Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2840/14 (RMU „Banovići“ d.d. Banovići i drugi)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2840/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-2840/14, rješavajući apelacije RMU „Banovići“ d.d. Banovići i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

RMU „Banovići“ d.d. Banovići protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 000794 13 REV od 22.

aprila 2014. godine;

Brčko distrikt Bosne i Hercegovine protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 064654 15 Rsž od 27. aprila 2015. godine i RMU „Banovići“ d.d. Banovići protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 004972 14 Rev od 2.

juna 2015. godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2840/14 RMU „Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banovića, podnio je 18. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 000794 13 REV od 22. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je, između ostalog, potvrđena drugostepena presuda u pravnoj stvari, radi isplate potraživanja iz radnog odnosa (razlike plaće), u kojoj je apelant obavezan na isplatu pojedinačno novčanih iznosa pobliže navedenih u dispozitivu prvostepene presude i drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da su nižestepeni sudovi, na temelju činjeničnog utvrđenja, pravilno primijenili materijalno pravo (odredbe čl. 69., 102., 106., 115. i 122. Zakona o radu FBiH, te odredbe čl. 24.(2)., 26., 28. i 29. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva iz 2000. godine; u daljnjem tekstu: GKU) kada su usvojili predmetne tužbene zahtjeve tužitelja. Dalje je Vrhovni sud istakao da nije osnovana tvrdnja apelanta o pogrešnoj primjeni odredbe člana 76. stav 2. navedenog GKU kada tvrdi da se osnovom te odredbe taj ugovor primjenjuje samo na zaposlenike koji su članovi sindikata potpisnika ugovora. Također je navedeno da nije osnovan ni prigovor apelanta da, ukoliko su tužitelji članovi sindikata, GKU se ne može primijeniti jer ga sindikalna organizacija apelanta nije potpisala, a niti dala punomoć da je u pregovorima zastupa Samostalni sindikat RMU BiH i Samostalni sindikat rudara FBiH. Tvrdnja apelanta da tužitelji svoj zahtjev ne mogu zasnivati na direktnoj primjeni GKU, po ocjeni Vrhovnog suda, je neosnovan. Na kraju je navedeno u revizionoj odluci da nema pravnog uporišta ni tvrdnja apelanta da je stupanjem na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine prestao da važi GKU. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

2. AP-3354/15 Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 6. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 064654 15 Rsž od 27. aprila 2015. godine. Apelant je 27. jula 2015. godine dopunio apelaciju, navodeći kao osporenu odluku i rješenje Apelacionog suda broj 96 0 Rs 064654 15 Rev od 7. jula 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv navedene drugostepene presude Apelacionog suda od 27. aprila 2015. godine.

U konkretnom slučaju, konačna meritorna odluka je drugostepena presuda Apelacionog suda od 27. aprila 2015. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, podnesen protiv apelanta u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je apelant obavezan tužiteljici na ime potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćena razlika plate) isplatiti novčane iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude. Apelacioni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da je neosnovan navod apelanta u žalbi da je Zakonom o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama Brčko distrikta BiH samo dana mogućnost tužiteljici kao zaposleniku sa višom školskom spremom da može obavljati posao do odlaska u penziju, a „nije predviđena promjena platnog razreda“, jer tužiteljica nije postavila tužbeni zahtjev za promjenu platnog razreda već traži isplatu razliku plate (i odgovarajućih doprinosa) pozivom na odredbe Zakona o obligacionim odnosima. U tom smislu je, po ocjeni Apelacionog suda, jasno vidljivo da je ovo građansko-pravni spor i da sud opšte nadležnosti ima jurisdikciju da u parničnom postupku raspravlja i odlučuje o zahtjevu za pružanje pravne zaštite tužiteljici, jer iznosi umanjene neto plate predstavljaju neostvarenu dobit (izgubljenu zaradu) tužiteljice kao vid pretrpljene štete. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 335. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH.

3. AP-3386/15 RMU „Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banovića, podnio je 5. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 004972 14 Rev od 2. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Tuzli u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa u kojem je apelant obavezan da tužitelju, na ime isplate potraživanja iz radnog odnosa, isplati novčane iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude Općinskog suda u Živinicama. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su, sa pozivom na odredbe čl. 24. i 26. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca u oblasti rudarstva u FBiH iz 2000. godine, apelanta obavezali na isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa kao i uplatu obveznih pripadajućih doprinosa. S tim u vezi je dalje Vrhovni sud istakao da kolektivni ugovor djeluje kao zakon, odnosno pravna norma koja garantuje minimum prava ispod kojeg se ne može ići prilikom obračuna i isplate plaća i drugih prava iz radnog odnosa, slijedom čega je predmetni granski kolektivni ugovor obavezujući u konkretnom slučaju za apelanta, koji je poslodavac tužitelju a ne Vlada FBiH. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovan apelantov revizijski navod da on nije pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2840/14.

Apelacioni navodi U navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2840/14 (RMU „Banovići“ d.d. Banovići i… | Sudska praksa | Aktio