Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3828/15 ("Fačo" d.o.o. Čelinac i drugi)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3828/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-3828/15, rješavajući apelacije "Fačo" d.o.o. Čelinac i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Fačo" d.o.o. Čelinac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 077429 14 Rev od 23. aprila 2015. godine;
Caffe bar "Gem" Travnik, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 086778 15 Gž od 17. juna 2015.
godine;
Žarko Gačić, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 60 0 Ps 017575 14 Pž od 10. juna 2015. godine;
Hamida Hadžiselimović, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 038117 14 Gž 2 od 25. juna 2015.
godine;
"LS-Commerce" d.o.o. Bijeljina, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 59 0 Mals 026594 15 Pž od 14. jula 2015. godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3828/15 "Fačo" d.o.o. Čelinac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Zoran Bubić i Bojana Duka- Bubić, advokati iz Banja Luke, podnio je 4. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 077429 14 Rev od 23. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati razliku preostalog duga, po računima od 25. juna i 31. jula 2009. godine, u iznosu od 40.305,13 KM. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je vještak ekonomske struke obračunao dospjelu zateznu kamatu na glavni dug od 70.000,00 KM, za period od utuženja 20. januara 2010. godine pa do 10. septembra 2012. godine, kada je apelant uplatio iznos od 56.000,00 KM po izvodu otvorenih stavki (u daljnjem tekstu: IOS) od 31. oktobra 2011. godine. Nadalje, utvrđeno je da je u tom periodu dospjela zatezna kamata ukupno iznosila 40.305,13 KM, što znači da se, primjenom člana 313. Zakona o obligacionim odnosima, taj iznos dospjelih kamata ima prethodno odbiti od visine glavnog duga (70.000,00 KM – 40.305,13 KM), iz čega proizilazi da je plaćen samo dio glavnog duga od 29.694,87 KM i da je ostao neplaćeni dio glavnog duga u iznosu od 40.305,13 KM). Isto tako, utvrđeno je da je nalaz vještaka sačinjen u skladu sa odredbom člana 313. u vezi sa članom 277. predmetnog zakona, a apelantovi prigovori na nalaz su uopćeni, bez da je konkretno ukazano zbog čega nalaz nije valjan ili matematički netačan. Također, utvrđeno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci od 22. jula 2009. godine, ali i u svojim kasnijim odlukama, izrazio stav da IOS, u pravilu, predstavlja samo knjigovodstvenu radnju koja se obavlja u cilju obezbjeđivanja potpunog i tačnog knjiženja međusobnih potraživanja stranaka iz njihovog poslovnog odnosa. Shodno tome, utvrđeno je da je pogrešno tumačenje redovnih sudova da su se stranke potpisom i ovjerom navedenog IOS, saglasile da dug na taj dan iznosi 56.000,00 KM, jer iz njegove sadržine samo proizilazi da postoji dugovanje po pomenutim računima, ali se nigdje ne spominje bilo kakav sporazum stranaka o visini ukupnog dugovanja po tim računima.
2. AP-3845/15 Caffe bar "Gem" Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa vlasnik Salih Bojić, podnio je 5. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 086778 15 Gž od 17. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime duga isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je tužitelj pravno lice, društvo sa ograničenom odgovornošću kako je i označen u tužbi i osporenoj presudi, pa stoga činjenica da je pored punog naziva tužitelja naveden i naziv i sjedište podružnice, nije uticala na pravilno označavanje tužitelja niti na njegovu stranačku sposobnost. Nadalje, utvrđeno je da od stranačke sposobnosti, kao procesne pretpostavke, treba razlikovati stvarnu legitimaciju (aktivna i pasivna), a da li stranka u postupku ima stvarnu legitimaciju zavisi od materijalno pravnog odnosa stranke u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Imajući u vidu relevantnu zakonske odredbe, utvrđeno je da činjenica da parnične stranke nisu zaključile ugovor o isporuci toplotne energije u pisanoj formi, ne utiče na zakonitost prvostepene odluke. Najzad, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilnom primjenom relevantnih odredaba Odluke o komunalnom redu Općine Travnik i Pravilnika tužitelja o općim i tehničkim uvjetima za snabdijevanje toplotnom energijom gradskog područja Travnik riješio spornu činjenicu da li je apelant korisnik usluga tužitelja i da li je obavezan platiti naknadu za fiksni trošak isporuke toplotne energije, jer, ni korisnici poslovnih prostora se ne mogu osloboditi plaćanja fiksnog troška shodno relevantnim odredbama navedenih akata, kojim je propisano da korisnik usluga plaća utvrđenu cijenu za pruženu uslugu.
3. AP-4052/15 Žarko Gačić, vlasnik SAP-"Čečavatrans" Čečava, Teslić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 27. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 60 0 Ps 017575 14 Pž od 10. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su tuženi, a među njima i apelant, da tužitelju na ime glavnog duga solidarno isplate određeni novčani iznos, kao i na ime neplaćene ugovorene kamate određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da iako se u konkretnom slučaju, prema sadržini tužbenog zahtjeva tužitelja, radilo o potraživanju po osnovu različitih pravnih osnova o kojem je odlučeno na isti način (budući da su se tuženi, kao solidarni dužnici nalazili u procesnoj zajednici suparničara) i bez obzira na to što su označeni tuženi postali subjekti ovog spora iz različitih postupaka (u odnosu na drugotuženog i trećetuženog, tj. apelanta, iz izvršnog postupka, a u odnosu na prvotuženu, proširenjem tužbe) što bi značilo, zasnivanjem naknadnog suparničarstva iz člana 362. Zakona o parničnom postupku) žalbama tuženih se nije mogla dovesti u sumnju pravilnost presuđenja, ne samo zbog toga što izostanak procesne odluke o zasnivanju suparničarstva nema značaj povrede koja bi utjecala na zakonitost presude, a osim toga, prvotužena nije ni izjavila žalbu protiv presude (a tužba je upravo proširena na prvotuženu iako nije izjavila prigovor na rješenje o izvršenju koje je, prema tome, u odnosu na nju, i pravosnažno). Shodno tome, utvrđeno je da je prvostepeni sud dao jasne, zakonske razloge u odnosu na sve navode tuženih koji, ustvari nisu ni osporavali zaključenje ugovora o pristupanju dugu, pa kada se ima u vidu relevantna odredba Zakona o obligacionim odnosima, onda se pravilnost obavezujuće presude, i odgovornost tuženih kao solidarnih dužnika, ne može dovesti u sumnju.
4. AP-4085/15 Hamida Hadžiselimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Haris Kaniža, advokat iz Travnika, podnijela je 2. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 038117 14 Gž 2 od 25. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezana je apelantica da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga po osnovu pruženih telekomunikacijskih usluga. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je iz osporene presude vidljivo da je prvostepeni sud uvidom u listing tužitelja najprije prihvatio utvrđenim da su predmetni razgovori ostvareni, na koji zaključak upućuju i provedeni materijalni dokazi, da bi potom zaključio da je tužitelj bio dužan dokazati da je konferencijska usluga bila ugovorena sa inostranim mobilnim operaterom, kao i sa apelanticom koja je pretplatnik tužitelja i to samo iz razloga što se radi o posebnoj telekomunikacijskoj usluzi.
Međutim, utvrđeno je da prvostepeni sud pri tom nije imao u vidu odredbu člana 67. Uvjeta za pružanje telekomunikacijskih usluga od 3. februara 2009. godine kojom je propisana obaveza BH Telekoma da svojim korisnicima omogući korištenje usluga u mrežama drugih mobilnih operatera u zemlji i inostranstvu sa kojima ima zaključen ugovor kojim se osigurava obavljanje saobraćaja korištenjem mreže drugih mobilnih operatera, zatim, da je propisana obveza korisnika usluga da u mrežama drugog mobilnog operatera poštuje važeće uvjete operatora čija mreža je korištena, nadalje, da je cijena usluga utvrđena cjenovnikom mobilnog operatora u čijoj mreži se korisnik nalazi, te da je korisnik obvezan platiti BH Telekomu cijenu korištenja usluga drugog operatora uvećanu za iznos cijene za međuoperatorski obračun i naplatu. Dakle, utvrđeno je da navedena odredba, a niti koja druga odredba navedenih uvjeta ne predviđa zaključenje posebnog ugovora između BH Telekoma i njegovog pretplatnika kao korisnika konferencijske usluge, a tu uslugu apelantica ne bi mogla ni ostvariti da nije postojao ugovor BH Telekoma sa inostranim mobilnim operatorom. Budući da je apelantica 4., 6. i 7. decembra 2009. godine koristila konferencijske usluge i realizirala pojedinačne pozive u utvrđeno vrijeme sa označenim telefonskim brojevima, sud je zaključio da je ona u obavezi da tužitelju isplati utvrđenu cijenu za korištenje tih usluga u predmetnom novčanom iznosu.
5. AP-4126/15 "LS-Commerce" d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Dragan Gavrić, advokat iz Bijeljine, podnio je 7. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 59 0 Mals 026594 15 Pž od 14. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju na ime neovlaštene potrošnje električne energije isplati iznos od 955,46 KM. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da su dvojica ovlaštenih radnika tužitelja, vršeći kontrolu brojila na licu mjesta dana 9. septembra 2011. godine, utvrdili da apelant četiri vitrine koje pripadaju poslovnom prostoru napaja električnom energijom iz stambenog dijela objekta, čime je apelant trošio električnu energiju po nižoj cijeni, te su o utvrđenom stanju sačinili i potpisali predmetne zapisnike. Prema tome, sud je zaključio da je tužitelj takvim postupanjem svojih ovlaštenih radnika, argumentovao i dokumentovao neovlaštenu potrošnju, što apelant nije na uvjerljiv način osporio odnosno doveo u pitanje, iako je na njemu teret osporavanja tužbenog zahtjeva. Isto tako, utvrđeno je da sud nije vezan za stavove Okružnog tužilaštva u Bijeljini iz Naredbe o nesprovođenju istrage od 24. februara 2014. godine, s obzirom da je materijalna odgovornost šira od krivične, pa nesprovođenje istrage ne znači automatski i neosnovanost tužbenog zahtjeva, tim više što se predmetni spis tog tužilaštva odnosi na fizičko lice M.S., a predmetni tužbeni zahtjev na pravno lice, tj. apelanta kao potrošača električne energije. Najzad, utvrđeno je da je tužitelj obračun neovlašteno utrošene električne energije za apelanta izvršio na način propisan odredbama čl. 90., 91. i 92. tada važećih Općih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom, a prema obračunu neregistrovane električne energije za apelanta kao krajnjeg kupca od 12. septembra 2011. godine, cijena obračunske snage izračunata je u iznosu od 955, 46 KM.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3828/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman