Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4253/15 (B.L. i drugi)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stjecanje bez osnova
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4253/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-4253/15, rješavajući apelacije B.L. i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

B.L., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 077831 13 Rev od 4. juna 2015. godine;

Dijana Simonović, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 172207 15 Gž od 10. juna 2015. godine;

"Gradnja-Final" d.o.o. Bužim, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 017766 14 Rev 2 od 2.

jula 2015. godine;

Ana Suton, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 030350 15 Gž od 1. septembra 2015. godine;

Tomislav Kožulj, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 040129 14 Rev od 28. jula 2015.

godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4253/15 B.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banja Luke, podnio je 14. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 077831 13 Rev od 4. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, revizija tužitelja je djelimično usvojena i presude prvostepenog i drugostepenog suda su u odnosu na apelanta preinačene, tako što je naknada štete na koju je apelant obavezan povišena sa iznosa od 816,67 KM na iznos od 2.450,00 KM, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su tužitelj i apelant suvlasnici sa po 1/6 dijela na objektu, ali saglasno usmenom dogovoru iz 1977. godine, faktička fizička dioba objekta je izvršena tako da se njihov realni dio u naravi odnosio samo na potkrovlje objekta, u jednakim dijelovima. Nadalje, kako je utvrđeno da se potkrovlje izdaje u zakup od 1. januara 2008. godine i da je tužitelj zakupninu tražio do 1. februara 2012. godine, to je pravilno utvrđeno da za period od 49 mjeseci ona ukupno iznosi 4.900,00 KM. Međutim, utvrđeno je da su redovni sudovi pogriješili kada su tužbeni zahtjev tužitelja usvojili proporcionalno veličini njegovog suvlasničkog udjela od 1/6 dijela koji se odnosi na cjelokupni objekat, a istovremeno su našli utvrđenim da se taj udio, kroz usmeno postignuti sporazum suvlasnika, odnosi u naravi samo na potkrovlje objekta. Dakle, utvrđeno je da su u takvoj situaciji tužitelj i apelant suvlasnici potkrovlja sa jednakim dijelovima (po ½). Shodno tome, sud je zaključio da je apelant koji je upotrebom tuđe stvari u svoju korist (član 219. Zakona o obligacionim odnosima), u spornom periodu ostvario zakupninu u iznosu od 4.900,00 KM, dužan tužitelju isplatiti iznos od 2.450,00 KM, umjesto dosuđenog iznosa od 816,67 KM.

2. AP-4265/15 Dijana Simonović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 14. septembra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 172207 15 Gž od 10. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezana je apelantica da solidarno sa preostalim tuženim isplati tužitelju određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da prema odredbi člana 80. stav 2. Zakona o mjenici, mjenično pravni zahtjevi imatelja mjenice protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana blagovremeno podignutog protesta, a prema odredbi člana 81. tog zakona zastarjelost se prekida podnošenjem tužbe sudu. Nadalje, utvrđeno je da rok zastarjelosti protiv avalista zavisi od honorata za koga je jemčio, jer tu važe isti rokovi kao za onog za koga je jemčio, tako da je rok zastarjelosti za sve tužene godinu dana, računajući od podignutog protesta. Kako iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je tužitelj podnio tom sudu prijedlog za protest zbog neisplate mjenice dana 16. oktobra 2009. godine, a nakon toga prijedlog za izvršenje, koji se smatra tužbom dana 29. januara 2010. godine, to se da zaključiti da nije zastarjelo potraživanje tužitelja ni u odnosu na apelanticu kao drugotuženu, pa je sud odlučio kao u izreci presude.

3. AP-4266/15 "Gradnja-Final" d.o.o. Bužim (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Alaga Bajramović, advokat iz Bihaća, podnio je 14. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 017766 14 Rev 2 od 2. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu na ime izvedenih građevinskih radova solidarno isplate određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da u konkretnom predmetu apelant tužbenim zahtjevom traži od tuženih kao članova Građevinskog odbora MZ Mrazovac i Zaradostovo predmetni novčani iznos, a zahtjev je utemeljio na tvrdnji da tuženi nisu u cijelosti izvršili ugovorenu obavezu koja proizilazi iz Ugovora o izvođenju radova (20. maj 2004. godine) Međutim, utvrđeno je da označavajući samo članove pomenutog odbora, apelant gubi iz vida činjenicu da su radovi izvođeni ne samo za tužene već i za sve mještane navedenih MZ, pa u toj situaciji obaveza svih mještana MZ, uključujući i tužene je bila da zajedno isplate ugovoreni iznos na ime izvršenih radova, ali samo do visine njihovih pojedinačnih iznosa, a ne u ukupnom iznosu. Naime, utvrđeno je da se radi o takvom pravnom odnosu između apelanta i tuženih koji ne upućuje na mogućnost da bi stranke u sporu u smislu odredbe člana 362. stav 1. Zakona o parničnom postupku bile jedinstveni suparničari, niti bi se nastali spor po svojoj prirodi ili po sili zakona između njih trebao riješiti na jednak način. Dakle, utvrđeno je da je za usvajanje tužbenog zahtjeva bilo neophodno utvrditi koliko su iznosile pojedinačne obaveze za svakog pojedinog tuženog. Budući da apelant osnovom izvedenih dokaza nije dokazao svoje navode, odnosno koliko su iznosile pojedinačne obaveze za svakog tuženog, sud je odlučio kao u izreci presude.

4. AP-4284/15 Ana Suton (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa ZOU Barbarić i Bevanda, advokati iz Širokog Brijega, podnijela je 16. septembar 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 030350 15 Gž od 1. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da isplati tužitelju određeni novčani iznos na ime stjecanja bez osnova. U toku postupka je utvrđeno da je apelantici priznato pravo na porodičnu penziju temeljem relevantnih odredbi Zakona o PIO rješenjem od 8. decembra 2008. godine i to kao djetetu umrlog osiguranika. Nadalje, utvrđeno je da apelantica nije dostavila potvrdu o redovnom školovanju za školsku 2011/2012. godinu te je tužitelj svojim rješenjem od 11. januara 2013. godine utvrdio da apelantici prestaje pravo na isplatu porodične penzije od 1. oktobra 2011. godine. Isto tako, utvrđeno je da iz obavijesti o preplati penzije od 15. maja 2013. godine proizilazi da je apelantici utvrđena preplata penzije u predmetnom novčanom iznosu, dok iz stanja spisa proizilazi da je apelantica dana 6. septembra 2012. godine navršila 25. godina života. Također, utvrđeno je da je relevantnim odredbama pomenutog zakona propisano da dijete starije od 15 godina života zadržava, odnosno stiče pravo na porodičnu penziju ako je na redovnom školovanju, kao i da mu pravo na porodičnu penziju pripada za vrijeme trajanja redovnog školovanja, a najkasnije do navršenih 25 godina života. Najzad, utvrđeno je da su tačni apelantičini navodi da je tužitelj dana 11. januara 2013. godine donio dva rješenja, jedno kojim se priznaje pravo na porodičnu penziju, a drugo kojim prestaje to pravo, međutim iz tih rješenja slijedi da je istima odlučio o istom pravnom pitanju i da su suprotnog sadržaja, pa se ima smatrati da je rješenjem kojim je ukinuto pravo na porodičnu penziju ukinuo rješenje kojim je utvrđeno to pravo.

5. AP-4468/15 Tomislav Kožulj iz Beograda, Republika Srbija i Marija Ljubinković iz Rijeke, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 30. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 040129 14 Rev od 28. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im isplati naknadu na ime držanja u faktičkoj vlasti i nesavjesnom posjedu nekretnine u vlasništvu apelanata za vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, otuđio ili propustio ubrati u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, da bi ostvarili pravo na isplatu tražene štete apelanti bili dužni dokazati da bi predmetne parcele obrađivali ili na drugi način od njih ostvarivali korist (iznajmljivali i sl.) kao i prihode koje bi na taj način ostvarivali, a na koje okolnosti apelanti nisu pružili nikakve dokaze. Kako vještak poljoprivredne struke u svom nalazu samo (hipotetički) navodi koliki bi prihodi bili ostvareni sa navedenog zemljišta, to u odsutnosti ostalih dokaza na predmetne okolnosti, nalaz vještaka sam za sebe nije mogao dati osnovu sudu za dosuđenje ove vrste štete. Također, utvrđeno je da je na osnovu odredbe člana 386. stav 3. Zakona o parničnom postupku obavezan tuženi na plaćanje troškova parničnog postupka apelantima u iznosu od 900,00 KM. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4253/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4253/15 (B.L. i drugi) | Sudska praksa | Aktio