Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2002/14 (E. R. i drugi)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2002/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-2002/14, rješavajući apelacije Elvedina Rizvana i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Elvedin Rizvan, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048056 13 REV od 6. februara 2014. godine;
„Formula“ d.o.o. Posušje, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 MALS 061793 13 PŽ od 14. marta 2014.
godine;
Proko Dragosavljević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 023025 12 REV od 30. juna 2014. godine;
zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2002/14 Elvedin Rizvan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jelena Todić advokatica iz Banja Luke, podnio je 5. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048056 13 REV od 6. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena Republika Srpska obaveže da mu isplati iznos od 83.685,75 KM za izvedene građevinske radove na apelantovom porodičnom devastiranom objektu. U postupku je utvrđeno da su 2000. godine tuženi, kao investitor, i ODP „Betonski proizvodi“ Banja Luka, kao izvođač radova, zaključili ugovor čiji je predmet izvođenje građevinsko-zanatskih radova na porodičnoj kući apelanta koja je devastirana. Također je utvrđeno da je tužena izvođaču radova uplatila određeni novčani iznos na ime avansa, ali da do realiziranja ugovora nikada nije došlo, te da je apelant svojim sredstvima adaptirao porodični objekat. Međutim, sud je zaključio da apelant, kao treće lice u konkretnom slučaju, u smislu odredaba člana 149. Zakona o obligacionim odnosima nema ovlaštenje da neposredno traži ispunjenje spornog ugovora i isplatu ugovorenog iznosa, jer to spornim ugovorom nije ugovoreno. Osim toga, sud je zaključio da apelant nema niti pravo da traži naknadu štete, jer nije dokazao u kojoj je vrijednosti izveo građevinske radove na svom porodičnom objektu, a što mu je bila dužnost u skladu sa odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku.
2. AP-2671/14 „Formula“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin advokatice iz Mostara, podnio je 9. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 MALS 061793 13 PŽ od 14. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Srednjobosanski kanton i Općina Gornji Vakuf-Uskoplje obavežu da mu solidarno isplate određeni novčani iznos na ime povrata plaćene općinske komunalne takse za 2007. godinu i novčane kazne i troškova postupka, koji stečeni bez osnova jer je donošenjem Odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-31/08 iz 2009. godine otpao pravni osnov naplate pomenute komunalne takse. U postupku je utvrđeno da je nesporno Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine 2009. godine donio Odluku kojom je utvrđeno da član
22. Zakona o komunalnim taksama i član 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnim taksama u dijelu koji se odnosi na Tarifu komunalnih pristojbi, nisu u skladu sa Ustavnom Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, sud je zaključio da iz navedene odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine proizilazi da nije utvrđeno njeno retroaktivno dejstvo, nego da ona djeluje od momenta objavljivanja u „Službenim novinama FBiH“ (broj 49/09 od 29. jula 2009. godine). Zbog navedenog, sud je zaključio da, budući da su apelantu 2008. godine skinuta sredstva sa njegovog računa na ime komunalne takse za 2007. godinu, takva sredstva tuženi nisu u obavezi vratiti temeljem sticanja bez osnova.
3. AP-3807/14 Proko Dragosavljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srbca, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Bosanske Gradiške, podnio je 18. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 023025 12 REV od 30. juna 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi B.V. i D.V. obavežu da mu solidarno isplate određene novčane iznose po osnovu prodanog osnivačkog uloga u preduzeću „Ehom-commerce“ d.o.o. Bijeljina. U postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi, kao suosnivači u preduzeću „Ehom-commerce“ d.o.o. Bijeljina zaključili ugovor o načinu izmirenja obaveza pomenutog preduzeća, prema kojem je apelant na tužene prenio određeni procent svog osnivačkog udjela i osnivačka prava u društvu, a da mu zauzvrat, pripada iznos od 200.000 KM koji će mu pomenuto društvo isplatiti iz dividende. Također je utvrđeno da navedeni ugovor o načinu izmirenja obaveza, koji ima karakter ugovora o prenosu udjela u preduzeću, nije proizvodio pravno dejstvo, budući da nije izvršen prijenos udjela u knjizi članova društva, da ni društvo ni tuženi kao članovi nisu isplatili procijenjeni udio apelantu, da je u poslovanju društva iskazan gubitak, zbog čega nije vršena isplata dividende, da apelant nije izbrisan iz sudskog registra kao osnivač društva, te da njegova osnivačka prava u preduzeću nisu prestala. S tim u vezi, sud je zaključio da apelant ne može tražiti ispunjenje ugovora koji nije proizveo pravno dejstvo, niti isplatu spornog iznosa, te da je idalje osnivač preduzeća koji dijeli sudbinu suosnivača, sve dok se ne desi promjena suosnivača u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o preduzećima Republike Srpske.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2002/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman