Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-819/14 (H. K. i drugi)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-819/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-819/14, rješavajući apelacije Hazima Kadrića i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Hazim Kadrić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008049 13 U od 3. februara 2014 godine;

Mirsad Moro, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009065 13 U od 28. januara 2014 godine;

Viktor Rako, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008825 13 U od 30. januara 2014 godine;

Munib Dervišević, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008324 13 U od 27. januara 2014 godine;

Amir Džaferović, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008713 13 U od 24. januara 2014 godine;

Bećir Begović, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008811 13 U od 27. januara 2014 godine;

Kemal Musić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008034 13 U od 19. marta 2014 godine;

Zahid Tabaković, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009422 13 U od 11. marta 2014 godine;

Amir Šahinović, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008265 13 U od 26. marta 2014 godine;

Fuad Alić, protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008810 13 U od 14. marta 2014 godine;

zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Hazim Kadrić, Mirsad Moro, Viktor Rako, Munib Dervišević, Amir Džaferović, Bećir Begović, Kemal Musić, Zahid Tabaković, Amir Šahinović i Fuad Alić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 24. februara do 7. maja 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija koje se zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija broj AP-819/14, AP-820/14, AP-821/14, AP-822/14, AP-823/14, AP-953/14, AP-1471/14, AP-1474/14, AP-1846/14 i AP-2081/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-819/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

3. Apelantima je, u predmetima ostvarivanja prava na starosnu mirovinu, rješenjima Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe Hercegovačko-neretvanskog kantona priznato pravo na starosnu mirovinu na temelju odredbe 3a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu ostvarenu pod povoljnijim uvjetima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 42/11 i 37/12).

4. Postupajući po žalbama apelanata, drugostepeni organ - Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje, odbio žalbe i u cijelosti potvrdio prvostepena rješenja.

5. Kantonalni sud je, rješavajući u upravnom sporu koji su apelanti pokrenuli protiv drugostepenih rješenja, presudama navedenim u izreci ove odluke odbio tužbe kao neosnovane. U obrazloženjima presuda Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 3a. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu ostvarenu pod povoljnijim uvjetima (u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju prava) propisano da pravo na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima ostvaruju pripadnici bivše Vojske Federacije BiH iz člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe o sticanju prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva obrane (,,S1. novine Federacije BiH“, broj 75/06, 58/07, 89/07 i 31/08; u daljnjem tekstu: Uredba III) koji su u ostvarivanju prava na starosnu mirovinu bili isključeni članom 8. Uredbe III, pod uvjetom da su u godini otpusta napunili 40 godina života i 20 godina mirovinskog staža, od čega muškarci tri godine i žene dvije godine efektivnog staža tijekom rata koji se računa kao poseban staž u dvostrukom trajanju, bez obzira na iznos otpremnine koji su primili u vrijeme otpusta, te da u vrijeme podnošenja zahtjeva nisu u radnom odnosu. U članu 3a. stav 2. Zakona o potvrđivanju prava propisano je da se prava iz stava 1. člana 3a. ostvaruju u postupku i na način propisan Uredbom III i tim Zakonom.

6. U odgovoru na navode apelanata da je sporan način na koji je apelantima utvrđena visina mirovine Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 4. stav 2. Uredbe III kojom je popisano da mirovinski osnov čini prosjek plaća koju je osoba iz člana 1. Uredbe ostvarila u posljednjih pet godina. S obzirom na navedenu odredbu, Kantonalni sud je stava da su organi prave pravilno postupili kada su primijenili navedenu odredbu kod utvrđivanja mirovinskog osnova, pa nije pravilan stav apelanata da im je mirovinski osnov trebalo utvrditi na osnovu člana 4. stav 3. Uredbe o III.

7. Naime, u članu 4. stav 3. Uredbe III je propisano da će se, ukoliko je za osobe iz člana 1. stav 2. alineja 3. Uredbe povoljnije, mirovinski osnov utvrditi od osnova koji predstavlja prosječnu plaću u Federaciji Bosne i Hercegovine u godini koja prethodi godini ostvarivanja prava ili nevalorizirani mjesečni prosjek plaća koju je ostvario vojnik, odnosno starješina istog ranga u Ministarstvu obrane BiH u godini koja prethodi godini ostvarivanja prava. Kantonalni sud je ukazao da se osnov apelantima nije mogao utvrditi primjenom odredbe člana 4. stav 3. Uredbe III, jer je apelantima pravo na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima priznato temeljem člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe III, a ne primjenom odredbe člana 1. stav 2. alineja 3. Uredbe III. Odredba člana 1. stavak 2. alineja 3. Uredbe odnosi se isključivo na dobitnike ratnih priznanja i odlikovanja iz člana 5. stav 3. Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih obitelji, generale, brigadire i vojne starješine koji su ratu obavljali dužnost komandanta u jedinicama ranga bataljona istog ili višeg ranga, načelnika štaba i zamjenika komandanta u jedinicama ranga brigade istog ili višeg ranga i ako su navedene dužnosti obavljali najmanje 12 mjeseci, bez vremenskog ograničenja iz alineje 1. stavak 2. tog člana. S obzirom da je tokom postupka utvrđeno da apelanti nisu dobitnici ratnog priznanja i odlikovanja, niti su obavljali zapovjedne dužnosti utvrđene u članu 1. stav 2. alineja 3. Uredbe III, Kantonalni sud smatra da se apelantima mirovinski osnov mogao utvrditi isključivo primjenom odredbe člana 4. stav 2. Uredbe III.

8. Konačno, Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani navodi apelanata da im je pravo na isplatu mirovine trebalo utvrditi počev od 1. juna 2011. godine iz razloga što je odredbom člana 6. Zakona o potvrđivanju prava propisano je da će taj zakon stupiti na snagu narednog dana od dana objavljivanja u Službenim novinama Federacije BiH, a primjenjivat će se od 1. juna 2011. godine za korisnike prava iz člana 2. i člana 3a. tog Zakona. U članu 3a. stav 2. Zakona o potvrđivanju prava propisano je da se prava iz stava 1. tog člana ostvaruju pod uvjetima, u postupku i na način propisan Uredbom III i tim zakonom. U članu 7. stav 1. Uredbe III propisano je da se prava utvrđena Uredbom mogu ostvarivati kod Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje u postupku i na način propisan Zakonom o mirovinskom i invalidskom osiguranju. Odredbom člana 104. stav 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju propisano je da se mirovine isplaćuju od dana ispunjenja uvjeta propisanih za stjecanje mirovine, ako je zahtjev podnesen u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je podnesen po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. S obzirom na činjenicu da su apelanti zahtjeve za priznavanje prava na starosnu mirovinu po Zakonu o potvrđivanju prava podnio tokom maja i juna 2012. godine, to su im pravilno utvrđeni datumi početka isplate u skladu s datumima kojih su podnijeli zahtjeve.

9. U svim se apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti smatraju da su organi uprave i Kantonalni sud arbitrarno primijenili odredbe člana 4. stav 2. i stav 3. Uredbe III i odredbu člana 6. Zakona o potvrđivanju prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasna i vrlo detaljna obrazloženja za primjenu odredbe 4. stav 2. Uredbe III, kao i razloga iz kojih, u konkretnim predmetima, nije mogla biti primijenjena odredba člana 6. Zakona o potvrđivanju prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodima konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-819/14 (H. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio