu dostavio na postupanje Osnovnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom. Iz navedenog proizlazi da parnične stranke u postupku, pogotovo apelantica koja se žali na dužinu, nije preduzimala ništa u vezi sa nastavkom postupka (prekinutog 1987. godine), ili bar to nije jasno precizirala u apelaciji. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je za ocjenu dužine trajanja postupka naročito relevantan period od 2000. godine kada je predmet dostavljen Osnovnom sudu kao mjesno i stvarno nadležnom. Naime, Osnovni sud, kako to proizlazi iz predočene dokumentacije, praktično nije imao aktivan predmet (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1664/09 od 27. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 41).

36. Dalje, Ustavni sud smatra kao relevantan moment za ocjenu dužine trajanja postupka da je pred Osnovnim sudom postupak prekinut rješenjem od 15. marta 2002. godine zbog činjenice da je prvotužena umrla, a apelantica je kao parnična stranka i zakonska nasljednica umrle prvotužene tek podneskom od 3. oktobra 2008. godine tražila nastavak postupka. Dakle, nesporno je da za taj period od šest godina i sedam mjeseci odgovornost snosi apelantica, odnosno parnične stranke koje nisu ranije tražile nastavak postupka. Kada je riječ o ponašanju redovnog suda, nakon što je apelantica zatražila nastavak postupka 3. oktobra 2008. godine, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud donio konačnu odluku, nakon ispitivanja predmeta na dvije sudske instance, u roku od četiri godine, u relativno složenom predmetu u kojem je apelantica podnijela protivtužbu 15. novembra 2011. godine, te u kojoj je (kako proizlazi iz spisa) odlučeno i o mjeri obezbjeđenja. Ustavni sud, dakle, smatra da je od momenta podnošenja zahtjeva za nastavak postupka do donošenja konačne odluke prošao period od četiri godine, za koji se u okolnostima konkretnog slučaja može reći da je relativno „kratak“, odnosno da postupak u konkretnom slučaju nije prešao granice razumnog trajanja. S druge strane, Ustavni sud je uočio da je sama apelantica svojim postupanjem, odnosno propuštanjem da djeluje, doprinijela cjelokupnoj dužini postupka (i to kako u vremenu prije), pogotovo u vremenu nakon što je predmet dostavljen nadležnom Osnovnom sudu. Stoga, imajući u vidu tok cjelokupnog postupka, dužinu predmetnog postupka u konkretnom slučaju, odnosno ponašanje suda, kao i parničnih stranaka, pogotovo apelantice koja se žali na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud kod redovnih sudova ne može da pronađe okolnosti koje bi upućivale na to da je za dužinu postupka odgovoran redovni sud.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u pogledu donošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje (u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud dao razloge za svoje odlučenje, koje se ne doima proizvoljnim i pozivom na relevantne zakonske odredbe, pri čemu nije povrijeđeno ni pravo na donošenje odluke u razumnom roku kada iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je za dužinu postupka odgovorna apelantica kao parnična stranka, i to zbog nepreduzimanja adekvatnih radnji s ciljem nastavka prekinutog postupka.

40. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4366/12 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio