Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3851/12 (G. G. i drugi)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3851/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-3851/12, rješavajući apelaciju Gordane Garača i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Garača, Ljiljane Janjetović, Gojka Majstorovića i Milana Boguna podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 I 000649 12 Gž od 13. septembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gordana Garača, Ljiljana Janjetović, Gojko Majstorović i Milan Bogun (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Živko Dragosavljević, advokat iz Prijedora, podnijeli su 7. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 I 000649 12 Gž od 13. septembra 2012. godine.

2. Osnovni sud u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u izvršnom postupku 26 tražilaca izvršenja, među kojima su i apelanti protiv izvršenika a.d. „Unametal“ Novi Grad (u daljnjem tekstu: izvršenik) donio je rješenje broj 76 0 I 000649 08 I od 12. januara 2009. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje na osnovu pravomoćne presude Osnovnog suda broj P-292/01 od 31. oktobra 2001. godine. Izvršenik je protiv navedenog rješenja podnio prigovor 26. januara 2009. godine.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj 76 0 I 000649 08 I od 7. decembra 2011. godine usvojen je prigovor izvršenika od 26. januara 2009. godine, obustavljeno izvršenje u cijelosti i ukinute sve provedene izvršne radnje osim u odnosu na apelante i drugih 17 tražilaca izvršenja za iznose koji su precizirani u izreci rješenja.

4. Žalbom od 20. decembra 2011. godine koju je potpisalo 17 drugih tražilaca izvršenja osporeno je navedeno rješenje Osnovnog suda od 7. decembra 2011. godine.

5. Odlučujući o žalbi Okružni sud je donio rješenje broj 76 0 I 000649 12 Gž od 13. septembra 2012. godine kojim je žalbu drugih 17 tražilaca izvršenja uvažio i pobijano rješenje preinačio na taj način što je prigovor izvršenika odbio i rješenje o izvršenju od 12. januara 2009. godine u odnosu na 17 drugih tražilaca izvršenja održao na snazi.

6. U obrazloženju rješenja pored ostalog Okružni sud je naveo da pobijano prvostepeno rješenje kojim je usvojen prigovor izvršenika u žalbom ne pobijanom dijelu u odnosu na apelante i drugih pet tražilaca izvršenja ostaje na snazi.

7. Apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelanti vide u propustu Okružnog suda da apelante uključi u žalbeni postupak. Istakli su da je činjenica da apelanti nisu potpisali žalbu od 20. decembra 2011. godine. Međutim, budući da su apelanti zajedno sa drugim tražiocima izvršenja učestvovali u izvršnom postupku, da su navedeni u pobijanom prvostepenom rješenju po mišljenju apelanata Okružni sud je bio dužan da traži da se u žalbi otklone nedostaci koji se tiču stranačke sposobnosti i zastupanja shodno članu 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pored toga apelanti ističu da je Okružni sud trebao primijeniti odredbe čl. 66, 295. i 336. ZPP.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju odluku Okružnog suda kojom je odlučeno o žalbi 17 drugih tražilaca izvršenja u predmetnom izvršnom postupku te da je propustio tražiti da se predmetna žalba ispravi i dopuni u smislu učešća apelanata. Nadalje, Ustavni sud uočava da apelanti protiv rješenja od 7. decembra 2011. godine nisu podnijeli žalbu iako su u pouci o pravnom lijeku bili upoznati s takvim svojim pravom. Drugih 17 tražilaca izvršenja je protiv navedenog rješenja podnijelo žalbu 20. decembra 2011. godine koju su uredno potpisali i o kojoj je Okružni sud odlučivao osporenom odlukom. Ustavni sud također, zapaža da je Okružni sud u osporenoj odluci naveo da pobijano prvostepeno rješenje (kojim je obustavljeno izvršenje i ukinute sve provedene izvršne radnje osim u dijelu koji se odnosi na apelante za iznose koji su precizirani u izreci rješenja) u žalbom ne pobijanom dijelu u odnosu na apelante ostaje na snazi. Imajući u vidu konkretne okolnosti predmeta Ustavni sud ne smatra da je relevantno pozivanje apelanata na primjenu odredbi čl. 66, 221, 295. i 336. ZPP kojim je propisano prethodno ispitivanje tužbe, granice ispitivanja prvostepene presude, stranačka sposobnost, slučajevi kada je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra kako u vezi s navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) noesnovani.

12. Apelanti takođe, navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti svoje navode o povredi ovog prava u suštini temelje na pogrešnoj primjeni procesnog prava u konkretnom slučaju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3851/12 (G. G. i drugi) | Sudska praksa | Aktio