Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3479/13 (V. T.)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3479/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godineu predmetu broj AP-3479/13, rješavajući apelaciju Vesne Tatalović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Tatalović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 002084 Rev 2 od 17. maja 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 11 71 Ps 002084 06 Ps od 27. aprila 2008. godinezbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vesna Tatalović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, podnijela je 7. augusta 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 002084 Rev 2 od 17. maja 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Ps 002084 06 Ps od 27. aprila 2008. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje navedene presude Osnovnog suda do donošenja odluke o apelaciji. Apelantica je i 29. decembra 2014. godine i 14. februara 2015. godine dostavila dopune apelacije u kojim je ponovila zahtjev za donošenje privremene mjere pozivajući se na navode iznesene u apelaciji.
2. Ustavni sud je donio odluku broj AP 3479/13 od 17. septembra 2013. godine kojom je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Osnovnog suda broj 11 71 Ps 002084 06 Ps od 27. aprila 2008. godine obavezan je tuženi Beogradska konfekcija „Beko“ AD Beograd u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi) da tužitelju „SIB Export-import“ Trebinje (u daljnjem tekstu: tužitelj) u roku preciziranom u presudi preda u posjed poslovni prostor koji se nalazi u Banja Luci a čiji su podaci precizirani u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je 10. decembra 1991. godine tuženi zaključio sa „SIB „Export-import“ DD Sarajevo (u daljnjem tekstu: ugovarač) ugovor o prenosu prava raspolaganja na poslovnim prostorima među kojima je i predmetni poslovni prostor, uz naknadu preciziranu u presudi koja je isplaćena tuženom nakon čega je ugovarač ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora iako je tuženi ostao upisan kao posjednik istog. Utvrđeno je i da je u toku 1992. godine u posjed predmetnog poslovnog prostora ponovno ušao tuženi koji ga i danas drži u posjedu. Nadalje, je utvrđeno da je ugovorom o podjeli dioničarskog kapitala koji je zaključen između tužitelja i ugovarača 7. novembra 2001. godine konstatirano da je na dan 1. aprila 1992. godine ugovarač poslovao kao d.d. sa sjedištem u Sarajevu a da je po izbijanju ratnih dejstava tužitelj registriran na Ilidži. Istaknuto je da je tužitelj kasnije promijenio sjedište i preselio u Trebinje i da je taj upis registriran kod Osnovnog suda u Trebinju kao i da, temeljem navedenog ugovora o podjeli kapitala, tužitelju pripada kapital koji se, između ostalog, sastoji od predmetnog poslovnog prostora. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je članom 41. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) regulirano da lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način ima pravo da zahtijeva njen povrat od svjesnog posjednika kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Navedeno je da je u konkretnom slučaju tužiteljevo pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora jače od prava na posjed tuženog jer je tužitelj na zakonit način stekao pravo na njegov posjed a tuženi ga nema jer je to pravo prenio na ugovarača. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
4. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je presudom broj 71 0 Ps 002084 08 Pž od 14. oktobra 2008. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cjelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je nepravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju postoji valjan pravni osnov za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora jer se iz spornih ugovora jasno vidi da oni ne sadrže osnovne elemente potrebne za njihovu punovažnost tako da nedostatak zakonske forme proizvodi određene pravne posljedice koje mogu biti različitog intenziteta i predviđene su kako Zakonom o prometu nepokretnosti tako i Zakonom o obligacionim odnosima. Okružni sud je istakao da se zbog navedenog može prihvatiti samo da je ovo pitanje prvostepeni sud riješio kao prejudicijelno pitanje koje ima značaj samo u ovoj parnici i koje predstavlja utvrđivanje pretpostavke za uspješnu zaštitu prava čije se ostvarenje traži konkretnom tužbom.
5. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu nakon čega je apelantica podnijela tom sudu prijedlog da joj dozvoli miješanje u predmetnu parnicu na strani tuženog budući da je akcionar i stečajni povjerilac tuženog nakon čega je Vrhovni sud dostavio kompletan spis prvostepenom sudu da riješi navedeno pitanje. Nakon toga je Osnovni sud rješenjem broj 57 0 Ps 002084 06 Ps od 1. marta 2012. godine dozvolio apelantici miješanje u parnicu na strani tuženog.
6. Vrhovni sud je donio presudu broj 57 0 Ps 002084 Rev 2 od 17. maja 2013. godine kojom je reviziju tužitelja uvažio i preinačio drugostepenu presudu tako da je žalbu tuženog odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda broj 11 71 Ps 002084 06 Ps od 27. aprila 2008. godine (kojom je tuženi obavezan da tužitelju preda u posjed predmetni poslovni prostor). U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da u predmetnoj pravnoj stvari tužitelj svoj zahtjev za predaju u posjed spornog poslovnog prostora temelji na tvrdnji da je pravo na njegov posjed stekao po valjanom pravnom osnovu i to po zaključenim navedenim ugovorima čime je tužitelj stekao pravo posjeda. Prema mišljenju Vrhovnog suda zbog navedenog proizlazi da je u predmetnom slučaju trebalo primjeniti odredbu člana 81. Zakona. Naime tom odredbom je propisano da se neovisno o sporu zbog smetanja posjeda može zatražiti sudska zaštita posjeda po osnovu prava na posjed u kojem sporu je pravni osnov tužbenog zahtjeva tužiteljevo jače pravo na posjed te da u konkretnom slučaju pravo tužitelja na posjed spornog poslovnog prostora zavisi od ocjene pravne valjanosti predmetnih ugovora.
7. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je ugovorom iz 1991. tuženi, u skladu sa članom 81. stav 2. Zakona o preduzećima („Službeni list SFRJ“ br. 77/88, 40/89, 46/90 i 61/90) koji je bio na snazi u to vrijeme, prenio na ugovarača pravo raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru i da je ugovarač ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora koji je izgubio početkom rata da bi u njegov posjed ponovno ušao tuženi koji i danas drži posjed. Vrhovni sud je obrazložio i da je taj ugovor pravno valjan i ispunjava formu propisanu zakonom jer je i odredbama čl. 16. i 9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBIH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni list RS“ broj 29/94) propisano da društveno pravno lice može, između ostalog, otuđiti poslovne prostorije iz društvene svojine uz naknadu u visini prometne vrijednosti nepokretnosti te da ugovor o prenosu mora biti sačinjen u pismenom obliku te da je i odredbama čl. 200. stav 1. i 201. stav 1. Zakona o udruženom radu-Prečišćeni tekst propisano da su društvena sredstva u pravnom prometu a pravo raspolaganja je pravo društveno pravnog lica da u pravnom prometu društvenim sredstvima zaključuje samoupravne sporazume i ugovore i vrši i druge pravne poslove i radnje u okviru svoje pravne sposobnosti što uključuje i otuđenje društvenih sredstava iz društvene svojine. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, ugovarač je na valjan način stekao pravo raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru u čiji posjed je i stupio, time su, prema mišljenju Vrhovnog suda, njegov posjed i pravo raspolaganja zakoniti. Osim toga obrazloženo je vezano za ugovor podjeli dioničarskog kapitala sačinjen između ugovarača i tužitelja da je, budući da je riječ ugovoru o diobi imovine zaključenoj u pismenom obliku između dva preduzeća koji je potpisan i ovjeren od ugovornih strana, i ugovor iz 2001. godine pravno valjan i da se radi o ugovoru iz odredbe člana 9. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti za čiju pravnu valjanost je neophodno da su potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda. Zbog navedenog Vrhovni sud je uvažio reviziju tužitelja i donio odluku kao u dispozitivu.
8. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama Osnovnog i Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koju redovni sudovi nisu obrazložili. Apelantica i u apelaciji i dopunama apelacije navodi da su oba sporna ugovora nevažeća jer je ugovor iz 2001. godine besteretni ugovor o podjeli imovine a ugovor iz 1991. godine je zasnovan na naknadi koja je 5 do 6 puta manja od stvarne tržišne vrijednosti predmetnog poslovnog prostora. Navodi i da je jedini cilj koji se htio postići podjelom preduzeća bio zasnovan na nacionalnoj podjeli kao i da je upitno zašto je tužitelj u toku postupka (2008. godine) povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđivanje valjanosti predmetnih ugovora i utvrđivanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Apelantica je u dopunama apelacije navela da smatra da zbog svega što je navela u apelaciji Ustavni sud treba donijeti privremenu mjeru.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelantica, koja je u predmetnom postupku imala pravnu poziciju umješača na strani tuženog, smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno jer je u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo iz razloga što osporene presude, suprotno navodima apelantice, sadrže dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja i nema ništa što bi ukazivalo da je materijalno pravo proizvoljno primjenjeno. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da su u redovni sudovi u osporenim odlukama obrazložili zašto su se pozvali na zakonske odredbe kojim su regulisana pitanja prenosa prava raspolaganja i na odredbe Zakona o prometu nepokretnosti i zašto su te odredbe primjenjive na konkretan slučaj, odnosno zašto predmetni ugovori nisu nezakoniti a time i zašto su udovoljili postavljenom tužbenom zahtjevu i obavezali tuženog da preda predmetni poslovni prostor tužitelju. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 koja bi trebalo meritorno ispitati te da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman